Općinstvo svetih i obiteljsko zajedništvo

Piše Stjepan Lice:

Moja supruga Ružica i ja godinama slavimo mise zahvalnosti za život. Za sve one s kojima dijelimo život. Prikazujemo mise za one koji su otišli pred nama. I kako godine protječu tako sve više i više misa prikazujemo. Jer sve je više onih kojih se spominjemo
Općinstvo svetih! Pamtim kako je fra Kornelije Šojat, pokojni franjevac Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, rado i zanosno govorio o općinstvu svetih. Kako smo svi u njega uključeni. Kako smo njime svi obilno obdareni… I što nam je sve zajedničko… Na što smo sve pozvani… Kako smo silno povezani… Kako općinstvo svetih premošćuje, poništava sve odijeljenosti… Između živih i mrtvih. Točnije: između živih i živih. I koliko je i blagoslovljenosti i zahtjevnosti i odgovornosti u svemu… Pamtim ponajviše srcem. I ono me pokreće.

Moja supruga Ružica i ja godinama slavimo mise zahvalnosti za život. Za sve one s kojima dijelimo život. Prikazujemo mise za one koji su otišli pred nama. I kako godine protječu tako sve više i više misa prikazujemo. Jer sve je više onih kojih se spominjemo. I događa nam se da se sve češće preklapaju datumi rođenja, krštenja, vjenčanja, preminuća… naših najdražih. Datumi iz kojih žari život. Osmijeh i suza u istom trenutku. Potresenost koja sve prožima i obuhvaća. I svjedoči našu zahvalnost.

Godinama smo, negdje oko dana njihova prijelaza, prikazivali mise za njih koji su postali dio naših srca. Zauvijek. A onda su se dogodile zaraza i potres koji su u mnogome promijenili naš svijet. Do daljnjega zatvorila su se vrata crkve svetoga Franje na Kaptolu, našega drugog doma tijekom desetljeća, u kojoj smo gotovo redovito prikazivali, slavili te naše – reći ću: obiteljske – mise.

Ubrzo se pokazalo da nije tako jednostavno preseliti svoje srce nekamo drugamo. Jer premda je svaka crkva crkva, i svaka misa misa, svaka crkva ima svoje osobitosti, svoje pristupe koji se oblikuju i ustaljuju tijekom vremena. Otkrili smo da ono što nam je bilo naravno u crkvi svetoga Franje, nije na jednak način moguće drugdje. Jednostavno: srce nije moguće samo tako presaditi. Još ga je teže utišati.

No dosjetili smo se. U obližnjoj samostanskoj kapelici, u obiteljskom krugu, slavili smo nedugo misu zahvalnosti za sve naše koji su otišli pred nama. Za članove naših obitelji, uključujući i one koje nitko od nas ne pamti, ali bez kojih nas, bez kojih toliko toga ne bi bilo. Za naše prijatelje. Za svećenike koji su nas pratili na našem životnom putu. Tiha misa u kojoj su se to glasnije čula naša srca.

Molili smo za njih. Zahvaljivali za njih. Molili za one koji dolaze. Prepoznali se istim blagoslovom povezani. Duboko svjesni da nastavljamo živjeti zajedno u Bogu. Gospodine, blagoslovi nas sve i čuvaj u svojoj ljubavi!

Ta obiteljska misa okrijepila je naše duše. Obasjala naše odnose. Naše povezanosti. Život koji traje.

Obiteljska misa! Pomišljam kako bi dobro bilo u svakoj našoj župi, u svakoj crkvi i kapelici, slaviti srodne obiteljske, župne mise. Spomenuti se župne obitelji kroz naraštaje.

Jer toliko je – na neki neshvatljivi način – gotovo bezimenih (pa i posve bezimenih) – svećenika i laika koje gotovo nitko više ne pamti, a bez kojih bi toliko toga u životu naših župa, naše Crkve, zamrlo, pa i odumrlo. Kako bi dobro bilo ukazati na njihovo blagoslovno, premda nerijetko jedva uočeno – svakako: nedovoljno uočeno – djelovanje. Kako bi dobro bilo posvjedočiti za one majke i očeve, za one žene i muževe kojima iz različitih razloga nije bilo dano biti roditeljima, koji su tijekom godina komunizma – ništa manje i sada tijekom godina konzumerizma i ravnodušnosti – s mnogo hrabrosti i dosjetljivosti, u blagosti ali izrazito gorljivo, bdjeli (i nastavljaju bdjeti) poput mudrih djevica, i to ne zato da bi si priskrbili bilo kakve zemaljske ili nebeske zasluge, nego jednostavno iz ljubavi koja ima potrebu služiti.

Kad govorim o tome da je župna zajednica pozvana biti obitelj, sve više biti obitelj… u to je zasigurno uključen i poziv na pamćenje i zahvalnost, poziv na evanđeosko pamćenje i evanđeosku zahvalnost, iz kojih se razrasta evanđeoska odgovornost. I ne samo na pamćenje Isusova hoda zemljom, na pamćenje života prvih kršćana i posve osobitih svjedoka tijekom dva tisućljeća, i u sveopćoj i u našoj domovinskoj Crkvi, na zahvalnost za njih, nego i na pamćenje onih brojnih svećenika, redovnika i laika koji su u različita vremena živjeli ovdje, u našim župama, živjeli u Isusovu imenu, te dali život, odnosno davali ga tijekom svih svojih dana, za njegovo ime. Dali ga, davali ga za život evanđelja u Crkvi i svijetu za svoje ali – ništa manje – i za naše i za svako vrijeme.

Crkva smo, obitelj smo, i po tome što pamtimo ne samo ugledne nego i neugledne, pa i jedva primjetne, i što je u nama živa zahvalnost za njihov život i njihovo svjedočenje, i što ih ne prepuštamo prolaznosti, nego ih prepoznajemo i spominjemo onakve kakvi jesu: neprolazni. Djeca vječnosti koja su i nama utirala put i pokazala nam kako je i nama činiti. Ovdje i sada.

Izvor: Svjetlo Riječi