U subotu, čim se dignuo, Hugo je ugledao oca kako sjedi za radnim stolom i otrčao u svoju sobu po još neisprobanu ploču. “Danas je vikend, zar ne, tata?” upitao je maleni. “Jest, sine”, priznao je tata, “ali sad moram dovršiti zaostali posao. Zamoli mamu da igra s tobom…” “Ne, ne”, pobunio se kepec od šest godina. “Obećao si mi…” “Istina. Ali sad moram obaviti hitnije stvari…” “Kad ćeš biti gotov s tim?” “Za dva sata”, rekao je otac pretjerujući, s namjerom da ga obeshrabri.
“Uh!” rekao je dječak, okrenuo se i izašao iz sobe. Dugačka kazaljka sustigla je kratku točno kad je bila na brojci 12, a to je, kako mu je rekla majka, značilo da su prošla točno dva sata. “Hoćemo sad igrati, tatice?” “Ne, sine. Žalim. Još nisam dovršio svoje poslove…” “Ali rekao si mi za dva sata… To znači lagati.” “Ne budi takav, Huguito, imam posla.” Dječaku su pobjegle dvije suze, kad je njegovu ocu nešto palo na pamet.
Uzeo je sa svoga radnog stola časopis koji je na naslovnici imao političku kartu svijeta. “Gledaj, sine, predložit ću ti jednu igru”, rekao je čupajući stranicu i tražeći škare u ladici. Čovjek je nekoliko puta prerezao list, pretvarajući ga u hrpu nepravilnih komada papira. “Ovo je slagalica… Puzzle, kako ga ti zoveš. Igra se sastoji u tome da složiš kartu svijeta stavljajući svaku zemlju na njezino mjesto”, rekao je otac. “Kad složiš svijet, igrat ćemo Čovječe, ne ljuti se.”
Otac je znao da će dječak, nemajući pojma kako izgleda svijet, barem sat vremena slagati, a tada će već biti vrijeme ručka. Nakon sijeste možda će napokon moći sjesti i igrati se sa sinom kao što mu je obećao. Opet otpuhujući, ali naslućujući da ako ne prihvati te uvjete, neće igrati Čovječe, ne ljuti se, momčić je pokupio papire koje mu je dao otac i otišao u svoju sobu.
Prošlo je pet minuta, možda šest, kad je Huguito ušao u sobu sa savršeno složenom kartom. Svaka zemlja bila je na svome mjestu i čitava stranica zalijepljena selotejpom. “Gotovo, tata. Hoćemo li sad igrati Čovječe,ne ljuti se?” Otac se zbunjeno nasmiješio. “Kako si uspio?” upitao je pregledavajući savršeni rezultat. “Nikad nisi vidio kartu svijeta. Kako si je tako brzo složio?”
“Nisam, tatice… Nikad nisam vidio kartu svijeta poput ove… Dok si je rezao, vidio sam da je s druge strane slika čovjeka. Kad sam onda došao u svoju sobu, okrenuo sam papiriće i poslagao dijelove gospodina jedan kraj drugoga. Bilo je lako.
Kad sam složio čovjeka, svijet se složio sam.”
Jorge Bucay - 20 koraka prema naprijed
