Što raditi do Božića?

Živimo u vrijeme ludila na globalnoj razini, straha, manipulacije, zatvaramo se u sebe… I ovo vrijeme zime, tmurnih i kratkih dana kada sva priroda kao da umire podsjeća nas na kraj.

Božić kao nekakvo svjetlo stoji na kraju mračnog tunela, kao početak proljeća koje će početi upravo svršetkom zime. Iskoristimo taj hod, to zimsko putovanje, to tumaranje mračnom pustinjom za kvalitetniji duhovni život. Jer bez duha, što je čovjek?
Skup bioloških stanica i kemijskih spojeva koje će s vremenom struliti. Božić nas podsijeća da smo više od toga. Božić je spomen da je Apsolutni naše ljudstvo smatrao vrijednim i nas ljude posebnima, pa se usudio postati čovjekom. Pa mi nešto vrijedimo u tom kozmosu. Susret s Božićem (malim Bogom) nas ujedno podsijeća i na završni susret s velikim Bogom na kraju života i svijeta. Na koncu, sve će drugo tada biti nevažno i irelevantno kad se nađemo licem u lice sa svojim Stvoriteljem i Smislom svega. Pa, ako i nismo dosada nikada, onda odsada, u ovo sveto vrijeme Došašća ili božićnog posta resetirajmo sebe i svoje navike, počnimo s ''novim normalnim''.
Dižimo se ranije, pa i još za mraka da proživimo ljepotu svanuća preko kojega nas i priroda podsjeća na Dolazak, na svjetlo u tami. Osjetimo hladnoću svanuća da se zaželimo topline. Rano jutro smo svježi i bistri. Kao prvi čin dana, pođimo na zornicu ili izmolimo jutarnju molitvu, pročitajmo nešto duhovno, smisleno, pametno, malo razmislimo o tome u svojoj nutrini, pomolimo se za sebe, svoje bližnje, sve koji pate na bilo koji način, za svu prirodu koja nam je darovana. Kroz dan posvetimo malo vremena čitanju koje dobre knjige ili navečer pogledajmo neki kvalitetan film. Razgovarajmo svakoga dana iza ručka sa svojim ukućanima ili barem preko telefona s našim bližnjima. Zatvorili smo se u sebe i postali zombiji. Božić nas poziva da se otvorimo, da i mi nekom ''rodimo'' Boga svojom dobrotom, toplinom, osmijehom.
Ako imamo vremena, učimo nešto novo. Danas svatko može s internetom toliko toga naučiti, može i studij ''završiti'' ako želi, bilo praktičnoga znanja, bilo intelektualnoga kao što su jezici… Na svršetku dana, kada sunce zalazi, stanimo opet malo u miru i tišini sa sobom i s Bogom, upalimo svijeću – simbol Božje svjetlosti u mraku naše ovozemaljskosti, izmolimo večernje molitve ili pročitajmo opet nešto pametno i dobro. Opet malo razmišljajmo i razgovarajmo i sa sobom i s Bogom. Večer smiruje ako joj dopustimo. Oduprimo se konzumističkom mamljenju i ludilu koje nam serviraju mediji. Radije budimo svoji i iznad toga. I postimo. Trenirajmo duh. Post – dobrovoljno i slobodno ograničavanje sebe i svojih prohtijeva – je fizički i psihički zdrav.
Naučimo vladati sobom, svojim jezikom, trbuhom, očima i postanimo gospodari, a ne stalno sluge, od čega se na kraju samo zgadimo samima sebi. Ili zbog viška kila ili zbog loših navika, nagomilane sebičnosti i ''sad je kasno da se kajem'' grizodušja. Sveti oci nas uče: uzalud se Isus rodio u Betlehemu i tisuću puta, ako se ne rodi u meni, u mojoj i tvojoj duši i srcu, svakoga dana i svakoga Božića. I budimo uvijek dobri, bez razloga dobri.
Dobrota liječi i našu sebičnu narav, a i one oko nas, širi Božju toplinu po čitavom svemiru. Ne histerizirajmo. Bog nam daje mir. Sve što trebamo je malo se potruditi i uzeti ga. Bog nije nasilan, zato se i rodio kao malo dijete, a ne kao čudovište. On čeka na nas poštujući našu slobodu. Bog je tajna u našim dubinama, pa prokopajmo i istražimo malo tu bezgraničnu Dubinu u sebi. Sigurno će nam tada ovaj Božić biti drugačiji od svih drugih.
Mi ne možemo više utjecati na prošli Kristov dolazak jer se već zbio i svake ga se godine za Božić svečano spominjemo. Ali za nas je možda važnije pitanje onog drugog dolaska Kristova, pravednoga suda – kako se naziva u svetim knjigama, i završetku povijesti ili završetku moga i tvoga života. Sretno!
O. Livio Marijan
Označeno u