Obitelj – domovina duše

Gotovo svakodnevno zatičemo se zapanjeni pred količinom bezdušnosti u svijetu. Pritom mislim i na onu obuhvatniju bezdušnost koja zahvaća veće, pa i pretežne, dijelove čovjekova svijeta, i na onu bezdušnost, naizgled ograničenijeg dosega, koja se na poseban način ukorjenjuje u određenom prostoru, u određenoj civilizaciji. Katkada je ta bezdušnost posve uočljiva, katkada prikrivena, ali ne manje zlobna i razorna.

Otkuda toliko bezdušnosti u ovom svijetu? Toliko bezdušnosti koja plaši, koja nas navodi na to da se zatvorimo u svoje male svjetove i oglasimo bespomoćni za bilo kakav zahtjevniji pothvat onkraj praga našega doma? Dobro je znati da su i strah i zatvaranje u sebe namjera bezdušnosti. Naime, svojim strahom i zatvaranjem mi otvaramo nove prostore bezdušnosti, a sami sebe još dublje uvodimo u nove strahove i nova zatvaranja.

No, što je s dušom naših obitelji? S bezdušnošću u njima? Kako mi živimo svoje obiteljske živote? Prije svega koliko jedni druge primjećujemo?

Ime ljubavi

Fra Bonaventura Duda običava reći da je ljubav stoimena, a da oni koji žive u braku najbolje znaju kako je jedno od prvih njezinih imena strpljivost. Osobno bih volio istaknutii još jedno njezino ime: poštovanje. Poštovanje je temelj svih ljudskih odnosa. Čak toliko da se može razložno ustvrditi da ondje gdje nema poštovanja nema ni ljudskosti ni odnosa.

Čovjek se, da bi bio čovjek, mora zauzimati za dostojanstvo, podjednako i tuđe i vlastito. Ne činim li dobro, vrijeđam li tuđe dostojanstvo, narušavam li svojim životom odnose s drugima, potirem, možda i prije svega, i svoje ljudsko dostojanstvo.

Slijedi nastavak ovog teksta...

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 15.10.2019.
15. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam