O tim temama razgovarali smo s psihologinjom Marijanom Grgić iz Čitluka, koja u svom savjetovališnom radu nastoji povezati psihološku znanost i kršćansku duhovnost. U razgovoru za medjugorje-info govori o susretu psihologije i vjere, ulozi duhovnog života u procesu ozdravljenja te o iskustvu ljudi koji u Međugorju traže mir i novi početak.
Kao psihologinja često govorite o povezanosti psihološkog i duhovnog života. Gdje vi vidite najdublju točku susreta između psihologije i kršćanske vjere?
"Najdublju točku susreta između psihologije i kršćanske vjere zapravo vidim u samom čovjeku. U čovjeku se susreću njegovo mentalno, fizičko i duhovno zdravlje. O zdravlju čovjeka možemo govoriti tek kada čovjek živi puni kapacitet svoga života. Ono što bih željela naglasiti jest da u današnjoj psihologiji postoji jako puno onih pristupa kroz koje se zapravo provlači New Age. Što to zapravo znači? To su razne self-help knjige samopomoći, brzi tečajevi samopomoći i brza rješenja za naše mukotrpne rane i mukotrpne živote – rane koje smo stjecali dugi niz godina, odnosno cijeli život.
Ja u svome savjetovalištu pokušavam naglasiti da čovjeka trebamo promatrati s točke gledišta da smo rane stjecali jako dugo godina i da ih isto toliko trebamo i liječiti. To ne znači da u savjetovalištima ili kod psihologa ili na bilo kakvoj terapiji trebamo provesti cijeli život, ali trebamo na sebi raditi, svoje rane osvještavati i ponovno ih nekako s Gospodinom proživljavati ruku pod ruku. To je također razlog zašto u svome psihološkom savjetovalištu nikada neću isključiti duhovnu dimenziju. I sama logoterapija, koju studiram, govori o čovjeku kao biću dubine i smisla. Logoterapija je egzistencijalna škola psihoterapije koja naglašava da čovjek treba pronaći smisao života u svijetu u kojem živi. Čovjek koji je duboko povrijeđen, duboko razočaran i bez smisla često gubi i volju za životom.
Tako da bih rekla da tu vidim čvrstu točku između katoličke vjere i psihologije. Ako ćemo psihologiju zaista razmatrati ozbiljno, onda duhovnu dimenziju nikada ne možemo u potpunosti isključiti. Sama riječ psiha dolazi od grčke riječi psychē, koja znači duša.1 Počeci promišljanja o psihologiji u filozofiji bili su upravo usmjereni na proučavanje ljudske duše. Tek su se kasnije, razvojem znanstvenih istraživanja, mnogi psihološki procesi počeli povezivati s funkcioniranjem mozga".
U svom radu susrećete ljude koji nose različite unutarnje rane, strahove i ovisnosti. Koliko u procesu ozdravljenja pomaže vjera i odnos s Bogom?
"Da, istina je da u svom radu susrećem ljude koji imaju različite unutarnje strahove, ovisnosti i rane. U procesu ozdravljenja vjera i odnos s Bogom svakako pomažu i ja se osobno ponekad pitam kako uopće ljudi koji nemaju vjeru u Boga prolaze kroz teške situacije i teške krize u životu. Međutim, moram naglasiti da se puno puta i kod nas katolika događa preporuka da se svaka bolest, svaki strah i svaka ovisnost mogu liječiti samo na duhovnoj razini, što je zapravo potpuno pogrešno. Razlog je taj što bolest nije nastala samo na duhovnoj razini, nego je nastala i našim lošim ponašanjima, našim lošim sjećanjima i našim lošim susretima. Dakle, nastala je i bihevioralno, a ne samo duhovno.
Zbog toga liječenje ovisnosti ponekad može prerasti i u svojevrsno duhovno nasilje. Što to točno znači? Vjernik će vjerniku preporučiti da poboljša odnos s Bogom ako želi ozdraviti, a zatim će očekivati da ozdravi zbog tog poboljšanog odnosa s Bogom. Ako osoba ne ozdravi zbog velike molitve ili zbog produbljenog odnosa s Bogom, tada će je drugi vjernici često optužiti da nema dovoljno vjere.
Tada osoba koja već ima puno rana, ovisnost ili neki drugi problem, primjerice strah, anksioznost ili depresiju, može pasti u još dublje stanje razočaranosti sobom jer, osim što ima problem, sada ima osjećaj da nema ni dovoljno dubok odnos s Bogom. Zbog toga moramo biti jako oprezni kada mislimo da vjerom možemo izliječiti pojedinca. U savjetovalištu pokušavamo svakom problemu pristupiti individualno i sagledati ga s tri strane. Već sam spomenula da su to duhovna, tjelesna i fiziološka dimenzija. Kada problem sagledamo iz tih perspektiva, tada možemo pronaći i najbolje moguće rješenje. Primjerice, ovisnost o kocki nikada nećemo liječiti tako da osoba samo ide na svakodnevnu svetu misu. Naravno, sveta misa je lijek za dušu i tijelo, ali kockanje moramo liječiti i bihevioralno, najčešće kroz grupni rad, jer individualno često ne možemo učiniti mnogo.
Slično vrijedi i za ovisnosti o različitim drogama ili, primjerice, ovisnost o hrani. Kao pojedinci smo slabi, ali se u zajednici i u grupi možemo međusobno jačati. U samom procesu ozdravljenja, kada promijenimo tu bihevioralnu, odnosno ponašajnu komponentu, tada možemo s osobom puno lakše produbiti i njezin odnos s Bogom. Međutim, jedno bez drugoga ne ide.
Često vidimo da osobe žele otići na neko molitveno slavlje, na molitvu za ozdravljenje ili na polaganje ruku, i tada svjedoče da su zauvijek ozdravile od neke svoje ovisnosti ili bolesti. Moram naglasiti da u ovisnostima ne liječimo samo ovisnost o nekoj supstanci, nego moramo liječiti cjelokupno ponašanje koje je dovelo do te ovisnosti. Ne znači nam mnogo ako nekoga od danas do sutra maknemo s tableta, droge ili kocke. Potrebno je promijeniti cjelokupno čovjekovo ponašanje, odnosno njegov odnos prema vlastitom zadovoljstvu, prema hedonizmu i prema vlastitom egu, gdje čovjek sebe stavlja u središte.
Upravo zato se mnoge ovisnosti liječe i u zajednicama ili komunama. Ne možemo djelovati na način da za nekoga jednom nešto izmolimo i očekujemo da se on od tog trenutka potpuno promijenio. To je dugotrajan proces i bojim se da smo ponekad i mi vjernici površni ako ovom problemu pristupamo na tako površan način".
Mnogi ljudi danas traže pomoć zbog anksioznosti, nesigurnosti i osjećaja praznine. Može li duhovni život pomoći čovjeku da pronađe unutarnji mir koji psihologija sama ponekad ne može ponuditi?
"Istina je da mnogi ljudi danas traže pomoć zbog anksioznosti, nesigurnosti i osjećaja praznine. Psihologija sama, međutim, nije se definirala kao znanost čija je primarna svrha čovjeku dati unutarnji mir. Psihologija je prirodna i društvena znanost koja proučava ljudsko ponašanje i mentalne procese. Zato je pogrešno psihologiju predstavljati kao neku vrstu sustava brzih rješenja za unutarnji mir, što često dolazi iz raznih New Age teorija i priručnika samopomoći koji zapravo nemaju mnogo veze s psihologijom kao znanošću.
Psihologija prije svega pokušava odgovoriti na pitanja o čovjekovu ponašanju, njegovim unutarnjim procesima i njegovu funkcioniranju u društvu. Kada dođe do tih odgovora, ona zapravo nudi objašnjenje zbog čega se čovjek ponaša na određeni način. U tom smislu psihologija ne nudi spasenje ni konačni smisao, nego razumijevanje čovjeka i njegovih procesa.
Ono što ja često susrećem u savjetovanju jest da ljudi, iz straha prema onome što ne poznaju, izgube unutarnji kompas. Tada počinju doživljavati različite strahove, a ponekad se dovedu i u situaciju da se počnu bojati čak i vjere. Boje se doći u crkvu, boje se doći na pričest i boje se učiniti bilo što. Upravo tu se psihologija kao znanstvena disciplina i vjera mogu susresti. Budući da ja najčešće radim s vjernicima, najprije im pokušam objasniti psihološki, odnosno neurobiološki i neuroznanstveno, kako funkcionira naš mozak, živčani sustav, osjetila, ponašanje i fiziološki procesi. Tako ljudi mogu razumjeti zbog čega se u određenim razdobljima života osjećaju na određeni način, osobito ako već imaju neku dijagnozu.
Kada to razumijemo, tada možemo ponuditi objašnjenje zbog čega smo kao ljudi takvi i raditi na poboljšanju psihološkog života, odnosno odnosa prema sebi kao čovjeku i prema onome što je za nas zamislio Bog, prema našem idealu. Tada možemo mijenjati neke navike, neka ponašanja i neke kognitivne procese koji su zastarjeli, okorjeli i ostali u prošlosti. To su često duboka uvjerenja koja smo usvojili u djetinjstvu, a koja su ponekad pogrešna. Zato ne bih rekla da psihologija kao znanost daje odgovore na duhovna pitanja u punom smislu te riječi. Rekla bih prije da su psihologija i duhovnost dva različita područja koja se mogu nadopunjavati i zajedno čovjeku pomoći u mnogim životnim problemima i poteškoćama. Problem nastaje onda kada se psihologija pojednostavljuje, kada se pretvara u duhovni instant-pristup ili kada se različiti neznanstveni pristupi predstavljaju kao psihologija. Tada čovjek može dobiti privid pomoći, a zapravo ostati bez stvarnog i dubinskog rada na sebi".
U javnosti se često govori o sukobu znanosti i vjere. Iz vaše perspektive psihologinje, jesu li psihologija i kršćanska duhovnost suprotstavljene ili se mogu nadopunjavati?
"Ja smatram, definitivno, osobito kroz svoj rad, da se psihologija i kršćanska vjera itekako nadopunjuju i zapravo ne vidim drugi odgovor na ovo pitanje osim upravo tog nadopunjavanja. Što se više zaljubljujem u vjeru i što se više zaljubljujem u znanost, sve više shvaćam da su to dvije stvarnosti koje se uistinu nadopunjuju i da se nikako ne proturječe".
Poznato je da u radu s ljudima ponekad preporučujete i duhovne prakse poput klanjanja, svete mise ili ispovijedi. Kako te prakse mogu pomoći čovjeku koji prolazi kroz teška životna razdoblja?
"Da, u svom radu preporučujem i klanjanje, svetu misu, ispovijed i pričest, osobito kada susretnem katolika koji je, hajdemo reći, duhovno zakržljao. Pod tim mislim na osobu koja je krštena i primila je sakramente, ali je svoju vjeru zanemarila i jako se posvetila nekim drugim krajnostima. U tim krajnostima ljudska duhovnost počinje patiti i čovjek iz svoje duhovnosti više ne može crpiti mir. A kada čovjek nema unutarnji mir, tada često ne može ni druge stvari u životu obavljati kako treba. Zato, kada susretnem takvu zakržljalu duhovnost, često preporučujem klanjanje, svetu misu, ispovijed i pričest. Kroz vlastita teška razdoblja i kroz rad s ljudima vidjela sam da ove katoličke prakse nisu samo obične prakse. Za vjernika one znače susret sa živim Bogom. A živi Bog uvijek daje mir. Kada je čovjek u miru, tada može jasnije razlučivati i donositi odluke za svoj život koje su dobre, ali i imati snage promijeniti neka svoja ponašanja".
Međugorje je već desetljećima mjesto molitve, obraćenja i unutarnjeg ozdravljenja za mnoge ljude. Iz vaše perspektive psihologinje, što to ljudi ondje pronalaze?
"Ljudi kada dođu u Međugorje susreću vjerojatno ono što i ja sama susretnem svaki put kada dođem u Međugorje, a to je jedno svojevrsno ispovijedanje života. Kada se krećete prostorom oko crkve, vidite ljude iz raznih dijelova svijeta koji su došli u želji za mirom. Tu se ispovjede, tu se ponovno susretnu s Bogom i tu iznesu na površinu neke stvari koje su odavno zanemarili. U Međugorju se osjeća jedan poseban zrak, a to je zrak mira. Iz psihološke perspektive mogu reći da je upravo mir nešto što je izuzetno važno za naš život. Međugorje sa svojim svetištem i samim dolaskom ondje jednostavno nudi taj mir. Nudi pobožnost križnog puta, nudi mjesta tišine i molitve, klanjanje, svetu misu na jako puno jezika. Upravo zato, kada ljudi dođu, imaju prostor da se susretnu s Bogom. A kada se čovjeku omogući prostor da se susretne s Bogom, taj susret rijetko kada izostane".
Jeste li u svom radu susreli primjere ljudi kojima je upravo boravak u Međugorju, molitva ili sakramenti pomogli u prevladavanju životnih kriza?
"U svom radu ponekad susrećem situacije u kojima jednostavno nemamo mogućnost promijeniti neke životne okolnosti. To su najčešće ljudi s vrlo teškim posttraumatskim stresnim poremećajem, primjerice ljudi koji su preživjeli logore, mučenja ili silovanja, ljudi koji su jako mentalno patili i koji ne mogu promijeniti svoju prošlost. Po prošlosti ne možemo zauvijek kopati. Prošlost je već ispričana i mnogo puta iznesena. Ljudi su joj pokušavali pristupiti na različite načine. Međutim, čovjekova psiha ima onaj trenutak u kojem se teško uspavljuje, u noći se budi, reagira traumatski i svaki mali stres ponovno postaje nova trauma.
U takvim sam slučajevima vidjela da susret sa svetištem u Međugorju može jako pomoći i ponuditi jedno ozdravljenje koje ponekad ne uspijemo dobiti kroz neke druge terapijske procese. Smatram da je za čovjeka vrlo važno da u svim životnim situacijama, i prije traume, i za vrijeme traume, i nakon traume, uvijek ima jedan živ odnos s Bogom koji nikada ne prestaje. Kada govorim o odnosu, ne mislim samo na odnos mira. Ponekad to može biti i odnos u kojem čovjek Bogu donosi svoju bol, svoja pitanja i svoje nerazumijevanje. Ali važno je da odnos postoji. Odnos s Ocem je ono na što nas Bog stalno poziva. Naravno, krajnji cilj je mir, ali najvažnije je da taj odnos nikada ne zapustimo".
Često govorite o važnosti oprosta i iscjeljenja unutarnjih rana. Koliko je u tom procesu važna duhovna dimenzija, osobito sakrament ispovijedi?
"U oprostu je, naravno, jako važna i duhovna i psihološka dimenzija. U kojem smislu? Kada bismo razmišljali samo logikom, često bismo bili skloni vraćati oko za oko i zub za zub. Međutim, Biblija nas poziva na nešto potpuno drugačije. Katoličanstvo nas poziva da opraštamo svome bratu nebrojeno puta. U Evanđelju Isus kaže da treba oprostiti „sedamdeset puta sedam“.
U psihologiji često kažemo da oprost započinje svjesnom odlukom da želimo ići naprijed. U procesu oprosta važno je doći do jedne točke u kojoj čovjek odluči krenuti dalje. Neoprost je ponekad poput otrova kojim želimo nauditi drugome, a zapravo je to otrov koji sami pijemo. Zato ljutnja, mržnja ili neoprost prema drugome na kraju najviše štete nama samima.
Oprost započinje u trenutku kada u svojoj glavi donesemo odluku da je vrijeme krenuti dalje, okrenuti novi list i ne dopustiti da nas mržnja prema nekome stalno vraća unatrag. Mržnja je poput kamena spoticanja koji nas sprječava da idemo naprijed slobodno, radosno i u miru.
Zbog toga je u procesu iscjeljenja unutarnjih rana vrlo važna i duhovna dimenzija, a osobito sakrament ispovijedi. U ispovijedi čovjek priznaje svoje grijehe, iznosi pred Boga ono što nosi u sebi i donosi odluku da želi krenuti dalje uz Božji blagoslov. (Biblijska referenca: 1 Evanđelje po Mateju 18,22.)"
U vremenu ubrzanog života i digitalnog svijeta mnogi ljudi osjećaju duboku usamljenost. Što biste savjetovali čovjeku koji želi obnoviti svoj unutarnji mir i odnos s Bogom?
"Sveta Majka Terezija govorila je da najveći problem našega svijeta nije guba, iako se cijeli život brinula za gubavce, nego duboka usamljenost, koja se najčešće nalazi upravo u bogatim društvima zapadne Europe. Čovjeku koji želi obnoviti svoj um, duh i mir s Bogom uvijek savjetujem iste stvari, a to smo već spomenuli na nekoliko mjesta: svakodnevnu molitvu, ispovijed, klanjanje, krunicu, svetu pričest, čitanje Biblije i post.
Međutim, usamljenost ne možemo liječiti samo tako da govorimo Bogu, odnosno da prema Njemu usmjeravamo svoju molitvu. Boga moramo i slušati. A kako slušamo Boga? On nam govori kroz Sveto pismo, kroz čitanje Božje riječi, ali isto tako i kroz druge ljude, kroz susrete i komunikaciju s njima. Naša tijela su hram Duha Svetoga, ali isto tako i u našoj braći i sestrama možemo susresti Krista i pronaći mir. Usamljenost ne možemo liječiti tako da se zatvorimo u crkvu ili u svoju sobu i samo molimo. Usamljenost liječimo u svijetu, tamo gdje nas je Bog poslao, gdje možemo pomoći drugima, posijati sjeme radosti i mira i na neki način evangelizirati.
Na koji način? Usamljena osoba ponekad je jako usmjerena na samu sebe. Ne kažem da je to uvijek tako, ali ponekad ljudi oko svoje usamljenosti izgrade određeni oblik zatvorenosti ili egoizma. Ako smo sami i usamljeni, iziđimo van i pomozimo nekome. Sigurno imamo susjeda koji ima puno djece i zapušteno dvorište, susjeda koji je teško bolestan i nema tko otići po nalaze ili po kruh u trgovinu. Iziđimo iz svojih zatvorenih domova, kako je znala govoriti sveta Majka Terezija, i pronađimo Krista.
Krist je već tu. U naše je domove došao davno, kroz evangelizaciju. U gotovo svakom našem domu nalazi se križ. Mi smo kršteni, ali to svjetlo sada trebamo nositi i drugima. Iz naših ranjenih i ponekad nesretnih srca možemo liječiti samoću jedino ako iziđemo iz sebe i nekome drugome donesemo svjetlo i pomoć".
Što biste poručili ljudima koji se možda boje potražiti pomoć, bilo psihološku bilo duhovnu, i koji misle da svoje terete moraju nositi sami?
"Poručila bih im: tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. 1 Nemoguće je da čovjek iskreno potraži pomoć, a da je na neki način ne dobije. Često je problem zapravo u tome što ljudi ne žele potražiti pomoć za svoje probleme. Ponekad je to i pitanje egoizma – mislimo da možemo sve sami. Ljudi ponekad misle da su ponizni ako ne traže pomoć, ali zapravo se iza toga često krije određeni oblik oholosti. Prvi korak prema ozdravljenju, osobito kada govorimo o traumama i teškim životnim iskustvima, uvijek je trenutak kada čovjek odluči potražiti pomoć i odluči da želi riješiti svoj problem. Tek kada napravimo taj prvi korak i priznamo da nam je potrebna pomoć, tada zapravo počinje i put ozdravljenja.
(Biblijska referenca: 1 Evanđelje po Mateju 7,7.)"
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
