Hebr, 12, 14-24
LK 23, 33-38
„Pazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa da ne unese zabunu i ne zarazi mnoge.“ (Hebr 12, 15)
Draga braćo i sestre!
Draga braćo svećenici!
Poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti, pripadnici Hrvatske vojske i policije, Hrvatski branitelji, obitelji poginulih i nestalih, dragi vjernici!
Mjesto slobode srca
Danas, na tlu Škabrnje, u tišini molitve i sjećanja, okupljamo se pred Gospodinom u ovom euharistijskom slavlju kako bismo molili za sve pokojne u Domovinskom ratu, osobito za sve žrtve Vukovara, Škabrnje, Nadina i ostalih mjesta stradanja, te zahvalili Bogu za one koji su dali život za našu slobodu — i da bismo, u svjetlu Božje riječi, razumjeli što znači živjeti slobodu srca i slobodu Domovine.
Prije 34 godine ovdje je zemlja proplakala i zato je Škabrnja postala jedan od simbola stradanja hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, simbol boli, ali i vjere koja nije posustala ni pred zločinom ni pred smrću. Škabrnja je postala mjesto sjećanja, mjesto domoljublja, ali i čišćenja duše i savjesti.
U Škabrnju se ne dolazi na današnji dan samo tugovati, prisjećati strašnih događaja prije trideset i četiri godine – iz 1991. godine, nego moliti i učiti.
Jer upravo ovdje, na ovoj zemlji natopljenoj suzama i krvlju nedužnih, uči se istinsko značenje vjere — vjere koja ne bježi od boli i smrti, nego je pretvara u molitvu; vjere koja ne prestaje ni onda kad sve ljudske riječi umuknu pred počinjenim zločinom.
Ovdje učimo da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj ponosa, nego i spremnost na žrtvu, na odgovornost, na istinu i pravednost. Ljubiti domovinu znači čuvati uspomenu na one koji su poginuli, ali i graditi budućnost dostojnu njihove žrtve — budućnost mira, solidarnosti, poštenja i bratstva.
I ovdje učimo vjerovati Bogu i onda kad se zlo pokaže u svoj svojoj snazi. Učimo da Božja šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu povjerimo ono što ljudska ruka više ne može popraviti.
Onaj tko zna vjerovati kad sve drugo zamukne, taj postaje svjetionik nade drugima. Zato Škabrnja ostaje mjesto u kojemu tuga postaje učiteljica vjere, a povjerenje u Boga – izvor snage i života.
Promatrajući Škabrnju danas, ovdje nas Bog uči da iz pepela može niknuti novi život, da iz križa raste uskrsnuće, i da se iz boli rađa sposobnost za oproštenje — ono oproštenje koji ne briše istinu, nego oslobađa srce i otvara prostor za suživot. To potvrđuje i naša brojna nazočnost u ovoj molitvi na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Gorki korijen – opasnost srca koje ne oprašta
Riječ Božja iz poslanice Hebrejima, a koju smo čuli u prvom čitanju, danas nas poziva: „Pazite da nikakav gorki korijen ne proklija među vama“ (usp. Hebr 12, 15).
Što je taj „gorki korijen“ o kojem govori Poslanica Hebrejima? U Svetom pismu on označava ono nevidljivo, ali razorno — korijen grijeha, gorčine, ogorčenosti, mržnje, netolerancije. Korijen koji se krije u dubini srca, a zatim, ako se na vrijeme ne iščupa, izraste u stablo koje truje sve oko sebe: obitelji, zajednice, pa i cijeli narod.
Braćo i sestre, Škabrnja, kao i ostala mjesta stradanja u Domovinskom ratu, znaju što je gorčina, što je zločin. Ovdje su mnogi izgubili sve što su imali — kuću, dom, susjede, djecu, roditelje, crkvu – ni najveće ljudske i vjerske svetinje nisu ostale pošteđene – kao ni ovaj Gospin kip koji je pred nama i koji je postao simbol tog stradanja. I iako je ova rana stvarna i duboka, Božja nas riječ danas upozorava: ako dopustimo da nas gorčina vodi – pa i prema onima koji su počinili zločin, a znamo neka njihova imena, a znamo da neki i za svoj zločin nisu odgovarali, postat ćemo zatočenici i robovi gorke prošlosti i nemirne savjesti.
Nikakvo zlo koje je učinjeno ne smije postati naše mjerilo. Ako zlo rađa zlo, tada Zli pobjeđuje. Ako na nasilje odgovorimo mržnjom, onda „gorki korijen“ pusti još dublje korijene i uvuče se u dubine našeg srca — i tada više ne stradava samo ljudsko tijelo, nego i njegova duša.
Krist nas, međutim, poziva na drukčiji put: na put Božji, put potpunog oproštenja i pomirenja. Oprostiti nije lako, ali je učinkoviti lijek koji ozdravlja pojedinca i narod. Oproštenje nije slabost, nego najveća snaga vjere. Oproštenje ne briše istinu o nepravdi i zlu, nego sprječava da ta nepravda postane naš gospodar.
Oprostiti ne znači zaboraviti, nego pamtiti s milošću, s pročišćenom savješću. Pamtiti da se zlo više nikada ne ponovi — ali i oprostiti da se srce ne okameni i duša izgubi.
Oprost kao djelo slobodnog naroda
Draga braćo i sestre!
Škabrnja i Vukovar, kao i sva naša mjesta stradanja u Domovinskom ratu, podsjećaju nas da sloboda nije samo politička i geografska kategorija, nego i duhovna stvarnost. Narod koji je slobodan u zemljopisnim granicama, ali zarobljen gorčinom, stalnom potrebom da prema drugome iskazuje znakove mržnje i netrpeljivosti, nije do kraja slobodan. Zato je oproštenje — koliko god bilo teško — djelo zrelog, suverenog i slobodnog naroda.
Nitko ne očekuje da se zlo zataška, nego da se preobrazi ljubavlju opraštanja. Jer pomirenje nije samo odsustvo sukoba, nego prisustvo istine, pravde i milosrđa. A oproštenje i milosrđe se događaju kad svatko od nas odluči ne zalijevati gorki korijen čije je sjeme posijao neprijatelj duša – Đavao, nego njegovati sjeme dobra koje Duh Sveti polaže u naša srca: najprije u vlastitom srcu, a zatim u obitelji, u školi, u javnom životu, u medijima, u politici, vojnim i redarstvenim snagama, u gospodarstvu. Tada se događa pravo Božje čudo — rana postaje izvor milosti, a mjesto boli postaje izvor blagoslova.
S pravom ćemo se pitati: Ali što s onima koji stalno i uporno svjesno šire laž, izokreću istinu, igraju se brojkama ubijenih i ranama mnogih, i na laži i tuđoj boli stvaraju tenzije i podjele u društvu? Što s onima koji stalno žele radikalizirati društvo sijući sjeme netolerancije i mržnje? Kako njih uključiti u oproštenje i milosrđe?
Milosrđe i oproštenje nije slabost pred zlom, nego snaga da se ne zarazimo njegovom gorčinom. Jer laž i mržnja, manipulacije i provokacije, ne čiste ni srce i ni društvo, nego zarobljavaju; ne donose pravdu, nego stvaraju nove rane.
Istina mora biti jasna, a pravda postojana i sigurna— no, srce koje ih nosi mora ostati slobodno od želje za osvetom.
Tek tada suprotstavljanje postaje svjedočanstvo, a ne nova borba za moć, po onoj starolatinskoj: „Divide et impera – Podijeli pa vladaj!“
Bez mržnje, istina dobiva vjerodostojnost, a pravda ljudskost. Tada otpor protiv zla postaje put prema ozdravljenju, a ne prema ponovnom razaranju. Oproštenje tada nije oslobađanje krivca, nego oslobađanje vlastitog srca — da zlo nema posljednju riječ.
Gorki korijeni današnjeg vremena
Braćo i sestre!
Ovdje, na zemlji natopljenoj krvlju i suzama, učimo također da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj, nego zavjet — zavjet vjernosti Bogu, istini, pravednosti i dostojanstvu svakog čovjeka. Ljubiti domovinu znači ne zaboraviti njezine rane, ali i ne dopustiti da te rane postanu izvor gorčine.
Jer upravo u dubini naših rana, ako nismo budni, može niknuti onaj gorki korijen o kojem govori Sveto pismo.
Gorki korijen — to je onaj otrov koji polako truje dušu i odvaja čovjeka od Boga i od bližnjih. On ne naraste preko noći, nego raste tamo gdje tlo postane suho, zapušteno i bez molitve.
On raste tamo gdje nema Boga, gdje se ne otvara srce Njegovoj riječi.
Raste gdje se ne poštuju Božje zapovijedi, gdje se grijeh opravdava, a savjest utišava.
Raste gdje se ne kaje, gdje čovjek misli da se može sam očistiti, bez Božje milosti.
Raste gdje srce ne oprašta, gdje rana postane dom gorčine, a ne mjesto ozdravljenja.
Raste gdje se čovjek zatvori u vlastitu bol i prestane gledati svjetlo, gdje više ne vjeruje da Bog može izvesti dobro i iz patnje.
Ali gorki korijen ima i drugo tlo — ono suptilnije, skrivenije.
On klija u ponosu, kad čovjek misli da je bolji od drugih.
On se hrani zavišću, kad ne znamo zahvaliti, nego se uspoređujemo i mjerimo s drugima.
On se širi u ogovaranju i kleveti, na zlonamjernoj propagandi, kad riječ više ne gradi, nego ruši.
On se učvršćuje kad tražimo pravdu bez ljubavi, istinu bez milosrđa.
I najviše buja kad zaboravimo biti Bogu zahvalni, kad više ne vidimo koliko nam je Gospodin dobra udijelio i koliko nas ljubi.
Braćo i sestre!
Bog ne želi da u nama raste gorčina, nego zahvalnost. On ne želi korijen truleži u nama, nego korijen ljubavi koji crpi snagu iz Njegova srca.
Zato, dok je još vrijeme, pogledajmo duboko u svoju nutrinu, svoje srce. Neka Duh Sveti prosvijetli našu dušu, neka iscijeli ono što je zatvoreno i tvrdo, da na mjestu gorkog korijena nikne novi život — mir, milosrđe i radost u Bogu.
Zato nas Bog, na osobiti način ovdje, u Škabrnji, i na svim drugim mjestima stradanja, poziva da prepoznamo i iščupamo taj gorki korijen iz naših srca, dok je još prikriven, da ne dopustimo da gorčina zarazi naše srce, naše obitelji, naše društvo.
Čišćenje pamćenja
Braćo i sestre!
Vjerovati Bogu kad sve drugo šuti znači dopustiti da On liječi ono što mi sami ne možemo izliječiti. Znači povjerovati da Njegova šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu predamo našu bol, da Mu dopustimo da je preobrazi u milost. Samo tako se vjera rađa iz tišine, a mir iz križa. Samo tako se suze pretvaraju u molitvu, a rane u svjedočanstvo vjere i ljubavi.
I zato, Škabrnja danas ne budi samo naša gorka sjećanja, nego nas poziva na trajno „čišćenje pamćenja“, kako kaže naš dragi blagopokojni sv. Ivan Pavao II. (usp. Homilija, 12. ožujka 2000.), i obraćenju srca, da nikakav gorki korijen grijeha ne raste među nama, nego da u našim srcima raste korijen milosti — korijen oproštenja, povjerenja i ljubavi.
Jer samo tako, uz Božju milost, rane će se pretvoriti u blagoslov, a ovo mjesto stradanja ostati svjetionik vjere za naraštaje koji dolaze.
Zaključak – Krist liječi rane
Kada samo s Bogom, u svakom životnom križu koji nosimo, u svakoj suzi koja pada, u svakoj molitvi majke koja je izgubila dijete ili muža, Krist je prisutan. On, koji je na križu molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34), pokazao nam je da ljubav pobjeđuje i ono što je ljudski nemoguće.
I zato danas molimo:
da Gospodin iscijeli rane našega naroda,
da sačuva sjećanje i poštovanje na Hrvatske branitelje i sve poginule i umrle od posljedica Domovinskog rata,
da pročisti naše pamćenje milošću Duha Svetoga,
da utješi sve koji još traže svoje najmilije,
da ispuni srce Hrvatske zahvalnošću prema onima koji su se žrtvovali da bi mi živjeli u slobodi,
da imamo snage iščupati svaki „gorki korijen“ iz nas i svima od srca oprostiti.
Neka iz ovog mjesta – Škabrnje, raste život, a ne gorčina; nada, a ne mržnja; mir, a ne podjela; oproštenje, a ne želja za osvetom. I neka ova Sveta misa, u kojoj se spajaju sjećanje i vjera, Kristova žrtva na križu i naša u Domovinskom ratu, bude zalog naše budućnosti: da se nitko ne „sustegnemo od milosti Božje“, da nikakav „gorki korijen“ više ne uzraste među nama, nego da naš narod bude ukorijenjen u ljubavi, u Bogu, u istini.
Neka Gospodin udijeli pokoj vječni svim ubijenim i umrlima, a nama snagu da čuvamo ono što su oni posvetili svojom krvlju: život i slobodu, mir i ljubav, vjeru u Boga, domovinu Hrvatsku.
Amen.
