Od 30. rujna do 2. listopada 2026. u crkvi Presvetog Srca Isusova u Lauchringenu održat će se duhovna obnova s fra Ivom Pavićem. Program uključuje krunicu, nagovore i molitvu za ozdravljenje, svetu misu te pojedinačni blagoslov.

Duhovna obnova s fra Ivom Pavićem u Neuöttingu

Od 17. do 19. rujna 2026. u Apostelhaus Algernu u Neuöttingu održat će se trodnevna duhovna obnova koju predvodi fra Ivo Pavić.

Program započinje u četvrtak, 17. rujna, u 16 sati, nastavlja se u petak prijepodnevnim susretom te predavanjem u 15 sati, nakon čega će u 16:30 biti slavljena sveta misa i pojedinačni blagoslov. Završni dio programa održat će se u subotu od 9 do 13:30 sati.

Tijekom sva tri dana bit će moguć blagoslov soli, vode, ulja i nabožnih predmeta. Sudjelovanje je moguće uz prethodnu prijavu.

Duhovna obnova „Isus je živ!“ s fra Ivom Pavićem u Mariboru

Fra Ivo Pavić predvodit će od 22. do 24. rujna 2026., svakoga dana od 17 sati, duhovnu obnovu „Isus je živ!“ u crkvi blaženog Antona Martina Slomšeka u Mariboru.

Fra Ivo Pavić predvodi duhovnu obnovu u Linzu

U Linzu će se 16. rujna 2026. održati duhovna obnova koju predvodi dr. sc. fra Ivo Pavić, OFM, u Volkshausu Bindermichl.

Program počinje u 16:30 molitvom krunice, u 17 sati slijede kateheza te molitva za ozdravljenje i oslobođenje, dok je u 18 sati predviđeno euharistijsko slavlje i pojedinačni blagoslov.

Prijava nije potrebna, ulaznica iznosi 10 eura, a organizatori su osigurali i prijevod na njemački jezik.

Volarić je uzeo redovničko ime Ivan od Blažene Djevice Marije.

Novicijat je razdoblje duhovne formacije i priprave tijekom kojega se kandidati upoznaju s redovničkim životom, pravilima i poslanjem zajednice prije polaganja redovničkih zavjeta.

„Neka je sretno i blagoslovljeno svoj osmorici“, poručili su iz „Duhovnih zvanja Brotnjo“.

Put do Međugorja planira prijeći u četiri etape. Prvog dana vozit će od Zagreba do Prijedora, zatim od Prijedora do Šipova, treća etapa vodi do Kupresa, a dolazak u Međugorje predviđen je 15. rujna.

Na putu će mu se pridružiti Ivan Kajtaz, nekadašnji prvak Hrvatske u kalistenici, dok će treći član ekipe upravljati logističkim vozilom i snimati putovanje. Namjera im je zabilježiti mjesta kroz koja prolaze, ljude koje susreću i priče koje se otvore tijekom puta.

Bošnjaković je pozvao bicikliste, motocikliste i druge zainteresirane da im se pridruže na pojedinim dionicama.

Voze za nabavu prilagođenog kombija

Putovanje neće imati samo osobno značenje. Njime žele podići svijest o cerebralnoj paralizi i pomoći splitskoj Udruzi osoba s cerebralnom paralizom „Srce“, koja prikuplja novac za nabavu prilagođenog kombija za prijevoz djece i odraslih.

Za kupnju vozila potrebno je 40.000 eura, a prema informacijama koje je objavio Bošnjaković, Udruzi nedostaje još 23.000 eura.

„Ja sam svoj blagoslov dočekao, moje dijete hoda, a sada pomozimo i njima da dobiju olakšanje u svakodnevici“, poručio je.

Donacije se mogu uplatiti izravno Udruzi osoba s cerebralnom paralizom „Srce“ Split na račun:

IBAN: HR8324070001100565991
Model i poziv na broj: 00
Svrha uplate: Donacija za adaptirani kombi za osobe s CP 2026. (na poziv Tonija Bošnjakovića)

Tijekom putovanja Bošnjaković namjerava govoriti i o opasnostima pretjeranog izlaganja sunčevim zrakama te važnosti zaštite kože. Naveo je kako je nedavno izgubio dvojicu prijatelja zbog posljedica melanoma, među kojima je bio i novinar Sportskih novosti Dražen Pinević.

Traže smještaj u Prijedoru, Šipovu i Kupresu

Ekipa još nema osiguran smještaj tijekom putovanja pa je Bošnjaković pozvao domaćine iz Prijedora, Šipova i Kupresa, kao i okolnih mjesta, da im pomognu.

Potreban im je smještaj za jednu noć u Prijedoru, potom u Šipovu te posljednje noći u Kupresu. Navode kako im nisu potrebni posebni uvjeti, nego krevet, tuš i mogućnost punjenja baterija za opremu.

„Ovo nije utrka, rekord ili borba protiv štoperice. Ovo je put, zavjet i pokušaj da nekoliko stotina kilometara biciklom prijeđemo tako da oni pomognu nekima drugima“, zaključio je Bošnjaković.

Himna u glazbenom obliku donosi poruku svetopisamskih redaka iz Poslanice Rimljanima (Rim 12, 9–16), koji obitelji potiču na ljubav, međusobno služenje, strpljivost i ustrajnost.

Za glazbu je zaslužan vlč. mr. Mario Brkić, a himnu je izveo Dominik Blaževac. Spot je sniman u Selcima Đakovačkim i Đakovu, a osmislio ga je vlč. dr. Dario Hrga. Pred kamerama su se našli članovi različitih generacija: baka Marija Nikolić i djed Božo Živković iz Selaca Đakovačkih, obitelj Ive Petrovića iz Selaca Đakovačkih, obitelj Matije Akšamovića iz Đakova te obitelj Dominika Blaževca iz Slavonskog Broda. Spot pogledajte OVDJE.

U zajedništvu ovoga susreta, kao i u spotu, posebno mjesto imaju i osobe s invaliditetom. I one su, zajedno sa svojim obiteljima, pozvane sudjelovati na susretu u Osijeku i Aljmašu te svojim sudjelovanjem pridonijeti zajedničkom slavlju.

Spot su snimali Mario Šulina i Ivan Bilandžić, a objavljen je u produkciji produkcijske kuće Slavonija NOVA, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Nakon Papina pozdrava hrvatskim hodočasnicima Klapa „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice zapjevala je pjesmu „Do nebesa nek se ori“.

Osim pravnih razloga, ističe se i teološki problem. Krštenje je neponovljiv sakrament, pa bi uklanjanje zapisa stvorilo pogrešan dojam da se ono može poništiti. Iz COMECE-a napominju da ovo nije rat Europske unije protiv Crkve, već zahtjev za pravnim pojašnjenjem koji obuhvaća autentičnu autonomiju vjerskih zajednica.

Konačna presuda Suda EU-a očekuje se krajem 2026. ili tijekom 2027. godine, prenosi novizivot.net

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje.

Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje.

Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.

Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Geslo misije, „Nova evangelizacija na djelu“, izražavalo je njezinu temeljnu poruku: navijestiti Evanđelje čovjeku našega vremena i posvjedočiti da je Isus Krist živ, da i danas djeluje te da njegova ljubav, milosrđe i snaga mogu dotaknuti i preobraziti ljudski život. Misija je bila nadahnuta riječima Psalma: „Gospodine, Bože moj, zazvah te i ti me ozdravi!“ (Ps 30, 3).

Usred snažnog nevremena

Prvi susret održan je u srijedu 2. rujna, u crkvi sv. Patrika u Cambridgeu. Susret je bio posveden molitvi, slavljenju svete mise i molitvi za ozdravljenje. Fra Ivu pozvao je župnik vlč. Joe Selvanayagam, koji ga je srdačno primio te s oduševljenjem slušao tijekom kateheze i propovijedi. No prvi dan misije obilježile su i izvanredne vremenske prilike. Dok su se vjernici okupljali u crkvi, područje Ontarija zahvatilo je snažno nevrijeme.

Tijekom poslijepodneva izdana su brojna upozorenja na pojavu tornada, pradenu snažnim udarima vjetra, tučom i obilnom kišom, kao i opasnošdu od poplava. U Cambridgeu su zabilježena srušena stabla i poplavljene ulice.Međutim, ljudi su došli i pozorno slušali propovijednika koji je došao iz dalekog kraja. Oni koji su došli doživjeli su snažan i nezaboravan susret.

Dok je vani nevrijeme pokazivalo svoju snagu, u crkvi se događala drugačija oluja – duhovna oluja molitve, vjere i nade. Susret je bio snažan i intenzivan. Gotovo simbolično, dok su vani stizala upozorenja na tornada, u crkvi se osjedala snaga jednog „duhovnog tornada“ zbog siline Duha Svetoga.

U katehezi je fra Ivo govorio o važnosti čiste, ustrajne i neprestane molitve, podsjedajudi na riječisvetoga Pavla: „Bez prestanka se molite!“ (1 Sol 5, 17). U propovijedi je potaknuo vjernike da povjeruju da je Isus Krist živ i danas te da i danas djeluje i ozdravlja, kao što je to činio tijekom svojega zemaljskog života. Nakon svete mise uslijedila je molitva za bolesnike i polaganje ruku u Isusovo ime, prema primjeru koji nalazimo upravo u Evanđelju naviještenom toga dana (Lk 4, 38-44).

Dvojica svedenika neumorno su ispovijedala vjernike tijekom cijele duhovne obnove, te je fra Ivo na kraju osobno molio za svakoga tko mu je pristupio tražedi molitvu. Na kraju susreta vlč. Joe javno je zahvalio fra Ivi na dolasku, riječima i molitvi te na vremenu koje je s velikom ljubavlju proveo sa svojom zajednicom.

Isus okuplja svoj narod

Drugi i tredi dan evangelizacijskog pohoda, 3. i 4. rujna, u prekrasnoj hrvatskoj župi Kraljice mira u Norvalu program je prvenstveno bio namijenjen hrvatskim vjernicima. Iako su susreti održani na hrvatskom jeziku, među okupljenima su bili i vjernici drugih narodnosti.Bilo je posebno lijepo vidjeti kako su i oni sve razumjeli te s velikom pažnjom i otvorenošdu sudjelovali u molitvi i cijelom susretu. Još se jednom pokazalo da Duh Sveti nadilazi sve jezične granice te da Božja riječ može dotaknuti svakoga čovjeka, neovisno o jeziku kojim govori.

Oba dana program je imao isti slijed: molitva krunice, nagovor, sveta misa te pojedinačni blagoslov. Prvoga dana tema nagovora bila je „Grijeh – otrov za dušu“. Fra Ivo je na jednostavan i sažet način govorio o ispitu savjesti prema Deset Božjih zapovijedi, sedam glavnih grijeha te dvanaest skrivenih grijeha, koji često ostaju neprepoznati ili im se ne pridaje dovoljno pozornosti. Vjernicima je dao konkretne smjernice kako se boriti protiv grijeha i kako živjeti bez grijeha. Posebno je naglasio važnost potpunoga predanja Isusu, istaknuvši: „Kada se Isus useli u nas, grijeh de se iseliti.“

Smisao života jest pobijediti grijeh.

U propovijedi se osvrnuo na naviješteno Evanđelje te pozvao vjernike na redovito kajanje za grijehe, iskreno obradenje i potpuno predanje Isusu.Drugoga dana okupio se još vedi broj vjernika. Potaknuti iskustvom prethodnoga susreta, jedni su
pozivali druge, a vijest o duhovnoj obnovi širila se među ljudima. Fra Ivo je govorio o sedam uzroka zbog kojih čovjek upada u grijeh, sedam znakova po kojima možemo prepoznati da smo blizu Bogu te o sedam kratkih molitava koje nam mogu pomodi u borbi protiv grijeha i kako se sjediniti s Bogom.

Osvrdudi se na Evanđelje toga dana, fra Ivo je govorio o Isusovim riječima farizejima da de učenici postiti kada im se ugrabi zaručnik.

Do tada ne moraju postiti, nego mogu jesti i piti.

Tijekom oba dana trojica svedenika su ispovijedala, pružajudi vjernicima priliku da kroz sakrament pomirenja obnove svoj odnos s Bogom. U crkvi se tijekom oba dana osjedala velika radost, zajedništvo i snažna prisutnost Duha Svetoga.
Vjernici su se s velikom otvorenošdu uključivali u molitvu, a susreti su završavali u ozračju zahvalnosti i duboke radosti.Bio je to još jedan snažan trenutak misijskog pohoda koji je pokazao da Isus okuplja svoj narod, povezuje ljude različitih jezika i narodnosti te i danas svakoga čovjeka poziva na obradenje, vjeru i život u zajedništvu s Njim.Neka Krist uvijek bude pred našim očima Pod zaštitom svetoga Rafaela

Petoga dana misijskog putovanja, na 23. nedjelju kroz godinu, fra Ivo slavio je dvije svete mise. Prvu je predvodio u crkvi Kraljice Mira, gdje su ga tamošnji franjevci zamolili da slavi pučku svetu misu u 11 sati. Iako ta misa nije bila predviđena prvotnim programom, fra Ivo se rado odazvao njihovoj molbi. Okupio se lijep broj vjernika. Osvrdudi se na nedjeljna čitanja, fra Ivo je pozvao vjernike da budu istinski zabrinuti za spasenje – ne samo za svoje, nego i za spasenje svojih bližnjih. U poslijepodnevnim satima održao je ved ranije predviđenu duhovnu obnovu u 17 sati u crkvi sv. Arkanđela Rafaela, smještenoj uz jezero Ontario, na poziv župnika vlč. Wilsona Andradea.Susret je započeo procesijom i blagoslovom s Presvetim Sakramentom, a cijeli je program bio obilježen snažnom molitvom i dubokim pouzdanjem u Božju prisutnost. Bio je to poseban dan molitve za ozdravljenje i oslobođenje.

U nagovoru je fra Ivo govorio o koracima kojima Isus i danas ozdravlja i oslobađa čovjeka te pozvao vjernike da se s vjerom otvore Njegovu djelovanju. U propovijedi je posebno istaknuo odgovornost svakoga kršdanina prema onima koji su se udaljili od Boga. Pozvao ih je da ih u ljubavi opominju i pomognu im ponovno pronadi put prema Gospodinu, naglašavajudi da je to dužnost svih nas.

Govoredi o ljubavi prema Bogu, fra Ivo je istaknuo da se ona očituje i u mržnji prema grijehu te vjernom držanju svih Božjih zapovijedi. A također je govorio o jednoj jako važnoj činjenici: Da nema Crkve svijet ne bi ni znao da postoji grijeh.Susret u crkvi sv. Arkanđela Rafaela bio je snažan podsjetnik da istinsko ozdravljenje počinje onda kada čovjek otvori svoje srce Bogu – kada se vrati Kristu, odbaci grijeh i s potpunim se pouzdanjem preda Gospodinu.

U molitvi, zajedništvu i otvorenim srcima okupljenih vjernika još se jednom očitovala istina da Isus i danas ozdravlja, oslobađa i podiže čovjeka, pozivajudi svakoga da mu se približi i dopusti mu da zahvati njegov život.U Marijinu srcu – put vjere, nade i ljubavi

U ponedjeljak, 7. rujna, misijski pohod fra Ive nastavio se u župi Bezgrješnog Srca Marijina u Stoney Creeku, na istočnoj strani Hamiltona, uz obalu jezera Ontario.

Pri samome završetku njegova misijskog putovanja, uoči blagdana Male Gospe, Blažena Djevica Marija bila je tiho i vjerno prisutna na poseban način.U svom nagovoru fra Ivo govorio je o trima temeljnim kršdanskim krepostima: vjeri, nadi i ljubavi. Govoredi o vjeri, istaknuo je važnost svijesti o Božjoj prisutnosti, ali i ozbiljnosti grijeha te posljedica koje on donosi.

Strah od kazne i vječne smrti može čovjeka potaknuti da se kloni grijeha i nastoji živjeti u skladu s Božjom voljom.

Nada se, kako je objasnio, posebno rađa u trenucima bolesti, patnje i kušnji. Kada čovjek strpljivo podnosi teškode, s pouzdanjem u Boga i bez očaja, upravo se tada u njegovu srcu rađa i učvršduje nada. Govoredi o ljubavi, fra Ivo je naglasio važnost unutarnje slobode – slobode od navezanosti na materijalne stvari i želja. Pozvao je vjernike da nauče biti zadovoljni s
malo, jer se tek kada se čovjek oslobodi onoga što ga zarobljava, njegov um i srce mogu potpunije sjediniti s Bogom.

Tada postaje sposoban istinski ljubiti.

U propovijedi je posebno pozvao vjernike da se svakodnevno bore protiv grijeha bludnosti, počinjudi svaki dan iskrenim kajanjem. Naglasio je važnost da se dan započne s Bogom – čim se probudimo, da naše prve riječi budu zazivanje Isusova imena.Nakon svete mise uslijedio je pojedinačni blagoslov. Crkva je od samoga početka bila ispunjena vjernicima koji su s velikom pažnjom slušali svaku riječ propovjednika. Svi su bili sjedinjeni u molitvi, kao jedno srce i jedna duša. Snažno se osjedala prisutnost i djelovanje Duha Svetoga među okupljenima.Trebamo Duha Svetoga U prepunoj crkvi sv. Wilfrida u North Yorku, na posljednjem danu svojega misijskog putovanja u Kanadi, fra Ivo je predvodio duhovnu obnovu nablagdan Male Gospe.

Susret je održan na poziv župnika, vlč. Claudia Godofreda. U nagovoru je fra Ivo govorio o sedam znakova koji pokazuju jesmo li doista susreli Boga i ljubimo li ga na pravi način. Prvi znak jest mržnja prema grijehu. Grijeh je bolest duše, a grijeh i Božja volja ne mogu idi zajedno. Isus je lijek za grijeh i onaj koji želi živjeti s Bogom pozvan je svakodnevno boriti se protiv grijeha.

Drugi znak jest držanje Božjih zapovijedi i življenje svega što nam je Isus rekao u Evanđelju. Tredi znak jest neosuđivanje drugih. Čovjek je često sklon brzo suditi i osuđivati druge, ali susret s Bogom mijenja takav odnos prema bližnjima.Četvrti znak jest sposobnost šutnje i radosnog prihvadanja uvreda. Kada uvrede prihvatimo bez uzvradanja i s pouzdanjem u Boga, one mogu postati sredstvo čišdenja duše.

Peti znak jest opraštanje, čak i vlastitim neprijateljima – odmah i bez odgađanja. Kada iskreno oprostimo, Bog nas oslobađa od duha srđžbe koje može zarobiti naše srce. Šesti znak jest radovati se dobru drugoga. Ako je naš bližnji uspio u životu ili doživio nešto lijepo, trebamo se radovati njegovoj sredi kao da se dogodila nama samima.

Sedmi znak jest sačuvati mir i radost i onda kada dođu bolesti, problemi i teške životne okolnosti.U propovijedi je fra Ivo govorio o radosti koju donosi rođenje djeteta. Kada se dijete rodi u obitelji, svi se raduju i svake godine slave njegov rođendan. No, još bismo se više trebali radovati rođenju Marije kao i Isusa, jer je Marija svojim rođenjem postala ona koja de donijeti na svijet Spasitelja.

Fra Ivo je istaknuo kako se Bog služi malenima kako bi učinio velike stvari. Ako se prepustimo vodstvu Duha Svetoga i, poput
Marije, potpuno se stavimo u Božje ruke, Bog i preko nas može učiniti velike stvari. Na kraju susreta predstavnik Ave Maria Centre of Peace zahvalio je župniku Claudiju što je pozvao fra Ivu te izrazio veliku zahvalnost fra Ivi za njegov dolazak i prekrasnu katehezu. Istaknuo je kako ono što su primili ne smiju zadržati samo za sebe, nego trebaju ponijeti svojim domovima i podijeliti s drugima.

Podsjetio je na riječi koje snažno odjekuju u današnjem vremenu: „Rečeno nam je da smo slobodni, ali mi doista trebamo Boga u svojim životima.“ Zahvalio je fra Ivi za sve što čini u Isusovo ime i poručio mu da samo tako nastavi.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.

Četvrtoga dana misije, u subotu 5. rujna, susreo se s vjernicima u crkvi Svetih Anđela u Etobicokeu. Župnik fra Bruno Kesangana Nandaba srdačno je dočekao fra Ivu i zahvalio mu na riječi mozdravljenja koje je uputio okupljenima. Crkva je bila ispunjena vjernicima, a tijekom cijeloga susreta snažno se osjedalo duboko djelovanje Duha Svetoga.

U nagovoru je fra Ivo govorio o čistoj molitvi, svakodnevnom kajanju i potpunom predanju Gospodinu. U propovijedi je pozvao vjernike da s ljubavlju opominju one koji žive u grijehu, da govore “Slava Bogu” i u dobru i u zlu te da mrze grijeh.

Posebno je naglasio da nam Krist uvijek treba biti pred očima, u mislima i u srcu. Vjernici su zahvalili Bogu na fra Ivu i njegovu dolasku te na svemu što su primili tijekom susreta.

Sv. Ivan Pavao II. upozorio je na to prije više od tri desetljeća riječima koje danas zvuče gotovo kao dijagnoza našega vremena: „Ekološka kriza je moralno pitanje.“ Za njega uništavanje okoliša nije bilo izdvojeno pitanje kojim se trebaju baviti samo stručnjaci i aktivisti, nego posljedica puno dubljeg poremećaja u čovjeku, trenutka u kojem čovjek prestaje razumijevati svoje mjesto u svijetu i počinje se ponašati kao njegov apsolutni gospodar.

U enciklici Centesimus annus Ivan Pavao II. piše da se u korijenu „besmislenog uništavanja prirodnog okoliša“ nalazi „antropološka pogreška“, odnosno čovjekova zabluda da zemljom može proizvoljno raspolagati, podrediti je svojoj volji i zaboraviti da je prije njega postojao Božji dar koji može razvijati, ali ga ne smije izdati. Kada čovjek, umjesto da bude Božji suradnik u djelu stvaranja, samoga sebe postavi na mjesto Boga, upozorava Papa, na kraju izaziva „pobunu prirode“, jer njome više ne upravlja nego je tiranizira.

Možda nikada kao danas nije bilo lakše razumjeti što znači ta „antropološka pogreška“, jer živimo u vremenu u kojem se čovjek ponaša kao da će mu uvijek pripasti još jedna šuma kada ovu posiječe, još jedan izvor kada ovaj zagadi, još jedan komad obale kada ovaj betonizira i još jedna zemlja kada ovu zatrpa onime što ne želi gledati pred vlastitim vratima, kao da priroda nema granice i kao da posljedice naših odluka prestaju postojati onoga trenutka kada kamion otpada nestane iza zavoja.

Ivan Pavao II. bio je još konkretniji kada je upozorio da vlast koju je čovjek dobio nad prirodom „nije apsolutna moć“, niti čovjek ima slobodu koristiti i zloupotrebljavati prirodni svijet kako mu se prohtije, jer postoje granice koje ne određuju samo zakon i ekonomija, nego i moralna odgovornost prema drugim ljudima i budućim generacijama.

Još je snažnija njegova misao da čovjek, obuzet željom „imati i uživati“ više nego „biti i rasti“, počinje pretjerano i neuredno trošiti i zemaljske resurse i vlastiti život, pri čemu Papa nasuprot pohlepi za posjedovanjem stavlja nešto što smo gotovo zaboravili: sposobnost divljenja ljepoti, onu unutarnju poniznost pred nečim što nismo sami napravili i što upravo svojom ljepotom čovjeku govori o nevidljivom Bogu.

Možda je upravo tu jedna od najvećih tragedija vremena u kojem živimo, jer smo izgubili sposobnost divljenja pa smo počeli samo procjenjivati, prestali smo zahvaljivati pa smo počeli uzimati, a kada nam ništa više nije sveto, tada sve dobiva cijenu, pa šuma postaje samo površina, obala građevinski potencijal, voda resurs, zemlja mjesto na koje se nešto može zakopati, a prirodna ljepota marketinška kulisa koju ćemo rado fotografirati dok je istodobno, metar po metar, prodajemo.

Posebnu težinu u tom kontekstu imaju poruke povezane s Međugorjem, a jedna od njih, od 25. siječnja 1991., danas zvuči gotovo zastrašujuće aktualno:

„Sotona je jak i želi razrušiti ne samo ljudske živote, nego i prirodu i planet na kojem živite.“

Te riječi teško je pročitati danas, više od tri desetljeća poslije, i ostati ravnodušan, jer uništavanje prirode ovdje nije predstavljeno kao bezazlena posljedica razvoja, nego je povezano s razaranjem života i gubitkom mira, odnosno upravo s onim duhovnim neredom u kojem čovjek prestaje razlikovati ono što mu je dopušteno učiniti od onoga što je dobro učiniti.

To nije jedina takva međugorska misao, jer se kroz poruke provlači sasvim drukčiji odnos prema svijetu koji nas okružuje, odnos zahvalnosti i divljenja umjesto posjedovanja i iskorištavanja, pa se vjernike poziva da pođu u prirodu kako bi tamo susreli Boga Stvoritelja, da u bojama prirode slave Boga te da u ljepoti čak i najmanjega cvijeta prepoznaju Njegovu ljubav.

U službenoj vatikanskoj Noti o duhovnom iskustvu povezanom s Međugorjem iz 2024. također je izdvojena poruka da je „sve dar Božji“ te da Boga možemo otkrivati u svemu, „i u najmanjem cvijetu“.

Ako Boga možemo otkriti i u najmanjem cvijetu, onda se nameće neugodno pitanje kakav smo odnos prema Bogu izgradili ako nam nije problem otrovati zemlju, ugroziti vodu, posjeći šumu ili nepovratno uništiti krajolik čim se iza toga pojavi dovoljno velik novac, jer teško je istodobno zahvaljivati Stvoritelju na ljepoti stvorenoga i mirno promatrati kako se ta ista ljepota pretvara u nečiji poslovni model.

Problem zato nije samo u čovjeku koji doveze otpad niti samo u onome koji potpisuje, pogoduje, okreće glavu ili zarađuje, nego u mentalitetu koji smo dopustili da postane normalan, u sustavu u kojem se odgovornost toliko razvodni da na kraju nitko nije odgovoran, dok posljedice ostaju desetljećima i nasljeđuju ih ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednom dogovoru, nisu potpisali nijedan dokument i od cijeloga posla nisu zaradili ni centa.

Kriminal s otpadom zato nije samo kriminal protiv zakona i državnog proračuna, jer ukrasti novac znači opljačkati sadašnjost, dok svjesno zagaditi zemlju ili vodu radi novca znači opljačkati budućnost ljudi koje nikada nećeš upoznati, a teško je zamisliti radikalniji oblik sebičnosti od odluke da vlastitu korist danas plati nečije dijete za dvadeset ili pedeset godina.

Upravo zato kršćanin nema luksuz ravnodušnosti prema uništavanju prirode, jer briga za stvoreno nije prolazna moda niti politički dodatak vjeri, nego odgovornost koja proizlazi iz same vjere u Boga Stvoritelja, što je Ivan Pavao II. jasno naglašavao govoreći da su odgovornost kršćana prema stvorenome te njihova dužnost prema prirodi i Stvoritelju bitan dio njihove vjere.

Ne možemo zato nedjeljom zahvaljivati Bogu za ljepotu svijeta, a ostatak tjedna šutjeti dok se ono što nam je povjereno uništava zbog pohlepe, pogodovanja, nemara ili kriminala, niti možemo ljubav prema zemlji dokazivati samo riječima, zastavama i pjesmama ako nas ne zanima kakvu ćemo zemlju doista ostaviti svojoj djeci, jer domovina je i voda koju će piti, zemlja iz koje će jesti, more u kojem će se kupati, šuma kroz koju će hodati i zrak koji će udisati kada nas više ne bude.

Prije trideset i pet godina Ivan Pavao II. govorio je o antropološkoj pogrešci, moralnoj krizi, obvezama prema budućim generacijama i „pobuni prirode“, a danas, kada su otpad, zagađenje, betonizacija, uništavanje prirodnih resursa, korupcija i profit postali gotovo dio svakodnevnog rječnika, njegove riječi više ne zvuče kao upozorenje o nekoj dalekoj budućnosti, nego kao opis sadašnjosti koju smo sami proizveli.

Možda nam zato nije potrebna još jedna velika deklaracija o tome koliko volimo prirodu, nego povratak jednoj vrlo jednostavnoj istini koju smo u svojoj oholosti zaboravili: nismo stvorili ni zemlju, ni more, ni vodu, ni šume, niti ćemo ih ponijeti sa sobom, nego smo samo jedna generacija kojoj je ljepota stvorenoga nakratko povjerena u ruke, zajedno s odgovornošću da je ne pretvorimo u račun koji će plaćati oni poslije nas.

A ako doista vjerujemo da je sve što nas okružuje Božji dar, tada pitanje više nije imamo li pravo braniti ga, nego kako ćemo jednoga dana pred Bogom opravdati da smo znali što se događa, vidjeli što se uništava i ipak odlučili šutjeti.

M.Ž/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Donosimo nekoliko takvih ideja.

Knjiga uspomena koja s godinama postaje sve vrijednija

Prvi osmijeh, prvi koraci, neobične dječje riječi, rođendani i obiteljske dogodovštine roditeljima se čine nemogućima za zaboraviti. A ipak, s godinama mnogi detalji izblijede.

Zato knjiga uspomena djetinjstva odnosno radosnica može biti poseban dar za krštenje. Angellumova „Moja priča“ zamišljena je kao kronika djetinjstva sve do desete godine života, u kojoj roditelji čuvaju fotografije, važne događaje i male trenutke odrastanja.

Jednoga dana dijete tako ne dobiva samo album, nego priču o vlastitom djetinjstvu koju su za njega godinama stvarali njegovi najbliži.

LINK: „Moja priča“ → https://angellum.hr/vrsta/knjiga-djetinjstva/

Citat na platnu – poruka koja odrasta s djetetom

Ponekad je nekoliko pažljivo odabranih riječi dovoljno da dar dobije posebno značenje.

Citati na platnu s biblijskim i inspirativnim porukama mogu pronaći svoje mjesto u dječjoj sobi od prvih dana, a pritom nisu vezani samo uz najranije djetinjstvo. Dobro odabrana poruka može dijete pratiti godinama i s vremenom dobivati novo značenje.

Za krštenje posebno pristaju citati koji govore o ljubavi, blagoslovu, vjeri i Božjoj blizini.

Zlatotisak s molitvom Anđelu čuvaru – dar s posebnom porukom.

Molitva Anđelu čuvaru jedna je od prvih molitava koje mnogi nauče još kao djeca. Upravo zato taj motiv prirodno pronalazi mjesto među darovima za krštenje.

Angellumov zlatotisak s molitvom Anđelu čuvaru osmišljen je kao trajna uspomena koja može pronaći svoje mjesto u dječjoj sobi od najranijih dana. Zlatni detalji daju mu svečanost prikladnu samom sakramentu, dok molitva nosi jednostavnu želju koju djetetu želimo od njegova rođenja, da bude čuvano i praćeno na svom životnom putu.

To je dar čija poruka ostaje jednako snažna i kada dijete odraste.

Biblija s posvetom – dar za cijeli život

Postoji dobar razlog zašto se Biblija generacijama daruje povodom sakramenata. To je jedan od rijetkih darova koji nije vezan uz određenu dob.

Posebnu vrijednost dobiva uz rukom napisanu posvetu. Ime djeteta, datum krštenja i nekoliko osobnih riječi kuma, kume, bake ili djeda mogu Bibliju pretvoriti u obiteljsku uspomenu koja se čuva desetljećima.

Ponekad upravo nekoliko rečenica napisanih na dan krštenja mnogo godina poslije postane najvrjedniji dio dara.

Figure koje pričaju bez riječi.

Figure roditelja s djetetom, obitelji ili anđela mogu biti lijep izbor kada se poklonom želi obilježiti odnos i bliskost.
Među najpoznatijima su Willow Tree figure, prepoznatljive po tome što nemaju izražene crte lica. Njihova se priča prenosi gestom, zagrljajem i odnosom između figura, zbog čega svatko u njima može pronaći vlastito značenje.

Za krštenje se posebno mogu birati motivi djeteta, roditeljstva, obitelji, anđela i zaštite.

Zlatna medalja – mali dar za cijeli život

Među tradicionalnim poklonima za krštenje posebno mjesto imaju zlatne medalje s vjerskim motivima.

Za razliku od dara koji ostaje u dječjoj sobi, medalju dijete kasnije može nositi sa sobom. U Angellumovoj ponudi dostupni su različiti vjerski motivi, pa darovatelj može odabrati simboliku koju želi povezati s djetetom.

Malen je to predmet, ali upravo se takvi darovi često čuvaju desetljećima, a ponekad ostaju u obitelji i kroz više generacija.

LINK: „zlatne medalje“ → https://angellum.hr/vrsta/zlatne-medalje/

Što kum ili kuma mogu pokloniti za krštenje?

Kod kumova je pitanje poklona ipak malo drukčije. Kumstvo ne završava danom krštenja, pa ni njihov dar ne mora nužno biti najveći ili najskuplji.

Biblija s posvetom, knjiga uspomena, zlatna medalja, zlatotisak s molitvom Anđelu čuvaru ili simbolična figura mogu dobiti sasvim drugo značenje ako uz njih ostane nekoliko osobnih riječi namijenjenih baš tom djetetu.

Takve se stvari možda ne cijene odmah. Ali upravo njih ljudi često najdulje čuvaju.

Kako odabrati pravi poklon za krštenje?

Kada biramo poklon za krštenje, možda je korisnije od pitanja o cijeni zapitati se što želimo da ostane iza našeg dara.

Knjiga uspomena čuvat će prve godine djetinjstva. Citat na platnu može svakodnevno podsjećati na važnu poruku. Zlatotisak s molitvom Anđelu čuvaru nosi želju za zaštitom. Biblija može pratiti dijete kroz život, figura govoriti o ljubavi i obitelji, a zlatna medalja ostati uz njega desetljećima.

Takve poklone za krštenje na jednom je mjestu okupio i hrvatski brend Angellum, specijaliziran za darove povezane s važnim trenucima vjere i obiteljskog života.

GLAVNI LINK: „pokloni za krštenje“ → https://angellum.hr/prigoda/krstenje/

Na kraju, možda je najbolji dar upravo onaj za koji osobno možemo zamisliti da će ga dijete pronaći nakon mnogo godina i poželjeti ga sačuvati.

Napomena: Ne zaboravite preuzeti Angellum kviz aplikaciju za učenje kroz igru! 
📱 App Store
https://apps.apple.com/hr/app/angellum-kviz/id6789916064?l=hr
🤖 Google Play
https://play.google.com/store/apps/details?id=com.angellum.quiz

• Sve novosti, nove Angellum kreacije i ostale informacije možete pratiti na Angellum društvenim mrežama i web stranici:
• 🌐 Web: angellum.hr
• 📸 Instagram: @angellum_hr
• 📘 Facebook: AngellumHR
• ✉️ E-mail: [email protected]

U ono vrijeme: Podiže Isus oči prema učenicima i reče: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati! Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!

Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi! Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«

Lk 6,20-26 Blago vama, siromasi! Jao vama, bogataši! Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Podiže Isus oči prema učenicima i reče: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!

Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi! Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Za projekt je osigurana potpora EU fonda u iznosu od 265.000 eura, a tijekom dvije godine bit će organiziran velik broj aktivnosti.

Sudionike očekuju radionice medijske pismenosti i zaštite od prijevara, grupno vježbanje i rekreacija, kvizovi, društvene igre i druge aktivnosti mentalne stimulacije, kreativne radionice, organizirani izleti i posjeti te javne manifestacije usmjerene na promociju zdravlja.

Posebno mjesto u programu imaju međugeneracijski susreti i duhovna podrška, za koje je predviđeno čak 70 aktivnosti. Organizirat će se i individualna stručna savjetovanja te „Info kutak“ putem kojeg će starije osobe i umirovljenici moći dobiti korisne informacije.

Projekt „Tiha snaga godina“ želi starijim ljudima vratiti ono što im često najviše nedostaje – osjećaj pripadnosti, zajedništva i spoznaju da njihove godine nisu teret, nego bogatstvo iskustva koje društvo treba prepoznati i cijeniti.

Kako se uključiti i gdje doznati više?

Svi zainteresirani za radionice i aktivnosti programa aktivnog starenja mogu se informirati na službenim stranicama Klanjateljica Krvi Kristove – Regije Zagreb, gdje je objavljena i anketa putem koje zainteresirani mogu iskazati interes za pojedine programe.

Više informacija i poveznica za prijavu dostupni su ovdje:

"Projekt „Tiha snaga godina“ – Klanjateljice Krvi Kristove" (https://reference-url-citation.invalid/0)

Projekt tako podsjeća na nešto što se u užurbanosti suvremenog života lako zaboravlja: čovjekova vrijednost ne smanjuje se s godinama. Ponekad upravo u njihovoj tišini počiva najveća snaga.

Autorica svjedočanstva navodi kako je ondje bila s prijateljicama i djecom, među kojima je bio i Luka u kolicima. Nakon pomazanja uljem osjetila je snažan poticaj da ga odvede pred relikvije.

Kada su došli pred njih, rekla mu je:

„Reci svetom Šarbelu što najviše želiš.“

Položila je ruku na njegovu glavu i zamolila sv. Šarbela da mu svojim zagovorom isprosi ozdravljenje nogu.

A samo tjedan dana poslije stigao je video koji ju je duboko dirnuo.

Luka je, kako svjedoči, prvi put samostalno napravio čak 25 koraka.

No to nije jedina milost o kojoj govori. Jedna od žena koja je toga dana došla u Križevce, teško oboljela od raka mozga s metastazama, dobro je podnijela 25 ciklusa zračenja te čeka daljnje nalaze. Njezina kći, koja je godinama nosila posljedice vršnjačkog zlostavljanja, doživjela je, kako majka svjedoči, duboku unutarnju promjenu i pronašla snagu oprostiti onima koji su je povrijedili.

Autorica pritom naglašava da je Bog izvor svake milosti i svakog ozdravljenja, dok svetom Šarbelu zahvaljuje na njegovu zagovoru.

Vjernici ponovno pozvani u Križevce

Ovo svjedočanstvo objavljeno je uoči novog velikog molitvenog okupljanja. U Križevcima će se 19. rujna 2026. obilježiti godišnjica dolaska relikvija sv. Šarbela.

Organizatori pozivaju vjernike da dođu sa svojim obiteljima, bolesnima, zahvalama i molitvenim nakanama te da se zajedno okupe u molitvi pred relikvijama ovog sveca.

„Dođite pred relikvije svetog Šarbela i zajedno molimo Gospodina za ozdravljenje, oslobođenje, obnovu i mir.“

Priče poput Lukine za vjernike ostaju snažno svjedočanstvo nade i pouzdanja u Boga, osobito onda kada se ljudskim očima čini da je pred nama nemoguće.

Sveti Šarbele, moli za nas!

„Put je bio blagoslovljen. Sunce nas je grijalo, a vjetar nam je cijelim putem lagano puhao, kao lahor, pružajući nam zaklon i snagu kada bi ugrijalo“, kazala je Bajkuša.

Ipak, ono što joj je posebno obilježilo ovogodišnji put nije samo prijeđena udaljenost, nego zajedništvo koje se među hodočasnicima stvaralo iz kilometra u kilometar.

„Baš se osjetilo neko zajedništvo, neka ljubav među nama. Bogu hvala što se ljudi odazivaju. Vrlo je zanimljivo vidjeti ljude koji nam se prvi put pridruže. Rasplaču se od emocija i osjećaja koji se u njima probude“, ispričala je.

„Krunica se drukčije moli kada hodočastiš“

Bajkuša ističe kako se iskustvo molitve tijekom višednevnog hoda teško može usporediti s molitvom u svakodnevnom okruženju.

„Hodati i moliti krunicu sa žuljevima nije isto kao moliti je u svom dnevnom boravku. Krunica se drukčije moli kada se hodočasti, kada žulj boli i kada je teško, a ti i dalje ideš zbog braće s kojima hodočastiš. Oslanjaš se na te umorne i bolne noge i osjetiš posebno ispunjenje srca“, kazala je.

Upravo je izlazak iz svakodnevne udobnosti, dodaje, jedan od razloga zbog kojih bi ovakvo iskustvo preporučila i drugima.

„Preporučila bih svima da se odvaže, iziđu iz vlastitog komfora i krenu preko Vrana, da hodaju našim brdima i čuvaju vjeru koju imamo“, poručila je Bajkuša za medjugorje-info.com.

Dolaskom na Šćit završena je ovogodišnja dionica hodočašća koje povezuje Međugorje i Ramu, a hodočasnici će blagdan Male Gospe dočekati u ramskom svetištu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon. Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Abiud. Abiudu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine, Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:

Evo, Djevica će začeti i roditi sina
i nadjenut će mu se ime Emanuel —
što znači: S nama Bog.

Svećenik: vlč. Dario Levanić

Broj (nad)biskupa bio je dvostruko veći nego prethodne godine. Organizatori su ocijenili da je teško zamisliti neku drugu inicijativu koja uživa toliku potporu crkvene hijerarhije.

„Njihova prisutnost pokazuje iznimnu važnost koju Crkva pridaje tom temeljnom pitanju“, poručili su.

Dok je u katedrali slavljena misa, u centru Emmanuel održavala su se predavanja i predstavljan je rad organizacija posvećenih zaštiti života. Nakon mise sudionici su krenuli u povorci londonskim ulicama do Parliament Squarea. Ovogodišnje geslo Hoda bilo je „Pobačaj ranjava obitelj“.

Sudionike su tijekom okupljanja dočekali prosvjednici koji su preko razglasa izvikivali poruke protiv Hoda za život. Jedna je prosvjednica pokret optužila za provođenje „nasilne kampanje protiv tjelesne autonomije“, dok se iza nje nalazio transparent s porukom: „Mačisti, fašisti, nećete proći.“

Prema izvješću EWTN-a, prosvjednici su stvarali neprijateljsko i zastrašujuće ozračje dok su se obitelji, govornici i drugi sudionici mirno okupljali. Autorica komentara Amy Servais upozorila je na suprotnost između mirnog okupljanja sudionika i optužaba za nasilje koje su im upućivane.

„Zahtijevaju slobodu javnog zastupanja svojih stajališta, ali ne mogu podnijeti da katolici sudjeluju u bogoslužju ili se mirno okupljaju u obranu života“, napisala je Servais.

Naglasila je da protivnici Hoda imaju pravo prosvjedovati, ali da sloboda izražavanja ne uključuje pravo na zastrašivanje i ušutkivanje neistomišljenika.

„Tolerancija koja vrijedi samo u jednom smjeru uopće nije tolerancija. To je zahtjev za pokoravanjem“, istaknula je.

Ravnateljica organizacije March for Life UK Isabel Vaughan-Spruce snažan je odaziv biskupa povezala s brojnim izazovima za zaštitu ljudskog života. Među njima je izdvojila promjene propisa o pobačaju, zaštitne zone oko ustanova u kojima se obavljaju pobačaji, dostavu tableta za medikamentozni pobačaj nakon savjetovanja na daljinu te nastojanja da se zakonski dopusti potpomognuto samoubojstvo.

Službeni podatci pokazuju da je tijekom 2023. među stanovnicama Engleske i Walesa obavljeno 277.970 pobačaja, odnosno 11 posto više nego prethodne godine.

Vaughan-Spruce kazala je da su biskupi prepoznali kako Hod za život nije „militantna ni neosjetljiva inicijativa“, nego suosjećajan i potreban odgovor na stanje u društvu. Istaknula je da se Hodu pridružuje sve više mladih, vjerskih poglavara, ljudi iz različitih društvenih sredina i osoba koje se ne smatraju vjernicima.

Sudionici Hoda pozvani su i na molitvu za britanske zastupnike, koji će 11. rujna u Donjem domu raspravljati i glasovati u drugom čitanju o prijedlogu zakona kojim bi se teško bolesnim punoljetnim osobama u posljednjih šest mjeseci života omogućilo da zatraže liječničku pomoć radi okončanja vlastitog života. Prijedlog se odnosi na Englesku i Wales.

„Neka ih Duh Sveti vodi kako bi zaštitili dostojanstvo svakoga ljudskog života i odvratili ih od toga puta“, poručili su organizatori.

Servais je zaključila da protivljenje prosvjednika pokazuje zašto je javno svjedočenje u obranu života i dalje potrebno.

„Hodamo ne zato što mrzimo žene, nego zato što odbijamo napustiti majku ili dijete; ne zato što smo nasilni, nego zato što svaki čin nasilja nad nedužnim ljudskim životom zahtijeva miran i hrabar odgovor“, poručila je.

„Oni mogu vikati. Mi ćemo nastaviti moliti, govoriti i hodati“, zaključila je Servais. 

Da bi zakon stupio na snagu, potrebno je odobrenje prijestolonasljednika Aloisa, koji od 2004. godine vrši ovlasti šefa države, a delegirao mu ih je njegov otac (i knez) Hans-Adam II., koji ima 81 godinu. Alois ima na raspolaganju šest mjeseci za provedbu sankcije: ako je ne izvrši u utvrđenom roku (u ovom slučaju je to ožujak 2027.), zakon se smatra odbijenim. Vjerojatno je da se bilo kakva stvarna promjena neće provesti, jer je u intervjuu za "Liechtensteiner Vaterland" prije otprilike tri mjeseca najavio svoj veto na takvu mjeru, podupirući u toj prigodi temeljno zakonsko pravo zaštite života.

Zakonodavni proces koji je doveo do rezultata 2. rujna proizišao je od prikupljanja potpisa za prijedlog građanske inicijative, koje je trajalo dva mjeseca i završilo je krajem srpnja. Potpisalo ga je 4970 osoba, oko četvrtina birača (od ukupno 40.000 stanovnika), ali za podnošenje zahtjeva zakonodavnoj skupštini bilo je potrebno samo tisuću potpisa. Prijedlog je sadržavao tri zahtjeva: nekažnjivost pobačaja u prvih dvanaest tjedana, ukidanje zabrane informiranja te pokrivanje troškova zdravstvenim osiguranjem. Slična inicijativa nije uspjela 2011. godine; sami birači su ju odbacili s više od 52% glasova.

Već je tada Katolička Crkva intervenirala kako bi ga osporila preko nadbiskupa Vaduza, Wolfganga Haasa. Sadašnji apostolski administrator, biskup Benno Elbs, imenovan 2023., objavio je 21. kolovoza bilješku na internetskoj stranici nadbiskupije. Podsjetio je na katolički nauk, ističući da nerođeno dijete posjeduje urođeno i neotuđivo dostojanstvo od početka, te stoga zaslužuje jednaku zaštitu kakvu ima svaki ljudski život. Potom je, citirajući u tom smislu riječi Ivana Pavla II. tijekom njegova posjeta kneževini 1985. godine, ponovno istaknuo da se ta odgovornost ne smije zaboraviti ni danas. Osim toga, biskup Elbs je napomenuo da cilj mora biti društvo u kojemu žene i parovi nisu ostavljeni sami i u kojemu postaje moguće reći životu 'da'.

Ta zemlja već nekoliko godina nema rodilište, zbog čega žene moraju putovati u inozemstvo kako bi rodile. U tom je smislu biskup izrazio zabrinutost kako s jedne strane žene traže bolničku skrb za rodilje u susjednim zemljama, dok se s druge strane raspravlja o mogućnosti stvaranja uvjeta za pobačaj na nacionalnoj razini. Čini mi se da nešto nije u redu – napomenuo je biskup Elbs te zaključio – Moja je želja da zajedno izgradimo društvo u kojemu je svako dijete dobrodošlo i u kojemu svaka majka i svaki otac dobivaju potporu koja im je potrebna da donesu pravu odluku za svoje dijete. Društvo koje štiti život mora biti i društvo koje ne napušta osobe u teškoći. 

Okupljene je pozdravila i s. Raffaella Petrini, predsjednica Uprave Države Grada Vatikana. U ime nazočnih izrazila je zahvalnost i odanost Petrovu nasljedniku te istaknula da je velika radost služiti mu i pomagati, makar i malim dijelom, u velikom poslanju koje mu je Gospodin povjerio.

Papa je zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji proslave te podsjetio na riječi sv. Ivana Pavla II.: „Obitelj je ogledalo u kojemu se ogleda Bog.“ Pozvao je okupljene da razmišljaju o vlastitim obiteljima, ali i o zajednici koju čine svi nazočni. Istaknuo je da Bog želi vidjeti sebe u njihovoj zajednici i obitelji te da je prisutan u svakoj obitelji.

Sveti Otac naglasio je da se u obitelji, kao Božjem ogledalu, očituju dva najljepša i najveća čuda: darivanje života i darivanje ljubavi. Potaknuo je vatikanske zaposlenike i njihove obitelji da ih nastave darivati te im zahvalio što su oni sami to veliko čudo.

„Možda i mi možemo svaki dan gledati svoju obitelj kao to Božje ogledalo i ponovno otkrivati Božju ljubav, ono što znači darovati život, ono što znači ne živjeti samo za sebe i ne biti sebičan, nego darovati život za druge, u obitelji, među prijateljima i među onima koji nam još nisu prijatelji“, poručio je Papa.

Poželio je da i njihova večernja proslava bude ogledalo Božje ljubavi te zaključio: „Osjetimo doista tu radost koju nam samo Bog može dati; neka nam i danas podari radost što možemo zajedno slaviti poput tog ogledala Božje ljubavi“, izvijestio je Vatican News.

Svoje svečane zavjete položili su fra Ante Leo Dodig iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Seonici, fra Robert Radić iz župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima, fra Ante Vlašić iz župe sv. Anastazije u Somboru, fra Luka Bešlić iz župe Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Posušju te fra Danijel Miličević iz župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu.

Polaganjem svečanih zavjeta braća su pred Bogom i Crkvom potvrdila svoje konačno opredjeljenje za franjevački način života, prihvaćajući evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti.

Pomolimo se da Gospodin našoj braći udijeli milost ustrajnosti i vjernosti, kako bi, slijedeći Krista stopama svetoga Franje, svojim životom uvijek svjedočili radost Evanđelja.

Misi su nazočili bogoslovi, sjemeništarci, časne sestre, članovi obitelji kandidata i brojni vjernici, a liturgijsko slavlje pjesmom je pratio zbor Frame Humac.

Iz Hercegovačke franjevačke provincije habit su obukli Ante Musa iz župe sv. Franje Asiškog u Rašnu i Ivan Vranjković iz župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Posušju.

Iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene novicijat su započeli Jerko Tunjić iz Kraljeve Sutjeske, Mihael Stanišić iz Ovčareva, Gabrijel Perković iz Livna i Luka Marić iz Kraljeve Sutjeske.

Habit su obukla i četvorica kandidata Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita – Mario Zubčić iz Tisnog, Vjekoslav Luburić iz Sinja, Žarko Dragčević iz Čapljine te Kristijan Vuković iz Podbablja.

Iz Franjevačkog samostana i Župe sv. Ante Padovanskog Humac poručili su kako se raduju boravku novih novaka te su ih preporučili u molitve vjernika.

„Još jedne prve subote u mjesecu, Ljubušaci, a s njima i cijela Hercegovina, okupili su se kako bi iskazali ljubav i zadovoljštinu za sve uvrede nanesene Bezgrešnom Srcu Marijinu“, naveli su u objavi.

Dodali su kako su kroz molitvu svete krunice, hod i zajedništvo ponovno javno posvjedočili svoju vjeru i odanost Mariji.

„Marijo, Bezgrešno Srce, budi naše utočište i vodi nas svome Sinu“, poručili su.

Okupljanja prve subote u mjesecu tako su već postala svojevrsna duhovna tradicija, u kojoj se molitva ne doživljava samo kao osobni čin, nego i kao zajedničko svjedočanstvo vjere.

Za okupljene je to ujedno prilika za tišinu, sabranost i podsjećanje na vrijednosti koje, kako ističu, žele živjeti i svjedočiti u svakodnevici.

Jedne subote uđe Isus u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani na sredinu!«

On usta i stade. A Isus im reče: »Pitam ja vas: Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On učini tako — i ruka mu zdrava. A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.

Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

Jedne subote prolazio je Isus kroz usjeve. Učenici su njegovi trgali klasje, trli ga rukama i jeli. A neki farizeji rekoše: »Zašto činite što subotom nije dopušteno?«

Odgovori im Isus: »Zar niste čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji, uze, pojede i svojim pratiocima dade prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko, nego samo svećenici?« I govoraše im: »Sin Čovječji gospodar je subote!«

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Draga braćo i sestre!

Gospićko-senjska biskupija s ozbiljnom zabrinutošću prati informacije koje se posljednjih mjeseci iznose u javnosti o odlaganju otpada na području grada Gospića te o mogućim posljedicama za okoliš, zdravlje i sigurnost ljudi.

Kao mjesna Crkva čije je sjedište u Gospiću, osjećamo pastoralnu i moralnu odgovornost jasno se očitovati o pitanju koje neposredno zadire u dobrobit ljudi koji ovdje žive. Pritom ne želimo ulaziti u političke prijepore, stranačka nadmetanja niti u utvrđivanje pravne ili osobne odgovornosti, što pripada nadležnim državnim, pravosudnim i stručnim tijelima.

Naše polazište jest dostojanstvo svakoga čovjeka i zaštita života.

Gospić i Lika prostor su u kojemu živimo, radimo, podižemo obitelji i s kojim smo duboko povezani. To je kraj koji smo primili od prethodnih naraštaja i za koji smo odgovorni pred onima koji dolaze nakon nas. Šume, vode, izvori, krš, tlo i sva raznolikost života nisu samo prirodna dobra. Za vjernika su oni dar Stvoritelja, povjeren čovjeku na odgovorno upravljanje i čuvanje.

Zato pred ozbiljnošću problema onečišćenja okoliša na području Gospića ne možemo ostati ravnodušni. Crkva ne može šutjeti kada su u pitanju dostojanstvo čovjeka, zaštita života, opće dobro i odgovornost prema stvorenome svijetu i budućim naraštajima.

Naša je zadaća podsjetiti na ono što je dublje od pojedinačnih događaja: zemlja nam nije dana da bismo je neograničeno koristili, nego da bismo je odgovorno obrađivali i čuvali.

Čovjek – odgovorni čuvar stvorenoga

Na prvim stranicama Svetoga pisma Bog čovjeku povjerava zemlju „da je obrađuje i čuva“ (Post 2,15). Čovjek je pozvan stvarati, graditi, razvijati i svojim razumom i radom oplemenjivati svijet. U tome se očituje njegovo posebno dostojanstvo. Ali uz riječ obrađivati stoji i riječ čuvati.

Bog je jedini Stvoritelj, a čovjek je pozvan svojim razumom, slobodom i radom odgovorno surađivati s Božjim stvarateljskim djelom. Njegova vlast nad prirodom zato nije neograničena. On nije gospodar bez granica, nego odgovorni upravitelj darova koje je primio. Kada čovjek gradi, proizvodi i razvija, može biti suradnik dobra. Ali kada neodgovorno narušava cjelovitost stvorenoga, njegova sloboda više ne služi životu, nego mu nanosi štetu.

Briga za stvoreni svijet jest briga za čovjeka

Crkva ne odvaja brigu za prirodu od brige za čovjeka. Naprotiv, one su duboko povezane. Čovjek živi u stvorenome svijetu, od njega prima vodu, hranu i prostor za život. Zato onečišćenje tla, vode i zraka nije samo tehničko ili gospodarsko pitanje, nego može postati pitanje života, zdravlja, dostojanstva i budućnosti.

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ upozorava upravo na tu povezanost. Ekološka kriza nije odvojena od krize čovjeka i društva. Posebno upozorava na kulturu odbacivanja, na mentalitet u kojemu se ono što više ne koristimo jednostavno odbacuje, kao da time prestaje i naša odgovornost. Zato je potrebno jasno reći otpad nije samo pitanje zbrinjavanja materijala.

Kada opasne tvari ugrožavaju tlo, vodu, biljni i životinjski svijet ili sigurnost prostora u kojem čovjek živi, tada govorimo o pitanju ljudskoga dostojanstva i općega dobra.

Kršćanska vjera nas uči da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Stoga se prema prostoru u kojem čovjek živi ne možemo odnositi tako da posljedice svojih odluka prebacujemo na druge ili na one koji dolaze nakon nas. Čuvati vodu znači čuvati život.
Čuvati tlo znači čuvati budućnost. Čuvati prirodu znači poštovati dar koji smo primili od Boga.

„Sve stvorenje zajedno uzdiše“

Sveti Pavao piše: „Znamo doista: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ (Rim 8,22)

Ove riječi možemo čuti kao poziv na obraćenje našega odnosa prema svijetu koji nam je povjeren. Kada je narušena cjelovitost prirode, kada je tlo opterećeno onečišćenjem, kada je ugrožena voda ili kada je uništen dio biljnoga svijeta, tada ne govorimo samo o materijalnoj šteti, govorimo o rani nanesenoj zajedničkom domu. Taj dom nije nešto izvan nas. U njemu živimo, u njemu odrastaju naša djeca i u njemu će živjeti oni koji dolaze nakon nas. Zato ne smijemo dopustiti da ravnodušnost postane normalno stanje niti da posljedice neodgovornosti postanu teret budućih naraštaja.

Posebna odgovornost prema zemlji krša

Lika je prostor iznimne prirodne ljepote, ali i osjetljivoga krškoga sustava. U njemu voda pronalazi putove koje čovjek često ne može vidjeti. Zato ono što se događa na površini ne mora ostati samo na površini. U takvom prostoru odgovornost prema okolišu poprima posebnu težinu. Potrebno je gledati dalje od onoga što je vidljivo danas i razmišljati o onome što može nastati sutra. Kršćanska mudrost zato ne pita samo: „Što se događa sada?“, nego i: „Što će se dogoditi ako ne djelujemo odgovorno?“ Odgovornost znači djelovati razborito, stručno i pravodobno kako bi se zaštitili čovjek, priroda i zajedničko dobro.

Dar koji smo primili i koji predajemo

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da čovjek treba poštovati cjelovitost stvorenja te da njegova vlast nad prirodom nije apsolutna. Ona je ograničena brigom za bližnjega, poštovanjem Božjega nauma i odgovornošću prema budućim naraštajima. Ovaj svijet smo od Boga dobili na dar, a dar koji smo primili od Boga treba prihvatiti sa zahvalnošću koristiti s mjerom i čuvati s odgovornošću. U tome se očituje i čovjekovo posebno poslanje. Čovjek svojim radom može oplemenjivati svijet. Može obrađivati zemlju, graditi, stvarati i razvijati. To je dobro i plemenito kada je usmjereno prema čovjekovu dostojanstvu i općem dobru. Ali upravo zato čovjek mora biti svjestan granica. Nije sve što možemo učiniti ujedno i ono što smijemo učiniti. Čovjek je stoga pozvan biti odgovorni čuvar stvorenoga svijeta. Način na koji se danas odnosimo prema prirodi govori i o tome kakvu budućnost želimo ostaviti iza sebe. Nije dovoljno pitati što nam zemlja može dati danas. Moramo se pitati i što ćemo ostaviti onima koji dolaze nakon nas. Hoće li naša djeca i unuci naslijediti prostor u kojem mogu živjeti dostojanstveno i sigurno? To nisu samo pitanja ekologije. To su pitanja savjesti i pravednosti.

Papa Franjo u Laudato si’ snažno podsjeća na našu odgovornost prema budućim naraštajima. Svijet nije naš isključivi posjed. Primili smo ga od onih koji su živjeli prije nas i dužni smo ga predati onima koji će živjeti poslije nas.

Ekološko obraćenje i zajednička odgovornost

Pred izazovima našega vremena potrebna nam je promjena srca i načina djelovanja. Potrebno nam je ono što papa Franjo naziva ekološkim obraćenjem: ponovno otkriti zahvalnost za stvoreni svijet, odbaciti kulturu odbacivanja i prihvatiti odgovornost za posljedice vlastitih odluka.

Ondje gdje je šteta učinjena, potrebno je učiniti sve što je moguće kako bi se ona zaustavila, sanirala i spriječilo njezino daljnje širenje. Kršćanska odgovornost nije samo u tome da ne činimo zlo. Ona nas poziva da činimo dobro, štitimo slabo, popravljamo ranjeno i čuvamo ono što nam je povjereno. Papa Franjo u Fratelli tutti podsjeća da smo povezani i da zajedničko dobro zahtijeva da ne ostajemo ravnodušni pred onim što ugrožava drugoga. Zato naš odgovor ne smije biti ravnodušnost, nego odgovornost; ne podjele, nego suradnja; ne odgađanje, nego odgovorno djelovanje.

Zaštita prirode jest čin ljubavi

Briga za stvoreni svijet u konačnici je pitanje ljubavi – prema Bogu koji je sve stvorio, prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku, prema zemlji koja nam je povjerena i prema djeci i mladima koji će nakon nas živjeti u ovome kraju. Zato očuvanje prirode nije protiv čovjeka. Ono je za čovjeka. I nije protiv razvoja. Ono poziva na razvoj koji poštuje život, dostojanstvo osobe, granice prirode i opće dobro. Kršćanin zna da stvorenje nije bez vrijednosti. Sve što postoji nosi trag Božje mudrosti i dobrote. Zato sa psalmistom možemo reći: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

Ono što pripada Bogu primili smo na dar. Pozvani smo taj dar čuvati, odgovorno koristiti i predati budućim naraštajima. U tome se očituje i čovjekovo dostojanstvo: ne biti razarač stvorenoga svijeta, nego njegov odgovorni čuvar i suradnik u djelu koje mu je Bog povjerio.

„A povrh svega – ljubav!“

Kao pastir Gospićko-senjske biskupije želim izraziti blizinu svim ljudima koji su zabrinuti zbog stanja okoliša i budućnosti ovoga kraja. Naša Lika zaslužuje da prema njoj postupamo s poštovanjem, a Gospić da bude mjesto sigurnoga i dostojanstvenoga života, da povrh svega imamo ljubavi prema našoj okolini i čovjeku i njegovom dostojanstvu.

Ondje gdje je narušeno, treba obnavljati. Ondje gdje je ugroženo, treba štititi. Ondje gdje je učinjena šteta, treba tražiti put njezina popravljanja. Čovjek je pozvan surađivati sa Stvoriteljem, a ne suprotstavljati se djelu stvaranja. Dar koji smo primili od Boga primili smo s povjerenjem koje nam je Stvoritelj iskazao, pozivajući nas da budemo njegovi odgovorni suradnici u čuvanju, njegovanju i promicanju života i svega stvorenoga.

Zbog toga Gospićko-senjska biskupija jasno ističe:
život, zdravlje i sigurnost ljudi moraju biti iznad svakoga političkog, gospodarskog, poslovnog ili drugog parcijalnog interesa.

Svaka opravdana sumnja u moguću ugrozu zdravlja ljudi i okoliša mora biti stručno, neovisno i potpuno ispitana. Građani imaju pravo na istinite, pravodobne i transparentne informacije o stanju okoliša u kojem žive, vodi koju piju, zraku koji udišu i zemlji na kojoj podižu svoje obitelji.

Stoga pozivamo sva nadležna državna, lokalna i stručna tijela da, u okviru svojih ovlasti, bez odgađanja poduzmu sve potrebne mjere kako bi se potpuno utvrdilo stvarno stanje, uklonila svaka moguća opasnost te provela stručna i trajna sanacija svih lokacija za koje se utvrdi da su ugrožene nepropisnim odlaganjem otpada.

Istodobno pozivamo sve sudionike javnoga života da ovo pitanje ne koriste za političko nadmetanje i međusobne obračune. Zdravlje ljudi ne smije postati sredstvo političke borbe. Ono je opće dobro za koje svi snosimo odgovornost.

Naše očitovanje nije usmjereno protiv bilo koga. Ono je jasno zauzimanje za čovjeka, život, zdravlje, istinu, odgovornost i očuvanje našega zajedničkog doma.

Gospićko-senjska biskupija očekuje da se poduzme sve potrebno kako bi stanovnici Gospića i okolice mogli živjeti sigurno, bez opravdanoga straha za vlastito zdravlje i zdravlje budućih naraštaja.

Neka nam Bog Stvoritelj podari mudrost da prepoznamo vrijednost svega stvorenoga, hrabrost da zaštitimo ono što je ugroženo i odgovornost da ovaj kraj sačuvamo za naraštaje koji dolaze.

Neka nas zagovor Gospe od Krasna, zaštitnice naše Biskupije, prati u nastojanju da budemo odgovorni čuvari života i stvorenoga svijeta.

“Pronašli smo dokaze o pogrebnom krajoliku, uz manja područja zasađena vinovom lozom i maslinama, kao i pastoralno područje s povremenim tragovima ljudske aktivnosti”, izjavila je voditeljica istraživanja Francesca Romana Stasolla.

Preliminarno izvješće od 98 stranica, objavljeno 2025. godine u znanstvenom časopisu Liber Annuus, donosi rezultate završne faze iskopavanja. Otkrića se gotovo u potpunosti podudaraju s opisom mjesta pokopa iz Evanđelja po Ivanu, koje mjesto Isusova raspeća smješta u blizinu vrta, u kojem se nalazio i novi grob.

“A na mjestu gdje je bio raspet bijaše vrt, i u vrtu nov grob u koji još nitko nije bio položen. Ondje su, zbog židovske pripreme blagdana, položili Isusa jer je grob bio blizu” (Iv 19,41-42), stoji u Evanđelju.

Iskopavanja, doduše, ne identificiraju konkretno koji je grob Isusov, već pružaju arheološke dokaze o karakteru područja prije izgradnje kršćanskog svetišta, pokazujući da su na tom mjestu istovremeno postojali grobovi i obrađena zemlja.

Istraživanje je provodio tim s rimskog Sveučilišta Sapienza pod vodstvom Stasolle, u suradnji sa zajednicama odgovornima za baziliku, uključujući Pravoslavnu patrijaršiju, Kustodiju Svete zemlje i Armensku patrijaršiju. Istražena su područja sjevernog broda crkve i sjevernog dijela rotonde.

Posebno je značajno otkriće drva vinove loze na jednom od iskopanih lokaliteta, što upućuje na mogućnost da je loza uzgajana upravo na tom mjestu, dok je analiza peludi ukazala i na moguću prisutnost maslina.

„Stoga je, nakon savjetovanja i koordinacije s nadležnim tijelima, predstavnicima roditelja i jeruzalemskih škola, odlučeno obustaviti nastavu u školama na području grada Jeruzalema“, piše u priopćenju. Obustava je trebala početi 1. rujna i trajati „dok se ne izdaju i obnove potrebne dozvole za učitelje i ostalo osoblje, čime bi se osiguralo da se obrazovni proces može nastaviti sigurno i na odgovarajući način“.

Nakon aneksije istočnog Jeruzalema 1967., Palestinci koji žive na okupiranoj Zapadnoj obali moraju imati ulazne i radne dozvole da bi mogli ući u Jeruzalem. Međutim, izraelsko zakonodavstvo posljednjih godina dodatno otežava rad palestinskih učitelja.

U siječnju je izraelski parlament Kneset donio zakon kojim se prosvjetnim djelatnicima koji su stekli akademske titule na sveučilištima unutar Palestinske samouprave zabranjuje rad u izraelskim školama.

U ožujku je izraelsko Ministarstvo obrazovanja objavilo da za akademsku godinu 2026./2027. neće izdati radne dozvole za 171 palestinskog učitelja s prebivalištem na Zapadnoj obali.

Prema Zakladi papinskog prava Pomoć Crkvi u nevolji (ACN), većina kršćanskih škola osnovana je krajem 19. stoljeća te su u njima obrazovanje stjecali i kršćanski i muslimanski učenici. Te su škole, navodi ACN, „osnovane upravo radi promicanja kršćanskog obrazovanja te očuvanja vjere i kršćanske prisutnosti u Jeruzalemu“.

U priopćenju je Generalno tajništvo kustodije istaknulo da su kršćanske škole u Jeruzalemu već stotinama godina „sastavni dio identiteta grada te njegova kulturnog i društvenog tkiva“.

„Tijekom svoje povijesti naše su škole bile posvećene pružanju kvalitetnog i vrhunskog obrazovanja te odgoju naraštaja utemeljenih na znanju, vrijednostima, pripadnosti i odgovornosti“, navodi se u priopćenju.

„Odsutnost ovako velikog broja zaposlenika utječe na različite aspekte funkcioniranja škola, uključujući nastavu, administrativne poslove, zdravstvene službe, kao i poslove čišćenja te postupke povezane sa sigurnošću i zaštitom. Zbog toga nije moguće zajamčiti siguran i stabilan početak školske godine za naše učenike“, navelo je tajništvo.

Potvrđujući svoju predanost pravu učenika na obrazovanje, kršćanske škole u Jeruzalemu istaknule su da mjere kojima se učiteljima i ostalom osoblju onemogućuje rad narušavaju „stabilnost naših škola, otežavaju njihovu sposobnost ostvarivanja poslanja te negativno utječu na učenike, njihove obitelji, obrazovne djelatnike i društvo u cjelini“.

„Molimo i nadamo se da će ova kriza biti riješena što je prije moguće, da će takve mjere biti obustavljene i da se neće ponoviti u budućnosti, da bi se očuvala stabilnost naših obrazovnih ustanova, učenicima zajamčilo pravo na redovito i sigurno obrazovanje te našim školama omogućilo da nastave ostvarivati svoju obrazovnu i humanitarnu misiju“, piše u priopćenju, izvijestio je OSV News.

Nakon uvodnih riječi i molitve uslijedila je kateheza koju je vodio župnik u Klenovniku Dominik Cestar. Uvod u katehezu bila je igra slaganja fotografija sv. Karla Acutisa koje su na kraju činile jednu slagalicu.

„Svatko od vas dio je jedne ovakve slagalice koju nazivamo Crkva“, istaknuo je te potaknuo da u svojim životnim slagalicama u sredinu uvijek stave Boga, odnosno euharistiju oko koje se kao ministranti okupljaju dok poslužuju na misi. Kao primjer istaknuo je sv. Karla i njegov život u čijem središtu je bio euharistijski Krist. Govorio im je o čudima, a kao posebno mjesto čuda istaknuo je Ludbreg i Svetište Predragocjene Krvi Kristove. Poručio im je da se čudo događa pred njihovim očima kad se nalaze na misi, oko oltara. Potaknuo ih je da stave Krista u središte svog života koji će im pomoći slagati njihove životne slagalice u okvir s kojim će živjeti radosno i ispunjeno.

Nakon kateheze ministranti su sudjelovali u radionicama kojima je kroz igre i interaktivno sudjelovanje cilj bio približiti značaj sakramenata ispovijedi i euharistije te crkvenog zajedništva za rast u vjeri. Njima se željelo ohrabriti mlade u odlučnosti i ustrajnosti, konkretizirati apstraktne pojmove kao što je grijeh, obraćenje, padanje i dizanje, rast u vjeri i sl. Djeca i mladi potaknuti su doživjeti Crkvu kao prijateljsku zajednicu koja pomaže pojedincu te im prenijeti osjećaj pripadnosti i iskustvo važnosti u zajednici, liturgiji i (euharistijskoj) pobožnosti. Također ih se upoznalo s uzorom sv. Karla Acutisa kojega su pozvani nasljedovati.

Uoči mise ministranti i vjeroučenici mogli su pristupiti sakramentu pomirenja, a potom su sudjelovali u euharistijskom slavlju koje je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.

Biskup je u homiliji rekao da je Petar spoznao samog sebe zbog Isusove dobrote te je poručio kako je to poruka naviještenog evanđelja (Lk 5, 1-11). „Dok Petar govori da je loš čovjek, da Gospodin treba poći od njega, on mu jednostavno kaže: ‘Ne boj se!’ On ga ne odbacuje, nego ga poziva. To je važna poruka mladima. Bog ne očekuje da postanemo savršeni kako bi nas pozvao, nego se upravo u tom trenutku događa poziv – u našoj slabosti se stavljamo Bogu u ruke. Dragi ministranti, možda mislite da ni vi niste savršeni, da ima boljih, ali Gospodin je s nama ne zbog naše savršenosti, nego zbog naših slabosti“, poručio je biskup Radoš.

Prisjetio se i svog ministrantskog iskustva te je naglasio da je to iskustvo mnogima pomoglo da otkriju svoj duhovni poziv. „Dok smo blizu oltara, pažljivije slušajmo što nam Bog govori i gdje nas poziva. On poziva nas, svoje prijatelje, da se ostvarimo ili u duhovnom pozivu ili kao supružnici i roditelji“, potaknuo je.

Na kraju mise mons. Radoš blagoslovio je novopostavljeni kip sv. Karla Acutisa pokraj Zavjetne kapele Svetišta te poručio da će mladi dolaziti pred njegov kip kako bi se upoznali s njegovim životom i molili njegov zagovor da ih prati na životnom putu. Kip je postavljen u parku pokraj Svetišta pod pokroviteljstvom Grada Ludbrega, a izradio ga je umjetnik Vid Vučak.

Biskupijsko hodočašće ministranata i vjeroučenika Varaždinske biskupije u Svetište Predragocjene Krvi Kristove zaključeno je euharistijskim klanjanjem koje je vodio vlč. Cujzek. Nakon razmatranja pročitao je molitve koje su ministranti tijekom rada u radionicama slagali s papirića i oblikovali ih u rečenice, a koje su prikazane u klanjanju. Pjevanje je vodio dječji zbor iz župe Margečan, izvijestio je Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.

Predsjednica udruge Kristina Karajko pojasnila je potrebu i važnost izgradnje grobnice za nerođene. Obraćajući se okupljenima poručila je: „Ovo je mjesto molitve, tišine i poštovanja i ono nosi posebnu poruku ‘Svaki je ljudski život vrijedan, jedinstven i dostojan poštovanja’. Grobnica nije samo mjesto ukopa nego i znak zajedničke brige i poštovanja prema nerođenoj djeci i njihovim obiteljima. Vjerujemo da će mnogima postati mjesto na kojem će moći zastati i pomoliti se, zapaliti svijeću te u tišini povjeriti Bogu svoje boli i nade.“

Obitelj Klepo, Tomislav i Kristina projektirali su spomenik te predstavili njegovo značenje i simboliku. „Dvije su to kamene ploče koje simboliziraju oca i majku, a između tih ploča je praznina koja ima oblik djeteta i sugerira njegovu stvarnu prisutnost u životu roditelja i njihove obitelji. Dijete nije fizički prisutno ali je zauvijek promijenilo živote svojih roditelja. Spomenik govori o djeci koja nisu bila rođena ali su bila voljena i čije je postojanje zauvijek upisano u srce njihovih roditelja“, rekla je Kristina Klepo.

Nadbiskup Hranić se rado odazvao pozivu udruge „Betlehem“ da blagoslovi grobnicu te je također pozdravio inicijativu i zahvalio članovima Betlehema što promiču svijest o vrijednosti svakog začetog života.

„Betlehem“ je udruga za zaštitu svakog ljudskog života i nerođene djece. Ona je i građanska neprofitna udruga katoličkog svjetonazora kojoj je cilj molitvom i savjetom te na svaki drugi čovječan i kršćanski način pomoći da se djeca određena za pobačaj spase, a njihovi roditelji budu sretni. Udruga želi svjedočiti Božju ljubav prema svakom čovjeku te svojim zalaganjem na humanitarnom planu raditi u svim pitanjima dostojanstva i svetosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Tako će grobnica za nerođene omogućiti svim roditeljima u gradu i okolici koji izgube dijete spontanim pobačajem dostojan pokop posmrtnih ostataka začetoga djeteta.

Blagoslovu Grobnice za nerođene su uz članove udruge „Betelehem“ i njihove obitelji te druge građane koji se zalažu za dostojanstvo svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti nazočili i đakovački župnici: Alojz Kovaček, katedralni župnik i Nikola Kaurin, župnik Župe Dobrog Pastira.

Đakovo je uz Osijek, Slavonski Brod i Vinkovce još jedan grad Đakovačko-osječke nadbiskupije koji ima grobnicu za nerođene, navodi se u izvještaju iz Nadbiskupije.

U ono vrijeme: Rekoše Isusu farizeji i pismoznanci: »Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju.«

Reče im Isus: »Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!« A kazivao im je i prispodobu: »Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga.«

»I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!« »I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: ‘Valja staro!’«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Kako navode u pozivu, cilj formacije nije traženje "savršenih" ljudi, nego okupljanje onih koji su spremni raditi na sebi i svojoj vjeri.

"Marijin ratnik nije onaj koji se nikada ne boji, ne pada ili ne griješi. To je čovjek koji ustaje, ponovno kreće i svakoga dana želi biti bliže Kristu", poručili su iz zajednice.

Formacija je zamišljena kao višegodišnji duhovni put tijekom kojega sudionici, prema navodima organizatora, uče moliti, rasti u vjeri i boriti se protiv vlastitih slabosti.

Trogodišnji put formacije

Program se oslanja na primjer i učenje svetog Ljudevita Marije Grigniona de Montforta, francuskog svećenika i autora poznatog po marijanskoj duhovnosti.

U pozivu se navodi kako zainteresirani mogu započeti trogodišnji put formacije tijekom kojeg će učiti živjeti svoju posvetu Isusu po Mariji.

"Ne moraš znati sve. Samo napravi prvi korak", stoji u pozivu Marijinih ratnika Hercegovina.

Prvo okupljanje nove formacijske godine zakazano je za 3. rujna u 20 sati na Humcu u Ljubuškom.

Objavu je naslovio pitanjem: "Hercegovina puna Boga, a gdje je Bog u Hercegovini?"

"Živimo u kraju u kojem se čovjek lako prepozna kao vjernik. Križ je na zidu. Krunica je u ruci. Nedjeljom se ide na misu. Hodočasti se. Poste se petci, ne baš kao prije. Djeca se krste, pričešćuju i krizmaju. U obiteljima se govori o Bogu, Gospi i svetinjama. Imamo crkve, kapelice, procesije, zavjete i hodočašća.

Hercegovina je, barem na prvi pogled, puna Boga. Ali onda čovjek mora stati i postaviti jedno neugodno pitanje: Ako je Bog toliko prisutan među nama, gdje se vidi u našem životu?

Jer nije problem u tome što imamo križeve. Problem je ako križ nosimo oko vrata, a ne nosimo ga u svome ponašanju. Nije problem što molimo krunicu. Problem je ako nakon krunice sjednemo i počnemo ogovarati čovjeka kojega smo upravo vidjeli u crkvi. Nije problem što idemo na misu. Problem je ako s mise izađemo isti kakvi smo na nju ušli", napisao je fra Marin.

Potom se osvrnuo na, kako navodi, razdvajanje vjere od svakodnevnog života.

"Možemo li nedjeljom biti sat vremena na misi, a onda cijeli tjedan gaziti po ljudima? Odgovor: možemo, i to uspješno.

Ali tu počinje problem. Jer mi smo, čini mi se, nekako uspjeli razdvojiti vjeru od života. Kao da je vjera ono što radimo u crkvi, a život ono što radimo izvan nje.

U crkvi smo vjernici, a na poslu smo 'snalažljivi'. U politici smo 'realni'. U poslu smo 'sposobni'. Prema rodbini smo 'svoji'.

A Bog bi, izgleda, trebao razumjeti da se život tako mora voditi. Ne. Ne mora.

Ako sam kršćanin u crkvi, onda sam kršćanin i na poslu. Ako sam kršćanin pred oltarom, onda sam kršćanin i kada odlučujem hoću li nekoga prevariti. Ako sam kršćanin kada primam pričest, onda sam kršćanin i kada mi se otvori prilika da nekoga zakinem. Ako sam kršćanin kada govorim 'Bože pomozi', onda sam kršćanin i kada imam moć da drugome pomognem ili odmog­nem", naveo je.

Kao jedno od ključnih pitanja postavio je odnos prema ljudima od kojih ne očekujemo nikakvu korist.

"I zato nam se postavlja pitanje: Kako se ponašaš prema čovjeku koji ti ništa ne može dati? Tu se vidi prava vjera.

Ne kada daješ novac za nešto što će svi vidjeti. Nego kada pošteno platiš čovjeka koji je radio za tebe, iako znaš da bi ga mogao zakinuti, a možda to nitko nikada ne bi saznao.

Ne kada podmićuješ čovjeka koji ti može završiti posao. Nego kada odbiješ podmititi onoga koji ti ne može ništa završiti preko veze.

Ne kada tražiš 'svoga čovjeka' da ti otvori vrata koja drugima ostaju zatvorena. Nego kada prihvatiš da na red dođe onaj koji je sposobniji, čak i ako zbog toga ti izgubiš priliku.

Ne kada činiš dobro onome od koga očekuješ uslugu. Nego kada učiniš dobro čovjeku od kojega nećeš dobiti baš ništa zauzvrat.

Tu se vidi jesmo li stvarno vjernici. Jer lako je biti dobar prema čovjeku koji nam treba. Prava se vjera vidi onda kada pred sobom imamo čovjeka koji nam ne može ništa dati – a mi ga ipak odlučimo poštovati, ne zakinuti i ne poniziti."

Fra Marin se potom osvrnuo i na pojave koje su, kako smatra, postale gotovo normalizirane u društvu.

"Živimo u društvu u kojem se neke stvari više ni ne pokušavaju sakriti. Potezanje veze postalo je normalno. Podmetanje drugome postalo je dio igre. Potplaćivanje se ponekad opravdava rečenicom: 'Tako to svi rade.' Varati se zna nazvati snalaženjem. Zakidati drugoga zna se nazvati sposobnošću. Nepravdu prema drugome lako opravdamo kada je nama korisna.

A onda u nedjelju dođemo pred Boga. I molimo, pjevamo, pričestimo se. I opet u ponedjeljak nastavimo po starom. Svi smo grešni. Crkva nije zajednica savršenih ljudi. Crkva je zajednica ljudi koji su svjesni da trebaju obraćenje. Problem nastaje kada više ni ne želimo priznati da smo pogriješili."

Poseban dio objave posvetio je mladima, za koje smatra da ih odrasli često nepravedno prikazuju u negativnom svjetlu.

"I zato bih volio reći nešto što možda neće svima biti ugodno ni drago. To često puta kažem pa svi kažu da ja valjam gluposti. A to je: Ne mislim da su naši mladi toliko loši koliko ih mi odrasli često prikazujemo. Čak bih se usudio reći da su puno bolji i od svojih roditelja i odraslih ljudi.

U svome radu s mladima susreo sam mnoge koji su me upravo svojim pitanjima, iskrenošću i spremnošću da preispitaju sebe znali ugodno iznenaditi.

Vidim mlade koji žele raditi na sebi. Vidim mlade koji ne prihvaćaju olako rečenicu: 'Tako se to uvijek radilo.' Vidim mlade kojima nije normalno da se nešto mora završiti preko veze samo zato što se tako radilo prije njih. Vidim mlade koji teško prihvaćaju kada im se kaže da je normalno podmetnuti drugome da bi ti uspio. Vidim mlade koji žele biti bolji od onoga što su vidjeli. I to mi daje nadu.

Naravno, nisu svi mladi takvi. Kao što nisu ni svi odrasli loši. Ali moje je iskustvo da među mladima postoji nešto što ne bismo smjeli ugušiti: želja da se stvari preispitaju. A možda je upravo to ono što odraslima najviše nedostaje. Jer smo se navikli na veze, sređivanja, nepravdu, itd.

I onda mladome čovjeku koji pita zašto nešto nije pošteno kažemo da je naivan. Možda nije on naivan. Možda smo mi postali previše pokvareni da bismo još vjerovali kako se može živjeti pošteno. Možda nije problem što mladi ne žele prihvatiti naše obrasce. Možda je problem što smo im mi dali loše obrasce", istaknuo je.

Prema njegovim riječima, pitanje koje bi odrasli trebali postaviti nije samo kakva su djeca, nego kakav primjer sami ostavljaju.

"Zato bih volio da se prestanemo samo pitati: 'Kakva su nam djeca?' I da se počnemo pitati: Kakvi smo mi odrasli? Jer djeca i mladi gledaju. Gledaju kako razgovaramo, kako dobivamo posao, kako rješavamo probleme, jesmo li isti u crkvi i izvan crkve.

Jer mladi ne trebaju još jednu generaciju odraslih koji će im govoriti: 'Idi u crkvu.' Trebaju vidjeti odraslog čovjeka koji živi ono što govori. Ne trebaju im naši savršeni govori. Trebaju im naš primjer.

Ne trebaju roditelja koji im govori da ne smiju lagati, a onda pred njima laže. Ne trebaju oca koji govori o poštenju, a onda se hvali kako je nešto 'sredio'. Ne trebaju majku koja govori o ljubavi prema bližnjemu, a onda sat vremena ogovara. Ne trebaju odrasle koji im govore da budu dobri ljudi, a sami im pokazuju da u životu prolaze bezobrazni, lukavi i povezani. Mladi vrlo dobro vide razliku između vjere koju živimo i vjere o kojoj govorimo."

Na kraju objave ponovno se vratio na pitanje što zapravo znači živjeti vjeru.

"Mi u Hercegovini imamo puno vjerskih običaja, ali premalo obraćenja. Imamo puno riječi o Bogu, a premalo života po Bogu. Naučili smo kako se prekrižiti, ali još nismo naučili kako se odreći sebe.

Ako želim biti velik čovjek u Božjim očima, onda moram znati reći: 'Neću to učiniti. Iako mogu. Iako svi drugi rade. Iako bih mogao imati koristi. Neću, jer nije pošteno. Neću, jer nije kršćanski. Neću, jer Bog vidi.'

Eto gdje počinje Hercegovina puna Boga. Ne tamo gdje je najviše križeva, gdje se najglasnije govori o vjeri, gdje se najviše pokazuje tko smo. Nego tamo gdje jedan čovjek, kada ima priliku učiniti nepravdu i nitko ga ne bi uhvatio, ipak odluči učiniti ono što je ispravno.

Jer prava vjera počinje onda kada nas nitko ne gleda. A možda je upravo to pitanje koje bismo si svi trebali postaviti: Ako bi Bog danas pogledao samo moja djela, a ne moje riječi, bi li u meni prepoznao vjernika?", zaključio je fra Marin Mikulić.

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i baci mreže za lov.«

Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.«

Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!«

Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Svećenik: fra Mate Kolak.

Na snimci se vide mladenci okruženi obitelji i prijateljima, a jedan od trenutaka svadbene proslave protekao je i u ozračju molitve, dajući cijelom događaju dodatnu duhovnu dimenziju.

Mjesto na kojemu su odlučili obilježiti početak zajedničkog života također nosi posebnu simboliku. Međugorje je već desetljećima mjesto u koje ljudi iz cijeloga svijeta dolaze tražeći mir, nadu i duhovnu snagu, pa je upravo ondje susret ukrajinske i hercegovačke tradicije dobio još snažnije značenje.

View this post on Instagram

A post shared by Hercegovačko Srce (@hercegovacko_srce)

Daleko od velikih riječi, prizor mladenaca pokazao je ono što je možda i najjednostavnija poruka svakog braka – da ljubav ne poznaje granice, jezike ni udaljenosti.

U vremenu u kojem vijesti iz Ukrajine već godinama najčešće donose slike rata, stradanja i razdvajanja, ova je priča ponudila sasvim drukčiju sliku: onu o zajedništvu, novom početku i dvoje ljudi koji su svoj životni put odlučili nastaviti zajedno.

A u Međugorju, mjestu koje milijuni povezuju s molitvom i vjerom, njihovo "da" tako nije spojilo samo dvoje ljudi, nego barem na jedan dan i dvije različite tradicije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Usred prizora razaranja upravo su ti mali predmeti ostali sačuvani.
Simbolika je snažna – anđeli kao znak Božje blizine i zaštite, a golubica kao jedan od najprepoznatljivijih biblijskih simbola mira, nade i novoga početka.
Za nekoga će to možda biti slučajnost. Za čovjeka koji je gledao kako mu vatra odnosi gotovo sve što je stvarao – ovaj prizor znači nešto mnogo više.

Iz pepela njegova doma ostala je poruka koja je snažno odjeknula i na društvenim mrežama: vatra može odnijeti materijalno, može uništiti ono što smo godinama gradili i čuvali, ali neke stvari ne može spaliti.
Vjeru. Nadu. I uvjerenje da ni nakon najvećeg gubitka čovjek nije ostavljen bez svjetla.

Za Branka i njegovu obitelj organizirana je i humanitarna pomoć, a poziv građanima da se uključe i pomognu objavila je na svom Facebook profilu urednica našeg portala Blanka Klasić.

Branko je hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata koji je u najtežim vremenima pomagao drugima, a danas pomoć treba njegova obitelj. U požaru su izgubili gotovo sve – dom, stvari, uspomene i automobil, a u posljednji trenutak uspjeli su pobjeći s djecom i psima.

Svi koji žele pomoći obitelji Braić mogu donirati na račun:

IBAN: HR8223600003246104379
Primatelj: Hanja Braić
Zagrebačka banka
SWIFT: ZABAHR2X
Svrha doznake: Donacija za štetu od požara

Kako je u svom pozivu napisala Blanka Klasić: „Ne možemo im vratiti ono što je vatra odnijela, ali im možemo pomoći da ponovno stanu na noge i izgrade novi dom.“

Svaka pomoć i svaka podjela njihovoj obitelji znače korak bliže novom početku. ❤️

Prvi dio priprema održan je u kapucinskom samostanu u Dubrovniku i u ramskom franjevačkom samostanu na Šćitu. U tom dijelu priprema kandidati su od iskusnijih redovnika i profesora mogli slušati predavanja posebno o trima evanđeoskim savjetima te o ostalim temama iz franjevačke duhovnosti.

Osim toga, u tom periodu posjetili su i samostan klarisa u Brestovskom, obišli rodno mjesto sv. Leopolda Mandića te se susreli s kotorskim biskupom Mladenom Vukšićem u Kotoru kao i dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem. Posjetili su i samostane i pripadajuće muzeje u Fojnici, Gučoj Gori, Livnu i Tomislavgradu.

U drugom dijelu ovih priprema mladi franjevci sudjelovali su na duhovnim vježbama u karmelu sv. Ilije na Buškom Jezeru koje je vodio fra Domagoj Runje.

Voditelj priprema bio je magistar kapucinskih postnovaka fra Mišo (Miho) Biskup, objavljeno je na mrežnoj stranici Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Kardinal, koji se opisao kao „žrtva klevete i blaćenja”, dobit će 100,000 američkih dolara odštete zbog povrede njegova prava na čast.

Odluku je donio prvostupanjski sud pokrajine Quebec (Superior Court of Quebec). Presuda, objavljena 31. kolovoza, ide u korist kardinala u tužbi za klevetu koju je podnio nakon što su optužbe za seksualno napastovanje ostale javne u kolovozu 2022. godine.

Sudac Martin Castonguay zaključio je da su optužbe bile neutemeljene te naložio Groleau da kardinalu isplati puni iznos koji je tražio.

U izjavi objavljenoj nakon presude kardinal Ouellet rekao je da će novac donirati „organizacijama koje se bore protiv seksualnog zlostavljanja koje su pretrpjeli autohtoni narodi u Kanadi”.

U izjavi je kardinal Ouellet izrazio zahvalnost što je „građanski pravosudni sustav moje zemlje prepoznao da su optužbe za seksualno napastovanje iznesene protiv mene bile lažne i formulirane uz ‘krajnju nepromišljenost koja je jednaka zloj namjeri’, te da je dotična osoba proglašena odgovornom za ‘pogrdne’ i klevetničke izjave izrečene protiv mene i naširoko proširene diljem svijeta”.

Kardinal Ouellet zahvalio je odvjetnicima iz ureda LCM Avocats, kao i brojnim svjedocima koji su svjedočili, jer su „pomogli Sudu utvrditi činjenice i osigurati da istina prevlada”.

Također je ponovno potvrdio svoju osobnu „predanost nastavku borbe unutar Crkve i društva protiv svakog oblika zlostavljanja, a osobito seksualnog zlostavljanja”, te rekao da bezrezervno podupire „utemeljene žrtve u njihovoj potrazi za restorativnom pravdom”.

Slučaj datira iz kolovoza 2022., kada se kardinalovo ime pojavilo u kolektivnoj tužbi protiv Corporation Archiépiscopale catholique romaine de Québec i rimokatoličkog nadbiskupa Quebeca, a koja se odnosila na navode o seksualnom zlostavljanju počinjenom tijekom više desetljeća.

Paméla Groleau, bivša pastoralna suradnica laikinja, optužila je kardinala za postupke koji su se navodno dogodili između 2008. i 2010. godine. Opisala je incidente neželjenog fizičkog kontakta koji su potom predstavljeni kao seksualni napadi.

Od samog početka kardinal Ouellet dosljedno je odbacivao optužbe, „čvrsto” negirajući da je „učinio bilo kakve neprimjerene geste” te opisujući i tumačenje i širenje tih optužbi kao „klevetničke”.

Također je rekao da će „aktivno” sudjelovati u svakoj građanskoj istrazi „kako bi se utvrdila istina i priznala moja nevinost”.

U prosincu iste godine kardinal je najavio pokretanje pravnog postupka protiv svoje tužiteljice kako bi obnovio svoju čast i ugled.

Papa Franjo također se 2022. godine uključio u slučaj, povjerivši preliminarnu istragu isusovcu ocu Jacquesu Servaisu. Po završetku istrage otac Servais izjavio je: „Ne postoje temelji za pokretanje istrage o seksualnom napastovanju osobe F. od strane kardinala M. Ouelleta.” Papa stoga nije odobrio pokretanje kanonske istrage protiv kardinala zbog nedostatka elemenata.

U presudi donesenoj 31. kolovoza, nakon suđenja održanog u Montrealu u ožujku 2026., Sud je utvrdio nedosljednosti u iskazu Groleau te doveo u pitanje njezinu vjerodostojnost i pouzdanost.

U odluci se također navodi da se „srž kolektivne tužbe temelji na iskustvima sedmero djece koja su bila žrtve pedofilnih članova klera tijekom mračnog razdoblja u povijesti Quebeca, kada je vjersko osoblje imalo kontrolu nad obrazovnim sustavom”.

„To je”, navodi se u presudi, „pogrda na koju se kardinal Ouellet žali: naime, činjenica da je u postupcima povezan s pedofilima u okviru kolektivne tužbe.”

Presudu su sa zahvalnošću primili umirovljeni prefekt Dikasterija za biskupe i njegovi odvjetnici, piše Vatican News.

U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.

O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!«

On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

„Gospodaru Života,
Dao si nam dar vode,
izvor plodnosti, svježine i nade.
Ona taži žeđ, hrani zemlju i liječi rane.

Zahvaljujemo ti,
jer je ujedno simbol tvoje milosti i ljubavi
koja nas obnavlja krštenjem.
Danas te molimo da nas naučiš čuvati ju
sa zahvalnošću, pravdom i odgovornošću.

Oprosti nam što smo ju pretvorili u robu,
zaboravljajući da je to opći dar,
neograničeno pravo namijenjeno svoj tvojoj djeci.
S boli vidimo mnogu braću i sestre
koji oskudijevaju čistom vodom,
koji hodaju kilometrima da ju pronađu,
koji se razbolijevaju zbog njezine nestašice.

Neka nas Tvoj Duh učini hodočasnicima bitnoga,
sposobnima da živimo jednostavno,
potkazujući rasipanje i zagađenje,
braneći pravo svakog brata i sestre
da piju bez straha i bez nejednakosti.

Neka naša briga za vodu
bude znak ljubavi prema Stvoritelju
i predanost za živote siromaha,
odgajajući nove generacije da cijene
i štite Zemljine resurse.

Amen.“

Živa voda

Tema ovogodišnjeg obilježavanja Vremena stvorenoga je „Živa voda“ čime se podsjeća na sve veću oskudicu pitke vode i na nejednaku dostupnost.

Prema priopćenju koje prati nakanu, Papa poziva sve da se osobno uključe popravljanjem curenja, kraćim tuširanjem, zatvaranjem slavina koje se ne koriste i izbjegavanjem onečišćenja odvoda i rijeka.

Agencije Ujedinjenih naroda izvještavaju da oko 2.1 milijarde ljudi još uvijek nema pristup sigurno gospodarenoj pitkoj vodi, a 106 milijuna ljudi se oslanja isključivo na rijeke, jezera ili druge netretirane površinske vode.

Međunarodni ravnatelj Papine svjetske molitvene mreže o. Cristóbal Fones napominje da je voda jedna od najvećih životnih potreba.

„Ova molitvena nakana nas poziva da duboko razmislimo o stvorenju, da ga čuvamo i da Božjim očima pogledamo one koji danas moraju pješačiti kilometrima da bi došli do malo čiste vode te da ono što vidimo pretvorimo u konkretna djela koja pokazuju umjerenost, brigu i solidarnost“, poručuje. Dodao je da „nitko ne bi trebao živjeti bez vode i nitko ne bi trebao umrijeti zato što mu nedostaje vode.“

Video pogledajte na poveznici OVDJE

Približava se Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se 19. i 20. rujna 2026. održati u Osijeku i Aljmašu. Nakon svega što smo posljednjih mjeseci činili u pripravi ovoga susreta, sada vam se kao domaćini želimo još jednom osobno obratiti i od srca vas pozvati da nam se pridružite i dođete k nama u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, na obale Drave i Dunava, u naš Osijek i Aljmaš te budete sudionici ovoga lijepoga Susreta!

Kao nadbiskupija ima posebnu radost, ali i odgovornost biti domaćin ovoga važnoga događaja. Pripreme su u punom tijeku. Mnogi svećenici, redovnici i redovnice, djelatnici naših nadbiskupijskih ustanova, obitelji, volonteri i brojni drugi suradnici ulažu svoje vrijeme, trud i darove kako bismo vas mogli što ljepše i srdačnije dočekati. Želimo da sve bude dobro pripravljeno i da se svatko tko nam tih dana dođe u Osijek i Aljmaš osjeti prihvaćenim, dobrodošlim i radosno iščekivanim.

Geslo našega susreta – „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12) želi nas ohrabriti na našim obiteljskim putovima. Svaka obitelj nosi svoje radosti i svoje brige, svoje lijepe trenutke, ali i teškoće, kušnje i pitanje. Posebno želimo biti blizu obiteljima koje u svojoj sredini imaju osobu s invaliditetom. Želimo ih čuti, susresti, ohrabriti i zajedno s njima graditi Crkvu u kojoj svatko ima svoje mjesto i u kojoj se svaka osoba može osjećati prihvaćenom i potrebnom.

Na Susret su pozvane sve obitelji – iz naše Nadbiskupije, iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Pozivamo roditelje i djecu, bake i djedove, mlade bračne parove, članove obiteljskih zajednica, pokreta i udruga, a osobito obitelji koje žive iskustvo invaliditeta u svojoj sredini. Dobrodošli ste svi: i oni koji mogu cjelovito sudjelovati na Susretu oba dana – u subotu i nedjelju, kao i oni koji mogu sudjelovati samo u nedjelju.

Ovim vas putem još jednom radosno i od srca pozivamo te vas želimo obavijestiti kako su prijave i dalje otvorene. Rok za prijavu vjernika koji će na Susretu sudjelovati u cijelosti i trebaju smještaj u obiteljima domaćina produljen je do 7. rujna, dok se oni koji će nam se pridružiti samo u nedjelju trebaju prijaviti do 14. rujna 2026.

Sve informacije o programu i načinu prijave dostupne su na službenoj mrežnoj stranici Susreta: shko2026.hr.

Sve vas koji ste se već odlučili za dolazak na ovaj Susret pozivamo da i sami budete suorganizatori Susreta te svojom osobnom riječju, pozivom ili porukom potaknete nekoga iz Vaše obitelji, župne zajednice ili šire okoline da zajedno s Vama pođu na Susret. Ponekad je upravo jedna riječ ohrabrenja dovoljna da se netko odluči „ustati i poći“.

Važno nam je znati broj sudionika kako bismo sve mogli što bolje pripraviti – od liturgijskih vodiča i šalova za sudionike do zajedničkoga domjenka na kojemu želimo da svi budete našim gostima. Zato vas molimo da, ako dolazite i svojim osobnim automobilom ili vam nije potreban smještaj, ipak prijavite svoj dolazak, najkasnije do 14. rujna.

Kako vam je već i poznato, središnje euharistijsko slavlje bit će u nedjelju, 20. rujna u 10.00 sati u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu, a prethodit će mu molitveni predprogram u 9.00 sati.

Drage obitelji, radosno vas očekujemo te vas još jednom iskreno i od srca pozivamo: dođite u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, u naš Osijek i Aljmaš na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji! Dođite zajedno kao obitelj. Dođite sa svojom djecom. Dođite sa svojim unucima, roditeljima, djedovima i bakama, prijateljima ili župljanima! Dođite sa svojim radostima i teškoćama i budimo zajedno povezani u molitvi, druženju i prijateljstvu.

U radosnom iščekivanju susreta sve Vas srdačno pozdravljamo te Vas i Vaše obitelji preporučujemo zagovoru Gospe od Utočišta, moleći da nas svojim zagovorom okupi u zajedništvu vjere, nade i ljubavi.

vlč. Dario Hrga, kancelar

✠ Đuro Hranić, nadbiskup

„Mačeve će prekovati u plugove, a koplja u srpove“ (Iz 2, 4)
Draga braćo i sestre!

Naš Gospodin Isus Krist došao je da život imamo i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10, 10). Taj dar života nalazi se u samom srcu našega poslanja kao učenika i našega zajedničkog poziva na izgradnju civilizacije ljubavi. Dok obilježavamo ovaj Svjetski dan molitve za skrb o stvorenome svijetu, ponovno smo pozvani promatrati dar života i čuvati zemlju koja ga održava, jer su to opipljivi načini iskazivanja hvale našemu Stvoritelju.

Danas svjedočimo brojnim krizama i velikim ljudskim patnjama. Istodobno se čini da se narušavanje skladne ravnoteže stvorenoga svijeta ubrzava. Te pojave nisu međusobno nepovezane. One su jedan isti vapaj za ozdravljenjem i mirom koji se uzdiže iz ranjenoga svijeta.

Bog života, objavljen u Isusu Kristu, daruje nam mir koji svijet ne može dati: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14, 27). Taj mir nije ni površan ni prolazan; on izvire iz trajne Kristove ljubavi i njegove brige za svakoga čovjeka.

Pa ipak, to je obećanje mira u oštroj suprotnosti sa stvarnošću koju vidimo u mnogim dijelovima svijeta. Prorok Izaija govorio je o vremenu kada će narodi „mačeve prekovati u plugove“ (Iz 2, 4), preobražavajući ono što uništava život u ono što ga održava. Danas, međutim, prečesto svjedočimo upravo suprotnome: napori se i dalje usmjeravaju prema nasilju i ratu.

Rat ostavlja rane koje sežu daleko izvan bojnoga polja. Odnosi živote, razdire obitelji i prisiljava milijune ljudi da napuste svoje domove, produbljujući tako strah, nepravdu i podjele (usp. Gaudium et spes, 77-82). Rat nakon sebe ostavlja i društveno i ekološko razaranje čije posljedice traju naraštajima. Povrh toga, međuodnos oružanih sukoba i propadanja okoliša često stvara začarani krug koji uništava ekosustave, onečišćuje temeljne resurse poput zraka i vode te ugrožava sigurnost opskrbe hranom. Time se produbljuju siromaštvo i nejednakost te stvaraju nove društvene napetosti koje mogu pridonijeti nastanku novih sukoba.

Štoviše, rat stvara rane koje oštećuju cjelokupno tkivo života, nanoseći štetu ne samo pojedincima i zajednicama nego i široj mreži njihovih odnosa s cijelom ljudskom obitelji te njihovu skladu sa stvorenim svijetom. On razotkriva dublji neuspjeh da živimo kao oni koji su stvoreni na sliku i priliku Božju, da poštujemo život i skrbimo za zemlju koja nam je povjerena. To nije samo politički neuspjeh nego i moralni i duhovni. Ukorijenjen u izopačenim željama i zlouporabi ljudske slobode i moći, rat je protusvjedočanstvo Evanđelju mira.

Spomenute krize ne pozivaju samo na odgovornost nego i na obraćenje srca koje će donijeti plodove dublje vjernosti Bogu, međusobne ljubavi i poštovanja dara stvorenoga svijeta. Nesklad koji vidimo u svijetu – poput nasilja, nepravde i ekološkoga propadanja – nije jednostavno posljedica manjkavih sustava ili struktura; on je „simptom dublje podvojenosti ukorijenjene u samom čovjeku“ (Gaudium et spes, 10). Ljudsko je srce, naime, mjesto gdje se odvijaju najdublje borbe i gdje se očituje naše palo stanje. Ono nije samo sjedište osjećaja nego središte osobe – mjesto gdje se susreću razum, želja, volja i savjest. Upravo se ondje borimo s oprečnim težnjama u sebi: između ljubavi i ravnodušnosti, istine i obmane, pravde i nepravde (usp. Jak 1, 14-15). Stoga su rane rata i propadanje zemlje duboko povezani sa stanjem ljudskoga srca. Sukobi koji muče čovječanstvo na mnogo su načina vanjski izraz unutarnjega nesklada i podijeljenosti. Kad je srce izobličeno, trpe odnosi, a strukture koje gradimo počinju odražavati taj nered.

Papa Benedikt XVI. podsjetio nas je da se „vanjske pustinje množe u svijetu, jer su unutarnje pustinje postale tako prostrane“ (Homilija na misi svečanog početka petrovske službe, 24. travnja 2005.). To nas poziva prepoznati da je ono što je slomljeno oko nas na neki način slomljeno i u nama. Zato, želimo li graditi miroljubivo društvo, ne smijemo samo reformirati strukture nego moramo obnoviti i svoja srca. Duboko ukorijenjeni uzroci sukoba i iskorištavanja stvorenoga svijeta proizlaze iz etičke i kulturne krize, koja uključuje gubitak osjećaja za granice, želju za dominacijom, težnju za neposrednom dobiti i nesposobnost prepoznavanja dostojanstva koje je Bog podario svakom ljudskom biću.

Proročki poziv da se „mačevi prekuju u plugove“ (Iz 2, 4) stoga nije samo vizija za narode nego poziv svakom čovjeku. Poziva nas preobraziti ono što nanosi štetu u ono što služi životu. No ta se preobrazba ne može postići samo vanjskim promjenama. Ona, u suradnji s Božjom milošću, zahtijeva dublje osobno i zajedničko obraćenje – povratak Bogu, koji će dovesti naše želje u pravi red, izliječiti naše rane i pomoći nam rasti u kreposti.

Bez te nutarnje preobrazbe mir će ostati krhak i kratkotrajan. Ali ondje gdje se srca obnavljaju, počinju se otvarati nove mogućnosti. Ono što je korišteno za uništenje može se preusmjeriti prema životu, prema skrbi za siromašne, prehranjivanju gladnih i očuvanju stvorenoga svijeta. To je put istinskoga ekološkog obraćenja, u kojemu plodovi našega susreta s Isusom Kristom izlaze na vidjelo u našem odnosu sa svijetom koji nas okružuje (usp. Franjo, Laudato si’, 217). Mir, dakle, počinje u srcu i odatle se širi na naše odnose, naše zajednice i cijeli svijet.

Premda su izazovi koji stoje pred nama golemi, Bog nas ne ostavlja bez sredstava ozdravljenja i preobrazbe. Umjesto ratnoga oružja, Bog mira daje nam snagu liječiti, miriti i graditi civilizaciju ljubavi. Tako smo pozvani čuvati brojne „ekosustave“ koji su nam povjereni: ekosustave stvorenoga svijeta, ljudskih odnosa i samoga ljudskog srca.

Zamislimo svijet u kojem bi se snage koje se danas ulažu u rat usmjerile prema cjelovitom ljudskom razvoju, prevladavanju siromaštva, zaštiti ljudskoga dostojanstva i pomirenju podijeljenih naroda. Takva vizija odražava vjeru u dolazak Božjega kraljevstva.

Istinska sredstva za izgradnju mira nisu oružja uništenja, nego istina, dijalog, strpljivost, dobrota, pravda, milosrđe, razumijevanje, skrb i ljubav. Ona izviru iz srdaca oblikovanih Evanđeljem i poduprtih Božjom milošću. Samo ona imaju moć preobraziti pojedince, obnoviti zajednice i liječiti rane našega svijeta.

Draga braćo i sestre, put koji je pred nama jasan je, premda nije lak. Pozvani smo dopustiti da se naša srca obnove kako bismo mogli tražiti mir i skrbiti za stvoreni svijet. Sveto pismo govori nam: „A vrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život“ (usp. Izr 4, 23).

Ako tu zadaću prihvatimo s poniznošću i vjerom, postat ćemo Božji suradnici u djelu obnove. Polako, ali sigurno, prijeći ćemo iz pustinje u vrt, iz podijeljenosti u zajedništvo i iz nasilja u mir.

Neka nam Gospodin podari hrabrost kročiti tim putem kako bi se u naše vrijeme mačevi doista prekovali u plugove, kako bi obećanje Evanđelja pustilo dublje korijenje u našem svijetu i kako bi Kristov mir zavladao nad svim stvorenjem.

Iz Vatikana, 15. kolovoza 2026., na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije.

LAV XIV.

Znam tko si: Svetac Božji. Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Siđe Isus u Kafarnaum, grad galilejski. I naučavaše ih subotom te bijahu zaneseni njegovim naukom jer silna bijaše riječ njegova. A u sinagogi se zatekao čovjek s duhom nečistoga đavla.

On povika u sav glas: »Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!«

Nato đavao čovjeka obori u sredinu te iziđe iz njega ne naudiv mu ništa. I nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: »Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!« I glas se o njemu širio po svim okolnim mjestima.

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

"Bosi, korak po korak, popeli su se na Brdo ukazanja... bez cipela, ali s vjerom u ono što ih čeka", navedeno je u objavi.

Kako opisuje autor fotografija, djevojka nije znala da će se upravo toga dana njihovo "mi" pretvoriti u zaruke.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

"Bosa je hodala prema Gospi, ne sluteći da je na tom istom putu čeka odgovor na molitvu njezina srca. A na vrhu – prsten, suze i jedno veliko 'DA!'", stoji u objavi.

Poseban trenutak tako je ostao zabilježen na jednom od najpoznatijih hodočasničkih mjesta u Međugorju, a autor objave zaključio je kako ga ovakve priče uvijek iznova podsjete koliko je velika čast svjedočiti trenucima koji ljudima ostaju za cijeli život.

U ono vrijeme: Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.

On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«

I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?« A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.«

I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Prema dosad javno objavljenim informacijama, don Josip Radić nije optužen ni za silovanje, ni za bludne radnje, ni za seksualno zlostavljanje djevojke, nego se kao drugookrivljenik tereti za neprijavljivanje počinjenoga kaznenog djela za koje tužiteljstvo smatra da je imao saznanja, dok se teška kaznena djela protiv mlade žene stavljaju na teret prvooptuženome Josipu Glasnoviću, a to nije nikakva nevažna pravna nijansa, nego presudna razlika koju bi svaki pošten prikaz ovoga slučaja morao jasno naglasiti.

Zadarska nadbiskupija objavila je 28. kolovoza da se protiv don Josipa pred državnim tijelima vodi kazneni postupak te da je pokrenut i izvansudski kazneni postupak prema kanonskom pravu radi utvrđivanja okolnosti relevantnih za njegov kanonski status i eventualnu odgovornost, uz zabranu javnog sudjelovanja u bogoslužju do završetka postupka.

Upravo riječi „utvrđivanje“ i „eventualna odgovornost“ smatram iznimno važnima, jer ako se odgovornost tek utvrđuje, onda ona još nije utvrđena, a mjera donesena dok traje postupak nije isto što i konačna presuda o nečijoj krivnji.

Ja poznajem jednog sasvim drugog don Josipa

Don Josipa Radića poznajem iz Polače i zato mi nitko ne može izbrisati ono što sam osobno vidjela i doživjela samo zato što se njegovo ime danas nalazi u kaznenom postupku, kao što mi nitko ne može oduzeti pravo da svjedočim o dobru koje sam vidjela vlastitim očima.

Poznajem svećenika kojemu nije bilo teško ostati satima ispovijedati dok su ljudi čekali, koji nije stvarao dojam nedodirljivoga crkvenog autoriteta kojemu običan čovjek teško može pristupiti, nego svećenika kojemu se moglo prići, zamoliti ga za razgovor i otvoriti mu ono što se možda godinama nije imalo hrabrosti izgovoriti pred nekim drugim.

Osobno je pomogao meni, ali i mnogim mojim prijateljima, a tijekom godina susretala sam ljude koji su o njemu govorili na vrlo sličan način, ne kao o nekakvoj medijskoj zvijezdi u kolaru, nego kao o svećeniku čije su ih riječi potaknule da ozbiljno pogledaju vlastiti život, vrate se ispovijedi, ponovno počnu moliti, promijene neke životne odluke ili se nakon godina udaljenosti ponovno približe Crkvi.

Znam ljude koji su odlazili k njemu noseći teret, a vraćali se s mirom, znam ljude koji su nakon njegovih nagovora počeli drukčije gledati vlastiti život i znam koliko je ljudi upravo u Polači tražilo ono što se ne može dobiti površnim razgovorom od nekoliko minuta, nego zahtijeva svećenika spremnog dati čovjeku svoje vrijeme.

Njegovi nagovori nisu ostajali unutar zidova Polače, nego su se godinama širili internetom i YouTubeom, gdje su pojedina njegova predavanja i nagovori ostvarivali desetke tisuća pregleda, dok su među vjernicima kružile njegove kateheze o ispovijedi, grijehu, smrti, obraćenju, molitvi i odgovornosti kršćanina.

Broj pregleda nikoga ne čini nevinim niti svetim, ali govori o dosegu jednoga svećenika, a još više od brojeva govore ljudi koji svjedoče da su upravo slušajući njegove nagovore mijenjali svoj odnos prema vjeri i vlastitom životu.

Plodovi njegova svećeništva nisu samo priča njegovih prijatelja

Posebno mi je važno što svjedočanstva o njegovu djelovanju nisu nastala sada, kao pokušaj obrane čovjeka koji se našao pod optužbom, nego postoje od ranije i zabilježena su čak i u službenim crkvenim izvorima.

U biografijama ređenika koje je objavljivala Riječka nadbiskupija mogu se pronaći konkretna svjedočanstva ljudi koji don Josipa Radića i zajednicu s kojom je djelovao povezuju s vlastitim obraćenjem, duhovnim sazrijevanjem i prepoznavanjem svećeničkog poziva, pri čemu jedan od njih izrijekom svjedoči da mu je don Josip svojim savjetima i molitvom jako puno pomogao da se odazove pozivu na svećeništvo.

Drugi životni putevi vode preko duhovnih obnova u Polači, susreta sa zajednicom i primjera života njezinih članova prema bogosloviji i svećeništvu, zbog čega mi je teško prihvatiti da se danas ponašamo kao da sve to nikada nije postojalo.

Koliko još postoji ljudi čije priče nikada neće završiti na internetu, koliko je ispovijedi nakon kojih je netko započeo novi život, koliko pomirenih obitelji, koliko povrataka Crkvi i koliko ljudi koji su prestali živjeti na jedan način i krenuli drugim putem, ne znam i vjerojatno nikada nećemo znati, jer najveći dio svećeničkog rada odvija se upravo ondje gdje nema kamera, novinara ni statistike.

Neke plodove, međutim, znamo i oni imaju imena, životne priče i svećeničke pozive, zbog čega odbijam dopustiti da se desetljeća jednoga svećeničkog života izbrišu jednim potezom samo zato što je protiv čovjeka podignuta optužnica.

Povijest Crkve uči nas da plodovi često dolaze zajedno s protivljenjem

Kao vjernica ne mogu zaboraviti ni ono čemu nas povijest Crkve neprestano uči, a to je da progon, nerazumijevanje, sumnjičenje i nepravedne optužbe nisu bili strani ni svećenicima ni ljudima koje danas častimo kao svece, pa su mnogi upravo u trenucima kada su njihovo djelovanje, propovijedanje ili duhovni utjecaj počeli donositi ozbiljne plodove nailazili na otpor ne samo izvan Crkve nego ponekad i unutar njezinih vlastitih struktura.

Dovoljno je prisjetiti se svetog Padre Pija, kojemu su crkvene vlasti u pojedinim razdobljima ograničavale javno vršenje službe, koji je bio podvrgnut istragama i koji je prošao kroz godine sumnjičenja i teških ograničenja, dok ga danas ista Crkva časti kao sveca.

Ne spominjem Padre Pija zato da bih don Josipa Radića uspoređivala sa svecem niti zato da bih iz povijesti nekog drugog čovjeka izvodila zaključak o njegovoj nevinosti, nego zato što povijest Crkve pokazuje koliko bismo morali biti oprezni prije nego što nečiju osudu javnosti počnemo doživljavati kao konačnu istinu.

Kršćanstvo nas, uostalom, od svojih početaka uči da postoji i duhovna borba, pa mi je kao vjernici nemoguće promatrati događaje u Crkvi kao da Zli ne postoji i kao da mu je svejedno vraćaju li se ljudi Bogu, pune li se ispovjedaonice, nastaju li obraćenja i rađaju li se svećenički pozivi.

Zli ne udara ondje gdje nema nikakva ploda, nego upravo ondje gdje prepoznaje da se nešto dobro događa, zbog čega nije neobično da upravo ondje gdje se ljudi približavaju Bogu nastaju kušnje, podjele, sumnje, protivljenja i udarci.

To nije dokaz da je svaka optužba protiv nekoga automatski lažna, kao što činjenica da je netko svećenik ne znači da ne može pogriješiti ili počiniti zlo, ali bilo bi jednako pogrešno kada bismo kao vjernici potpuno izbacili mogućnost duhovne borbe iz vlastitoga razumijevanja života Crkve.

Ako vjerujemo Evanđelju onda znamo da Zli ne mora uvijek čovjeka napasti otvoreno, jer mnogo je učinkovitije posijati sumnju, razdor, nepovjerenje i međusobno optuživanje, osobito među ljudima koji bi trebali biti povezani vjerom.

Upravo zato danas želim biti još opreznija prije nego što bacim kamen.

Zašto se ponašamo kao da je optužnica već presuda?

Najviše me uznemirava brzina kojom se čovjeka koji je godinama služio Crkvi može u nekoliko dana svesti na kazneni predmet, kao da sama činjenica da se nečije ime našlo u optužnici društvu automatski daje moralno pravo da ga proglasi krivim, prekriži njegov život i sve ono dobro što je učinio.

Ako sud jednoga dana utvrdi nečiju krivnju, o toj krivnji treba govoriti otvoreno i bez zataškavanja, osobito unutar Katoličke Crkve koja nakon svih bolnih iskustava iz prošlosti mora biti među prvima koje će zahtijevati zaštitu žrtava, odgovornost i istinu, ali dok presude nema, nemamo pravo ponašati se kao da je već donesena.

Posebno me smeta što se ime don Josipa Radića pojavljuje u neposrednoj blizini optužbi za silovanja, bludne radnje i prijetnje premda se ta kaznena djela ne stavljaju njemu na teret, jer takvo povezivanje u javnoj percepciji čovjeku može nanijeti štetu koju možda poslije neće moći ispraviti ni oslobađajuća presuda.

Čitatelju će možda ostati samo njegovo ime i riječ „silovanje“, dok objašnjenje da on za silovanje uopće nije optužen možda nikada neće pročitati, a upravo se protiv takvog javnog suđenja bunim.

Postoji i pitanje o kojem se unutar Crkve nerado govori

Ne želim prešutjeti ni drugu dimenziju ove priče samo zato što je neugodna, a to su unutarnji odnosi u Crkvi i tvrdnje koje se već dulje mogu čuti među dijelom vjernika i ljudi iz crkvenih krugova da je don Josip Radić svojim načinom djelovanja, utjecajem među vjernicima i duhovnim radom postao smetnja određenim interesnim krugovima unutar Katoličke Crkve.

Nemam dokument kojim bih tvrdnju da određena skupina djeluje protiv njega mogla predstaviti kao dokazanu činjenicu i zato neću imenovati ljude niti iznositi optužbe za koje nemam dokaz, ali isto tako neću se pretvarati da takve tvrdnje i takvo uvjerenje među ljudima ne postoje, kao što neću ignorirati one koji govore da problemi oko don Josipa nisu počeli jučer i da sadašnji događaji nisu prvi trenutak u kojemu se osjećalo da njegov položaj unutar pojedinih crkvenih struktura nije jednostavan.

Crkva je sveta po Kristu kojemu pripada, ali njezine zemaljske strukture vode ljudi, a ondje gdje postoje ljudi postoje različiti karakteri, sukobi, neslaganja, interesi, savezništva i borbe za utjecaj, zbog čega smatram potpuno legitimnim pitati postoji li u pozadini svega i širi kontekst koji javnosti trenutačno nije poznat.

Postavljanje takvoga pitanja za mene nije napad na Katoličku Crkvu, jer upravo kao katolkinja odbijam poistovjetiti Kristovu Crkvu sa svakom pojedinačnom odlukom, odnosom ili sukobom ljudi koji u određenom trenutku obnašaju neku crkvenu službu, budući da ljubav prema Crkvi ne znači zabranu postavljanja neugodnih pitanja, kao što poslušnost Crkvi nikada ne bi smjela značiti odricanje od razuma, savjesti i potrage za istinom.

Slučaj kardinala Pella morao bi nas naučiti oprezu

U ovakvim trenucima teško mi je ne sjetiti se kardinala Georgea Pella, koji je bio osuđen za seksualno zlostavljanje i proveo više od 400 dana u zatvoru dok je u očima velikoga dijela svjetske javnosti već bio definitivno obilježen kao seksualni zlostavljač, da bi australski Visoki sud 2020. jednoglasno ukinuo njegove osude zaključivši da su dokazi morali izazvati razumnu sumnju i da je postojala značajna mogućnost da je nevina osoba osuđena.

Kardinalu Pellu vraćena je sloboda, ali nitko mu nije mogao vratiti više od 400 dana njegova života, kao što mu nitko nije mogao vratiti ime u očima svakog čovjeka koji je pročitao naslov o njegovoj osudi, a nikada poslije nije pročitao vijest o tome da je najviši australski sud tu osudu jednoglasno ukinuo.

Upravo zato me plaši svaki slučaj u kojemu medijska presuda počinje puno prije sudske, jer kada jednom nečije ime trajno spojimo s najtežim mogućim zločinima, pravosuđe mu možda poslije može vratiti slobodu, ali javnost mu ne mora vratiti ugled.

Ne branim zločin, nego čovjekovo pravo da ne bude proglašen zločincem prije nego što mu je krivnja dokazana

Ne postoji ništa kršćansko u zataškavanju seksualnog nasilja, kao što nema ničega kršćanskog u napadu na osobu koja tvrdi da je žrtva, zbog čega mlada žena u središtu ovoga slučaja zaslužuje zaštitu, dostojanstvo, privatnost i ozbiljno ispitivanje svega što tvrdi da joj se dogodilo.

Ali zaštititi moguću žrtvu ne znači da moramo unaprijed osuditi svakoga čije se ime nalazi u istom sudskom spisu, pogotovo kada toj osobi nisu stavljena na teret ona kaznena djela s kojima je javnost počinje povezivati.

Upravo tu bez zadrške stajem u obranu don Josipa Radića, ne zato što tvrdim da znam sadržaj svakog iskaza i svakog dokaza koji će biti izveden pred sudom, nego zato što odbijam dopustiti da se čovjeka kojega poznajem javnosti predstavlja kao nešto za što nije optužen i da se njegova krivnja podrazumijeva prije nego što je dokazana.

Ako je pogriješio, neka se precizno utvrdi što je znao, kada je to znao, što je učinio ili propustio učiniti i kakva je njegova odgovornost prema zakonu, a ako nije kriv, željela bih vidjeti barem približno jednaku količinu naslovnica posvećenih njegovoj nevinosti kakvu danas dobiva sama činjenica da je optužen, jer se već sada moramo zapitati tko će mu vratiti ugled, službu, godine i ljude koji su se od njega udaljili ako čovjek kojega danas javno obilježavamo jednoga dana bude oslobođen.

Ja ga se danas neću odreći

Možda bi mi danas bilo najjednostavnije reći da ne želim imati ništa s ovom pričom dok sve ne završi, udaljiti se i sa sigurne udaljenosti čekati konačni ishod, ali upravo mi se takvo ponašanje čini duboko pogrešnim, jer čovjeku nije potrebna riječ podrške onda kada ga svi hvale, nego onda kada njegovo ime postane teret i kada se mnogi koji su mu jučer prilazili danas počnu ponašati kao da ga nikada nisu poznavali.

Ja don Josipa Radića poznajem i mogu svjedočiti o onome što sam sama vidjela, a vidjela sam izuzetno predanoga i dostupnog svećenika koji je pomagao ljudima, ispovijedao satima, razgovarao s onima kojima je razgovor bio potreban i ostavljao dubok trag u životima ljudi koji mu za to nisu mogli ponuditi ništa osim zahvalnosti.

Znam ljude kojima je pomogao, znam prijatelje kojima je bio oslonac, a postoje i javno zabilježena svjedočanstva ljudi koje je njegov pastoralni rad pratio sve do odluke da vlastiti život posvete svećeništvu, zbog čega mi nitko danas neće objasniti da sve ono što sam godinama gledala vlastitim očima mora prestati postojati zato što je protiv njega podignuta optužnica čiji navodi tek moraju biti dokazani.

Ne tražim privilegiju za svećenika kojega poznajem, ne tražim da ga se oslobodi zato što je nekome pomogao i ne tražim da se ijedna ozbiljna sumnja gurne pod tepih, nego upravo suprotno: tražim da se sve istraži, da se izvedu svi relevantni dokazi, da se ozbiljno sasluša osoba koja tvrdi da je žrtva, da se jednako ozbiljno čuje obrana i da se nakon toga odluka donese na temelju činjenica, a ne na temelju atmosfere stvorene izvan sudnice.

Do tada ću učiniti ono što smatram ljudskim i kršćanskim, a to znači da neću baciti kamen na čovjeka kojega poznajem samo zato što ih je oko mene već mnogo poletjelo.

Don Josipe, ako ove riječi ikada dođu do Vas, želim da znate da postoje ljudi koji nisu zaboravili sve one sate koje ste dali drugima, ispovijedi koje nitko nikada neće prebrojiti, razgovore za koje neće postojati novinski zapis, ljude kojima ste pomogli da se vrate vjeri i one koji su zahvaljujući Vašim riječima počeli drukčije gledati vlastiti život.

Postoje ljudi koji pamte plodove Vašega svećeništva i ja sam jedna od njih, zbog čega neću dopustiti da mi medijska buka oduzme pravo na vlastito iskustvo čovjeka kojega sam upoznala, jer moje iskustvo don Josipa Radića nije iskustvo čovjeka kakvoga bi netko mogao zamisliti čitajući samo današnje naslove, nego iskustvo svećenika koji je bio tu kada je ljudima trebao, koji je mnogima pomogao ponovno pronaći put prema Bogu i koji je svojim svećeništvom ostavio plodove koje nijedna naslovnica ne može jednostavno izbrisati.

Dok se ne utvrdi puna istina, neću donositi presudu koja pripada sudu, ali isto tako neću šutjeti dok je drugi donose unaprijed, jer ako kao kršćani doista vjerujemo u istinu, pravdu, duhovnu borbu i dostojanstvo svakoga čovjeka, onda upravo u ovakvim trenucima moramo imati hrabrosti živjeti ono što inače tako lako izgovaramo.

Marina Župan/Medjugorje-info.com

Teskera je svoje svjedočanstvo podijelio u podcastu "Sveti Josip", govoreći bez uljepšavanja o razdoblju prije obraćenja, susretu s Međugorjem, zatvoru, odvikavanju, molitvi, ljubavi prema krunici, zaručnici i životu koji danas pokušava graditi na potpuno drukčijim temeljima.

Prvi put u Međugorje došao je 2019. godine.

Prema njegovim riječima, sve je počelo jednog jutra kada je u sebi osjetio snažan poziv da jednostavno krene.

"Bio je to jedan uistinu poseban poziv koji ja nisam razumio, ali odazvao sam se. Rekao sam 'da', a nisam bio ni svjestan čemu sam rekao 'da'", prisjetio se Teskera.

Uzeo je ruksak i iz Knina prema Međugorju krenuo – pješice.

Iz Knina pješice prema Međugorju

Put nije bio nimalo jednostavan. Teskera kaže kako je pojedinim danima prelazio i oko 40 kilometara.

Nije, međutim, previše razmišljao o tome koliko kilometara ima pred sobom niti koliko će putovanje trajati.

"Hodao sam svaki dan možda po 40 kilometara. To je bio jedan zanos. Nisam uopće razmišljao koliko će trajati i koliko je zahtjevno", ispričao je.

U jednom trenutku bolovi i upale nogu postali su toliko jaki da je jedva mogao nastaviti. Ruksak je ostavio u jednom kafiću u Trilju, a put je nastavio praktički samo u kratkim hlačama, majici i s bocom vode.

Prisjetio se i ljudi koji su mu putem pomagali, davali mu hranu i pružali smještaj.

"Bog se brinuo za mene cijelim putem, za sve što mi je trebalo", rekao je.

Pred Imotskim je, kaže, ostao gotovo bez snage. Zbog upale nogu dio puta morao je prijeći autostopom, a nakon odmora ponovno bi nastavljao hodati.

Najvažnije mu je, kaže, bilo samo jedno – stići.

U Međugorje stigao sa 70 kuna

Kada je napokon došao u Međugorje, nije otišao odmoriti bolne noge.

Odložio je stvari i krenuo prema Podbrdu.

"Moja duša i srce vapili su i čeznuli za nečim više, što moje srce tada nije poznavalo", kazao je.

U Međugorju je ostao četiri ili pet dana. Na put je krenuo sa svega oko 70 kuna u džepu, ali tvrdi kako mu tijekom tih dana ništa potrebno nije nedostajalo.

Avanturizam mu, dodaje, nije bio stran. I prije obraćenja putovao je autostopom i pratio Hajduk na utakmicama.

No ono što je ranije, kako kaže, usmjeravao na pogrešne stvari, počeo je nakon Međugorja usmjeravati prema vjeri.

"Nisam imao nikakav strah. Ta upornost koju sam prije koristio u krivo sada se usmjerila za Boga. Talenti koji su bili u krivo služeni sada služe u pravom smjeru", rekao je.

"Bio sam dosta u svijetu droge i pod utjecajem marihuane"

Teskera pritom vrlo otvoreno govori o stanju u kojem je došao u Međugorje.

"Iskreno, ja sam tada bio dosta u svijetu droge, dosta pod utjecajem marihuane", kazao je.

Danas priznaje da tada nije ni razumio sve što mu Međugorje može ponuditi kroz ispovijed, misu i molitvu.

Vjeruje da je u toj prvoj fazi bilo dovoljno da jednostavno bude ondje.

"Ja vjerujem da me Bog doveo samo da budem prisutan tu i da upijem živo prisustvo Nebeske Majke", rekao je.

Istodobno, tvrdi, još je živio opterećen grijesima.

"Bio sam pod teškim grijesima. Nisam učinio životnu ispovijed, sigurno sam bio u smrtnim grijesima", iskreno svjedoči.

Ipak, odlazio je na misu i popeo se na Podbrdo.

Ondje se dogodio trenutak koji posebno pamti.

"Otišao sam na Podbrdo, isplakao svoju dušu i jednostavno predao čitavo svoje srce Majci", ispričao je.

Promjena, naglašava, nije došla preko noći.

Nakon toga počeo je postupno osvještavati ono što smatra grijesima iz prošlosti, ispovijedati se i mijenjati način života.

Kaže da je tek nakon četiri ili pet godina hoda u vjeri počeo u potpunosti prepoznavati plodove odluke donesene na početku.

Od starog života do zaručnice i odluke o životu u čistoći

Jedna od velikih promjena dogodila se i na privatnom planu.

Svoju današnju zaručnicu Mariju upoznao je u Sinju, tijekom volontiranja s osobama s poteškoćama. Oboje su bili zaduženi za istog štićenika.

Prvi susret nije odmah prerastao u ljubavnu priču.

Ponovno su se sreli upravo u Međugorju, tijekom dolaska s volonterima, a Teskera kaže da se na Podbrdu dogodio svojevrstan "klik".

Nakon povratka u Split počeli su se družiti, isprva prijateljski.

"Molili smo se i predavali sve Gospi u ruke, da nas ona vodi, da nas blagoslovi i da naša srca učini jedno za drugo", ispričao je.

Zajednička molitva i razgovor, tvrdi, postali su važan dio njihove veze.

"To je ono što nam je davalo i daje snagu da živimo čistoću, da svjedočimo čistoću i da idemo putem prema braku, da uđemo potpuno čisti u brak", rekao je.

Nadaju se, dodaje, da će jednog dana iste vrijednosti prenositi i svojoj djeci.

Krunice je počeo izrađivati nakon izlaska iz zatvora

U svjedočanstvu je otkrio i još jedan težak dio vlastite prošlosti.

Govoreći o tome kako je počeo ručno izrađivati krunice, naveo je da se to dogodilo nakon izlaska iz zatvora, tijekom boravka u Njemačkoj.

Ondje je prolazio kroz program u ustanovi u kojoj su mladi muškarci, nakon što su već bili izvan neposrednog utjecaja supstanci, prolazili psihološke i terapeutske programe te radnu terapiju.

Jednoga dana ugledao je zrnca i konopac, skinuo vlastitu krunicu i pokušao napraviti svoju.

U početku nije znao ni vezati čvorove.

"Ja sam ih samo motao koncem, palio upaljačem, ali mene je to poticalo da ustanem, krenem i naučim", kazao je.

Postupno je kupovao materijal, učio i usavršavao tehniku.

Kaže da bi istu krunicu znao više puta rasplesti i ponovno napraviti dok ne bi bio zadovoljan rezultatom.

Tijekom toga razvila se i posebna ljubav prema krunici.

"Krunica je najjače oružje protiv Sotone, a ja sam odlučio svoj život potpuno predati Isusu i Mariji i boriti se protiv zla", rekao je.

Danas u slobodno vrijeme izrađuje desetice krunice, cijele krunice i narukvice, a posebno ga, kaže, raduje kada ih nekome može darovati.

Pokrenuo vlastiti posao

Nakon povratka novom životu odlučio se i profesionalno osamostaliti.

Otvorio je obrt za uređivanje dvorišta i rad na otvorenom, posao kojim se ranije bavio i u Njemačkoj.

Kaže da voli prirodu i fizički rad jer mu omogućuju mir, vrijeme za molitvu i osjećaj slobode.

"Čitav život želio sam biti samostalan, želio sam nešto svoje, ne biti ovisan ni o kome", rekao je.

Danas posao vidi i kao dio pripreme za budući obiteljski život.

Želi, kaže, biti sposoban uzdržavati obitelj kada se oženi, ali i svojim radom ostaviti nešto dobro iza sebe.

Marijini ratnici i javna molitva u Kninu

Teskera je danas uključen i u formaciju Marijinih ratnika.

Kaže kako je u formaciji gotovo dvije godine, a nakon početnog razdoblja sa splitskom skupinom uključen je u pokretanje skupine u Kninu, gdje je preuzeo i ulogu voditelja.

U zajedništvu s drugim muškarcima vidi prostor za osobni rast, molitvu i preispitivanje odnosa prema drugima.

"Najbitnije je zajednička molitva, zajedničko druženje i zajedničko koračanje s Marijom prema Isusu", kazao je.

Govorio je i o počecima javne molitve krunice u Kninu.

Ideju je, kaže, dugo nosio u sebi, ali isprva nije očekivao da će upravo on biti osoba koja će je pokrenuti.

Nakon jedne mise zaključio je da mora napraviti prvi korak.

Uz blagoslov župnika skupina je počela izlaziti na trg i javno moliti krunicu.

Nakon godinu ili dvije uvidio je, kaže, da za daljnji razvoj nije dovoljno samo okupljanje, nego je potrebna formacija, struktura i određena pravila.

Tako je započela i skupina Marijinih ratnika u Kninu.

"Prijatelji su mi još u starom svijetu kriminala i droge"

Možda najsnažniji dio njegova svjedočanstva došao je pred kraj razgovora, kada mu je postavljeno pitanje što bi rekao ljudima koji misle da je za njih sve završeno i da se više ne mogu promijeniti.

Teskera se tada ponovno vratio vlastitoj prošlosti.

Kazao je da svojim životom želi svjedočiti kako promjena nije nemoguća.

"Kako je Bog učinio u mom životu, tako može učiniti čudo u svačijem životu", rekao je.

Posebnu poruku uputio je osobama koje se još uvijek bore s drogom, kriminalom i drugim problemima.

"Brate, sestro, ti koji ćeš gledati ili slušati, samo učini taj jedan korak. Odvaži se, ne boj se. Budi hrabar", poručio je.

Dodao je da se ljudi koji žele izaći iz takva života trebaju obratiti nekome kome vjeruju i zatražiti pomoć.

"Sam sam osobno uvijek na raspolaganju svakome, i svojim prijateljima i bližnjima koji su još ostali u tom nekom starom svijetu kriminala, droge ili bilo kojih problema. Uvijek postoji izlaz", rekao je.

Teskera pritom ne tvrdi da je put jednostavan.

"Nije lako, ali treba krenuti", zaključuje.

Za njega je taj prvi korak počeo 2019. godine, jednoga jutra u Kninu, s ruksakom na leđima i odlukom da pješice krene prema Međugorju.

Nije, kaže, tada znao kamo će ga taj put odvesti.

Danas tvrdi da je upravo ondje počeo njegov novi život.

U četvrtak, 17. rujna program Dana berbe grožđa sastojat će se od stretball turnira i stručnih predavanja za vinogradare i vinare, a sljedeći dan manifestacije rezerviran je za Susrete pod hrastom posvećene pjesniku Ivanu Tolju i promociji njegove knjige „Slova moja“, koji će se održati u Čerinu i za zabavu na Broćanskom trgu uz Davora Gopca i Psihomodo pop i Djecu iz podruma.

Središnji dio manifestacije, subota 19. rujna, započet će zanimljivim sportskim natjecanjima. Već tradicionalno dio Dana berbe grožđa su turnir u boćanju, međunarodni atletski miting „Bože Gagro“ i boksački turnir, koji će i ove godine privući u našu općini mnogobrojne natjecatelje i posjetitelje, a mnogobrojni posjetitelji očekuju se i na otvaranju manifestacije, kojem će prethoditi svečani mimohod ulicom kralja Tomislava do Broćanskog trga.

Na Broćanskom trgu posjetiteljima će se predstaviti kulturno-umjetnička društva i pjevačke skupine, dok će vinari posjetiteljima ponuditi svoja najbolja vina, uz bogatu gastronomsku ponudu. Za poseban ugođaj središnjeg dijela manifestacije pobrinut će se splitski pjevač Giuliano.

Završni dan manifestacije krasiti će Broćanska desetka, biciklistička tura broćanskim vinogradima i vinskim podrumima, art and wine te promocija HKUD Brotnjo, HKUD sv. Marko Vionica i Broćanskih bećara, kroz zanimljive nastupe, i završni koncert Željka Bebeka.

PROGRAM 71. DANA BERBE GROŽĐA – BROTNJO 2026

16. rujna 2026. (srijeda)
10:00 sati:
– Lutkarska predstava za djecu vrtića i igraonica, Lutkarsko kazalište Mostar, Velika dvorana KIC Čitluk,
Turistička zajednica Čitluk
17:00 sati:
– Međunarodni šahovski turnir Međugorje open standard 2026, Šahovski klub Brotnjo,
Sportski centar Međugorje
19:00 sati:
– Predstavljanje knjige „Brotnjo – zavičaj, običaji, sjećanja“ autori Jure Beljo i Veselko Sivrić, otvaranje izložbe slika „Duhovni prostori“, akademski slikar Tomislav Zovko, Ogranak Matice hrvatske Čitluk,
Velika dvorana KIC Čitluk

17. rujna 2025. (četvrtak)
17:00 sati:
Streetball turnir, HKK Brotnjo i ŽHKK Brotnjo ’94, Igralište na trgu Sv. Ivana Pavla II, Čitluk
19:00 sati:
– Stručna predavanja iz vinogradarstva i vinarstva profesora s Agronomskog i Prehrambeno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Federalnog agromediteranskog zavoda,
Vinoteka Sivrić, Međugorje

18. rujna 2025. (petak)
19:00 sati:
– Susreti pod hrastom, Predstavljanje knjige „Slova moja“ autora Ivana Tolja, Ogranak matice hrvatske Čitluk,
Pastoralni centar Čerin
20:00 sati: Nastup predgrupe „Djeca iz podruma“
21:00 sat: Koncert Davora Gopca i grupe Psihomodo pop
(Broćanski trg Čitluk)

19. rujna 2025. (subota)
10:00 sati:
Boćarski turnir, Boćarski klub Hrvatski radiša
(Kamp, Tromeđa)
12:00 sati:
– Međunarodni atletski miting „Memorijal Bože Gagro“
(Gradski stadion Bare)
14:00 sati:
– Boksački turnir „Dani berbe grožđa 2026“ u sklopu 5. kola 1. lige Federacije BiH
(Gradska sportska dvorana)

18:00 sati:
-Svečani mimohod svih sudionika Manifestacije, Ulicom kralja Tomislava do Broćanskog trga
18:30 sati:
– Početak programa kulturno-umjetničkih društava, skupina i pojedinaca
19:30 sati:
– Svečano otvaranje 71. turističko – kulturno-gospodarstvene manifestacije „Dani berbe grožđa-Brotnjo 2026“
(Broćanski trg Čitluk)

21:00 sat:
– Koncert Giuliano
23:00 sati:
DJ(Broćanski trg Čitluk)

20. rujna 2025. (nedjelja)
08:00 sati:
– Broćanska desetka (atletska utrka 10 kilometara)
(Start Međugorje – cilj Broćanski trg Čitluk)
14:00 sati:
– Biciklistička tura (Start: Čitluk Broćanski trg – Hercegovačko selo Međugorje (osvježenje)–Cerno – Dragićina – Cilj: Vinarija Marijanović – Služanj)
17:00 sati:
– Art and wine
(Vinarija Marijanović – Služanj)
20:00 sati:
– HKUD Brotnjo, KUD Sv. Marko Vionica, Broćanski bećari
21:00 sati:
– Koncertna večer, Željko Bebek
(Broćanski trg Čitluk)

citluk.ba

Molitva na Podbrdu i Križevcu će biti u 14 sati, a klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu utorkom i četvrtkom u 19 sati, a subotom u 21 sat.

Molitveni program u Međugorju"

"Molitveni program u Međugorju"

Nakon utakmice nije skrivao koliko mu znači način na koji je završila njegova hajdučka priča.

"Bog je dobar. Molimo se prije svake utakmice. Bog nam je dao pobjedu", rekao je Pukštas.

U vremenu u kojem sportaši nakon velikih pobjeda najčešće govore o taktici, rezultatu i vlastitom učinku, 22-godišnji veznjak svoju je najveću europsku večer u dresu Hajduka stavio i u kontekst vjere.

Njegova izjava otkrila je i nešto što navijači s tribina ne mogu uvijek vidjeti – molitva je dio zajedničke pripreme Hajdukovih igrača prije utakmica. Za Pukštasa pobjeda tako nije bila samo posljedica nogometne kvalitete i borbe na terenu, nego trenutak za zahvalnost.

Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da mu je susret protiv Rakówa bio posljednji u Hajdukovu dresu. Novi klub želio ga je ranije, no Pukštas je odlučio ostati uz momčad za utakmicu koja je mogla odrediti cijelu europsku sezonu splitskog kluba.

"Nisam mogao napustiti svoju braću", opisao je svoju odluku nakon utakmice.

Upravo su se zato u njegovu oproštaju spojile vrijednosti koje nadilaze sport: vjera, zahvalnost, zajedništvo, žrtva za druge i osjećaj pripadnosti.

Rasti u mudrosti i čovječnosti

Dragi učenici, poštovani roditelji, učitelji, nastavnici, profesori, vjeroučitelji i svi djelatnici u odgoju i obrazovanju!

Početak nove školske godine uvijek je novi prag. Učenici ponovno ulaze u svoje učionice, susreću prijatelje i nastavnike, primaju nove obveze i otvaraju knjige iz kojih će učiti o svijetu i čovjeku. Roditelji ih prate sa svojim nadama i brigama, a učitelji, nastavnici i profesori preuzimaju odgovornost za znanje i ljudski rast onih koji su im povjereni. Sve to pripada odrastanju. Škola je mjesto poučavanja, ali i prostor u kojem mladi čovjek postupno otkriva vlastite sposobnosti, granice i odgovornost prema drugima.

Evanđelist Luka zapisao je za Isusa da je „napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,52). U tim je riječima sažeta slika cjelovitoga ljudskog rasta.

Znanje je dragocjeno i potrebno. Ono čovjeku treba pomoći da bude razboritiji, odgovorniji, pravedniji i spremniji činiti dobro. Zato se uspjeh škole ne može mjeriti samo ocjenama niti se odgoj može svesti na usvajanje gradiva. Škola ispunja svoje poslanje kada učenika uči misliti, pomaže mu oblikovati savjest, tražiti istinu i odgovorno odlučivati.

Dragi učenici, živite u vremenu u kojemu vam je gotovo sve dostupno brže nego prijašnjim naraštajima. Suvremena tehnologija i različiti oblici umjetne inteligencije mogu biti korisna pomoć u učenju, ali ne mogu preuzeti ono što pripada vašoj osobnoj odgovornosti. Papa Lav XIV. zato poziva da se mlade odgaja za razboritu uporabu tehnologije i umjetne inteligencije, „stavljajući osobu ispred algoritma“ (Lav XIV., Apostolsko pismo Crtati nove karte nade, 10.3). Nikakva tehnologija ne može umjesto vas prosuditi što je istinito, što je dobro i čemu vrijedi povjeriti svoj život. Zato učite razmišljati, postavljati pitanja, provjeravati ono što čujete i čitate te prihvaćati napor bez kojega nema istinskoga znanja.

Poštovani učitelji, nastavnici, profesori i vjeroučitelji, zahvaljujem vam za službu koju svakodnevno vršite, često daleko od javne pozornosti. Učenici će s vremenom zaboraviti mnogo toga što su naučili, ali će dugo pamtiti učitelja koji je prema njima bio pravedan, koji ih je znao ohrabriti i koji ih je poštovao i onda kada su pogriješili.

Posebno želim ohrabriti vjeroučitelje da mladima, uz poznavanje sadržaja vjere, pomognu otkrivati kako Evanđelje rasvjetljuje njihov stvarni život, njihove izbore, pitanja, odnose i budućnost.

Dragi roditelji, vama su djeca najprije povjerena i nitko vas u toj odgovornosti ne može zamijeniti. Škola vam može mnogo pomoći, Crkva vas može pratiti i podupirati, ali dom i obitelj ostaju prvo mjesto na kojemu dijete uči što znače ljubav, povjerenje, riječ koja obvezuje, oproštenje i odgovornost. Djeci je potrebna suradnja odraslih koji ih odgajaju i njihova zajednička briga za ono što je za njih dobro.

U Bosni i Hercegovini ta odgojna zadaća ima i posebno značenje. Našim mladima valja pomoći da upoznaju i vole svoje korijene, svoj narod, vjeru i kulturnu baštinu te da, sigurni u vlastitu pripadnost, budu sposobni graditi odgovoran i miran zajednički život.

Budućnost naše zemlje ovisit će i o tome hoće li svoje znanje staviti u službu drugih i općega dobra.

Na početku nove školske godine učenicima želim ustrajnost i radost u otkrivanju novoga, roditeljima mudrost i strpljenje, a učiteljima, nastavnicima, profesorima i vjeroučiteljima snagu da u svakom učeniku prepoznaju povjerenu im osobu, svjesni da njihova riječ može ostaviti trag koji traje mnogo dulje od jedne školske godine.

Neka Gospodin prati učenike na njihovu putu odrastanja, neka podupire roditelje u njihovoj odgovornosti i neka blagoslovi sve koji svoj život i znanje stavljaju u službu odgoja mladih. Želim da svi zajedno, svatko prema svojoj zadaći, rastemo „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“.

Sve vas srdačno pozdravljam i zazivam na vas Božji blagoslov!

Mostar, 28. kolovoza 2026.

na spomendan sv. Augustina biskupa i crkvenog naučitelja

✠ Petar Palić

mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
predsjednik Vijeća BK BiH za katehezu i novu evangelizaciju