Tada je medicinska sestra, slijedeći svoj instinkt, a ne protokol tog vremena, odlučila pokušati nešto što se nitko drugi nije usudio: stavila je dvije bebe u isti inkubator, koža na kožu.

Ono što se sljedeće dogodilo ostavilo je cijeli neonatalni odjel bez riječi.

Monitori su se počeli mijenjati...

Brielleino disanje se stabiliziralo... zasićenost kisikom joj je porasla... i usprkos svim izgledima, njezino malo tijelo se vratilo u život. Medicinske sestre su vidjele kako Kyrie svojom malom rukom obgrljuje sestru, kao da je želi zagrliti.

Mala gesta. Trenutak zastoja.

Fenomen koji medicinski zapisi još nisu mogli objasniti.

Ovaj jednostavan kontakt između dva života povezana čak i prije rođenja ne samo da je spasio dijete... već je i promijenio način na koji bolnice diljem svijeta sada brinu o prijevremeno rođenim blizancima.

Ponekad čudo nije natprirodno. Leži u zagrljaju. U toplini voljene osobe.

U ono vrijeme: Pristupe Isusu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tá svi njemu žive!« Neki pismoznanci primijete: »Učitelju! Dobro si rekao!« I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Biskupsko ređenje fra Mire Relote bit će održano 14. veljače 2026. godine u sarajevskoj katedrali.

(kta)

U župi Sv. Josipa u Greenwich Villageu, zanimanje za kršćansku inicijaciju utrostručilo se od prošle godine te ima oko 130 prijavljenih. U župi Sv. Vinka Ferrera na Upper East Sideu, broj sudionika udvostručio se na gotovo 90.

Prijave u bazilici Stare katedrale Sv. Patrika također su se udvostručile na oko 100 duša, prema izvješću.

Mnogi obraćenici navodno su naveli atentat na Charlieja Kirka 10. rujna kao prijelomnu točku za svoja obraćenja. Uz svoj politički aktivizam, evangelički protestant Kirk, često je govorio o važnosti vjere u Boga.

Ovo izvješće prati trend porasta broja obraćenika diljem SAD-a.

National Catholic Register izvijestio je u travnju o porastu broja obraćenja u biskupijama. Mnogi novi katolici naveli su imigraciju, evangelizaciju i Nacionalni euharistijski preporod kao razloge zbog kojih su pronašli put u Katoličku Crkvu prošlog Uskrsa.

Američki biskupi prošli su tjedan, tijekom svoje godišnje jesenske skupštine u Baltimoreu, također primijetili ove rastuće brojke u raspravi o Nacionalnom euharistijskom preporodu dok su odobravali sljedeći Nacionalni euharistijski kongres za 2029. godinu, prenosi nedjelja.ba.

Što je tiši, to ga je „lakše“ utišati.

Što je skriveniji, to ga je „lakše“ zaboraviti.

A onda se hvalimo „brigom za djecu“.

Ne, briga koja počinje tek na dan rođenja nije briga. To je PR kampanja!

Dok društvo raspravlja kada počinje život, „40 dana za život“ slavi više od 26 tisuća spašenih beba u svijetu – stvarnih života, ne teorija!

To su djeca koja su spašena zahvaljujući hrabrosti, molitvi i prisutnosti ljudi koji nisu okrenuli glavu.

Jer briga za djecu počinje onda kad ih nitko još ne vidi.

Hodočašće od rodne kuće fra Slavka Barbarića do njegovog posljednjeg počivališta na groblju Kovačica u Međugorju nazvano „FRA SLAVKOVIM STOPAMA“ održava se već nekoliko godina (od 2020.). Inicijativa da se hodočašćem obilježi obljetnica potekla je od molitvene grupe „Gospa, Majka moja“, a objeručke su je prihvatili članovi fra Slavkove obitelji, župljani župe Čerin i župe Međugorje, u kojoj je fra Slavko djelovao. Tako će i ove godine hodnja krenuti u 9,00 sati ispred fra Slavkove rodne kuće u Dragićini.

MOLITVA KRIŽNOG PUTA NA KRIŽEVCU

Župa Međugorje će obilježiti ovaj dan na poseban način tako što će biti organizirana molitva križnog puta na Križevcu u 14,00 sati.

VEČERNJA SVETA MISA

U crkvi sv. Jakova od 17 sati je molitva krunice, a potom i sveta misa koju će predslaviti provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš.

VEČER SVJEDOČANSTAVA

'Večer svjedočanstava i razgovora o fra Slavku' u Dvorani Ivana Pavla II., početi će u 19 sati i 30 minuta. U programu sudjeluju: fra Jozo Grbeš, fra Ivan Dugandžić, fra Svetozar Kraljević, fra Marinko Šakota i Milona von Habsburg.

Podsjetimo, fra Slavko Barbarić rodio se za Nebo 24. studenoga 2000. u 15,30 sati. Nakon završene pobožnosti Križnoga puta, kojega je svakoga petka obično predvodio na Križevcu za župljane i hodočasnike, osjetio je bolove. Sjeo je na kamen, ubrzo legao na zemlju, izgubio svijest i dušu predao Gospodinu.

Teško je izdvojiti bilo što iz života ovoga velikoga i nesvakidašnjega čovjeka. No, ako bi ipak to kušali učiniti bilo bi to zasigurno razdoblje njegova života u Međugorju. Fra Slavko Barbarić prokrstario je svijetom šireći Gospinu poruku mira i pomirenja. Bio je duša i srce pokreta mira koji se u Međugorju rodio prije 44 godine. Krasile su ga izvanredne osobine: poznavanje jezika, lakoća komuniciranja s ljudima, naobrazba, jednostavnost, briga i skrb za čovjeka u potrebi, nepresušna energija za koju je čak bilo teško i vjerovati da je jedan čovjek može posjedovati, marljivost, a iznad svega pobožnost, poniznost i ljubav. Mnogo je molio i postio, a Gospu je ljubio djetinjom ljubavlju. To je zapravo bila i srž njegova života: molitvom i postom ljudske duše dovoditi Bogu po Mariji - Kraljici mira.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

U ono vrijeme: Dok Isus govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. Reče mu netko: »Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.«

Tomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« I pruži ruku prema učenicima: »Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Ovo otmice učenica samo je najnoviji u nizu takvih slučajeva u Nigeriji. Masovne otmice školske djece prvi put su privukle globalnu pozornost 2014. kada je 270 učenica oteto iz škole u Chiboku. Još uvijek se velik broj njih smatra nestalima.

Do danas je prijavljeno više od 1 500 slučajeva otmica učenika iz škola. Nigerija je zabranila isplate otkupnina u pokušaju da odvrati pljačkaške grupe od tog postupka.

Ubojstvo i otmica u crkvenoj zajednici

Istovremeno, organizacija Aid to the Church in Need potvrdila je kako su naoružani militanti upali u zajednicu Kushe Gugdu i oteli svećenika fra Bobba Paschala, župnika župe Sv. Stjepana. U napadu je također ubijen brat drugog svećenika, fra Anthonyja Yera.
Iako dosad nije prijavljeno više žrtava, nasilje ostavlja duboki trag u Nadbiskupiji Kaduna, koja je u kontaktu s ACN-om dok se razjašnjavaju okolnosti. Crkveni lideri mole za povratak otetih i za utjehu obiteljima pokojnih, te pozivaju na solidarnost s kršćanskim zajednicama u Nigeriji koje, prema ACN-ovu izvješću za 2025., trpe „teška, sustavna i kontinuirana“ kršenja vjerske slobode.

Sigurnosna kriza i poziv na solidarnost

Sigurnosna situacija u Nigeriji sve je teža – kombinacija kriminalnog banditstva, međunacionalnih tenzija i ekstremističkih grupa kao što su Boko Haram i Islamic State – West Africa Province. Napadi i razaranja sve su učestaliji, uključujući crkve i vjernike.

Sjedinjene Države nedavno su Nigeriju proglasile „zemljom od posebnog interesa“ (Country of Particular Concern) zbog ozbiljnosti kršenja vjerskih sloboda, što dodatno naglašava hitnost situacije. Crkve i zajednice u Nigeriji oslanjaju se na globalnu svijest, zagovornu pomoć i molitvu kao ključne oblike potpore.

Upozorenja koja danas djeluju zastrašujuće aktualno

Gospina poruka iz La Salettea govori o vremenu kada će mnogi:
- izgubiti vjeru i biti zavedeni lažnim naučavanjima
- slijediti ideologije koje ruše prirodni zakon
- živjeti kao da Boga nema
- svjedočiti pobuni protiv Crkve iznutra i izvana
- biti zavarani „lažnim čudesima“ i duhovnim prijevarama
U tom kontekstu spominje se i nešto još dramatičnije: da će se, zbog gubitka vjere i općeg otpada od Boga, približiti vrijeme Antikrista — vrijeme velike obmane i duhovnog rata za ljudske duše.
Za mnoge vjernike današnji svijet, sa sve dubljom krizom istine, razaranjem moralnih normi i ranama unutar same Crkve, neporecivo podsjeća na ono što je Gospa navijestila prije gotovo dva stoljeća.

Kako na ovo gledati u svjetlu vjere?

Katolička Crkva ne traži od vjernika da u privatnim objavama vide kalendar budućnosti, niti da zaključuju datume i točne događaje. Ali dopušta da se u njima prepozna poziv na budnost, na obraćenje i na obnovu molitvenog života.
Ako je proročanstvo La Salettea danas toliko živo, onda ne zato da bi plašilo, nego da bi probudilo:
- dublju svijest o borbi između dobra i zla
- potrebu za sakramentima, molitvom i postom
- odgovornost da se ostane vjeran Kristu, bez obzira na oluje
- povjerenje da Bog nikada ne napušta svoj narod
Antikristova vladavina, kako god je tumačili, nikada nije posljednja riječ. Posljednja riječ pripada Kristu.

Crkva želi na sljedećem Svjetskom danu djece ponovno posvetiti osobitu pozornost svijetu djetinjstva i prirodnom okruženju u kojem djeca žive i rastu, a to je obitelj, istaknuo je prefekt Dikasterija za laike, obitelj i život kardinal Kevin Farrell. Dodao je da djeci treba pokazati ljepotu mira – mira koji se prije svega živi u njihovim obiteljima, u okruženjima u kojima se kreću i u cijelom svijetu. „Djeca dobro razumiju vrijednost mira i mnogo pate kada osjećaju napetosti i sukobe oko sebe, počevši od roditelja ili neposredne okoline. Nadamo se stoga da će sljedeći Svjetski dan djece biti lijepa prigoda da Crkva pokaže blizinu djeci i njihovim obiteljima, dajući im nadu i radost“, rekao je kardinal Farrell.

„Zahvaljujem Svetom Ocu i kardinalu Kevinu Farrellu na pažnji i ljubaznosti koju iskazuju prema tom događaju tako važnom za Crkvu i društvo. Djeca će sa svojim obiteljima proživjeti dane ispunjene slušanjem i dijeljenjem. Zajedno s papom Lavom reći ćemo da je bolja budućnost moguća“, istaknuo je fra Enzo. Podaci međunarodnih organizacija ističu da u svijetu živi više od dvije milijarde djece, a svakoga dana oko 13 tisuća djece mlađe od pet godina izgubi život zbog uzroka koji se mogu spriječiti, dok milijuni djece žive u područjima sukoba gdje rat onemogućava izgradnju budućnosti.

Što se tiče logotipa, otisci u njegovu središtu podsjećaju na jednostavne i autentične geste djetinjstva, znak dječje univerzalnosti i čistoće. Različite boje predstavljaju raznolikost kultura koje zajedno čine harmoniju koja je sposobna prihvatiti i cijeniti različitosti. Sedam otisaka podsjeća na sedam kontinenata, dok kupola bazilike sv. Petra, simbol sjedišta u kojemu će se održati događaj, zajedno s križem koji podsjeća na Kristovu muku i uskrsnuće, predstavlja zagrljaj koji prima i štiti djecu iz cijelog svijeta. Na prvom izdanju Svjetskog dana djece održanom 2024. sudjelovalo je otprilike 100 tisuća djece iz 101 zemlje, izvijestio je Vatican News.

Rizici od šteta

Sveti Otac je istaknuo opasnosti tehnološkog napretka i mogućnost da percepcija društvene stvarnosti i bolesnika postane iskrivljena, dovodeći do situacija obilježenih nepravednostima u upravljanju resursima potrebnim za ispravno provođenje zdravstvene skrbi. Stoga je rekao:

Kao pojedinci i kao društvo pozvani smo aktivno braniti nedvojbeno dostojanstvo svakog ljudskog bića, u svim fazama i nijansama njegova postojanja, ali to često, nažalost, ne odgovara stvarnosti. Iz gospodarskih, političkih ili drugih interesa možemo manipulirati, podučavati i usmjeravati učinkovita sredstva poput umjetne inteligencije tako da stvaraju veliku štetu, ponekad i neprimjetnu, u informiranju, upravljanju i načinu na koji se predstavljamo ili pristupamo drugome.

Promijeniti pogled

Postoji rizik da svrstavamo ljude na temelju potrebnih liječenja i njihovih troškova, prema prirodi njihovih bolesti – upozorio je rimski biskup strahujući da bi pojedinci mogli postati samo predmeti, podaci i statistike te dodao:

Mislim da to možemo izbjeći promjenom našeg pogleda, uočavanjem vrijednosti dobra širim uvidom, gledanjem onako kako gleda Bog, kako se ne bismo usredotočili samo na trenutnu dobit, nego na ono što će biti najbolje za sve. Zato moramo biti strpljivi, velikodušni i solidarni, moramo stvarati veze i graditi mostove, raditi zajedno i poboljšati resurse kako bi se svi mogli osjećati sudionicima i korisnicima zajedničkog rada.

Prepoznati dostojanstvo ljudskog bića

Papa Lav XIV. je na kraju istaknuo da nas Bog uči da taj pogled ne odvajamo od ljudskog odnosa, od dodira, od prepoznavanja konkretne osobe u njezinoj slabosti i dostojanstvu. Zaključio je stoga da je to duboka vizija koja dotiče srce drugoga i otvara naša srca.

Vatican News

Praustav, koji je pružao pravnu osnovu za donošenje zakona u povijesti i ustava u modernim zemljama, jest Dekalog ili Deset Božjih zapovijedi. To se odražava i u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela na trećem zasjedanju u Parizu 10. prosinca 1948.

U svom članku 3. Opća deklaracija o ljudskim pravima je jasna: „Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.“ Njezin članak 30 to dodatno potkrjepljuje navodeći kako se ništa se u toj Deklaraciji ne može tumačiti u smislu da bilo kojoj državi, skupini ili pojedincu daje bilo kakvo pravo baviti se bilo kojom djelatnošću ili izvršavati bilo koji čin usmjeren na uništavanje bilo kojega prava i slobode utvrđenih u njoj, uključujući uništavanje prava na život.

Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svom prvom dijelu govori
o pravu na život, da je ljudski život nedodirljiv, a zajamčeno je i člankom 17. slovenskoga Ustava.

Sve napisano u suprotnosti je sa „Zakonom o pomoči pri prostovoljnem končanju življenja“ (Zakonom o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života), koji ozakonjuje smrt (članak 1. stavak 2.) i o kojem će se u Sloveniji odlučivati na referendumu 23. studenoga 2025.

Zakon o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života ozakonjuje smrt na način da su za nju suodgovorni liječnik i diplomirana medicinska sestra (članak 20. Zakona o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života).

Na temelju iznesenih činjenica, Zavod za kanonskopravne znanosti zaključuje da je Zakon o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života u bitnom neskladu s valjanim međunarodnim i ustavnopravnim standardima zaštite ljudskoga života.

Pravo na život u međunarodnom je pravu određeno kao temeljno i neotuđivo pravo koje uživa najviši stupanj pravne zaštite. Interpretacijska odredba članka 30. Opće deklaracije o ljudskim pravima izričito zabranjuje svaku radnju države ili pojedinca koja bi dovela do uništenja bilo kojega temeljnoga prava, a osobito prava na život, što znači da se pravni akt koji bi omogućio ili ozakonio namjerno uzrokovanje smrti ne može tumačiti kao sukladan načelima Deklaracije.

I Europska konvencija o ljudskim pravima u članku 2. propisuje da država ima dužnost štititi život i ne smije zakonodavno uspostaviti režim u kojem se namjerno uzrokovanje smrti uzdiže na pravno dopuštenu zdravstvenu uslugu. I Ustav Republike Slovenije u članku 17. propisuje kako je ljudski život nedodirljiv, što znači da ga država ne smije pravno relativizirati ili subjektivizirati.

U svom temeljnom normativnom okviru Zakon o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života uvodi institucionalizirani mehanizam namjernoga prekida života, za koji su suodgovorni liječnik i diplomirana medicinska sestra. Time zakonodavac objektivno uspostavlja pravni okvir u kojem je čin usmrćivanja pravno dopušten, što je nespojivo s dužnošću države da uspostavlja pravni poredak koji štiti život, a ne da omogućava zahvate koje ga okončavaju.

Ozakonjivanje aktivne pomoći pri okončanju života predstavlja prekid s temeljnim načelom medicinske etike primum non nocere [najprije ne štetiti], kao i s dugogodišnjom pravnom tradicijom u kojoj je liječnikova uloga posvećena liječenju, očuvanju života i olakšavanju trpljenja, a ni na koji način izvedbi čina koji izravno uzrokuje pacijentovu smrt.

Zavod za kanonskopravne znanosti pri Katedri za crkveno pravo Bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Ljubljani razumije Zakon o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života kao pravno, etički i ustavno neprihvatljiv, jer uspostavlja normativni okvir koji nije u skladu s obvezom države da štiti život, nego omogućuje njegov namjerni i pravno uređeni prekid. Takvo uređenje predstavlja odmak od temeljnih civilizacijskih načela koja proizlaze iz Dekaloga, europske pravne tradicije i međunarodne zaštite ljudskih prava.

doc. dr. Sebastijan Valentan,
predstojnik Instituta za kanonsko-pravne znanosti

izv. prof. dr. Stanislav Slatinek, član
(Teološki fakultet Sveučilišta u Ljubljani)

doc. dr. Andrej Saje, član
(Teološki fakultet Sveučilišta u Ljubljani)

prof. dr. Ivan Milotić, član
(Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

izv. prof. dr. Ilija Marković, član
(Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Sarajevu)

doc. dr. Peter Faulk, član
(Pravni fakultet Papinskog sveučilišta u Mexico Cityju)

“Otkada sam počela spominjati Boga, Isusa, obitelj, ljubav prema Hrvatskoj, vraćanje ilegalnih migranata i uvijek pro life… izgubila sam 1k folowera. Imati stav je zeznuto. Bar ovaj moj.”

Ramljak već dulje vrijeme otvoreno govori o važnosti duhovnosti u svom životu, a njezina najnovija poruka ponovo je potaknula raspravu o tome koliko javne osobe smiju ili trebaju javno iznositi svoja uvjerenja.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Ove godine, na humanitarnom koncertu ‘Vatra’ možemo očekivati jedno od najpoznatijih imena duhovne glazbe u Hrvata Alana Hržicu i goste. Nakon nastupa na koncertu ‘Vatra’ 2022. godine sa frontmenom benda Božja pobjeda Petrom Buljanom, Alan stiže kao dobro poznato lice publici u Hercegovini.

Budući da će ulaz na koncert ‘Vatra’ biti besplatan, potrebno je slijediti nekoliko pravila:
1. Ulaz će biti besplatan uz preuzete ulaznice na za to predviđenim mjestima.
2. Jedna osoba može preuzeti maksimalno 4 ulaznice.
3. Budući da je koncert humanitarnog karaktera, svoje dobrovoljne priloge za potrebite o kojima zajednica Mlado Sunce skrbi možete ostaviti u kutije za priloge prilikom preuzimanja ulaznica.
4. Ulaznice trebate ponijeti sa sobom na dan koncerta i pokazati ih prilikom ulaska na koncert.

Mjesta u Hercegovini gdje možete preuzeti besplatne ulaznice za koncert ‘Vatra’:

Caffe bar Široki - Široki Brijeg
Lounge bar The Nest - Široki Brijeg
Caffe bar Eko - Široki Brijeg
Momento bar (Mepas Mall) - Mostar
Caffe bar Lira - Posušje
Caffe bar Jimmy Woo - Grude
Caffe bar ZP - Drinovci
Caffe bar Mambo - Čapljina
Caffe bar Colt - Livno
Caffe bar Rifugio - Ljubuški
Caffe Caramel - Međugorje

U ono vrijeme: Kad se Isus približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima.

Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.«

Svećenik: fr. Ivan Marija Tomić.

Video spot sniman je na nedavnoj Večeri slavljenja u Zadru (u prepunoj dvorani Višnjik) u kojoj se okupilo više od sedam tisuća ljudi. Dodatni kadrovi snimljeni su u Zagrebu, stvarajući skladnu cjelinu između velike dvorane, Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu te intimnih trenutaka pripreme u vlastitom domu prije odlaska na svoje misije.

Uz novu pjesmu, Alan najavljuje i novi album na kojem je već počeo raditi. Izlazak albuma planiran je za 2026. godinu, a sadržavat će većinu novih domaćih kršćanskih autorskih pjesama, uz poneke obrade poznatih svjetskih duhovnih pjesama.

Pred Alanom su i brojni koncerti, a među njima se posebno ističe njegov sljedeći veliki nastup i to dana 6. prosinca 2025. godine, u športskoj dvorani Pecara u Širokom Brijegu, što će biti njegov treći veliki koncert u tom gradu.

Pjesmu poslušajte u nastavku:

Program je ove godine doživio dva ciklusa kroz koja su prošli deseci muškaraca, a mnogi među njima svjedoče o trajnoj promjeni života.

Svjedočanstva polaznika:

„Godinama sam tražio ovakav program i nisam ga nalazio. I malo je reći da me Projekt 41 oduševio konceptom, jednostavnošću, dubinom i bratskom podrškom. Ovo nije program apstinencije — ovo je promjena života iz temelja.“ – Ivan, 24

„U ovom programu nema skrivanja ni maski. Tu sam ono što jesam, bez osude. Braća me potiču da budem najbolja verzija sebe.“ – Josip, 51

„Mislio sam da je pornografija moj križ. Ovo je program koji mi je pokazao da sam pozvan na čistoću i pravu ljubav — već vidim znakove konačne pobjede.“ – Mario, 44

„Spoznaja svega što me blokiralo na putu slobode bila je ključna. Ogromna milost!“ – Antonio, 31
Stručne recenzije:

„Ovo nije samo knjiga o borbi protiv pornografije, nego o tome kako postati slobodan muškarac — hrabar, odgovoran i ukorijenjen u zajedništvu. Ovo nije knjiga za brzinsko čitanje, nego za svakodnevno suočavanje i konačnu pobjedu.“
— Matej Čuljak, psiholog i psihoterapeut

„Na hrvatskom jeziku trenutno nema učinkovitijeg alata za borbu protiv pornografije. Bog ne želi osuditi nego ozdraviti. Nikada nemoj odustati — nisi sam.“
— vlč. Tomislav Šagud, Zagrebačka nadbiskupija

Planovi i poziv na suradnju:

U pripremi je i knjiga anonimnih svjedočanstava onih koji su pobijedili ovisnost o pornografiji. Svi koji žele podijeliti svoje iskustvo mogu ga poslati na [email protected].

Prijave za novi ciklus:

Otvorene su prijave za 3. ciklus Projekta 41, koji će se održati u korizmi 2026. Polaznici koji ne žele čekati mogu program proći individualno uz pomoć priručnika, uz obveznog pratitelja i bratsku podršku. Knjiga se može naručiti putem www.crisinus.hr.
Za dodatne informacije, izjave ili medijske upite javite se na mail: [email protected].

U ono vrijeme: Kaza Isus prispodobu – zato što bijaše nadomak Jeruzalemu i oni mislili da će se umah pojaviti kraljevstvo Božje. Reče dakle: »Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: ‘Trgujte dok ne dođem.’ A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: ‘Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.’«

»Kad je on primio kraljevstvo i vratio se, naredi da mu dozovu one sluge kojima je predao novac da sazna što su zaradili.« »Pristupi prvi i reče: ‘Gospodaru, tvoja mna donije deset mna.’ Reče mu: ‘Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!’ Dođe i drugi govoreći: ‘Mna je tvoja, gospodaru, donijela pet mna.’ I tomu reče: ‘I ti budi nad pet gradova!’

»Treći, opet, dođe govoreći: ‘Gospodaru, evo ti tvoje mne. Držao sam je pohranjenu u rupcu. Bojao sam te se jer si čovjek strog: uzimaš što nisi pohranio, žanješ što nisi posijao.’«

»Kaže mu: ‘Iz tvojih te usta sudim, zli slugo! Znao si da sam čovjek strog, da uzimam što nisam pohranio i žanjem što nisam posijao? Zašto onda nisi uložio moj novac u novčarnicu? Ja bih ga po povratku podigao s dobitkom.’ Nato reče nazočnima: ‘Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset.’ Rekoše mu: ‘Gospodaru, ta već ima deset mna!’ ‘Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje – one koji me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!’« Rekavši to, nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.

Svećenik: vlč. Marko Torbar.

Uz hrvatske zastave postavljena je i poruka: "Nakon muke Vukovar je ostao i grad heroja postao. Upali svijeću na taj dan, prisjeti se poginulih branitelja", uz potpis BBB.

Okupljeni su redali upaljene lampione u crvenoj, bijeloj i plavoj boji – simbolično stvarajući svjetlosni trag koji podsjeća na žrtvu i hrabrost branitelja.

Molitva i paljenje svijeća organizirani su kao i prijašnjih godina, iz potrebe da se godišnjica pada Vukovara i stradanja Škabrnje obilježi u miru i zajedništvu.

U tišini i molitvi mještani su se pridružili tisućima diljem Hrvatske, BiH i svijeta koji ovih dana odaju počast Gradu heroju i svima koji su stradali u Domovinskom ratu. {gallery}vukovar-2025{/gallery}

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

LK 23, 33-38

„Pazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa da ne unese zabunu i ne zarazi mnoge.“ (Hebr 12, 15)

Draga braćo i sestre!

Draga braćo svećenici!

Poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti, pripadnici Hrvatske vojske i policije, Hrvatski branitelji, obitelji poginulih i nestalih, dragi vjernici!

Mjesto slobode srca

Danas, na tlu Škabrnje, u tišini molitve i sjećanja, okupljamo se pred Gospodinom u ovom euharistijskom slavlju kako bismo molili za sve pokojne u Domovinskom ratu, osobito za sve žrtve Vukovara, Škabrnje, Nadina i ostalih mjesta stradanja, te zahvalili Bogu za one koji su dali život za našu slobodu — i da bismo, u svjetlu Božje riječi, razumjeli što znači živjeti slobodu srca i slobodu Domovine.

Prije 34 godine ovdje je zemlja proplakala i zato je Škabrnja postala jedan od simbola stradanja hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, simbol boli, ali i vjere koja nije posustala ni pred zločinom ni pred smrću. Škabrnja je postala mjesto sjećanja, mjesto domoljublja, ali i čišćenja duše i savjesti.

U Škabrnju se ne dolazi na današnji dan samo tugovati, prisjećati strašnih događaja prije trideset i četiri godine – iz 1991. godine, nego moliti i učiti.

Jer upravo ovdje, na ovoj zemlji natopljenoj suzama i krvlju nedužnih, uči se istinsko značenje vjere — vjere koja ne bježi od boli i smrti, nego je pretvara u molitvu; vjere koja ne prestaje ni onda kad sve ljudske riječi umuknu pred počinjenim zločinom.

Ovdje učimo da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj ponosa, nego i spremnost na žrtvu, na odgovornost, na istinu i pravednost. Ljubiti domovinu znači čuvati uspomenu na one koji su poginuli, ali i graditi budućnost dostojnu njihove žrtve — budućnost mira, solidarnosti, poštenja i bratstva.

I ovdje učimo vjerovati Bogu i onda kad se zlo pokaže u svoj svojoj snazi. Učimo da Božja šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu povjerimo ono što ljudska ruka više ne može popraviti.

Onaj tko zna vjerovati kad sve drugo zamukne, taj postaje svjetionik nade drugima. Zato Škabrnja ostaje mjesto u kojemu tuga postaje učiteljica vjere, a povjerenje u Boga – izvor snage i života.

Promatrajući Škabrnju danas, ovdje nas Bog uči da iz pepela može niknuti novi život, da iz križa raste uskrsnuće, i da se iz boli rađa sposobnost za oproštenje — ono oproštenje koji ne briše istinu, nego oslobađa srce i otvara prostor za suživot. To potvrđuje i naša brojna nazočnost u ovoj molitvi na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Gorki korijen – opasnost srca koje ne oprašta

Riječ Božja iz poslanice Hebrejima, a koju smo čuli u prvom čitanju, danas nas poziva: „Pazite da nikakav gorki korijen ne proklija među vama“ (usp. Hebr 12, 15).

Što je taj „gorki korijen“ o kojem govori Poslanica Hebrejima? U Svetom pismu on označava ono nevidljivo, ali razorno — korijen grijeha, gorčine, ogorčenosti, mržnje, netolerancije. Korijen koji se krije u dubini srca, a zatim, ako se na vrijeme ne iščupa, izraste u stablo koje truje sve oko sebe: obitelji, zajednice, pa i cijeli narod.

Braćo i sestre, Škabrnja, kao i ostala mjesta stradanja u Domovinskom ratu, znaju što je gorčina, što je zločin. Ovdje su mnogi izgubili sve što su imali — kuću, dom, susjede, djecu, roditelje, crkvu – ni najveće ljudske i vjerske svetinje nisu ostale pošteđene – kao ni ovaj Gospin kip koji je pred nama i koji je postao simbol tog stradanja. I iako je ova rana stvarna i duboka, Božja nas riječ danas upozorava: ako dopustimo da nas gorčina vodi – pa i prema onima koji su počinili zločin, a znamo neka njihova imena, a znamo da neki i za svoj zločin nisu odgovarali, postat ćemo zatočenici i robovi gorke prošlosti i nemirne savjesti.

Nikakvo zlo koje je učinjeno ne smije postati naše mjerilo. Ako zlo rađa zlo, tada Zli pobjeđuje. Ako na nasilje odgovorimo mržnjom, onda „gorki korijen“ pusti još dublje korijene i uvuče se u dubine našeg srca — i tada više ne stradava samo ljudsko tijelo, nego i njegova duša.

Krist nas, međutim, poziva na drukčiji put: na put Božji, put potpunog oproštenja i pomirenja. Oprostiti nije lako, ali je učinkoviti lijek koji ozdravlja pojedinca i narod. Oproštenje nije slabost, nego najveća snaga vjere. Oproštenje ne briše istinu o nepravdi i zlu, nego sprječava da ta nepravda postane naš gospodar.

Oprostiti ne znači zaboraviti, nego pamtiti s milošću, s pročišćenom savješću. Pamtiti da se zlo više nikada ne ponovi — ali i oprostiti da se srce ne okameni i duša izgubi.

Oprost kao djelo slobodnog naroda

Draga braćo i sestre!

Škabrnja i Vukovar, kao i sva naša mjesta stradanja u Domovinskom ratu, podsjećaju nas da sloboda nije samo politička i geografska kategorija, nego i duhovna stvarnost. Narod koji je slobodan u zemljopisnim granicama, ali zarobljen gorčinom, stalnom potrebom da prema drugome iskazuje znakove mržnje i netrpeljivosti, nije do kraja slobodan. Zato je oproštenje — koliko god bilo teško — djelo zrelog, suverenog i slobodnog naroda.

Nitko ne očekuje da se zlo zataška, nego da se preobrazi ljubavlju opraštanja. Jer pomirenje nije samo odsustvo sukoba, nego prisustvo istine, pravde i milosrđa. A oproštenje i milosrđe se događaju kad svatko od nas odluči ne zalijevati gorki korijen čije je sjeme posijao neprijatelj duša – Đavao, nego njegovati sjeme dobra koje Duh Sveti polaže u naša srca: najprije u vlastitom srcu, a zatim u obitelji, u školi, u javnom životu, u medijima, u politici, vojnim i redarstvenim snagama, u gospodarstvu. Tada se događa pravo Božje čudo — rana postaje izvor milosti, a mjesto boli postaje izvor blagoslova.

S pravom ćemo se pitati: Ali što s onima koji stalno i uporno svjesno šire laž, izokreću istinu, igraju se brojkama ubijenih i ranama mnogih, i na laži i tuđoj boli stvaraju tenzije i podjele u društvu? Što s onima koji stalno žele radikalizirati društvo sijući sjeme netolerancije i mržnje? Kako njih uključiti u oproštenje i milosrđe?

Milosrđe i oproštenje nije slabost pred zlom, nego snaga da se ne zarazimo njegovom gorčinom. Jer laž i mržnja, manipulacije i provokacije, ne čiste ni srce i ni društvo, nego zarobljavaju; ne donose pravdu, nego stvaraju nove rane.

Istina mora biti jasna, a pravda postojana i sigurna— no, srce koje ih nosi mora ostati slobodno od želje za osvetom.
Tek tada suprotstavljanje postaje svjedočanstvo, a ne nova borba za moć, po onoj starolatinskoj: „Divide et impera – Podijeli pa vladaj!“

Bez mržnje, istina dobiva vjerodostojnost, a pravda ljudskost. Tada otpor protiv zla postaje put prema ozdravljenju, a ne prema ponovnom razaranju. Oproštenje tada nije oslobađanje krivca, nego oslobađanje vlastitog srca — da zlo nema posljednju riječ.

Gorki korijeni današnjeg vremena

Braćo i sestre!

Ovdje, na zemlji natopljenoj krvlju i suzama, učimo također da ljubav prema Domovini nije samo osjećaj, nego zavjet — zavjet vjernosti Bogu, istini, pravednosti i dostojanstvu svakog čovjeka. Ljubiti domovinu znači ne zaboraviti njezine rane, ali i ne dopustiti da te rane postanu izvor gorčine.

Jer upravo u dubini naših rana, ako nismo budni, može niknuti onaj gorki korijen o kojem govori Sveto pismo.

Gorki korijen — to je onaj otrov koji polako truje dušu i odvaja čovjeka od Boga i od bližnjih. On ne naraste preko noći, nego raste tamo gdje tlo postane suho, zapušteno i bez molitve.

On raste tamo gdje nema Boga, gdje se ne otvara srce Njegovoj riječi.

Raste gdje se ne poštuju Božje zapovijedi, gdje se grijeh opravdava, a savjest utišava.

Raste gdje se ne kaje, gdje čovjek misli da se može sam očistiti, bez Božje milosti.

Raste gdje srce ne oprašta, gdje rana postane dom gorčine, a ne mjesto ozdravljenja.

Raste gdje se čovjek zatvori u vlastitu bol i prestane gledati svjetlo, gdje više ne vjeruje da Bog može izvesti dobro i iz patnje.

Ali gorki korijen ima i drugo tlo — ono suptilnije, skrivenije.
On klija u ponosu, kad čovjek misli da je bolji od drugih.

On se hrani zavišću, kad ne znamo zahvaliti, nego se uspoređujemo i mjerimo s drugima.

On se širi u ogovaranju i kleveti, na zlonamjernoj propagandi, kad riječ više ne gradi, nego ruši.

On se učvršćuje kad tražimo pravdu bez ljubavi, istinu bez milosrđa.

I najviše buja kad zaboravimo biti Bogu zahvalni, kad više ne vidimo koliko nam je Gospodin dobra udijelio i koliko nas ljubi.

Braćo i sestre!

Bog ne želi da u nama raste gorčina, nego zahvalnost. On ne želi korijen truleži u nama, nego korijen ljubavi koji crpi snagu iz Njegova srca.

Zato, dok je još vrijeme, pogledajmo duboko u svoju nutrinu, svoje srce. Neka Duh Sveti prosvijetli našu dušu, neka iscijeli ono što je zatvoreno i tvrdo, da na mjestu gorkog korijena nikne novi život — mir, milosrđe i radost u Bogu.

Zato nas Bog, na osobiti način ovdje, u Škabrnji, i na svim drugim mjestima stradanja, poziva da prepoznamo i iščupamo taj gorki korijen iz naših srca, dok je još prikriven, da ne dopustimo da gorčina zarazi naše srce, naše obitelji, naše društvo.

Čišćenje pamćenja

Braćo i sestre!

Vjerovati Bogu kad sve drugo šuti znači dopustiti da On liječi ono što mi sami ne možemo izliječiti. Znači povjerovati da Njegova šutnja nije odsutnost, nego poziv — poziv da Mu predamo našu bol, da Mu dopustimo da je preobrazi u milost. Samo tako se vjera rađa iz tišine, a mir iz križa. Samo tako se suze pretvaraju u molitvu, a rane u svjedočanstvo vjere i ljubavi.

I zato, Škabrnja danas ne budi samo naša gorka sjećanja, nego nas poziva na trajno „čišćenje pamćenja“, kako kaže naš dragi blagopokojni sv. Ivan Pavao II. (usp. Homilija, 12. ožujka 2000.), i obraćenju srca, da nikakav gorki korijen grijeha ne raste među nama, nego da u našim srcima raste korijen milosti — korijen oproštenja, povjerenja i ljubavi.

Jer samo tako, uz Božju milost, rane će se pretvoriti u blagoslov, a ovo mjesto stradanja ostati svjetionik vjere za naraštaje koji dolaze.

Zaključak – Krist liječi rane

Kada samo s Bogom, u svakom životnom križu koji nosimo, u svakoj suzi koja pada, u svakoj molitvi majke koja je izgubila dijete ili muža, Krist je prisutan. On, koji je na križu molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34), pokazao nam je da ljubav pobjeđuje i ono što je ljudski nemoguće.

I zato danas molimo:

da Gospodin iscijeli rane našega naroda,

da sačuva sjećanje i poštovanje na Hrvatske branitelje i sve poginule i umrle od posljedica Domovinskog rata,

da pročisti naše pamćenje milošću Duha Svetoga,

da utješi sve koji još traže svoje najmilije,

da ispuni srce Hrvatske zahvalnošću prema onima koji su se žrtvovali da bi mi živjeli u slobodi,

da imamo snage iščupati svaki „gorki korijen“ iz nas i svima od srca oprostiti.

Neka iz ovog mjesta – Škabrnje, raste život, a ne gorčina; nada, a ne mržnja; mir, a ne podjela; oproštenje, a ne želja za osvetom. I neka ova Sveta misa, u kojoj se spajaju sjećanje i vjera, Kristova žrtva na križu i naša u Domovinskom ratu, bude zalog naše budućnosti: da se nitko ne „sustegnemo od milosti Božje“, da nikakav „gorki korijen“ više ne uzraste među nama, nego da naš narod bude ukorijenjen u ljubavi, u Bogu, u istini.

Neka Gospodin udijeli pokoj vječni svim ubijenim i umrlima, a nama snagu da čuvamo ono što su oni posvetili svojom krvlju: život i slobodu, mir i ljubav, vjeru u Boga, domovinu Hrvatsku.

Amen.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Portal Guiame Oficial (@guiame_oficial)

Na putu koristi stazu usred šume i stiže do mjesta gdje ga automobilom vozi član Adventističke crkve. Na povratku, Joshua neko vrijeme autostopira, a zatim pješači još četiri kilometra kako bi stigao kući, prenosi novizivot.net.

Tijekom putovanja, mladić povremeno trči, koristeći priliku da ostvari svoj cilj kardiorespiratornih vježbi.

Čak i uz jako sunce i kišu na cesti, Joshui nije teško pješačiti do crkve.

„Dobro jutro! Danas je oblačno, ali nećemo propustiti crkvu“, rekao je u jednom od videa koji prikazuju njegovo putovanje.

Kršćanin je citirao biblijski odlomak Matej 6:33, koji kaže: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve će vam se ostalo dodati.“

Joshua, koji svira violinu i vodi bogoslužje u svojoj crkvi, potiče ostale kršćane da posjećuju crkvu.

„Ne dopustite da vas vrijeme, udaljenost ili stvari spriječe u provođenju vremena s Bogom!“, izjavio je u objavi na Instagramu.

Na svom Instagram profilu, mladić prikazuje svoju rutinu rada na poljima, sadnje namirnica, brige za životinje i popravka poljoprivrednih objekata, poput bunara.

Poštovani i dragi nadbiskupe Đuro, i svi vi pozdravljeni od domaćina…

Božja Riječ uvijek je živa i životna, upućuje i oživljava, hrani nadu i daje životnu snagu. Tako i danas na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara – dan Spomen hodočašća u Vukovar.

Ime ovoga grada već 34 godine drugačije se izgovara. Drugačije odjekuje. Traži poštovanje. Izaziva duboko suosjećanje boli i ponosa. Spomen na stradanje grada, njegovih stanovnika, naroda, čovjeka. Sjećanje na nevolju, muku, patnju, ono kad su narod – biblijskom slikom – ujedale ljutice. Ali ne zmije kao Izraelce na putu u Obećanu zemlju, nego granate, mine, ispaljeni metci agresora, osvajača, rušitelja, a još više neshvatljiva, neobjašnjiva mržnja koja razara, uništava i gazi ljudsko dostojanstvo u ime nekih svojih ciljeva, sve pretvara u nečovječnost, u pakao – u odsutnost smisla, dobrote i ljubavi. Što onda ostane od života?

Zbog svega toga što pretrpi, Vukovar postade poseban. Postaje više od svoga imena kojim bi se zvao jedan grad. Jednostavno traži da se prema njegovu spomenu i sjećanju odrediš, sjetiš, pomoliš, uspomenu čuvaš i bdiješ da se to nikada više ne dogodi. Nigdje, ni u tvojoj, ni u mojoj duši. Da rane jednom zacijele. Da se životni polet nadvije nad svaku podnesenu patnju. Da svako novo svitanje bude novi dah nade, života i radosti koja pokazuje budućnost Obećane zemlje.

Crkva hrvatskih mučenika na Udbini želi čuvati sva sjećanja, svih stratišta i svih žrtava, svih heroja vjere, čovjekoljublja i domoljublja na jednome mjestu kroz čitavu povijest hrvatskog naroda. Godine 2013. bio sam čuvarom toga svetišta. U pulskoj areni priprema se proglašenje blaženim Miroslava Bulešića, ubijenog svećenika u Drugom svjetskom ratu. Rečenica iz njegova dnevnika pred samo smaknuće, para uši i dušu: Moja osveta je oprost! Dan prije proglašenja blaženim u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini dolaze Vukovarci, na putu do Pule. Nose veliki drveni reljef blaženog Miroslava, rad g. Laste iz Bogdanovaca, slave svetu misu s reljefom pred oltarom. Jaka simbolika – da novog heroja vjere, novo lice blaženog mučenika iz našeg naroda donesu u Crkvu hrvatskih mučenika upravo Vukovarci. Blaženi Miroslav je smogao snage svaku protivštinu života, svaku kušnju, svaku prijetnju podvrgnuti svjetlu evanđelja i Božje ljubavi koja uvijek pobjeđuje. Snagom Božje ljubavi nadvladati svaku situaciju, izdići se iznad, ne potonuti, ostati čovjek, ostati Božji.

Knjiga Brojeva donosi događaj s putovanja izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji. Put je naporan. Putovanje traje. Iskušenja su velika, a narod nestrpljiv. Krenuli su s velikom nadom obećane zemlje, slobode. Idu prema Crvenome moru. Tamo ih je Bog spasio, more pred njima otvorio da prođu po suhu, neprijatelje zaustavio, pokazao svoju prisutnost. Toga se sada ne sjećaju, samo mrmljaju i prigovaraju, čak u pitanje postavljaju zašto su uopće izišli iz Egipta – iz ropstva. Utonuli su u beznađe. Stiže nevolja, kazna. Zmije ljutice, pomor. Tek ih je to otrijeznilo i vape za izbavljenjem. Priznaju grijeh „Sagriješili smo kad smo govorili protiv Boga i protiv tebe Mojsije. Pomoli se Bogu da ukloni zmije od nas!“. Mojsije, na Božju naredbu, pravi zmiju od mjedi, stavlja je na stup. Treba u nju pogledati. Zlo će biti zaustavljeno, samo ako vjeruju da ih Bog može spasiti i da će ih spasiti. Ako budu imali taj pogled vjere, nade i pouzdanja, taj unutarnji stav duše, to opredjeljenje. Ako se Bogu obrate, ozdravit će, neće umrijeti. Ako imaju nade da se put nastavlja, da je obećana zemlja pred njima, da je Bog s njima i da ih neće napustit.

Doći će vrijeme, Stup će se pretvoriti u križ, a mjedenu zmiju zamijenit će sam Božji Sin. Tada će nastati spasenje i Kraljevstvo Božje. Zbačen će biti tužitelj braće, zbačena laž zavođenja od početka, svjedoči Knjiga Otkrivenja.

On, Isus Krist, postat će mir naš, jer će svu mržnju, sav grijeh svijeta uzeti na sebe. Pregradu razdvojnicu koja dijeli čovjeka od čovjeka, čovjeka od Boga – kaže sveti Pavao – razori u svome tijelu, koje on dade dragovoljno razapeti. Izmiri nas s Bogom po svome križu jer želi sazdati novog čovjeka pošto je sam ušao u svaku ljudsku patnju, bol i samu smrt – dragovoljno, da svima ponudi pristup Ocu nebeskom.

Pred nekoliko godina, sudjelovao sam na sinodi za mlade. Jednu večer bio je poseban program duhovnih pjesama i svjedočenja. Svjedočila je jedna medicinska sestra iz Španjolske. Ovo je bilo njezino svjedočanstvo.

Svakodnevno je obilazila teško bolesnog mladog čovjeka, ni trideset godina. Umirao je u teškim bolovima. Pokušala ga je nagovoriti na zajedničku molitvu. On je odbijao. Ljutio se na Boga zašto mu je dao takvu patnju i očito, kratak život. Svi njezini poticaji da se počne moliti, da od Boga traži pomoć, bili su uzalud. Jednom joj je priznao da nije ni kršten. Ona mu je pokušala približiti Isusa koji trpi za nas na križu, za naše spasenje. Njemu je to bilo neprihvatljivo.

Jednom mu je jednostavno prišla i rekla: Zahvalite Bogu što vas je našao dostojnim tolike patnje ako je uspijete prikazati za spas svoje duše, za spas svojih bližnjih i mene i cijeloga svijeta. Ta ga je rečenica dotakla, obratila, posve promijenila. Rodila se vjera – i – patnja je dobila smisao. Nakon par dana tražio je svećenika, krstio se i primio sakrament bolesničkog pomazanja. Poživio je još nekoliko dana, počeo je moliti s tom sestrom i prihvatio svoju bol kao zadaću i križ koji mu je Bog namijenio za spas svijeta. Uskoro je preminuo predajući duh svoj u Božje ruke. – Potresno svjedočanstvo. – Biti zahvalan Bogu za patnju, za poteškoće, jer te našao dostojnim da s Njim nosiš križ. – Čovjeku to vraća dostojanstvo a patnji daje smisao.

Sin Božji na križu traži naš pogled vjere i istine. I 1991. i danas 2025. I naša povijest traži pogled vjere i istine, i raskrinkavanja svake laži. Čudesna je snaga vjere: gleda u Raspetoga i nada se da to nije kraj, vjeruje da to nije kraj. Vjeruje da je pobijeđeni zapravo pobjednik! Od Izraelaca koji putuju do obećane zemlje – preko žrtve Božjeg jedinorođenca kao naše Pashe – prijelaza do otvorenih vrata Neba po Isusovu uskrsnuću. Nada i vjera stalno se isprepliću. – Jednako tako isprepliću se sumnja, nevjerica i opasnost beznađa. Ako nas beznađe obuzme, nevjera zaslijepi, a sumnja sputa u prihvaćanju životnog križa, onda se i cilj izgubi iz vida i nastupa sebičnost i besmisao.

Ali ako je Gospodin pastir moj, pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer Ti si sa mnom.

Isus će reći apostolima: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’“.

Vjera u Boga, Sina njegova koji svojima pripravlja trajno boravište, koji dolazi uzeti nas k sebi. Sigurno su se i Vukovarci pitali, kao i apostol Toma: Kamo to Isus odlazi, kamo nas zove? Kako doći, kojim putem? Tragajući za tim odgovorima pronaći Put, Istinu i Život u Isusu Kristu. Ustrajavati usprkos poteškoćama, kušnjama, neprijatelju koji razara, usprkos vlastitim ljudskim slabostima, svemu onom što se nađe na životnom putu prema vječnost. Ali nikada ne odustati da Isus bude naš Put – Istina i Život.

Kako napisa sveti Augustin: O blaženog li ondje Aleluja, o bezbrižnog, o sigurnog od protivnika! Ne, ondje nema neprijatelja, svi su ondje prijatelji! I ovdje se i ondje hvali Bog, ali ovdje ga hvale zabrinuti, ondje zbrinuti; ovdje smrtni, ondje vječno živi; ovdje u nadi, ondje u posjedovanju; ovdje na putu, ondje u domovini. – Vječnoj Domovini bez zalaza Sunca jer Svevišnji je vječno svjetlo ljubavi, dobrote i milosrđa.

I danas u Vukovaru prije svega molimo: svi stradali, preminuli, sve žrtve rata neka Bog zamiluje svojim beskrajnim božanskim milosrđem, oproštenjem svakog grijeha. I neka nagradi vječnom radošću svaku podnesenu žrtvu i bol, svako dobro djelo i iskazanu ljubav prema drugom čovjeku.

Da rane jednom zacijele. Da se životni polet nadvije nad svaku podnesenu patnju. Da svako novo svitanje bude novi dah nade, života i radosti koja pokazuje budućnost Obećane zemlje. Da nad svakom kolijevkom bude nada, a plač novorođenčeta da se pretvori u radost novog života. Da svi budemo istinski hodočasnici nade s pogledom vjere u Isusa Krista. I da nikada više ova zemlja „ne čuje oružja zvuk“.
Amen

U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakeja. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska rasta. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.«

On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.«

Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«

Svećenik: p. Ivan Dominik Iličić.

Napad je za Vatican News potvrdio o. Giovanni Piumatti, talijanski svećenik koji je više od 50 godina služio kao misionar u kongoanskoj biskupiji Butembo-Beni. Iako se sada vratio u Italiju, on i dalje pomno prati događaje i ostaje duboko zabrinut za zemlju koju je dugo nazivao domom.

Sustavni masakri

„Ovo je tipičan napad ADF-a. Petnaest ljudi ubijeno je u klinici, a još pet u okolnom području. Zapalili su cijeli objekt i 27 obližnjih kuća. Prije nego što su sve uništili, opljačkali su sav medicinski pribor. Vjerujem da im je to bio glavni cilj. Panika se proširila posvuda. Vojska ih je progonila, ali unatoč naporima, teroristi su pobjegli. Čini se da su bolje naoružani i opremljeni od redovitih vojnih snaga“, objasnio je o. Piumatti.

„Ono što je najtragičnije – osim samog broja nevinih žrtava – jest način na koji ubijaju. Režu civilima grkljane, odrubljuju im glave – to je užasno. Ovdje su ubijali majke dok su dojile. Ovi masakri su jedva i zamislivi, a događaju se gotovo svakog tjedna. Mnogi ostaju neprijavljeni“, kazao je o. Giovanni.

Kako je ispričao, u toj regiji ADF je aktivan najmanje tri godine. Mnogi njihovi vojnici dolaze iz Ugande, a napadaju neselektivno – na cestama, u selima, na poljima dok ljudi rade. Osim što ubijaju, otimaju djecu i mlade ljude za obuku. Često djeluju pod utjecajem droga i drogiraju zarobljenike koje otimaju.

„Prilikom pripreme napada, odrasli prvi udaraju, a zatim prisiljavaju mlade regrute da nastave ubijanje mačetama. Potpuno su brutalni“, rekao je ovaj dugogodišnji misionar.

Panika je zahvatila područje, a mnogi seljani koji su pobjegli iz svojih domova još se nisu vratili. Sestre, koje sada rade na ulicama, nastavljaju pomagati preživjelima koliko god mogu.

Šutnja međunarodne zajednice

Prema posljednjim izvješćima medija, među redovnicama nema žrtava, a mnogo novorođenčadi je oteto.

„Užasno je svjedočiti i čuti takve stvari“, rekao je o. Piumatti osudivši ono što je nazvao „sramotom šutnjom“ međunarodne zajednice te „sudioništvo Zapada u podržavanju određenih oblika nasilja i terorizma radi ekonomske dobiti“.

„Kivu je bogat mineralnim nalazištima; zemlja puna dragocjenih resursa koji su oduvijek bili predmetom osporavanja. Zato ove islamističke skupine dobivaju podršku. ADF je najžešći, ali nisu jedini koji se opskrbljuju oružjem i novcem kako bi se održao tijek trgovine. Ovi sukobi služe komercijalnim interesima, a šutnja svijeta duboko je uznemirujuća“, zaključio je o. Piumatti.

Kako su izvijestili mediji, vjeruje se da su počinitelji napada u Byambweu ista skupina koja je 27. srpnja, naoružana mačetama i puškama, upala u kršćansku crkvu u Komandi (provincija Ituri) tijekom vjerskog obreda, ubivši više od 40 kršćana okupljenih u molitvi.

Preč. Marko Kovač rođen je 10. siječnja 1981. u Zagrebu. Kršten je 15. ožujka 1981. u župnoj crkvi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje je 7. listopada 1995. primio i sakrament svete potvrde.

Odrastao je na Trešnjevci, pohađao je osnovnu školu od 1987. do 1995. godine, a potom nastavio školovanje u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu kao vanjski učenik (1995.–1999.), gdje je 1999. položio maturu. Iste godine stupio je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište te započeo studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon dvije godine studija, 2001. poslan je u Rim, gdje je nastavio formaciju na Papinskom sveučilištu Gregoriana, boraveći u kolegiju Germanicum et Hungaricum. Dana 24. lipnja 2004. stekao je bakalaureat te se potom vratio u Hrvatsku. Za đakona je zaređen 18. lipnja 2005., a za svećenika 17. lipnja 2006. godine.

Preč. Kovač je od 2005. do 2006. bio đakon u Župi sv. Nikole Tavelića u Zagrebu – Kustošija te suradnik u Tajništvu za pripremu Sinode Zagrebačke nadbiskupije. Službu župnog vikara obnašao je od 2006. do 2010. u Župi Blažene Djevice Marije Žalosne, Zagreb – Špansko; od 2010. do 2011. u Župi Uzašašća Gospodnjega, Zagreb – Sloboština te od 2011. do 2012. u Župi sv. Petra u Zagrebu. Na postdiplomskom studiju kanonskog prava na Fakultetu sv. Pija X. u Veneciji boravio je od 2012. do 2015. godine. Moderator Nadbiskupskog duhovnog stola bio je od 2015. do 2017., a od 2015. do 2022. djelovao je kao pastoralni suradnik u Župi sv. Jeronima u Zagrebu. Biskupski vikar za pastoral je od 2017. Godine 2020. bio je na službi privremenog upravitelja Župe sv. Barbare u Zagrebu. Kancelar Nadbiskupskog duhovnog stola je od 2021. godine. Od 2022. do 2023. bio je privremeni upravitelj Župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Zagrebu – Malešnica-Oranice; a od 2023. je pastoralni suradnik u Župi Sv. Obitelji u Zagrebu.

Prečasni Vlado Razum rođen je 19. studenoga 1960. u Župi Svetog Martina pod Okićem u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Nakon završene osnovne škole, preč. Razum je pohađao srednju školu u Novom Zagrebu, a potom i Geodetski fakultet, na kojem je diplomirao 1985. godine. Tijekom tog razdoblja sazrela je njegova odluka da krene svećeničkim putem te se upisuje u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu i započinje studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, na kojem je diplomirao 1992. godine. Za đakona je zaređen 11. listopada 1992., a za svećenika 27. lipnja 1993.

Preč. Razum je đakonsku službu obavljao od 1992. do 1993. u Župi sv. Petra u Zagrebu. Župni vikar u toj župi bio je od 1993. do1997. Upravitelj nove Župe sv. Nikole biskupa u Stenjevcu bio je od 1997. do 1998. Vicerektor i odgojitelj u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu bio je od 1998. do 2007., a kao odgovoran za pastoral duhovnih zvanja i ravnatelj Papinskih misijskih djela za Zagrebačku nadbiskupiju djelovao je od 1998. do 2002. godine. Od 2007. do 2013. bio je župnik u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. Službu duhovnika u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu obnašao je od 2013. do 2021. Rektor kapele Corpus Domini u Zagrebu i vanjski duhovnik spomenutog Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa bio je od 2021. do 2024. Od 2024. je rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, navodi se u službenim životopisima upućenima iz Apostolske nuncijature.

Sudionici su u Rimu okupili na 9. seminaru o etici u upravljanju zdravstvenim sustavima, održanom pod pokroviteljstvom Papinske akademije za život, a Papa je njihov boravak u Jubilarnoj godini opisao i kao „hodočasnički put“ u kojem promišljanje o etičkim temeljima zdravstvene skrbi postaje jedno od važnih stajališta zajedničkog puta Crkve i društva. Zahvalio je sudionicima na raznolikosti stručnih znanja i pristupa koji pridonose „zajedničkoj zadaći skrbi za bolesne“.

Govoreći o izazovima suvremenog tehnološkog razvoja, Papa je upozorio na opasnost pojave prikrivenih oblika diskriminacije u zdravstvenim sustavima, osobito kada se umjetna inteligencija koristi bez jasnih etičkih kriterija ili se zloupotrebljava. Istaknuo je „mogućnost pristranosti koja može iskriviti ili neprimjetno isključiti ispravnu percepciju stvarnosti društva i konkretne osobe, stvarajući pritom situacije nepravde u raspodjeli zdravstvenih resursa“.

Dodao je kako se moćni digitalni alati mogu instrumentalizirati za ekonomske ili političke interese, stvarajući „često nevidljive pristranosti u informiranju, upravljanju i u načinu na koji pristupamo drugima“. Takva iskrivljenja, upozorio je, nose rizik da se ljudi svedu „na objekte, podatke ili statistiku“, vrednujući ih prema troškovima liječenja ili vrsti bolesti.

Kako bi se izbjegla reduktivna logika i depersonalizacija, Papa je pozvao zdravstvene djelatnike i upravitelje na usvajanje „šire perspektive“ vođene solidarnošću i općim dobrom. Pozvao je na promjenu pogleda: „Potrebno je gledati, ako mi dopustite, Božjim pogledom – ne polazeći od neposredne koristi, nego od onoga što je dobro za sve“.

Naglasio je da tehnološki napredak nikada ne smije nadomjestiti ljudski odnos, jer „ta široka vizija nikada ne smije biti odvojena od ljudskog kontakta, od geste brige, od prepoznavanja konkretne osobe u njezinoj ranjivosti i dostojanstvu“.

Papa Lav XIV. na kraju je izrazio nadu da će upravo takav integrirani pristup – koji povezuje etičku razboritost i pozorno, suosjećajno služenje – nadahnjivati zdravstvene upravitelje i djelatnike u njihovoj svakodnevnoj praksi i odlučivanju.

Približavajući se zaključenju ove jubilarne godine, dok uzdižemo molitve Gospodinu da svima bude prigoda za oživljavanje nade te da svjetlo kršćanskoga ufanja dopre do svakoga čovjeka, sjećamo se kraja mjeseca studenoga 1952. godine kad je objavljena vijest da će papa Pio XII. zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca kreirati kardinalom. Ova je vijest vjernicima naše mjesne Crkve i domovine bila snažan poticaj – znak nade i hrabrosti u teškim okolnostima Blaženikova zatočeništva u rodnom Krašiću.

U tjednu uoči svetkovine Krista Kralja svega stvorenja, promišljajući o kršćanskoj nadi, ne zaboravljamo da je za Blaženika temelj razuma i vjere bila čvrsta sigurnost da se nada polaže jedino u Krista, „koji jedini znade da predvidi čitavu budućnost. A znade zato, jer nije kralj od jučer do danas, ili od danas do sutra, nego rex saeculorum, kralj vjekova!“ (Propovijed prigodom blagoslova temeljnog kamena za crkvu Krista Kralja u Zagrebu, 27. listopada 1940. godine).

U želji da se po primjeru blaženoga Alojzija ojača naše povjerenje u Boga, u skladu s Uputom tada Kongregacije za kauze svetih „Relikvije u Crkvi: autentičnost i čuvanje“ (čl. 31, § 1), odlučujem da se od 29. studenoga do završetka Jubilarne godine Blaženikove relikvije (tijelo) prenesu na čašćenje vjernome puku u župnu crkvu Presvetoga Trojstva u Krašiću. To se događa 65 godina nakon njegova preseljenja u vječnost. Relikvije blaženoga Alojzija ispratit ćemo iz Bogoslužnog prostora bl. Alojzija Stepinca u subotu 29. studenoga u 12 sati, a dočekati ih u Krašiću gdje ću s početkom u 17 sati slaviti Euharistiju.

Stoga, dok nas neumorno prate vijesti o ratovima, neprijateljstvima i nasilju, pozivam vjernike da se tijekom došašća upute na hodočašće u Krašić, počaste Blaženikove relikvije te se zadrže u klanjanju pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. Ondje, u tišini molitve, osluškujmo poticaje pape Lava XIV., koji nas je u prošlotjednoj katehezi tijekom opće audijencije podsjetio da se braća i sestre međusobno podupiru u kušnjama, da ne okreću leđa potrebnima, nego zajedno plaču i raduju se u jedinstvu razmatrajući riječi našega Otkupitelja: „Ljubite jedni druge kao što sam vas ja ljubio“ (usp. Iv 15, 12).

Neka ovaj čin potvrdi našu vjernost Kristu i zahvalnost za Blaženika, dok ustrajno molimo dan kada će njegova svetost biti priznata u cijeloj Crkvi.

Vaš nadbiskup,
✠ Dražen Kutleša, v. r.

Kad se Isus približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.«

Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.«

Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?«

A on će: »Gospodine, da progledam.« Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Gospine poruke odzvanjaju pred koljenom koje „plače“

Dok se suza spušta niz hladnu broncu, odzvanjaju Gospine riječi koje već četrdeset i više godina odjekuju Međugorjem:
“Draga djeco, vratite se Bogu.”
“Molite, dječice, da mir zavlada u vašim srcima.”
“Tko moli, ne boji se budućnosti.”
“Vrijeme koje dolazi je vrijeme milosti, ali i kušnje.”

I dok Majka upozorava na zlo koje razara obitelji, narod i duše, upravo pred kipom Uskrsloga mnogi doživljavaju ono što poruke govore — poziv na obraćenje, mir koji silazi gdje je Isus, te svijest da nije vrijeme za strah, nego za povratak.

Obraćenja koja se ne mogu izmjeriti – ali mogu posvjedočiti

Majka iz Poljske godinama je molila za sina koji je odlutao u tamu ovisnosti. Kada je dotaknula suzu s koljena Uskrsloga i predala mu sina u molitvi, isti joj se dan javio nakon pet godina šutnje, molio oprost i počeo novi život.

Mladić iz Irske, deklarirani ateist, došao je fotografirati “navodno čudo”. Vidjevši kako tekućina izbija iz hladnog metala i kako ljudi mole s dubokom tišinom, slomio se i zaplakao. Rekao je: “Nisam našao odgovor, ali je jedan našao mene.”
Bračni supružnici iz Italije, pred rastavom, pomirila je upravo riječ molitve izrečena pred suzom Uskrsloga. “Kao da nam je rekao: Ja sam vas ujedinio, a ne sudovi.”
I nebrojena druga svjedočanstva govore isto: Nema toga što Majka ne može dotaknuti kad vodi svojoj Djeci Onome koji je uskrsnuo.

Zašto baš danas? Zašto baš sada?
Znakovi nisu dani da bi se gledali – nego da bi se shvatili.
U vremenu u kojem se:
- obitelj razara
- vjera ismijava
- narod dijeli i slabi
- mladi bježe
- vrijednosti se brišu
…u jednom malom mjestu BiH stoji kip koji suzi. Ne da nas preplaši, nego da nas podsjeti: Krist je živ. Krist je s nama. Krist nas zove natrag. A Gospa, Majka koja bdije nad Međugorjem, ne prestaje ponavljati: „Draga djeco, ovo je vrijeme milosti za vaš narod. Obratite se, jer bez Boga nemate ni budućnost ni mir.“

Suza koja govori više nego tisuću riječi

Termalne kamere pokazale su da je baš mjesto gdje izbija tekućina hladnije od ostatka kipa – kao da unutar metala postoji dah koji nije od ovoga svijeta. Znanost je pokušala objasniti, ali nije mogla zatvoriti pitanje. Jer nije problem u kapi – nego u onome što ta kap čini ljudima. Kad suza s Uskrsloga padne, mnogi padaju na koljena. Kad se hladna bronca ispuni kapljicom, toplo srce čovjeka se ispuni vjerom. Kad se pojavi ta mala kap, velika istina postane jasna: Bog nije daleko. Bog nije šutljiv. Bog govori – a Međugorje sluša.

Poruka za naš narod

Ova suza nije slučajnost. Ona je poziv. Za narod koji je krvavo branio vjeru i slobodu. Za obitelji koje se bore sa strahovima i podjelama. Za mlade koji traže smisao. Za one koji su zaspali u svojoj duši, a ne znaju kako se probuditi.
Gospa nas neprestano poziva: „Draga djeco, vratite se molitvi. Vratite se mome Sinu.“
I možda je zato kip Uskrsloga u Međugorju postavljen baš ovdje, baš sada –
da u vremenu zbunjenosti postane znak u vremenu, svjetlost u tami i putokaz narodu koji ne smije zaboraviti kome pripada.

Ines Župan/medjugorje-info.com

Liturgijsko pjevanje predvodili su združeni zborovi iz katedralne župe i Župe sv. Petra i Pavla pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića i uz orguljsku pratnju Drage Solde.

U uvodnome dijelu misnoga slavlja biskup Palić pozvao je okupljene da mole za ovu trojicu đakona kako bi bili vjerni i ustrajni na putu služenja.

Biskup Palić u propovijedi je istaknuo da je narav đakonske službe duboko ukorijenjena u poniznosti i služenju, podsjetivši da je „đakon čovjek pomazan za služenje, poslan ne da mu služe, nego da on služi, osobito onima najslabijima“. Naglasio je da Kristov poziv preokreće logiku ovoga svijeta te da „u Njegovu kraljevstvu ljestve su okrenute naopako. Put prema gore vodi prema dolje. Put do veličine vodi kroz služenje“.

Govoreći o trostrukoj službi đakona, naviještanju Riječi, služenju oltaru i brizi za siromašne, biskup je poručio da se vjerodostojnost njihova djelovanja rađa iz osobne ukorijenjenosti u Evanđelju. „Ne možete dati ono što nemate. Najprije morate biti sluge Riječi u vlastitom srcu, dopuštajući joj da preobrazi vas same prije nego je navijestite drugima“, rekao je.

Istaknuo je i posebnu važnost služenja najpotrebitijima, naglasivši da karitativno djelovanje nije tek organizirana pomoć, nego duhovni poziv: „Vaše služenje siromašnima nije socijalni rad, to je sakramentalni susret s Gospodinom“.

Na kraju propovijedi biskup Palić pozvao je nove đakone da ustraju u poslušnosti, poniznosti i predanju, kako bi, služeći u duhu Krista Sluge, bili prepoznatljivi svjedoci Evanđelja u svojim budućim zajednicama.

Vjera jače sjaji što je mrak veći

Sveti Otac je rekao da je taj Kristov poziv vrlo aktualan s obzirom na vijesti o sukobima, nesrećama i progonima koji svakodnevno pogađaju milijune muškaraca i žena. Pritom je istaknuo:

Bilo pred tim patnjama, bilo pred ravnodušnošću koja ih želi zanemariti, Isusove riječi navještaju da zlo ne može uništiti nadu onih koji se uzdaju u njega. Što je tama veća poput noći, to vjera više sjaji poput sunca.

Sredstva progona su oružje i ideološka manipulacija

Svjedočanstvo se mjeri upravo u času kušnje, kao što nam pokazuju mnoge biblijske prispodobe – rekao je rimski biskup te dodao:

Naime, kršćani su progonjeni ne samo oružjem i zlostavljanjima, nego i riječima, laži i ideološkom manipulacijom. Pogotovo kada nas tlače ta zla, bilo fizička ili moralna, pozvani smo svjedočiti istinu koja spašava svijet, pravednost koja otkupljuje narode od potlačenosti i nadu koja svima pokazuje put mira.

Preobraziti nasilje u znak otkupljenja

Stoga se moramo oduprijeti uvredama, nasilju i izdajama kao što je to učinio Isus, sve do smrti na križu – istaknuo je Petrov nasljednik te podsjetio da tragedije i patnje u povijesti imaju svoj svršetak, dok s druge strane zauvijek traje radost onih koji u Kristu prepoznaju Spasitelja. Mučenici su istinski svjedoci toga – rekao je papa Lav XIV. te zaključio:

Kroz cijelu povijest Crkve, upravo nas mučenici najviše podsjećaju da Božja milost može preobraziti čak i nasilje u znak otkupljenja. Stoga, ujedinjujući se s našom braćom i sestrama koji pate zbog Isusova imena, s povjerenjem molimo zagovor Marije pomoćnice kršćana. Neka nas Blažena Djevica Marija utješi i podupre u svakoj kušnji i teškoći.

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«

Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba. No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega.

Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

Svećenik: fr. Jure Josipović.

Gošća emisije PUT SRCA bila je dopredsjednica spomenute Udruge, gospođa Mirjana Kostanjčar. Mirjani je susret s Gospom u Međugorju pomogao u prihvaćanju bolesti koju su joj doktori dijagnosticirali kao „skleroza multipleks“. Pronašla je snagu za uključivanje u Udrugu, a rad s djecom i s ljudima bili su joj 'radna' terapija. Na kraju, dijagnoza je bila kriva, pa iako ima određene zdravstvene poteškoće zbog lezija na mozgu uzrokovanih demijelinizacijom, u služenju drugima, zaboravlja na njih, a snagom duha koju razvija molitvom i postom te sakramentalnim životom, pobjeđuje fizičke slabosti.

Emisiju uređuje i vodi Paula Tomić.

Ovu zanimljivu emisiju poslušajte na linku:

Besplatne rezervacije i dalje su dostupne samo putem službene web stranice na talijanskom i engleskom jeziku www.sanfrancescovive.org. Tamo se također svi zainteresirani mogu prijaviti i za bilten koji donosi ažuriranja i korisne informacije.

Izložba relikvija, koju je odobrio papa Lav XIV., održat će se u bazilici svetog Franje. Otvorena urna s kostima utemeljitelja franjevaca bit će postavljena ispred papinskog oltara u donjoj crkvi bazilike svetog Franje.

Franjevci naglašavaju da je ovaj događaj, koji se zbiva u godini proslave 800. obljetnice smrti „siromaška iz Asiza“, prilika da se vjernici prisjete ne toliko njegove smrti, već prije svega njegova života i njegove poruke koja i dalje nadahnjuje milijune ljudi. Zato su slavlja popraćena riječima: „Sveti Franjo je živ“.

Koncert je nosio snažnu humanitarnu misiju: sav prihod od ulaznica namijenjen je izgradnji Kuće
sjećanja „Plavi kaputić“ u Vukovaru, budućeg muzeja posvećenog 402 djece stradale u Domovinskom ratu.
Upravo njihovoj uspomeni bila je posvećena čitava večer, ispunjena osjećajima zajedništva, tuge, ali i
nepokolebljive nade. Tijekom večeri više je puta istaknuta poruka da žrtva djece stradale u Domovinskom
ratu mora ostati trajno u kolektivnoj svijesti hrvatskoga naroda.
“Oronula kuća u Berku čuvat će živi spomen na 402 ubijene djece u Domovinskom ratu,” poručila je
Željka Jurić Mitrović, djevojčica koja je 1991. u prepoznatljivom plavom kaputiću postala simbol vukovarske
i hrvatske žrtve. Upravo je njezina priča, sažeta u jednoj ikoničnoj fotografiji, nadahnula cijeli projekt. „Neka
402 mala anđela nikada ne budu zaboravljena,“ istaknuli su organizatori.

Posebnu pažnju izaziva ideja spomen-kuće: planira se izgraditi na temeljima oronule šokačke kuće u
Berku pokraj Vukovara, Željkinom rodnom selu. Kuća će trajno čuvati sjećanje na stradalu djecu i biti mjesto
upoznavanja s njihovim životima, koji su prerano prekinuti. „Vrijeme je da u taj plavi kaputić obuče i svu onu
djecu čije fotografije nismo vidjeli, priče nismo čuli, talente nismo upoznali…“ istaknula je Željka Jurić Mitrović.

Glazba, molitva i poruka sjećanja

Glavni izvođač bio je Alan Hržica, koji je napravio sjajnu atmosferu slavljenja te su mu se pridružili i
gosti Vanessa Mioč i Amorose, a publiku je obradovao poseban gost iznenađenja — Marko Perković
Thompson, čija je kratka, ali emotivna izvedba izazvala snažan pljesak.

Fra Stjepan Brčina i pater Ike Mandurić svojom molitvom doprinijeli su ozračju duboke duhovnosti. Oduvijek je jasno da vjera i domovina kod Hrvata idu zajedno, ali ovaj je trenutak savršeno pokazao koliko skladno mogu prožimati duhovna glazba
i domoljubne pjesme.

Alan Hržica, uoči samoga događaja, podsjetio je na težinu studenoga, mjeseca obilježenog sjećanjem
na žrtvu Vukovara i Škabrnje, kao i svih poginulih civila i djece. Posebno je istaknuo pronalazak posmrtnih
ostataka nekoliko nestalih branitelja – Zorislava Gašpara, Josipa Batarela, Dragutina Štica i Jean-Michela Nicoliera – kao trenutka koji je nazvao „bljeskom radosti usred boli“, prepoznajući u svemu tome Božju
Providnost.

Istaknuo je i kako je sada jasno da se koncert trebao održati upravo u ovom trenutku: domoljublje je
snažnije izraženo u cijeloj zemlji, u Crkvi se događa vidljiv i sve snažniji pokret laika, kao da je baš sada
došao trenutak u kojem je ovaj događaj mogao poprimiti razmjere koje je poprimio. Duhovna, osobito
kršćanska glazba nalazi se u svojoj kulminaciji, a ulazak u mjesec studeni dodatno produbljuje prostor
sjećanja, zahvalnosti i zajedništva.

„Pet godina čekali smo ovaj koncert. Sad mi je jasno da je Providnost vodila da se održi baš sada. Žrtva 402
djece i njihovih roditelja mora u nama uvijek tiho tinjati — da nas uči kako ljubiti i čuvati ono što imamo.“ –
Alan Hržica.

Hržica je zahvalio publici i svim suradnicima: “Hvala, Zadre! Hvala Vanessi, Amorosama, pateru Iki,
fra Stjepanu Brčini i mom dragom prijatelju Marku Perkoviću Thompsonu. Bila je to večer za pamćenje.“
Posebnu je zahvalu uputio Ines Grbić, Željki Mitrović i cijeloj Molitvenoj zajednici Srce Isusovo, na izvrsno
odrađenom poslu.Ovaj koncert i najava izgradnje Kuće sjećanja „Plavi kaputić“ podsjetnik su da žrtva hrvatske djece u
Domovinskom ratu, obilježena i nedavnom odlukom Vlade RH o uspostavi „Dana sjećanja na ubijenu i
stradalu djecu u Domovinskom ratu“ za 3. svibnja, mora ostati trajno upisana u sjećanje cijelog društva. Tog
je dana 1992. ubijeno najviše djece u jednom danu, i to njih šestero, u Slavonskom Brodu.

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: 'Obrani me od mog tužitelja!' No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: 'Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me!'«

Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Pobožnost Presvetom Srcu – izvor jedinstva i mira

Predsjednik Odbora za doktrinu, biskup Kevin Rhoades (Fort Wayne–South Bend), istaknuo je kako se posveta oslanja na dugotrajnu tradiciju Crkve. Već je papa Pio XII. u enciklici Haurietis Aquas naglasio da je pobožnost Srcu Isusovu „izvor jedinstva, spasenja i mira“ te put kojim se Kristovo kraljevstvo širi na zemlji.
I Papa Franjo u svojoj enciklici Dilexit Nos, posvećenoj Presvetom Srcu Isusovu, piše da je Srce Kristovo „simbol iz kojeg izvire najdublja i najosobnija ljubav koju Bog ima prema čovjeku – početak svakog istinskog navještaja Evanđelja“.

Što donosi posveta 2026. godine?

Brojne su zemlje već posvećene Srcu Isusovu, poput Irske koja je nedavno obnovila svoju nacionalnu posvetu 152 godine nakon prve. Posveta SAD-a želi:
- obnoviti pobožnost Presvetom Srcu,
- prepoznati i prihvatiti Kristovo kraljevstvo kao temelj društvenog života,
- ispuniti nacionalni jubilej snažnim činom vjere i povjerenja.

U pripremi za posvetu, američki biskupi najavljuju devetnicu, katehetske materijale, župne programe, klanjanja te djela milosrđa – kako bi se vjernici uključili na lokalnoj razini.

„Bog je ljubav“ – srce poruke
Današnje čitanje svetkovine Presvetog Srca podsjeća na temelj ove pobožnosti:
„Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.“
U vremenu podjela i duhovne nesigurnosti, čin posvete cijele nacije Presvetom Srcu Isusovu postaje snažan poziv na povratak izvorima – Božjoj ljubavi, milosrđu i miru.

Glazbenu produkciju zajednički potpisuju Franjo Kraljević i Gabrijel Prusina.Premijera pjesme i video spota održat će se u nedjelju, 16. studenoga 2025. godine, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog s početkom u 19 sati.Spot će potom biti dostupan i na YouTube kanalu istoga dana, u 21 sat, nakon svečane premijere.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi.«

»U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.«

»Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti.« Upitaše ga na to: »Gdje to, Gospodine?«

A on im reče: »Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.«

Svećenik: fr Mate Kolak.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

Posebno simbolična scena prikazuje njihove ruke složene jedna preko druge, uz krunicu s imenima koja naglašava duhovnu dimenziju njihove veze. Par je vrijeme nakon prosidbe proveo u molitvi, što je zabilježeno na još jednoj fotografiji na kojoj stoje zagrljeni ispred kipa, držeći krunicu.

Fotografije je objavio profil karloo_photo, uz poruku da je “Bog već pripremao susret koji će promijeniti njezin život”, što je izazvalo niz čestitki i pozitivnih reakcija pratitelja. Par, čija imena nisu objavljena, započeo je svoje zaruke upravo tamo gdje se mnogi parovi odlučuju zahvaliti na ljubavi, u srcu Međugorja.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Nacionalni koordinator A. C. Michael ističe da je riječ o „dramatičnom porastu nasilja”, naglašavajući da su napadi pogodili pojedince, obitelji, zajednice i crkvene ustanove diljem zemlje. Upozorio je da je samo od siječnja do rujna 2025. prijavljeno 549 slučajeva, od kojih je policija otvorila istragu u svega 39, što znači da čak 93 posto incidenata ostaje nekažnjeno.

Kršćanski predstavnici objašnjavaju da se nasilje pojačalo nakon dolaska BJP-a na vlast 2014. godine. Dvanaest saveznih država, većinom pod vodstvom te stranke, donijelo je zakone protiv prisilnih preobraćenja, koji se prema tvrdnjama kršćanskih organizacija često koriste za uznemiravanje vjernika i poticanje lažnih prijava. Primjerice, zakon donesen 2017. u državi Jharkhand predviđa novčane kazne i kazne zatvora do tri godine za navodno prisilno obraćenje, dok se za one koji žele promijeniti vjeru zahtijeva prethodna obavijest vlastima i formalno obrazloženje, u protivnom im prijeti kazneni progon. Strože kazne propisane su za obraćenja maloljetnika, žena, autohtonih manjina i pripadnika najnižih kasta.

Hinduistički nacionalistički skupine često optužuju kršćane za „tajne taktike” prilikom evangelizacije te organiziraju racije po selima radi provođenja ceremonija „ponovnog obraćenja”. U državi Madhya Pradesh kršćanske su zajednice još 2021. tražile zaštitu predsjednika države nakon prijetnji fundamentalista da će rušiti njihove crkve.

U znak odgovora na rast nasilja, kršćanske skupine najavile su prosvjed 29. studenoga u New Delhiju, kojim žele upozoriti na, kako navode, „neumoljiv progon” te na diskriminaciju „dalita“ kršćana, pripadnika najniže kaste koji su isključeni iz državnih programa potpore. Prosvjed će također naglasiti zabrinutost zbog ugrožavanja prava autohtonih kršćana. Očekuje se dolazak sudionika iz cijele zemlje, osobito iz pet saveznih država u kojima se bilježi najveći broj slučajeva. Pritom Uttar Pradesh predvodi s 1 317 zabilježenih napada, slijede Chhattisgarh (926), Tamil Nadu (322), Karnataka (321) i Madhya Pradesh (319).

Zbog bolne prošlosti povratak kršćana u svoje domove i na vlastita polja dobio je snažnu simboliku. Svečanost 8. studenoga, održana u ozračju zahvalnosti i zajedničke nade, imala je i izraženu ekumensku dimenziju. Uz apostolskog vikara Aleppa biskupa Hannu Jalloufa, koji i sam potječe iz doline Orontesa, prisustvovali su i grčko-pravoslavni biskup Lattakije Atanazije Fahed te pastor Ibrahim Nuseir, predsjednik Nacionalnog evangeličkog sinoda Sirije i Libanona. Time su sve kršćanske zajednice u Al-Ghassaniyi bile simbolično ujedinjene u trenutku povratka.

Na svečanosti je pročitan i pozdrav franjevačkog kustoda Svete Zemlje fra Francesca Ielpa. Poruku je prenio fra Bahjat Karakash, istaknuvši biblijske riječi iz proroka Izaije: „Vratit će se oni što ih je oslobodio Jahve i s radosnim kricima … nestat će tuge i jecaja.” (Iz 51,11). Kustos je u poruci naglasio da je povratak znak obnove, „snage vjere i moći oprosta, na kojima se temelji svaka istinska obnova”. Poželio je da „svjetlo uskrslog Krista, naše istinske Pobjede i Mira, i dalje obasjava Siriju i sva mjesta povjerena našoj brizi” te donese plodove u službi pomirenja.

Povratak obitelji u Ghassaniyu događa se u vrijeme kada međunarodna pozornost uglavnom prati politička kretanja u zemlji, uključujući nedavni posjet prijelaznog sirijskog predsjednika Ahmeda al-Šaraa Sjedinjenim Američkim Državama. Unatoč tome, za mjesne kršćane vraćanje njihovih domova predstavlja događaj od trajne povijesne i duhovne važnosti, potvrđujući životnu otpornost i vjerničku snagu zajednica koje sebe nazivaju „potomcima svetog Pavla”, prema tradiciji koja apostolovo putovanje iz Jeruzalema u Antiohiju povezuje s tim krajem.

Podsjetili su da je Crkva u prošlosti priznala pravo države da štiti građane, ali je istodobno učila da se smrtna kazna može primijeniti samo ako ne postoji drugo učinkovito sredstvo za zaštitu društva. „Čak i najteži zločinci zadržavaju dostojanstvo koje se mora poštovati“, istaknuli su biskupi, dodajući da „smrtna kazna gasi mogućnost pokajanja i otkupljenja“.

U izjavi su citirali nedavne riječi pape Lava XIV.: „Onaj tko kaže ‘protiv sam pobačaja’, ali je ‘za smrtnu kaznu’, zapravo nije istinski za život.“ Biskupi su poručili da „kultura života ne može koegzistirati sa strojem smrti“ te pozvali vjernike da mole za žrtvu Karen Pulley, njezinu obitelj i prijatelje, kao i za obraćenje osuđenika Nicholsa.

U saveznoj državi Tennessee za 2026. godinu planirana su još četiri pogubljenja, a u posljednje vrijeme sve je veća javna rasprava o nepravilnostima u protokolu za smrtnu kaznu. Neovisno izvješće pokazalo je da su pogreške u testiranju lijekova korištenih pri pogubljenju prouzročile patnju osuđenika.

„Protiviti se smrtnoj kazni znači potvrditi nadu – nadu da nitko, pa ni onaj koji je počinio težak zločin, nije izvan dosega Božje milosti“, zaključili su biskupi. „Božji sud, a ne ljudska osveta, ima posljednju riječ.“

U ono vrijeme: Farizeji upitaju Isusa: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje!' Ili: 'Eno ga ondje!' Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!«

Zatim reče učenicima: »Doći će dani kad ćete zaželjeti vidjeti i jedan dan Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti. Govorit će vam: 'Eno ga ondje, evo ovdje!' Ne odlazite i ne pomamite se! Jer kao što munja sijevne na jednom kraju obzorja i odbljesne na drugom, tako će biti i sa Sinom Čovječjim u Dan njegov. No prije treba da on mnogo pretrpi i da ga ovaj naraštaj odbaci.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

U međuvremenu, u izjavi za javnost, biskup Cabanatuana, Prudencio Andaya, pozvao je vlasti neka provedu brzu, nepristranu i transparentnu istragu kako bi identificirale odgovorne te je zatražio da pravda i istina prevladaju.

„Smrt učitelja, koji je bio aktivan i u lokalnoj crkvenoj zajednici, izazvala je duboku tugu i duboka je rana njegovoj obitelji, akademskoj zajednici i lokalnoj crkvi. Njegova smrt nije samo gubitak za njegovu obitelj, već i za moralno tkivo našeg društva. Neka potragu za pravdom vode mir, suosjećanje i vjera u Gospodina, koji je rekao: 'Ja sam put, istina i život.' Povjeravamo potragu za pravdom Bogu milosrđa, koji jedini može izliječiti srca i vratiti mir našem ranjenom društvu“, stoji u izjavi.

Akademija Sv. Stjepana, gdje je Malaca predavao, također je objavila priopćenje u kojem poziva na pravdu. „Ovo nije bio samo napad na osobu, već i na dostojanstvo učiteljske profesije i sam duh obrazovanja. Svaki građanin pozvan je odlučno braniti pravdu i promicati mir i poštovanje prema svakom učitelju koji vjerno ispunjava svoju misiju. Sjećanje na Malacu ostat će svjetlo i inspiracija u našoj trajnoj borbi za istinu i dobro“, navedeno je, uz ostalo, u priopćenju.

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, učitelju, smiluj nam se!«

Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?«

A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Svećenik: vlč. Marko Torbar.