U ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.

A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.«

I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.

Svećenik: fra Jure Josipović.

Yordan Camilo Medina dolazi iz Kolumbije i ima ujaka svećenika. „Kao dijete pratio sam ga dok je nosio pričest u planinske zajednice, a radost vjernika pri primanju Kristova tijela bila je nevjerojatna“, ispričao je.

„Sada je i on u Rimu, a ja sam ga slijedio na svom putu svećeničke formacije. Uvijek me podržavao“, dodao je.

Sanjao je da postane redovnik

Giovanni Emanuele Nunziante ima 32 godine. Rođen je u Rimu, ali je dio djetinjstva proveo u Engleskoj. „Ako vam moram reći kako je započeo moj poziv, moje najranije sjećanje seže u djetinjstvo“, rekao je. „Još nisam u potpunosti razumio što znači biti svećenik, ali sam želio biti blizu Gospodinu i poigravao se mišlju da postanem redovnik. Onda je sve to nestalo!“

Poziv se snažno vratio 2016., na četvrtu vazmenu nedjelju. „Slušajući evanđelje o Dobrom Pastiru, ponovno se pojavila želja da na poseban način budem blizu Gospodinu… Shvatio sam da je moja najdublja želja darovati svoj život kao što je to učinio Isus — Dobri Pastir“, rekao je.

Utjecaj Neokatekumenskog puta

Antonino Ordine (27) rekao je da je njegov poziv nastao unutar puta vjere poznatog kao Neokatekumenski put: „Rođen sam i odrastao u vrlo pobožnoj obitelji, što mi je pomoglo uvidjeti ljepotu djela koje Crkva svakodnevno čini.“

Isprva je želio postati liječnik, ali nakon misijskih iskustava u Latinskoj Americi, na Bliskom istoku i u Indiji, shvatio je da ga Bog poziva da se potpuno daruje iz ljubavi prema njemu.

Rođen u Africi u nekatoličkoj obitelji

Jos Emanuel Nleme Sabate rođen je u Kamerunu. „Moj otac bio je protestant i često smo molili kod kuće“, rekao je.
„S 11 godina ušao sam u malo sjemenište svoje biskupije jer je imalo ugled izvrsne škole. Ondje sam upoznao katoličanstvo.“
„Kršten sam s 12 godina i vjerujem da sam tada, tijekom tog obreda koji mi je bio nov, odlučio postati svećenik“, rekao je.

Bio je pijanist međunarodnog ugleda

„Dolazim iz katoličke obitelji i uvijek sam sudjelovao u župnim aktivnostima“, rekao je Daniele Riscica, koji je studirao klavir i ostvario karijeru koncertnog pijanista.
„Već s 24 godine postigao sam mnogo u životu, ali nisam bio ispunjen. Osjetio sam da me Bog poziva na nešto više“, rekao je, dodajući da je u sjemeništu pronašao radost.

Zahvalan je vjeri svojih roditelja
Giorgio Larosa (30) rekao je da je njegov poziv proizašao iz života u župi i vjere koju su mu prenijeli roditelji.
„U njihovim pričama vidio sam snagu evanđelja“, rekao je.

Napustio je posao i ušao u sjemenište
Guglielmo Lapenna (35) radio je u tvornici pića prije nego što je započeo formaciju za svećeništvo.
„Tijekom Svjetskog dana mladih 2016. u Krakovu odlučio sam napustiti posao i ući u sjemenište“, rekao je, dodajući: „Gospodin svakodnevno potvrđuje moj poziv.“

Prema njegovim riječima, unutar kompanije dolazi do određenog zaokreta, iako on još uvijek nije potpun niti se može sa sigurnošću reći u kojem će se smjeru razvijati.

Disney je posljednjih godina bio na meti kritika, osobito iz konzervativnih krugova, koji su ga optuživali za promicanje progresivnih društvenih ideja, uključujući teme vezane uz rodni identitet i seksualnu orijentaciju, osobito u sadržajima namijenjenima djeci.
Istodobno su se pojavili i pozivi na bojkot tvrtke, uz tvrdnje da je takav pristup negativno utjecao na poslovanje i percepciju brenda.

Ipak, sam izvor naglašava da je riječ o postupnom procesu te da promjene nisu radikalne. Umjesto naglog zaokreta, Disney navodno pokušava ublažiti pristup i pronaći ravnotežu između različitih očekivanja publike.
Unatoč svemu, ostaje neizvjesno hoće li se taj trend nastaviti ili je riječ samo o privremenoj prilagodbi pod pritiskom javnosti i tržišta.

Predstavnici Odjela za crkvenu imovinu Patrijarhata održali su u srijedu, 23. travnja, terenski sastanak s izraelskim vojnim vlastima i predstavnicima civilne uprave, nadležne za upravljanje civilnim pitanjima na tom području, kako bi raspravili štetu nanesenu zemljištu i njezine posljedice za lokalno stanovništvo.

Sastanak je uslijedio nakon podnošenja službene prijave u kojoj su dokumentirani napadi na crkvenu imovinu i okolnu zajednicu. Prema navodima Patrijarhata, nadležne su vlasti započele poduzimati mjere, uključujući potragu za odgovornima i zapljenu teške mehanizacije korištene za uništavanje zemljišta.

Ovaj incident dolazi u kontekstu šire zabrinutosti međunarodnih promatrača i crkvenih predstavnika zbog širenja naselja i sve većeg pritiska na palestinske zajednice na Zapadnoj obali, što se često ocjenjuje kao prepreka postizanju rješenja o dvjema državama.

Patrijarhat je tijekom razgovora izrazio „potpuno odbacivanje“ takvih postupaka te zatražio hitno uklanjanje nastale štete i poduzimanje mjera kako bi se spriječili daljnji upadi i osigurala pravna zaštita crkvenog zemljišta.

Nazočni dužnosnici priznali su ozbiljnost situacije i obvezali se na uklanjanje nezakonitih zahvata te nastavak pravnih postupaka protiv odgovornih.

Latinski jeruzalemski patrijarhat također je ponovno izrazio potporu lokalnom stanovništvu, ističući spremnost da im pomogne „ostati postojani, zaštititi svoje dostojanstvo i živjeti u sigurnosti i stabilnosti“, u skladu sa svojim poslanjem.

Jedanput godišnje u Međugorju se susreću voditelji i duhovnici ovog pokreta iz zajednica koje djeluju po cijelome svijetu. Ovogodišnja duhovna obnova na čelu s novim koordinatorom pokreta, ocem Andrzejem Mimierom, SDB započela je u ponedjeljak 20. travnja i trajati će do subote 25. travnja 2026.

Na duhovnoj obnovi, u ovoj Marijinoj školi u kojoj se uče šutjeti, slušati, i boriti se – najprije sa sobom – a pobjeđivati s Kristom, okupilo se 130 članova pokreta i 14 svećenika.

Program je ispunjen molitvom na Brdu ukazanja i Križevcu, svakodnevnom osobnom i zajedničkom molitvom, zajedničkom Euharistijom, predavanjima, radionicama i bratskim zajedništvom - sve na slavu Božju.

„Lijepo je biti Marijin ratnik – čovjek koji hoda kroz svoj život u odgovornosti, vjeri i pobjedi. Preko Marije k Isusu.“ – svjedoče ovi hrabri muževi.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Za instrumentalni dio pjesme pobrinuo se vrsni glazbenik Antoni Stanić, a za spot je zaslužan Dinko Bošnjak uz pomoć Matijasa Kneževića.

“Na pjesmi i spotu radila je uigrana ekipa. Blagoslov je raditi s takvim ljudinama jer uz njih rastem u ljudskom i profesionalnom smislu. Ovaj put posebno želim staviti naglasak na Dinka Bošnjaka, moga imenjaka, s kojim mi je na svim razinama užitak raditi. Ustrajao je na tome da svaki detalj spota bude pripremljen i ostvaren na najvišoj razini. Poticao me svojom profesionalnošću i inicijativom da izvučem najbolje iz sebe kako bismo mogli biti ponosni na krajnji rezultat koji vam sada s velikom radošću želimo predstaviti. Jedna od oporučnih misli sv. Majke Terezije je da svatko tko nam dođe od nas ode bolji i sretniji. Mislim da će svatko tko se susretne s ovim spotom, nakon njega biti baš takav, bolji i sretniji.”

“Ne mogu, a da ne zahvalim i Matijasu i svim ostalim ljudima koji su pomogli da ova pjesma i spot ugledaju svjetlo dana. Hvala vam od srca. Znate tko ste.”

Za vizualni identitet pobrinuo se, kao i svaki put do sada, Matija Prlić, a pjesma je snimljena u studiju Andreja Lončarića, koji je bio odgovoran za snimanje, miks i mastering.

Ovim spotom DieLPi je najavio svoj novi album Molitveni rap s kojeg su publici poznate uspješnice Želim tebe razveseliti i Marijo Majko. Album će u cijelosti biti objavljen u svibnju.

Fenix-magazin

U takvom ozračju moralne zbunjenosti, u kojem se brišu granice između dobra i zla, a istina postaje stvar osobne interpretacije umjesto objektivne stvarnosti, sve više ljudi osjeća nemir koji ne mogu do kraja objasniti, ali duboko u sebi prepoznaju da svijet u kojem žive ide putem koji ne vodi prema životu, nego prema duhovnoj praznini koja se pokušava prikriti materijalnim blagostanjem, tehnološkim napretkom i površnim osjećajem sigurnosti.

I upravo u takvom vremenu, koje mnogi s pravom nazivaju vremenom kušnje, pogled se ponovno i sve snažnije usmjerava prema Međugorju, mjestu koje već desetljećima izaziva pozornost, ali i otpor, jer nosi poruku koja je jednostavna, a istodobno duboko zahtjevna za suvremenog čovjeka koji je navikao na kompromise.

Prema svjedočanstvima vidjelaca, Djevica Marija, koju vjernici prepoznaju kao Gospu, ondje se i danas ukazuje i neumorno poziva čovječanstvo na obraćenje, molitvu, post i povratak Bogu, ne nudeći politička rješenja niti ideološke programe, nego ono što je oduvijek bilo srž kršćanske poruke, a što današnji svijet najčešće pokušava izbjeći jer zahtijeva promjenu srca, a ne samo promjenu okolnosti.

Ono što posebno odjekuje u tim porukama jest njihova trajnost i ustrajnost, jer u svijetu koji se mijenja iz dana u dan, u kojem se istine redefiniraju prema potrebama trenutka, postoji jedno mjesto s kojeg se već više od četrdeset godina ponavlja ista poruka, bez prilagođavanja trendovima i bez kompromisa, što mnoge zbunjuje, ali istodobno i privlači jer u toj postojanosti prepoznaju nešto što nadilazi ljudsku logiku.

Dok Europa sve više tone u zakonodavne i kulturne obrasce koji udaljavaju čovjeka od Boga, poruke iz Međugorja djeluju poput svjetionika koji ne nameće, ali jasno pokazuje smjer, podsjećajući da nijedna civilizacija ne može opstati ako izgubi duhovni temelj na kojem je izgrađena, jer bez istine nema slobode, bez Boga nema smisla, a bez smisla čovjek ostaje izgubljen usprkos svim vanjskim uspjesima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da su milijuni ljudi upravo u Međugorju pronašli put natrag prema vjeri, ispovijedi i unutarnjem miru, što predstavlja snažan znak u vremenu kada se sve više govori o krizi identiteta, depresiji i osjećaju besmisla koji zahvaća sve veći broj ljudi, osobito mladih koji odrastaju u svijetu bez jasnih orijentira.

Ono što današnje vrijeme čini posebno zahtjevnim jest činjenica da se duhovna borba više ne vodi samo na osobnoj razini, nego sve otvorenije prodire u zakonodavstvo, obrazovanje i kulturu, oblikujući način na koji buduće generacije razumiju čovjeka, život i istinu, zbog čega pitanje vjere više nije privatna stvar pojedinca, nego temeljno pitanje budućnosti društva.
U tom kontekstu, poruka iz Međugorje ne može se promatrati samo kao lokalni fenomen, nego kao univerzalni poziv koji nadilazi granice i jezike, poziv koji ne prijeti nego upozorava, ne osuđuje nego opominje, i koji, unatoč svemu, ostavlja prostor slobodi čovjeka da odluči hoće li ga prihvatiti ili odbaciti.

Jer na kraju, pitanje nije što se događa u svijetu, nego kako će čovjek odgovoriti na ono što prepoznaje u svojoj savjesti, hoće li slijediti put koji mu se nameće ili će imati hrabrosti stati, razlučiti i vratiti se izvoru, čak i onda kada to znači ići protiv struje.
A upravo u tom izboru, koji se ne donosi jednom nego svakodnevno, krije se odgovor na krizu vremena u kojem živimo, ali i nada da tama, ma koliko se činila snažnom, nikada nema posljednju riječ.

 Marina Župan/Medjugorje-info.com

„Prije svega, vjerujem da je vrlo važno shvatiti da se jedinstvo ili podjela Crkve ne bi trebala vrtjeti oko seksualnih pitanja. Skloni smo misliti da kada Crkva govori o moralu, kako je jedino moralno pitanje seksualnost. U stvarnosti, vjerujem da postoje mnogo veća i važnija pitanja, poput pravde, jednakosti, slobode muškaraca i žena te vjerske slobode, koja bi trebala imati prioritet nad tim konkretnim pitanjem. Sveta Stolica je već razgovarala s njemačkim biskupima. Sveta Stolica je jasno dala do znanja da se ne slažemo s formalnim blagoslovom parova - u ovom slučaju istospolnih parova, kako ste tražili - ili parova u nepravilnim situacijama, izvan onoga što je papa Franjo posebno dopustio, rekavši da svi ljudi primaju blagoslov. Kada svećenik daje blagoslov na kraju mise, kada Papa daje blagoslov na kraju velikog slavlja poput onog koje smo imali danas, postoje blagoslovi za sve ljude. Franjin poznati izraz 'svi, svi, svi' izražava uvjerenje Crkve da su svi dobrodošli, svi su pozvani, svi su pozvani slijediti Isusa i svi su pozvani tražiti obraćenje u svom životu. Vjerujem da bi odlazak dalje od ovoga danas mogao uzrokovati više nejedinstva nego jedinstva, i trebali bismo nastojati graditi svoje jedinstvo na Isusu Kristu i na onome što Isus Krist uči“, poručio je Sveti Otac.

Na letu za Rim, Leon XIV. ponovio je da mu je primarna misija naviještati evanđelje. Sjetio se djece žrtava rata u Iranu i Libanonu. U vezi s migrantima upitao je: „Što Sjever čini za Jug?" i osudio činjenicu da se s ljudima postupa gore nego sa životinjama. Isto tako izrazio je želju da u budućnosti posjeti Latinsku Ameriku, ali je također kazao kako do sada nema nikakvih potvrda glede toga.

U ono vrijeme: Židovi se među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?«

Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Gospa opet upozorava na onu vječnu istinu koju je i Isus u Evanđelju izrekao – kako svako zlo ne dolazi izvana, nego iz ljudskog srca koje se otvorilo otrovu zloga. (usp. „Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi - to čovjeka onečišćuje.“ Mt 15, 11)

Ona taj otrov ovoga puta naziva „otrovom sebičnosti i mržnje“ (usp. „Otrov sebičnosti i mržnje vlada ljudskim srcima i zato nemate mira.“ Poruka 25. 3. 2026.), ali ovaj se otrov u ljudskim srcima sastoji od mnogih sastojaka koji jednakom snagom truju ljudske duše, umove, a na kraju i djela mu postaju zla. O tome su nam već govorili i starozavjetni pisci: „Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Jahve pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one te tako pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Jahve i protiv tebe. Pomoli se Jahvi da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod, i Jahve reče Mojsiju: »Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.« Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.“ (usp. Br 21 4-9)

U ovom biblijskom odlomku možemo vidjeti način djelovanja otrova. Počinje mrmljanjem izraelskog naroda protiv Boga i Mojsija nakon što su izašli iz egipatskog ropstva. Vidimo iz odlomka kako ih Bog nije ostavio gladne u pustinji, nego im je dao manu za hranu, jelo za koje su na početku govorili kako im se po ukusu čini poput lepinje s medom, a sada im je postalo gadljivo za jelo. A oslobođenje koje su dobili iz Egipatskog ropstva i zbog kojeg su na početku bili puni radosti i optimizma, sada doživljavaju kao zamku zbog koje će svi umrijeti u pustinji. Ovo negativno mrmljanje, žaljenje, jadikovanje je poput otrova zmije koje nas polako nagriza, truje život oduzimajući mu zahvalnost. Jer kada čovjek u sebi nema zahvalnosti, kad ne primjećuje pozitivne stvari koje je dobio, tada doista u sebi ima zmiju koja ga truje. Zar nije isto i s nama danas? Tako brzo zaboravimo da je sve što imamo samo Božji nezasluženi dar.

Put za izlazak iz ove otrovne situacije je suočavanje sa samim sobom i suočavanje s problemom nazivajući ga pravim imenom: nedostatak zahvalnosti! I zato Mojsije izrađuje, utjelovljuje taj duh nezadovoljstva, u zmiju otrovnicu od mjedi i stavlja je na stup te poručuje Izraelcima da sagledaju otvoreno svoj problem, tu nezahvalnost prema Bogu! I govori im ako ga priznaju i ako se pokaju, mogu ozdraviti.

ZNAK KOJI SPAŠAVA JE ISUSOV KRIŽ

Ovih dana proslavili smo otajstva Velikog tjedna, muku, smrt i uskrsnuće Kristovo. Umjesto mjedene zmije koja je označavala nezadovoljstvo i mrmljanje Izraelaca, mi smo na križu gledali Isusovo raspeto tijelo koje je na sebe uzelo sve grijehe svijeta. Isus na križu imao je istu ulogu kao mjedena zmija, budući da smo tako slijepi vidjeti svoje grijehe i mane i uporno idemo krivim putem u svojim pogrešnim izborima, Isus se diže na križ kako bi nam pokazao, kako bi nas natjerao da vidimo kamo nas naši grešni životi vode, koji su naši problemi, rane, strahovi i što nam oni čine iznutra u duši, a i izvan au bolestima tijela. Ako ih možemo vidjeti i prepoznati u Njemu, onda postoji nada da se možemo pokajati i ozdraviti, uskrsnuti kao i On.

USKRSNUĆE JE ZNAK OZDRAVLJENJA

Sva velika djela događaju se većinom u tišini. Pisci, umjetnici, mislioci... obično se povlače u tišinu i izolaciju kako bi izvan sebe stvorili, oblikovali, izrazili ono što osjećaju u duhu. Najveća tajna naše kršćanske vjere, Isusovo uskrsnuće, također se dogodila u tišini, i to u tišini zatvorenog groba.

Zatvoreni grob sam po sebi znači nemoguću situaciju, mrtvu točku, nepovratno stanje... a ipak, baš to mjesto postaje središte eksplozije Života. Iako Uskrsnuće ostaje tajna vjere, nešto o njemu možemo saznati iz proučavanja poznatog Torinskog platna, relikvije u koju je po vjerovanju Crkve, bilo umotano Isusovo tijelo nakon smrti.

Jedan od brojnih znanstvenika koji su se bavili tim pitanjem je i talijanski znanstvenik Gino Zaninotti koji je analizirao platno i evanđeoske tekstove te rekonstruirao način na koji su pokopali Isusa. Zaninotti je posebnu pažnju posvetio načinu na koji je Kristovo tijelo bilo omotano pogrebnim platnom te načinu na koji je ono izašlo iz te „kukuljice“ od tkanine. Po mišljenju fizičara trodimenzionalni odraz ljudskog lika na platnu nastao je kao „rezultat tajanstvene eksplozije energije unutar 'kukuljice'“ i upravo je ta energetska erupcija uzrokovala nešto nalik na „spaljivanje“ površine vlakana na način da je te tragove nemoguće ukloniti ili na bilo koji način oprati s platna. Na temelju analize mrlja krvi na platnu te poznavanju procesa zgrušavanja krvi hematolozi su došli do zaključka da je tijelo mrtvoga muškarca u platno bilo zavijeno dva sata nakon smrti, ali u njemu nije bilo dulje od 36 sati, jer iza sebe nije ostavilo nikakve tragove posmrtnog raspadanja. Znanstvenici su, pregledavajući platno, utvrdili kako je u trenutku erupcije radijacije energije koja je stvorila lik na platnu tijelo prošlo kroz lanenu tkaninu pritom ne narušavajući njezinu strukturu. Kao posljedica toga, kada je tijelo izašlo iz nje, „kukuljica“ kao da se ispuhala i pala prema dolje. Znanstveni konsenzus o točnom mehanizmu nastanka slike još uvijek ne postoji, no teorije o radijaciji ostaju među najzastupljenijima jer jedine objašnjavaju specifične kemijske i fizikalne promjene na tkanini bez upotrebe pigmenata ili boja.

Što ovim želim reći? Želim reći kako se pred Isusovim Uskrsnućem nalazimo pred jednom tako velikom tajnom koju mnogi najpametniji umovi nisu uspjeli shvatiti, i jednom tako velikom životvornom silom koju ni danas naša najsuvremenija znanost nije sposobna rekonstruirati. Dakle, Isusovo Uskrsnuće je dokaz o postojanju te nesagledive, nezamislive, neiskustvene energije ljubavi jednog Oca prema svome Sinu, a onda i prema svima nama kao njegovoj braći i sestrama. Tolike snage Ljubavi koja je jača od smrti, grijeha, propadanja, zatvorenog groba i ništavila. I zato sotonisti kažu kako mogu napadati Crkvu i činiti zlo, jer oni znaju koliko je ona snažna, koliko je snažna u njoj ova sila Isusova uskrsnuća, ali na žalost ni Crkva, ni mi vjernici nismo svjesni, nismo upoznati i ne znamo koristiti ovu silnu snagu Božje sile Uskrsnuća! Apostoli na početku su to znali i jedino što su činili je bilo naviještati i djelovati snagom Krista i to Uskrsloga!

NADA IZ KOJE SE RAĐA RADOST USKRSA!

I dok se znanost muči dokazati i shvatiti Uskrsnuće, u vjeri su ga mnogi od nas otkrili, ne ono uskrsnuće od mrtvih, ali sigurno uskrsnuće od grijeha i duhovne smrti.

Uskrs je naime uvijek povezan sa smrću. Treba biti mrtav da bi uskrsnuo, treba biti bolestan da bi ozdravio, treba biti izgubljen, da bi se našao, treba biti slijep da bi progledao... Zato za Uskrs u hvalospjevu Uskrsnoj svijeći pjevamo „o sretna li grijeha“ (felix culpa) želeći istaknuti kako je Adamov pad (istočni grijeh) bio "sretan" jer je rezultirao još većim darom – iskupljenjem po Isusu Kristu. A tako onda i svaki naš grijeh, pad, izgubljenost, bolest... postaje 'sretna prilika', prilika za uskrsnuće kada se u njoj sjedinimo sa ovom životvornom, uskrsnom snagom Božje očinske ljubavi koja sve obnavlja u Sinu. I ovo bi trebao biti razlog naše uskrsne radosti, zbog koje nam iz srca spontano izlazi zahvalnost Bogu, onaj uskrsni ALELUJA ! koji nas liječi od otrova grijeha i otvara nas snazi Uskrsloga. Zato idimo u miru, aleluja!

Paula Tomić/ Glasnik Mira, travanj 2026.

Evo dijela homilije:

…Istoga dana kada sam rođen, zahvaljujući brizi svojih roditelja, ponovno sam rođen po vodi i Duhu Svetome, kao što smo upravo čuli u Evanđelju. Prije svega postoji dar života koji su mi roditelji dali u vrlo teškim vremenima, i na čemu sam im zahvalan.

Ali ne može se uzeti zdravo za gotovo da je ljudski život sam po sebi dar. Je li on doista lijep dar? Znamo li što čovjeka čeka u mračnim danima koji dolaze — ili u svjetlijim danima koji bi mogli doći? Možemo li predvidjeti kakvim će nevoljama i strašnim događajima biti izložen? Je li ispravno jednostavno dati život? Je li to odgovorno ili previše nesigurno?

To je problematičan dar ako je prepušten samome sebi. Biološki život sam po sebi jest dar, ali okružen je velikim pitanjem. Postaje pravi dar samo ako nam je zajedno s njim dana i obećanje koje je jače od svakog zla koje bi nam moglo zaprijetiti — ako je uronjen u silu koja jamči da je dobro biti čovjek i da će za tu osobu postojati dobro, bez obzira na to što donosi budućnost.

Stoga je s rođenjem povezano ponovno rođenje, sigurnost da je doista dobro živjeti, jer je obećanje jače od zla. To je smisao ponovnog rođenja po vodi i Duhu Svetome: biti uronjen u obećanje koje samo Bog može dati — dobro je što postojiš i u to možeš biti siguran, što god se dogodilo.

S tom sam sigurnošću mogao živjeti, ponovno rođen po vodi i Duhu Svetome. Nikodem pita Gospodina: „Kako se čovjek može ponovno roditi kad je star?” No, ponovno rođenje dano nam je u krštenju, ali u njemu moramo stalno rasti; uvijek se moramo iznova uranjati u Božje obećanje kako bismo se doista nanovo rodili u velikoj, novoj Božjoj obitelji koja je jača od svake slabosti i svake negativne sile koja nam prijeti.

Zato je ovo dan velike zahvalnosti.

Izvor: muzevnibudite.com

Još šest vojnika bilo je prisutno na mjestu događaja. Oni nisu učinili ništa da ga spriječe ili prijave, priopćila je vojska. Moguće posljedice za njih bit će poznate naknadno nakon njihova saslušanja. Osim toga, vojnicima će biti podijeljena pravila o tome kako postupati s vjerskim institucijama i simbolima. „Ponašanje vojnika potpuno je odstupalo od naredbi i vrijednosti izraelskih oružanih snaga," poručili su iz izraelske vojske.

Fotografija skrnavljenja kipa pojavila se na društvenim mrežama u nedjelju 19. travnja. Izraelska vojska ubrzo je potvrdila autentičnost fotografije i najavila istragu. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu i ministar vanjskih poslova Gideon Saar također su osudili taj čin i izrazili žaljenje. Taj čin "potpuno proturječi našim vrijednostima", rekao je ministar. ''Ispričavamo se zbog ovog incidenta svim kršćanima čiji su osjećaji povrijeđeni.''

Katolička crkva u Izraelu u ponedjeljak 20. travnja je priopćila da se radi o "ozbiljnoj uvredi kršćanske vjere".

Nekoliko rabina i židovskih uglednika nazvalo je oskvrnuće križa "gnusnom izdajom židovskih vrijednosti" u otvorenom pismu kako je u utorak 21. travnja izvijestio dnevnik "Times of Israel", prema agenciji KNA. Pismo je potpisalo oko 150 osoba, uključujući poznatog britansko-izraelskog rabina Davida Rosena.

Oni su taj čin osudili kao "skrnavljenje Božjeg imena" i ispričali se kršćanima diljem svijeta. Pismo je inicirala pro-izraelska skupina "Israel365 Action" koja zagovara židovsko-kršćanski savez.

U međuvremenu je objavljeno da je humanitarna pomoć prvi put nakon tjedana stigla u kršćansko selo Debel na jugu Libanona. Prema kršćanskoj humanitarnoj organizaciji "Oeuvre de l'Orient" do utorka 21. travnja mjesto je bilo odsječeno od vanjskog svijeta zbog rata između Izraela i šijitskog Hezbollaha.

Prema Vincentu Gelotu, državnom direktoru "Oeuvre de l'Orient", pomoć koju je organizirala ta humanitarna organizacija u suradnji s Caritasom Libanona namijenjena je za otprilike 1.000 mještana. Pristup selu je "vrlo težak", a stanovništvo ne može napustiti selo i treba pomoć, izvijestili su iz "Oeuvre de l'Orient" .

(kta)

Neprocjenjivo blago

Sveti je Otac zahvalio i vlastima te zemlje, kao i svima koji su pridonijeli uspješnom ostvarenju njegova posjeta te dodao:

Odlazim iz Afrike s neprocjenjivim blagom vjere, nade i ljubavi: blagom sastavljenim od priča, lica i svjedočanstava, radosnih i bolnih, koja uvelike obogaćuju moj život i moju službu Petrova nasljednika.

Misionarska Afrika

Ljudi i životi sažeti u pismima, gestama i riječima izrečenima u pozdravima bogato su čovještvo s kojim se Papa susreo tijekom svoga putovanja – veliko blago za opću Crkvu i za svijet. Rimski je biskup stoga istaknuo:

Kao u prvim stoljećima Crkve, Afrika je danas pozvana dati odlučujući doprinos svetosti i misionarskom karakteru kršćanskog naroda. Neka to izmoli zagovor Blažene Djevice Marije, kojoj od srca povjeravam sve vas, vaše obitelji, vaše zajednice, vašu naciju i afričke narode.

(Vatican News)

„Zato uživajte u traženju Božijeg oproštenja, ono je ljekovito. Naš subrat Don Tomo, kad je bio u Međugorju prije 20 godina uoči svetkovine Velike Gospe, od autoimmune bolesti ozdravi čovjek po ispovijedi. Izjedava ga bakterija, 50 kila smršao, nije mogao obući piđamu na sebe. Od jednog policajca, 130 kila mišića, čovjek ne može se obući. Prošao se najbolje doktore, došao u Međugorje, ispovijed ga ozdravi. Vidite kad čovjek iskreno, skrušeno, raskajano priđe tome. Zato uživajte u traženju, kušanju Božijeg milosrća.“

Propovijed don Luke Klarice bila je snažan poziv na povratak sakramentu ispovijedi i dublje pouzdanje u Božje milosrđe, koje, kako je istaknuto, može donijeti promjene i u najtežim životnim situacijama.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

„Mi se tako često pitamo što je Božja volja za mene. Pa Božja volja za svakoga jedna te ista, da te spasi. I bez obzira kakav je bio moj životni put, koliko težak, koliko zahtjevan, kakvi se sve križevi našli u mom životu, kakve bolesti, kakve iskustva, pa i ona pred kojima ljudska riječ ne pomaže apsolutno ništa.“

Istaknuo je i blizinu Boga u trenucima patnje, poručivši kako Bog dijeli ljudsku bol.

„Bog je tu, On je sa mnom, On je isto ranjen. I to je tako dobro, tako dobro iskusiti. Uskrsli ima rane.“

Govoreći o osobnom odnosu s Bogom, fra Stanišić je zaključio kako je za istinski susret potrebna otvorenost i povjerenje.

„Ako želim iskusiti tu Božju ljubav, ako želim susresti uskrsloga, onda i ja njemu trebam otvoriti svoje rane.“

Njegove riječi potaknule su vjernike na razmišljanje o vlastitim životnim iskustvima i dubljem povjerenju u Božju prisutnost, osobito u trenucima kušnje i patnje.

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni.

Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre.

Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje — za život svijeta.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Prijedlog zakona, usvojen prošle godine, zahtijeva od javnih škola da istaknu Deset zapovijedi u svakoj učionici na plakatu veličine 40 x 50 cm. Religiozne i nereligiozne obitelji podnijele su tužbu protiv zakona u srpnju – u početku uspješno: u kolovozu je savezni sudac izdao preliminarnu zabranu kojom se zabranjuje izlaganje Deset zapovijedi u učionicama. Međutim, devet od 17 sudaca žalbenog suda smatra da je zakon legalan, prenosi novizivot.net.

U svom većinskom mišljenju, sudac Stuart Kyle Duncan napisao je da zakon ne nalaže učenicima da prihvate Deset zapovijedi niti zahtijeva od učitelja da obraćaju učenike. „Za tužitelje, samo izlaganje djece vjerskom jeziku dovoljno je da prikaze pretvori u instrumente kompulzivne indoktrinacije. Mi ne dijelimo ovo mišljenje“, napisao je.

Kao odgovor na odluku suda, predstavnici tužitelja izrazili su duboko razočaranje: „Presuda suda krši temeljna načela Prvog amandmana i obvezujuću sudsku praksu Vrhovnog suda Sjedinjenih Država.“ Prvi amandman štiti odvojenost crkve od države i pravo obitelji da odluče kako, kada i hoće li svojoj djeci pružati vjersku pouku. Nadalje su izjavili: „Ova odluka gazi ta prava.“ Namjeravaju se žaliti Vrhovnom sudu kako bi poništio odluku.

Prvi se incident dogodio oko 20:00 h u Kpashou, okrug Kwall, općina Bassa, gdje su naoružani muškarci iz zasjede napali četvoricu mladića koji su putovali na motociklu. Jedna osoba je ubijena na mjestu, dok je druga kasnije umrla u bolnici. Dvojica suvozača su zadobila ozljede.

Otprilike dva sata kasnije napadači su upali u zajednicu Hurum Gashish u općini Barkin Ladi i otvorili vatru na stanovnike. Ubijene su četiri osobe, a pet ih je ranjeno.

U trećem napadu, koji se dogodio oko 23:00 h naoružani ljudi upali su u zajednicu Shonong Bachi u općini Riyom, sporadično pucajući i ubivši dvije osobe, dok su tri ozlijeđene.

Volonter Međunarodne zajednice za Nigeriju (ICON) Nanpet Dala rekao je da su sigurnosni operativci uhitili četvoricu mladih iz tog područja i kasnije ih opisali kao teroriste, što je izazvalo prosvjed i blokadu cesta u režiji stanovnika, koji su zahtijevali njihovo puštanje na slobodu i prekid nasilja. „Sigurnosni operativci su vrlo blizu mjesta gdje se napad dogodio, ali su namjerno odbili intervenirati“, rekao je Dala.

Napadi su raselili nekoliko obitelji i doprinijeli rastućoj zabrinutosti među kršćanskim zajednicama u ruralnom području Plateaua, gdje nasilje i dalje pogađa sela u središnjem pojasu nigerijske države.

Nažalost, u sjeni sukoba rata na Bliskom istoku i mogućnošću izbijanja globalnog sukoba Nigerija je ponovno „gurnuta“ u medijski mrak te se iz te zemlje teško probijaju informacije o masakrima nad kršćanima, koji, izgleda, nikada nisu ni prestali, prenosi nedjelja.ba.

Pismo kardinala, koje je „Die Tagespost“ prenio u ponedjeljak, 20. travnja, pokazuje da bi priručnik trebao postati „temelj pastoralnoga djelovanja“. Od lipnja će „Queer pastoral“ kao i Pastoral braka i obitelji nuditi svim stalnim pastoralnim djelatnicima daljnju izobrazbu o tome kako organizirati ceremonije blagoslova. Marx je naglasio kako „blagoslov nije slavlje sakramentalnoga braka“. No, to ne znači „da blagoslov nesakramentalne zajednice, koja je u mnogim slučajevima već građanski brak, gura par na marginu zajednice i Crkve“. Prema Tagespostu, Marx je zahtijevao da se „teološko značenje“ teksta objasni svima onima „koji još uvijek imaju poteškoća s prihvaćanjem ovoga blagoslova“.

Brošura „Blagoslov daje snagu ljubavi“ rezultat je procesa koji je proizašao iz Sinodskoga puta. U ožujku 2023. godine peta Sinodska skupština usvojila je tekst „Blagoslov za parove koji se vole“ s 92 % glasova. Zajednička konferencija Njemačke biskupske konferencije (DBK) i Središnjega odbora njemačkih katolika (ZdK) predstavila je tekst priručnika u proljeće 2025. godine. Priručnik je vrlo kontroverzan u Crkvi u Njemačkoj. Biskupije Limburg, Osnabrück, Rottenburg-Stuttgart i Trier izdale su službene preporuke. Međutim, Kölnska nadbiskupija i biskupije Augsburg, Eichstätt, Passau i Regensburg odbile su zahtjev i pozvale se na rimsku deklaraciju „Fiducia supplicans“ kao opravdanje.

Prema deklaraciji „Fiducia supplicans“ od 18. prosinca 2023. godine – vatikanskoj deklaraciji o pastoralnome značenju blagoslova – blagoslov zajednica u izvanrednim situacijama i homoseksualnih parova načelno su mogući iako je Kongregacija za nauk vjere samo dvije godine ranije tvrdila suprotno.

U broju 31. Deklaracije navodi se kako oblik blagoslova „crkvene vlasti ne smiju ritualno određivati ​​[…] kako ne bi došlo do zabune i zamjene s blagoslovom svojstvenim sakramentu ženidbe.“

Brojni biskupi, pa i cijele biskupske konferencije, odbacile su vatikansko odobrenje blagoslova za homoseksualne zajednice. Stoga postoji borba za smjer u Crkvi između onih koji se drže jasnoga odbacivanja homoseksualnosti, što odgovara tradicionalnomu učenju temeljenom na prirodnome zakonu, i onih koji vjeruju da su blagoslovi iz takvih odnosa fundamentalno mogući – bilo u obliku koji je zamislio Vatikan ili onome koji je uobičajen u mnogim dijelovima Njemačke.

Katolička crkva razlikuje homoseksualnu privlačnost od homoseksualnih odnosa. Prema Katekizmu, homoseksualni čini su „intrinzično pogrješni“ i „ni pod kojim okolnostima se ne smiju oprostiti“ (KKC 2357). U isto vrijeme, (prema osobama) treba „postupati s poštovanjem, suosjećanjem i taktom“ (KKC 2358). Prema crkvenomu nauku, brak je isključivo zajednica muškarca i žene, otvorena prenošenju života.

Često se čini da običan život ima mali utjecaj na druge. Međutim, Marcelovo svjedočanstvo pokazuje upravo suprotno: da male, svakodnevne odluke, življene s ljubavlju prema Bogu, mogu duboko promijeniti živote mnogih ljudi.

Od malih nogu, Marcelo se morao suočiti s teškom situacijom: rastavom roditelja kada je imao samo deset godina. Daleko od povlačenja u sebe, preuzeo je odgovornosti koje su nadilazile njegove godine i opraštao je s iznenađujućom zrelošću. Ta rana bol postala je početak unutarnjeg putovanja obilježenog velikodušnošću.

Susret koji mijenja život

S malo vjerske obuke - samo je povremeno prisustvovao misi - Marcelo je sudjelovao u duhovnoj obnovi Pokreta Emaus. Tamo je doživio duboko obraćenje. Poput svetog Pavla, otkrio je da je Krist u potpunosti ušao u njegov život i odlučio mu dati novi smjer.

Od tog trenutka nadalje počeo je pratiti druge mlade ljude na njihovim duhovnim putovanjima. S jednostavnošću je predlagao konkretne ciljeve: živjeti vrlinu mjesec dana, razmisliti i početi ispočetka. Bez formalne teološke obuke, apostolat je shvaćao kao osobnu odgovornost: "Moram učiniti svoj dio."

Njegova predanost bila je neumorna. Vodio je brojne mlade ljude, služio je kao kateheta za mlade i odrasle, te je bio poznat po svojoj vjernosti doktrini i ljubavi prema poučavanju.

Atraktivan primjer

Marcelo je razbio kalup. U kulturi u kojoj se od starijih često traži vodstvo, postao je uzor onima oko sebe, čak i onima starijima od njega. Njegov integritet, bistra perspektiva i pristupačna priroda dali su njegovim riječima posebnu težinu.

Oni koji su ga poznavali ističu njegovu sposobnost slušanja i iskreno zanimanje za svaku osobu. Nije bilo bitno samo što je govorio, već i kako je živio.

Otkrivanje svetosti u običnom

Otkriće Opusa Dei donijelo je Marcelu sigurnost: svetost je moguća u svijetu, u profesionalnom životu i u običnim okolnostima. Tamo je pronašao svoj put i njime hodao s uvjerenjem, pozivajući druge da učine isto.

Njegov utjecaj bio je odlučujući u zvanjima nekoliko ljudi. U kontekstu u kojem je kružila kritika Opusa Dei, njegovo jednostavno i nepokolebljivo svjedočanstvo pomoglo je drugima da vjeruju i poduzmu odlučne korake u svojim kršćanskim životima.

Bolest: potpuna predaja

Bolest je došla neočekivano i brzo. Prvo limfom, zatim dijagnoza leukemije. Usred te patnje, Marcelo je pokazivao nepokolebljivu vjeru.

Od početka je izrazio želju da svoju bolest živi ujedinjen s Kristom. Oni koji su ga posjećivali odlazili su utješeni: on je, zaboravljajući sebe, bio zabrinut za druge.

Čak i u bolnici, nastavio je svoj običan život koliko je god mogao: pripremao se za zahtjevne ispite, držao je govore o euharistiji i nastavio podržavati druge, unatoč intenzivnoj boli.

Nikada se nije žalio.

Nudeći bol za ljubav

U posljednjim danima svog života, Marcelo je odbijao jake lijekove koji bi mu ublažili bol, ne iz moralne obveze - jer je nije bilo - već kao svjesnu i slobodnu žrtvu.

Živio je ovu patnju s dubokim osjećajem otkupljenja: za svoju obitelj, za svoje prijatelje, za zvanja i za Crkvu.

Njegov život odražava duboko uvjerenje: svetost nije u činjenju izvanrednih stvari, već u življenju običnog s izvanrednom ljubavlju.

Mir koji dolazi iz molitve

Jedno od njegovih najjasnijih učenja bilo je o unutarnjem životu: "Nije moguće imati koherentan život vjere bez života unutarnjeg mira. A to nužno uključuje molitvu. Jer moliti znači razgovarati s Bogom, a ako razgovarate s Bogom, On vas vodi putem mira."

Reputacija svetosti
Na dan sprovoda, svećenik je vodio službu noseći bijelu odjeću umjesto ljubičaste i zamolio je prisutne da ne mole za njega, već da traže njegov zagovor.

Za mnoge, Marcelo nije bio samo prijatelj ili uzor: bio je živi dokaz da je svetost moguća i danas, usred svijeta, u naizgled običnom životu.

Molitva za Marcelov zagovor, za privatnu upotrebu

MOLITVA

Bože, pozvao si Marcela Cámaru da živi svoju mladost slijedeći Krista, prihvaćajući sveti Križ s vjerom i ljubavlju, posebno kroz svoju bolest, življenu s radošću i kršćanskim mirom; ulijevajući otkupiteljsko značenje u svoj profesionalni rad i sve aktivnosti svog života; i provodeći duboki apostolat, posebno s mladima.

Neka i ja znam posvetiti sve aktivnosti i okolnosti svog života i privući ljubavi Isusa Krista sve one s kojima živim i radim.

Udostoj se proslaviti svoga slugu Marcela i po njegovom zagovoru usliši ovu moju molitvu... Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

Nadbiskup Vukšić naglasio je da je dušobrižništvo za iseljene hrvatske katolike počelo mnogo prije spomenutih godina te se odvijalo na razne načine…

„Započelo je progonima i izbjeglištvom u davnim stoljećima, kada su se s našim sunarodnjacima i njihovi svećenici našli u izbjegličkim povorkama i dospjeli u dijelove Austrije, Mađarske i Rumunjske te tamo organizirali dušobrižništvo koje traje sve do danas na hrvatskom jeziku i od početka je integrirano u mjesne biskupije, koje čuvaju stoljetnu višejezičnu tradiciju svojih biskupijskih zajednica“, rekao je nadbiskup.

„Svaka obljetnica poziva na propitivanje dosadašnje učinkovitosti i plodova. Ohrabruje potrebu da se nastavi u dobru, ali i da se popravlja ono što treba biti bolje. U tom smislu, čini se da bi od velike koristi bilo, ako bi službena državna predstavništva bolje radila svoj posao, posebice na prosvjetnoj i kulturnoj razini, kako bi crkvene zajednice i njihovi dušobrižnici više bile pastoralne zajednice i u stanju, više negoli dosada, same sebi osigurati veći dio svećeničkih i redovničkih zvanja“, poručio je nadbiskup Vukšić.

Pozdravni govor uputio je i Dražen Kutleša, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zagrebački nadbiskup koji je istaknuo da su „današnji jubileji svjedočanstvo žive vjere, postojanosti i ljubavi hrvatskoga čovjeka koji je u iseljeništvu, oslonjen na svoje pastire, znao očuvati zajedništvo s Crkvom i zavičajem“…

„Iseljenički valovi hrvatskoga naroda nakon Drugoga svjetskog rata, kao i ekonomske migracije 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, tražile su organiziranu pastoralnu skrb za Hrvate izvan domovine, točnije tijelo koje bi koordiniralo, promicalo i skrbilo za njihovu duhovnu dobrobit. No, prije svake strukture postojala je blizina pastira“, naglasio je nadbiskup Kutleša.

„Mnoge suvremene veze između Republike Hrvatske i dijaspore rodile su se upravo iz susreta u crkvenom okružju. (…) Prema svetopisamskom iskustvu, iseljeništvo nije samo rana, nego i poslanje. Naši iseljenici nosili su vjeru, radinost i kulturu među narode svijeta svjedočeći da se i daleko od domovine može svjedočiti Kristova ljubav. Hrvatska inozemna pastva samo je tehnički naziv za cijelu mrežu odnosa, skrbi, inicijativa, potpore, domišljatosti, suosjećanja, svega po čemu se u tuđini mogla očuvati i svjedočiti vjera u kojoj je naš čovjek stasao“, dodao je nadbiskup…

Pozdravnu riječ uputili su i crkveni predstavnici iz Njemačke i Austrije: nacionalni ravnatelj za dušobrižništvo zajednica drugih materinskih jezika i obreda Njemačke biskupske konferencije dr. Lukas Schreiber, nacionalni ravnatelj iz Austrije dr. Alexander Kraljic, predsjednica saborskog Odbora za Hrvate izvan RH Zdravka Bušić, ministar demografije i useljeništva Republike Hrvatske Ivan Šipić, zamjenik državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Dario Magdić te predsjednik Upravnog vijeća Hrvatske matice iseljenika Milan Kovač.

Uslijedila su izlaganja nacionalnog ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. sc. Tomislava Markića, delegata hrvatske inozemne pastve za Njemačku fra Petra Klapeža, delegata hrvatske inozemne pastve za Austriju fra Vjekoslava Lazića te kustosa Kustodije Svete Obitelji i delegata hrvatske inozemne pastve za SAD i Kanadu fra Nikole Pašalića.

Vlč. Markić je u izlaganju o 60. obljetnici Ravnateljstva rekao da za datum ustanovljenja Ravnateljstva uzimaju datum imenovanja njegova prvog ravnatelja vlč. Vladimira Vincea…

„To se zbilo 25. lipnja 1966. u Rimu. Naime, Sveta konzistorijalna kongregacija je u sklopu ponovne uspostave diplomatskih odnosa Svete Stolice s ondašnjom Jugoslavijom i potpisivanja Protokola imenovala ovoga hrvatskog emigrantskog svećenika, člana Opus Dei, ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Dogodilo se to i u vremenu kada se pojačano počela pojavljivati, osobito u Njemačkoj, nova hrvatska radnička emigracija koja je vremenom svojom brojnošću znatno nadjačala dotad prevladavajuću političku emigraciju. Vlč. Vince uspio se u hrvatskom iseljeništvu nametnuti kao autoritet unatoč osporavanjima politički tvrdih emigrantskih krugova te je u kratkom periodu svoga djelovanja obišao i učvrstio hrvatsku dušobrižničku mrežu u Europi, osobito u Njemačkoj i Švedskoj te je s istom namjerom koncem 1967. i početkom 1968. boravio u Sjevernoj i Južnoj Americi u posjetu hrvatskim zajednicama“, istaknuo je.

Nakon zrakoplovne nesreće u kojoj je 1969. godine preminuo vlč. Vince, biskupi na tu službu predlažu, a Kongregacija za biskupe imenuje, župnika Župe sv. Blaža iz Zagreba Vladimira Stankovića. Među ostalim, vlč. Markić istaknuo je i povijesni kontekst u kojem je djelovao mons. Stanković…

„Početak njegove službe još je ulazio u period toplijih odnosa između Svete Stolice i tadašnje Jugoslavije nakon potpisivanja Protokola i obnove diplomatskih odnosa. Međutim, položaj Crkve u tadašnjoj državnoj tvorevini ponovno je pogoršan gašenjem Hrvatskog proljeća 1972.“, napomenuo je.

„U tom je kontekstu valjalo pomirbeno djelovati i u mnogim hrvatskim katoličkim zajednicama, misijama i župama u iseljeništvu, u kojima je bio jak utjecaj hrvatske političke emigracije, a koje su teško prihvaćale svećenike ‘pasošare’, kako su zvali one koji su imali regularne jugoslavenske putovnice. U njima su vidjeli potencijalne suradnike komunističkoga režima te su ih vrlo teško prihvaćali. Stanković je u inozemnu pastvu mogao pak slati samo takve svećenike te je, u granicama mogućega, mnogo truda uložio u kadroviranje tražeći svećenike koji se odlikuju moralnim životom, nezainteresiranošću za dnevnu politiku i revnošću za duše“, dodao je vlč. Markić.

„Prva dva desetljeća Stankovićeve službe bile su obilježene i mnogim Udbinim napadima i atentatima na hrvatske političke emigrante, kao i stalnom prismotrom i pritiskom naših pastoralnih djelatnika i istaknutijih vjernika, što je imalo snažan odjek u našim misijama. Posljednje je pak desetljeće Stankovićeva upravljanja inozemnom pastvom obilježeno nastojanjima i podupiranju hrvatske samostalnosti i državnosti, a vrijeme Domovinskoga rata obilježeno je nebrojenim humanitarnim incijativama iz iseljeništva u koje je Ravnateljstvo bilo uključeno kako bi se učinkovito pomoglo žrtvama rata, osobito izbjeglicama i prognanicima“, ustvrdio je.

Vlč. Markić rekao je da u svijetu danas djeluje 180 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara. U Europi su tri u Sloveniji, osam u Austriji, 95 u Njemačkoj, 12 u Švicarskoj, tri u Francuskoj, četiri u Švedskoj te po jedna u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Danskoj i Norveškoj. Izvan Europe ih je: u Kanadi 16, u Sjedinjenim Američkim Državama 15, u Australiji 13 te po jedna u Peruu, Argentini, Južnoafričkoj Republici i Novome Zelandu.

Fra Petar Klapež održao je izlaganje o 80 godina hrvatskog dušobrižništva u Njemačkoj…

„Ove godine navršava se 80 godina otkako je Njemačka biskupska konferencija 1946. imenovala don Andriju Kordića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, dušobrižnikom hrvatskih katolika koji su se tada nalazili na području njemačkih biskupija. Već se imenovanje, smatra početkom suvremene dušobrižničke skrbi za sve hrvatske katolike na području Savezne Republike Njemačke“, rekao je.

Fra Petar je naglasio da je Njemačka biskupska konferencija objavila smjernice za dušobrižništvo na drugim jezicima i obredima: „Tim smjernicama njemački biskupi žele prije svega sve migrante katolike u Njemačkoj privući u središte crkvenoga života svojih biskupija.“

„Nadbiskupi i biskupi svjesni su da Hrvati katolici kao misija i zajednica u Njemačkoj daju snažniji pečat mjesnoj Crkvi u njihovim biskupijama i nadbiskupijama. Hrvatske zajednice u Njemačkoj vrlo su žive“, spomenuo je fra Petar…

„Hrvati imaju vrlo važnu ulogu jer smo velika skupina. Treća smo po veličini katolička migrantska skupina u Njemačkoj i vrlo vitalna skupina s velikim udjelom u bogoslužju i tradicionalnom pobožnošću te bi bilo šteta kad bi bili na rubu Crkve u Njemačkoj. Njemačka biskupska konferencija želi Hrvate privući u središte Crkve u svojim biskupijama“, dodao je.

Fra Vjekoslav Lazić je u govoru o 80 godina hrvatskog dušobrižništva u Austriji naglasio da novi val izbjeglica iz Bosne i Hercegovine odlikuje velika odanost Katoličkoj Crkvi i tradicionalnim vrijednostima: „Pastoralna skrb morala je voditi računa i o činjenici da su Hrvati u Bosni i Hercegovini često u vlastitoj domovini živjeli kao dijaspora, izmiješani s muslimanskim i pravoslavnim stanovništvom. Usto su u Austriji zatekli sekularizirano društvo. Sve je to trebalo pomiriti strpljivim i ustrajnim pastoralnim radom kojem težište postaje vjeronauk za djecu, rad sa mladima, tečajevi za brak i različita hodočašća“.

Fra Vjekoslav je posebno izdvojio hodočašće u Bleiburg: „To je hodočašće svih misija u Austriji koje se nastavlja na staru obvezu Hrvata u dijaspori – čuvati uspomenu na nacionalnu tragediju koja se nad hrvatski narod nadvila 1945., a Hrvati u domovini je tijekom jugoslavenskog režima nisu smjeli komemorirati“.

„U kontekstu nestalnosti globalnoga svijeta ni hrvatsko dušobrižništvo nije lišeno pitanja što nosi budućnost. Državni i nacionalni okvir postignut Domovinskim ratom za Republiku Hrvatsku devedesetih godina, nažalost, nije doveo do znatnog povratka iseljeništva u domovinu. Štoviše, slaba ekonomska situacija mnoge je natjerala da ponovno traže život pod tuđim suncem. Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, iseljavanje je dramatično ubrzano. S druge strane, procesi integracije i asimilacije u zemljama koje su primile Hrvate polako, ali sigurno, ubiru svoje plodove i misije im se teško mogu oduprijeti. Pa ipak, hrvatsko dušobrižništvo uvijek je znalo naći načina odigrati svoju veliku ulogu u spasenju duša, očuvanju hrvatskog jezika i običaja te njegovanju povezanosti s domovinom. Vjerujemo da će znati to činiti i u budućnosti“, zaključio je fra Vjekoslav.

Posljednje izlaganje pod nazivom „Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji za Sjedinjene Američke Države i Kanadu (1926. – 2026.)“ održao je fra Nikola Pašalić…

„Hrvatski franjevci iz svih sadašnjih provincija našega hrvatskog naroda bili su nositelji dušobrižništva, čuvari identiteta, pokretači kulturnih ustanova, izdavači, učitelji i društveni organizatori hrvatske dijaspore na ovom velikom i dalekom kontinentu“, istaknuo je uvodno.

„Komesarijat je nakon 40 godina narastao u Hrvatsku franjevačku kustodiju koja danas djeluje u više saveznih država SAD-a i kanadskih pokrajina, u 11 župa, misija, centara i u jednom samostanu“, ustvrdio je.

Predavač je naglasio da nakon Drugoga svjetskog rata franjevačka prisutnost doživljava snažan razvoj: „Broj župa raste, posebno u Kanadi, broj braće se stabilizira, a aktivnost se širi i na područja izdavaštva, društvenih organizaciji, kulturnog života, školskog vjeronauka i identitetskog rada“.

„Franjevački red donio je odluku da se svi „komesarijati“ dignu na razinu „kustodija“, bilo neovisnih ili ovisnih. Zbog toga Komesarijat biva uzdignut u Hrvatsku franjevačku kustodiju Svete Obitelji za SAD i Kanadu 1969. Prvi kustod bio je fra Vjekoslav Bambir, sa sjedištem u Chicagu, u samostanu sv. Ante Padovanskog“, istaknuo je fra Nikola, dodavši: „Kustodija je i danas živa poveznica između hrvatskog naroda u iseljeništvu i Crkve u domovini te jamac da će hrvatska duhovna i kulturna baština u Sjevernoj Americi ostati prisutna za godine mnoge“.

Naglasio je i suvremene izazove s kojima se Kustodija suočava: „Današnje vrijeme obilježeno je sve manjim brojem svećenika, asimilacijom mladih naraštaja, digitalnom transformacijom, pluralizmom i sekularizacijom i novim migracijskim tokovima. Sve ovo stavlja na braću koja sada rade nove izazove, nove putove evangelizacije te pronalaska najboljeg načina da se dođe do svih onih koji žele čuti Radosnu vijest Evanđelja“.

Sjednicom je moderirala tajnica Dušobrižništva za Hrvate u Frankfurtu Ella Bojčetić. Glazbeni dio programa izveli su Pučki pivači KBF-a.

dijaspora.hr

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste me, a opet ne vjerujete. Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.

A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«

Svećenik: fr. Ivan Marija Tomić.

Sugerirate li, primjerice, da je nešto bitno pogrešno u katoličkom razumijevanju svetih redova tijekom dva tisućljeća? Kako bi se takva tvrdnja uskladila s Gospodinovim obećanjem da će očuvati svoju Crkvu u istini kroz trajno izlijevanje Duha Svetoga (Iv 15,16; 16,13)? Pitanje tko može biti primljen u svete redove nikada se nije smatralo sporednim pitanjem crkvene discipline; shvaćalo se kao pitanje koje zahvaća samu narav zaređene službe, koja je sastavni dio strukture Crkve — a Crkva je Kristovo djelo, a ne naše. Je li Crkva pogrešno shvaćala Krista tijekom dvije tisuće godina? Ili je Krist pogriješio u ustrojavanju Crkve i njezine zaređene službe onako kako su bile ustrojene tijekom dva tisućljeća?

Što se tiče vaše nemogućnosti da zamislite budućnost Crkve u kojoj žene nisu pozvane u svete redove, ne upućuje li to na prilično klerikalističko razumijevanje života Kraljevstva koji sada živimo (Mk 1,15)? Ako je Kraljevstvo provalilo u povijest tijekom Gospodinova boravka među nama, i ako je to provaljivanje — zajedno s obećanjem vječnoga života — stvarnost u kojoj sada živimo (ma koliko je često zaboravljali), kako onda „polovica Božjeg naroda” može biti lišena punine života u Duhu? I što vaš strah za budućnost govori o vašem razumijevanju proboja Kraljevstva u prošlosti? Je li Blažena Djevica Marija bila lišena punine života Kraljevstva koje je naviještao njezin sin zato što je nije pozvao u svete redove? Jesu li to bile Katarina Sijenska, Terezija Avilska i Edith Stein, sve zaštitnice Europe? Je li to bila vaša majka? Je li bila moja?

Tu je i sadašnjost. Katolička Crkva ozbiljno shvaća božansku objavu, što znači da Božje stvaranje ljudi kao muškaraca i žena — jednako ljudskih, različito ljudskih i komplementarno ljudskih — nije bilo tek pitanje Stvoriteljeva djelovanja kroz mehanizme evolucijske biologije. Postanak 1,27 — „Muško i žensko stvori ih” — nije puki opis; on objavljuje duboke istine ugrađene u ljudsko stanje. Zato Katolička Crkva ne prihvaća i ne može prihvatiti kasnomodernu i postmodernu umišljenost o uniseks čovječanstvu u kojem se muškost i ženskost svode na različitu anatomiju.

U petom poglavlju Poslanice Efežanima sv. Pavao opisuje odnos Gospodina prema Crkvi kao zaručnički: Gospodin ljubi Crkvu kao što muž ljubi svoju ženu. Zaređeni svećenik, kako ga razumije Katolička Crkva, utjelovljuje taj zaručnički odnos Krista i Crkve. Svećenici nisu tek članovi klerikalne kaste ovlašteni obavljati određene crkvene funkcije. Naprotiv, zaređeni svećenik jest ikona Krista Velikog Svećenika, zaručnika Crkve.

Uniseks kulture teško razumiju tu ideju. Isto vrijedi i za kulture koje zamišljaju da se dva muškarca ili dvije žene mogu „vjenčati”. No Crkva nije dužna podlegnuti zabludama bilo koje kulture. A zasigurno ne može žrtvovati tim zabludama svoje uvjerenje da je Bog objavio važne istine o našoj ljudskosti kada je Duh Sveti nadahnuo autora Postanka 1,27 da napiše to što je napisao, kao i kada je isti Duh nadahnuo sv. Pavla da napiše Poslanicu Efežanima 5.

Sv. Pavao također opisuje taj zaručnički odnos Krista i Crkve, koji je ključan za katoličko razumijevanje tko može biti pozvan u svete redove, kao „veliko otajstvo” — što znači duboku istinu vjere koja se može shvatiti samo u ljubavi, koliko god je nastojali intelektualno razumjeti. Dopustite prijedlog, Vaša Eminencijo, da pastiri Crkve trebaju izbjegavati stvaranje dodatne zbrke (i, doista, svake patnje koju takva zbrka uzrokuje) tako da pomažu Božjem narodu prigrliti otajstva vjere u ljubavi, umjesto da sugeriraju kako ono što je riješeno božanskom objavom i autoritativnim naukom Crkve (u apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis iz 1994.) zapravo nije riješeno.

catholicworldreport.com/quovadisecclesia.com

Promicanje bratstva

Sveti je Otac pun ljubavi i zahvalnosti za život svog prethodnika podsjetio na njegov neprestani poticaj na univerzalno bratstvo: papa Franjo je doista nastojao promicati istinsko poštovanje prema svim muškarcima i ženama, promičući duh bratstva i poziv da svi budemo braća i sestre te da nastojimo živjeti poruku koju nalazimo u Evanđelju - istaknuo je rimski biskup.

Poruka milosrđa

Druga poruka pape Franje koje se prisjetio papa Lav jest poruka koju je prenosio još od prvog podnevnog nagovora održanog u nedjelju nakon izbora za Papu 13. ožujka 2013. godine. Već je tada, ali i na misi koju je slavio još prije mise za početak pontifikata 17. ožujka 2013., propovijedao o ženi zatečenoj u preljubu te iz srca govorio o Božjem milosrđu i njegovoj velikoj ljubavi, oprostu i velikodušnom izrazu njegova milosrđa. Taj je duh papa Franjo želio podijeliti s cijelom Crkvom – istaknuo je Petrov nasljednik podsjećajući i na prekrasno slavlje izvanredne Jubilejske godine milosrđa.

Dar za sve ljude

Molimo da on već može uživati milosrđe Gospodnje i zahvaljujmo Gospodinu na velikom daru života pape Franje za cijelu Crkvu i cijeli svijet - zaključio je papa Lav XIV.

Danas će se diljem svijeta liturgijskim slavljima obilježiti sjećanje na papu Franju, a osobito podsjećamo da će se u 17 sati u bazilici svete Marije Velike moliti krunica, nakon koje slijedi misa zadušnica koju će predvoditi kardinal Giovanni Battista Re, dekan Kardinalskoga zbora.

U ono vrijeme reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: »Nahrani ih kruhom nebeskim.«

Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.«

Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Napose nam je bilo drago čuti da je iskopan arteški bunar ili zdenac od vaših darova tako da ljudi mogu imati zdravu i pitku vodu što je još uvijek rijetkost u Sunderbansu gdje je o. Ante misionario. U jednom svojem pismu, pisanom nešto poslije Uskrsa, piše kako temperatura počinje rasti i da je prilično vruće: „Nekakva me influenca držala ovaj zadnji mjesec dana, no baš pred Uskrs ode netragom... Moja vitka linija postala je još malo vitkija, što neće biti loše sada, kad će temperatura opet nad 40 stupnjeva. No ipak moram priznati da je bilo dosta teško okolo putovati. Zadnje nedjelje sam imao obići tri sela. Ustao sam oko tri sata poslije ponoći. Prvo selo, ispovijedi, misa krštenja... Onda naprijed u drugo. Ne sjećam se da sam ikada toliko zmija sreo na putu. Vrućina je počela, pa su se i one izvukle iz svojih rupa. Za vrijeme svete mise počelo se sve oko mene vrtjeti i morao sam prekinuti misu, odmoriti se u kolibi katehiste Nikole, i kasnije nastaviti misu. Hvala Bogu, sve je sretno svršilo i ja sam nastavio u treće selo, dobro se napješačio i napostio, jer kako sam bio slab, nisam mogao ništa jesti. Navečer sam se sretno vratio u Morapai i živ, i zdrav, i sretan i malo mršaviji...“

U travnju se priroda budi i sve oživljava. Neka i ova devetnica u nama razbudi i ražari spremnost na molitvu i djela koja pomažu u kauzi za proglašenjem blaženim i svetim o. Ante i podržavaju njegovo djelo koje je započeo i koje traje.

Neka vas sve prati njegov zagovor i Božji blagoslov,

Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.

PRVI DAN
DIJELIM KRUH ZEMALJSKI I NEBESKI

Baš sam sjeo da založim nešto riže i »dala», kad li sav zapuhan dođe Rafael iz sela Mithini-Čandpur. Otac mu umire. Valja ga posjetiti. Stari moj prijatelj Dolmoni potpuno je slijep i već dugo vremena ne može nikamo iz kolibe.

Preko Doričoka i Dajidija stigosmo do Mithinskog kanala. Nasip je na mnogim mjestima sasvim srušen. To je ostatak zadnjih po­plava. Idemo kroz vodu i blato i molimo krunicu. Ribari nas po­zdravljaju. S malim mrežama hvataju ribu.

Sad je i dosta zmija, jer voda s polja silazi u kanal, pa su i one izašle na nasipe. Jedna je ubola Rafaelova brata. Srećom su ga na vrijeme prenijeli u bolnicu, pa je ostao na životu. No dosta je ljudi umrlo. Mnogi od njih puno više vjeruju u svoje vračarije nego u lijekove, pa kad im te ne pomognu, onda lete k nama.

Stari Dolmoni nas je čekao. Baš pred kolibom put je bio naj­gori: valjalo je sve do pasa kroz vodu.

Imali smo zajedničku pripravnu molitvu i za dolazak Isusov i za Dolmonijev odlazak u lijepo nebo. Onako od srca k srcu. U onoj maloj siromašnoj kolibi mora da je Isusu bilo drago boraviti. Ta Dolmonijeva koliba podsjećala ga je na Njegovo prvo boravište u štalici u Betlehemu. Prozora nema, tek su mala vratašca. Tamno je. Donijeli su malu svjećicu. I Isus dolazi u srce Dolmonia, u svoj živi hram. Kako je krasan izgledao taj slijepi starac! Suhe oči kao da su se opet zacaklile. Pa onaj smiješak: nešto rajsko je bilo u njemu.

Svi klečimo oko njega. Sin Rafael podržava starca. Moli ga za blagoslov i za sebe i za svoju dječicu. Osobito za najmlađega sina, mezimca djeda Dolmonia. Bio je mališ teško bolestan. Kušali su sve i sva da ga ozdrave, no nije išlo na bolje. Onda su napravili zavjet dragoj Gospi. Oprali su joj noge (na kipu u morapajskoj crkvici) i pomoću te vode i njihove žive vjere mali je posve ozdravio. Nakon toga svi su zajedno išli u Morapai da ispune svoj zavjet: dali su nebeskoj Majci jedan lijepi »sari« odijelo i nešto slatkiša za siro­mašnu djecu. Sretni su i ponosni da su taj svoj zavjet uza sve svoje siromaštvo mogli ispuniti. Imali su jednu kokicu. Nju su prodali na sajmu u Magrahatu i time nabavili sari, odijelo, slatkiše i nekoliko voštanih svijeća. Zadovoljni su bili oni, a bila je zadovoljna i draga Gospa.

Na povratku kući prošao sam kroz selo Doričok. I tu je jedna teška bolesnica hinduske vjere, starica Hemangini. Mnogo je puta ona, opirući se o štap, došla do naše male bolnice u Morapaju da dobije lijekove od sestre Monike. Onda bi i k meni došla do dobije nešto pomoći. No sada ona više ne može iz kolibe. Sva je otekla.

I starost i bijeda sasvim su je skrhali. Kćer Mridula jučer je bila kod mene i kazala mi da joj je majci zima, pa moli jedan gunj i kakvo staro toplo odijelo. Baš sam iz Australije dobio paket odijela. Bilo je tu i toplo odijelo, baš kao naručeno za staricu Hemangini. Gunj sam morao kupiti. Mridula je bila zahvalna za primljen dar. Ona je udata i ima svoju obitelj, no svoje majke ne zaboravlja. S darom u ruci duboko se do zemlje poklonila i po bengalskom običaju uzela prašinu sa svećeničkih nogu i time se blagoslovila. I to ne samo sebe nego i svojega malog sinčića. Na rastanku mi još reče kako se je majka zaželjela jedne naranče. I ja se sjetih svojih pu­tovanja, svoje bolesti, kad sam i ja sam samcat, tresući se od gro­znice u onoj maloj kapelici zaželio jednu naranču. I eto, baš toga dana neki mladić donio je dvije naranče iz grada Kalkute. Dobio je službu i u zahvalu dao je odslužiti svetu misu i donio te dvije naranče za mene. Baš kao naručene za staricu Hemangini. Kako je bila sretna!

Kod kuće me je čekao vjerni Đhoro iz Sodasibpura. I kod njega su djeca bolesna. On lovi ribu po tim rižištima i barama. Zbog po­plave ribe je malo, no uz Božju pomoć nekako ide. On lovi po noći, a žena to rano ujutro nosi čak u grad Kalkutu. Odanle se vraća tek navečer. I tako iz dana u dan. Skoro nikakva odmora. A u krilu još nosi malo dijete. Sebe i sav svoj posao stavili su oni pod okrilje nebeske Majke, i Ona kao prava majka na njih pazi. I na njih i na njihovu dječicu: i Nomitu i Dilipa i Martu i Rupali (Ljepoticu) i Anđelu i Ređinu-Rinu i Patrika i njihovo mezimče Komola, dok je Dipika-Svjetlana otišla već u nebo da se za sve moli.

Školovanje dječice velika im je briga, no oni si i od usta otki­daju samo da im mogu nabaviti knjige, pločice i olovke. Posebno se mole za svoga Dilipa, koji je sada u šestom razredu, da bi ga Isus privukao svome oltaru. Pa se eto i vi sjetite u molitvama te vruće želje dobrog Dhoro Josipa i žene mu Rite.

Došla je i Koće Makhalova žena. Ona je skoro sasvim slijepa. Mala kćerkica Rani (Kraljica i jest joj kraljica!) vodi je za ruku. Mala je kao patuljak, tek su joj dvije do tri godine, no prava je mala vjeverica. Kako sve lijepo majci tumači, kako krasno po­zdravlja sa »Đoe Đišu - Hvaljen Isus« podigavši ručice k čelu. Pa onaj smiješak donekle bolan. »Fadar, khide laghće! Oče, gladni smo!« Ćuti to iz dječjih usta... Onda samilosno gledajući na svoju majku: »Amar make kićhu din! Pomozite mojoj majci!« Baš sam dobio na dar jednu kutiju keksa, biskvita, i dao sam to i njezinoj majci i dakako maloj Rani. Teško je opisati tu sreću: i njihovu, a i moju. Bili i vi dionici te sreće i male Rani i njezine dobre majke, utješenih vašom ljubavlju i velikodušnošću.

Vaš otac Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br, 58.

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DRUGI DAN
OPASNOSTI SA SVIH STRANA

Dragi prijatelji!
Još sam živ i zdrav... no poteškoća je i problema mnogo. Kao da ide iz zla na gore. Bezbožnici rovare posvuda. Počeli su se i nama prijetiti. Hoće da zastraše sve. A ionako je silna bijeda kao poslje­dica poplave i vihora. Jadna Bengalija! Žetva nam je opet uništena, a srušeno nam je i na stotine koliba. Također su srušene i neke naše seoske kapelice. Baš sam zadnje nedjelje imao misu u selu Išoripuru na razvalinama kapelice. A sunce je bilo pripeklo. Tu sam imao misu, pouku, krštenja, pa mi se glava vrtjela ... Poslije mise odnio sam svetu pričest bolesnoj majci našeg katehiste Barnabasa. Koliba samo da se ne sruši. Krov je otišao. Morao sam ići u maloj lađici gurajući je kroz travu i hijacinte. Zmija ima na sve strane. Baš je toga časa jedna velika ptica grabljivica nosila u pandžama zmiju, a dva crna gavrana jurnuli su za njom i oteli joj zmiju. Da ste vidjeli tu bitku ...

Pohod sela sada je jako težak. A i mene dosta često trese gro­znica. Sva je sreća da nema što tresti... Dođe i ode ...

Preko devet milijuna izbjeglica iz Istočnog Pakistana ogroman je problem za Indiju. A Pakistan se prijeti čak i ratom. Bijeda tih ljudi je neopisiva. A još i novi neprestano dolaze. Daj, Bože, mira! I tu i na čitavom svijetu.
Mi pomažemo i radimo koliko god možemo, pa je Indijska vlada silno zahvalna Crkvi za toliku pomoć. Majka Terezija je otvorila i dosta veliku bolnicu sjeverno od Kalkute, gdje samo u jednom logoru ima oko 200.000 izbjeglica.

Prilike u obližnjem Pakistanu veoma su slabe. Vojska nemilo­srdno ubija na sve strane. Već je i nekoliko svećenika ubijeno. Bor­ba je to na život i smrt. Vojska Zapadnog Pakistana bori se protiv 75 milijuna Bengalaca. U tom dijelu Pakistana bili su izbori i pobi­jedila je »Avami Liga«, stranka Bengalaca, i to potpunom većinom. No ti iz Zapadnog Pakistana nisu htjeli dati vladu vođi te stranke, Mujib Rahmanu, nego su doveli vojsku, pa ubijaj. A svijet šuti i tzv. Ujedinjeni Narodi. Neka plemena po Africi i Oceaniji, nekoliko stotina tisuća ljudi, dobila su slobodu, a tu 75 milijuna ljudi izabralo je na izborima slobodu, i njima se ta sloboda ne daje. To ti je politika ovog svijeta. Koliko je licemjerstva u tome! I nije Istočni Pakistan jedini slučaj... I tolike druge zemlje i narodi sa stoljetnim pravima slobode i kulture traže slobodu, no međunarodna politika to sve pre­krije raznim frazama i mirna Bosna ponosna...

Ne zaboravite na nas i tolike bijednike, kojima je toliko po­trebna pomoć! Prikažite svoje molitve i žrtve na tu nakanu!
To je tek nekoliko redaka danas. Puno je posla, pa se na sve ne stiže.

Uz pozdrave i blagoslov, odani Vam svima u Isusu
o. Ante
Morapai, Misijska nedjelja, 24. 10. 1971. (Poslano za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

TREĆI DAN
NADA NAS NE OSTAVLJA

Ovogodišnji Uskrs lijepo smo proslavili. Iz Kalkute su mi došla dva patra pomagati. Ljudi su došli uz udaljenih sela. Ispovijedi, pri­česti, krštenja, pohodi bolesnika, pa sam mrvičak i umoran. Ujutro smo dijelili svetu pričest: dva svećenika, jedan bogoslov i jedna ča­sna sestra. A moja je vruća želja da bi to uskrsno veselje i milost ostali u njihovim srcima.
Mladići su se dobro pokazali: došli su zajednički, s bubnjevima i malim harmonijem. Krasno su pjevali u crkvi.
Te seoske zborove oni zovu »namer dol«, što doslovce znači »zbor imena«. Zazivlju oni ime Božje, i to jedan pjeva, a drugi odgo­varaju. Idu od kolibe do kolibe do kasno u noć. Ili kroz devet dana ili čak kroz čitav mjesec dana. Zadnjeg dana svaka im obitelj dade nešto od svoga siromaštva: ili malo riže ili koji drugi dar. Od toga se dade služiti sveta misa, kupi se jedan sari odijelo i dade se nešto hrane siromasima. Ako se sjećate naše gubavke Meline, ona je dobila takvo »odijelo Blažene Gospe«. Ove godine baš pred Uskrs selo Cokitola imalo je takav zavjet. Vladale su u selu ospice. Pa da ih Majka spasi od te velike pogibelji, uzeli su naš kip iz Morapaja i kroz devet dana svake večeri išli su od kolibe do kolibe i kršćanske i poganske. Kad se radi o ovakvom seoskom zavjetu, svi su jedna duša, jedno srce. Za vrijeme njihove devetnice ja sam se baš vraćao kasno navečer iz Kharia kroz njihovo selo. Kako je bilo lijepo već izdaleka čuti onaj »Pronam Maria - Zdravo Marijo« i pjesmu »Tumi de ameri ma -Ta ti si Majko naša majka« ... I draga Gospa je spasila selo. Iz zahvalnosti oni su došli u procesiji u Morapai, imali su veliku misu, dali svoje zavjetne darove. To i tre­ba, da nam vjera bude dio naših dana, naših radosti i žalosti.

Ja sam, hvala Bogu, još živ i zdrav i sretan i mršav. Nekakva me influenca držala ovaj zadnji mjesec dana, no baš pred Uskrs ode netragom... Moja vitka linija postala je još malo vitkija, što neće biti loše sada, kad će temperatura opet nad 40 stupnjeva. No ipak moram priznati da je bilo dosta teško okolo putovati. Zadnje nedje­lje sam imao obići tri sela. Ustao sam oko tri sata poslije ponoći. Prvo selo bilo je Išoripur. Ispovijedi, misa, krštenja... Onda na­prijed u Mithiny. Ne sjećam se da sam ikada toliko zmija sreo na putu. Vrućina je počela, pa su se i one izvukle iz svojih rupa.

Za vrijeme svete mise počelo se sve oko mene vrtjeti i morao sam prekinuti misu, odmoriti se u kolibi katehiste Nikole, i kasnije nastaviti misu. Hvala Bogu, sve je sretno svršilo i ja sam nasta­vio u treće selo, dobro se napješačio i napostio, jer kako sam bio slab, nisam mogao ništa jesti. Navečer sam se sretno vratio u Mo­rapai i živ, i zdrav, i sretan i malo mršaviji...

Vaš otac Ante
Morapai, 16. travnja 1971.

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ČETVRTI DAN
VJERA MOJIH ŽUPLJANA

Baš je ovih zadnjih dana pripalilo. Oko podne sam prispio pred Kokhonovu kolibu. On je bio u našoj školi. A bio je i vjeran mini­strant. U selu je velika bijeda, pa je Kokhon otišao tražiti posla, i već ga duge dane nema kod kuće. Majka mu je žalosna i plače. Uznojen i izmoren kleknuo sam pred kolibicom. Zajedno smo se pomolili za Kokhona, da bi se naskoro vratio i majku razveselio.

Obilazio sam od kolibe do kolibe. Svagdje kratka molitva i bla­goslov. Osobito djeci. To se nikada ne smije ispustiti. I dajući bla­goslov tim Isusovim najdražima, koliko smo i mi blagoslovljeni!

Ljudi zamišljeno sjede pred kolibama i s čežnjom gledaju pre­ma zapadu i oblacima. Gledaju i mole se. Sprema se oluja.

U Okhilovoj kolibi sjeo sam na rogožinu i lijevao si vodu na glavu. Tijelo mi je jednostavno gorjelo. Ne znam da li ste to ikada iskusili: kao da vam iskre iz tijela izlaze. A oči su kao dva plamena. Izmore ova putovanja, ali ipak nisi umoran. Tajna našeg sveće­ničkog života, tajna i sreća!

Valjalo je blagosloviti nekoliko novih koliba. Katehiste Piusa još nije gotova, no kako je svećenik u selu, želi on to danas srediti. Čitava grupa dječice. Rogožine prostrte i u kolibi i pred kolibom. Počeli smo s lijepom pjesmom i krunicom. Sve u sreću Piusove obi­telji, čitavog sela, osobito za kišu, za sjetvu riže. Za sutrašnju misu skupili su između sebe milostinju. To je zavjetna misa za kišu. Dok smo molili krunicu, tamni oblaci se nadvili i izli se prva tropska kiša razblaživši i nesnosnu vrućinu i utješivši srca siromašnih se­ljaka. Djeca su od veselja zapjevala lijepu bengalsku pjesmu. Svi smo pokisli, jer je koliba tek privremeno bila pokrivena suhim palminim listovima.

Nakon toga preostalo je još nekoliko koliba. Valjalo je kroz bla­to, mrak, a i klisko je, pa smo svi nekoliko puta sjeli u blato ...

Večera je bila kod Okhila: riža i ispržena tikva, i uz to nešto malih račića. Malo, no od srca. Zajedno smo izmolili večernju mo­litvu. Od kiše čitava je veranda bila mokra, pa smo iz nekoliko rascijepljenih bambusa napravili krevet, metnuli na to rogožinu, pa si mekšaj rebra na tom »Dunlopilu«. A komaraca na tisuće i s krava, i s koza, i iz okolnih bara. Krave samo udaraju nogama i mašu re­pom da se oslobode te krilate nevolje. Mašu repom nad sobom, a mašu repom i nada mnom, jer je moj »krevet« bio baš na kraju ve­rande uz štalu. I dođe mi misao: Vidiš, koji put ni rep ne bi loše došao ! ! ! Te noći sanjao sam čudan san: o smokvama metkovskim... No ostale smokve na smokvama, a Ante izgrižen od koma­raca u Okhilovoj kolibi. Izgrižen, no živ i zdrav s glavom na ra­menu.

Ujutro je kapelica bila puna puncata. Zavjetna misa za kišu ujedno je bila i zahvalna. Počivao blagoslov Božji nad našim polji­ma i nad našim obiteljima! Pripravio sam u dvije velike zemljane posude svetu vodu, pa će oni time blagosloviti svoja polja.

Kad je tu sve svršilo, krenuo sam niz rijeku prema kapelici Gospe Fatimske. Dug je to put. Preko Boro Molakhalija i Šurdjuberija. Ljudi su čekali pred kapelicom. Imat ćemo danas Križni put kroz selo. Bidhu nosi veliki križ. Prva je postaja pred njegovom kućicom. Mnogi su se hindu pridružili. Pjevajući i moleći, obiđosmo selo uz kanal. Dosta je protestanata u tom selu. Molili su nas da se za­ustavimo pred njihovim kolibama. Trinaesta postaja bila je u dvo­rištu starice Paramanik, udovice pokojnog Padria Baptista. Sagnuta i godinama i bolešću, kleči u prašini pred svojom kućicom. Kod sva­ke postaje imali smo posebne nakane. Trinaesta postaja: Gospa pri­ma Isusa u krilo: »Za starce i starice u selu i na cijelom svijetu«. Ja sam se posebno molio za tolike moje duhovne majke, koje su svojom ljubavlju i dobrotom preuzele brigu moje pokojne majke. I ova dobra starica Paramanik. Kad god sam došao u to selo, ona bi uvijek pripravila jednu čašu mlijeka i dala mi to na spomen moje drage pokojne majke. Mene je to uvijek veoma dirnulo. I dok sam joj davao blagoslov na rastanku, uvijek sam zamolio i njezin bla­goslov.

Vaš otac Ante
Morapai, pred Uskrs 1971.

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

PETI DAN
NA JEDNOJ SVADBI

Danas je svadba obraćenika Pavla u selu Mitiny. Zaručnica mu je Jozefina. Ona je siroče. Roditelje jedva da i pozna. Odnijela ih je kolera. Njezin stric u svome siromaštvu pripremio je koliko je mo­gao da ovaj dan bude sretan.

Koliba im je do kapelice. Mali »gong« dao je znak za svetu misu. U crvenom »sariju« (bengalsko žensko odijelo), s vijencem oko vrata. Stara njezina baka dovela je do oltara. Lice joj se jedva vidi: sari je duboko spušten nad čelo. To je sveti bengalski običaj. Dječica promatraju mladenku... i opet po »bengalskom običaju« govore: »Baur mukh dekbo! - Hoćemo vidjeti mladenkino lice!«

Sve je bilo tako lijepo, priprosto, obiteljski. Lijepo u crkvi, li­jepo kasnije u maloj kolibi. Svi su primili Isusa u svetoj pričesti, svi su bili oko oltara. Zajednička molitva, zajednički blagoslov. U kolibi razni lijepi bengalski običaji: pranje nogu, poklon ovomu, poklon onomu, i onda sjedni da te počaste prženom rižom i čajem.

Bože moj, kojeg li siromaštva! No usred tog siromaštva ko­likog li bogatstva: onaj osmijeh, ona sreća duše u Božjoj milosti. Jozefina već nosi vodu i priprema stvari za kuhanje. Kako ću ja morati još u jedno selo, za mene je ona već pripremila prije »po­sebno« jelo na spomen ovog sretnog dana: rižu »dal«, jedno jaje i pržene ribe. Stola i stolica tu dakako nema. Podvij noge, sjedi na rogožinu. Žlica i noževa isto tako tu nema, operi ruke, prekriži se i počni sa svojih pet prstiju jesti. U početku ćeš zagristi i u prst, no ubrzo se čovjek nauči.

»Svečani ručak« je svršen. Blagoslovio sam sve prisutne, pa s misnom torbom na leđima uputim se preko suhih polja prema Dakhin Barasat, odakle ću u naše najudaljenije selo Bonmogra.

Vaš otac Ante
»Ministrant«, god. 1966., br. 1.

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ŠESTI DAN
MELINA

Naša junakinja Melina, Ona se jedva može micati. Strašna bo­lest gube polako joj izjeda noge. Već više od 10 godina ta Božja junakinja kao kandioce pred oltarom polako izgara žrtvujući se u ovom malom hramu, slamnatoj kolibi.

Kolibica joj je tako niska, da sam se jedva u nju mogao uvući. Kad god sam pohodio selo Utor Para, uvijek bih se navratio k Melini, da je blagoslovim i da ja primim njezin blagoslov: onaj. njezin osmijeh, malo kao tugaljiv, no tako divan, pun pouzdanja, pun vjere, pun vječnosti.

Leži na slami. Uz nju je njezino blago: jedna koza, u kutu mačka i dvije kokice. Na slamnatom krovu visi križ, njezino najveće blago. Desna joj je noga jedna golema rana, zavezana dronjcima. Kad se malo bolje osjeća, dogura se do kapelice. A kad ni to ne može, njezin vjerni muž Gupo uzme je na ruke, pa je kao malo dijete donese u crkvu. Ona ne bi nikad htjela ostati bez svete pri­česti. Ona Isusa treba, ona Isusa voli. I Isus voli nju, a ja sam siguran, da i Isus nju treba, da preko njezine žrtve dade milosti svoje kalvarijske žrtve onima koji Ga još ne poznaju.

Danas Melinu uz gubu muči i groznica. Stoga me zamolila da bih poslije svete mise Isusa donio u njezinu kolibu. Ona će na slami pripraviti oltar,, kao što je ono u Betlehemu učinila, draga Gospa. I uz to, dakako, i još jedan ljepši oltar, oltar svoga srca. Pod misom svi smo se molili za Melinu. Cijelo je selo voli. Poslije mise svi smo moleći i pjevajući otpratili euharistijskog Isusa do Melinine kolibe. Krasna tijelovska procesija uz Kultoski kanal, pokraj malog seo­skog groblja, dolje preko rižišta do slamnate Melinine kolibe, cr­kvice ove žive mučenice. Kako je krov nizak, klečeći sam obavio svete obrede. I koza, i kokice, i mačka, sve je mirno na slami. Melina sklopljenim rukama pozdravlja svoga Boga, koji eto iz lju­bavi prema njoj ponavlja opet betlehemsko čudo. Obukla je novu haljinu. Netko je tu haljinu darovao za naš veliki kip Blažene Gospe u crkvi, da se po bengalskom običaju Gospa, u, to »obuče«. A kako ja znam, da draga Gospa jako voli Melinu, to sam haljinu dao Melini. Siguran sam da se Nebeska Majka u nebu obradovala, kad je svoju dragu kćerku Melinu vidjela u tom lijepom odijelu, pripravnu da primi Njezina Sina. Izgledala je Melina kao Božji anđeo, puna svrhunaravne radosti, s ona dva oka, u kojima je titrao uskrsni Aleluja.

»Evo Jaganjca Božjega...« I ova božanska Žrtva postaje jedno s ovom ljudskom žrtvom, da bi ova ljudska žrtva mogla postati dio­nicom božanskih milosti ove božanske Žrtve. Klanjajmo se smjerno toj velikoj tajni. .. Danas mi je ta vječna ljubav i tajna izgledala još divnija i značajnija u ovoj maloj slamnatoj »katedrali« na domaku Sunderbanskih džungla.

Ljudi su klečali vani pred kolibom. Izmolili smo zajedno za­hvalne molitve, koje je predvodila Melina. Ne iz molitvenika, jer ona ne zna čitati; bila je to zahvala srca, bio je to hvalospjev »Ve­ličaj, dušo moja, Gospodina!« koji je izvirao iz srca, koje je postalo jedno s Božanskim Srcem. Nikoga nije zaboravila. Spomenula je svetog Oca u Rimu, svećenike, sestru Antoniju, koja joj je poslala lijek; seoske djevojke, koje su joj donijele vode; malu Sarolu, koja je donijela travu za kozicu; sve one koji su je danas došli pohoditi; sve one, koji na svijetu trpe; i onda s osmijehom, gledajući na svoje novo odijelo, drage Nebeske Majke, koja joj je posudila ovaj lijepi »sari«.

Dobra Melino, moli se za nas i uči nas tajni križa, tajni trp­ljenja!

Vaš otac Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, Split 1969.

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

SEDMI DAN
OLUJA

Ovih zadnjih mjeseci posao me upravo utukao. A da iskreno kažem, ni zdravlje nije bilo baš najbolje. Imao sam nekakvu čudnu groznicu kroz dulje vremena, no posla je bilo toliko, osobito pohodi u udaljena sela, da sam iz dana u dan odgađao odmor.

Prije dva-tri dana bio sam zbog zavjetne mise u selu Dhanghatti. Sparina je bila upravo nesnosna. Tako je skoro cijeli mjesec: temperatura oko 105 stupnjeva po F. Poslije mise otišao sam još blagosloviti jednu kuću i jednu staricu, pa kad sam se s nekoliko dječice vraćao preko rižinih polja u Morapai; baš negdje u sredini puta prolomila se strašna tropska oluja. Mi smo se jedva držali na nogama, dok su oko nas i nad nama bjesnili vjetar, kiša i gromovi. Bili smo znojni, a onda je nenadano pala temperatura, pa smo od studeni drhtali. Nakon nekog vremena jednostavno nismo mogli naprijed. Mali se Pulin hvata za moju košulju i misnu torbu, što sam je nosio na leđima. Nekako smo se dovukli do suhog kanala, pa smo se bacili iza nasipa, da se barem donekle zaštitimo od vi­hora. U kanalu se počela skupljati voda, noć se spustila, mi se pre­poručili dobrim Anđelima Čuvarima i krenuli prema Morapaju. Ne­koliko puta počeo sam se već bojati, jer od strašnog, vihora u toj tamnoj noći nismo ništa mogli vidjeti. Čekali bismo na bljesak oluje i onda trčali naprijed, a djeca se tresla i od studeni i od straha.

Tropske oluje znadu biti, uistinu, strašne. No, hvala dragom Bogu, izbili smo sretno pred kolibu našeg učitelja Jatina. Preko zadnja dva mala nasipa jednostavno smo se skotrljali, sve je bilo tako blatno i klisko. Tu smo susreli i naše dobre sestre svete Ane. Ja sam mislio da su one Već ranije stigle, no i. njih je nevrijeme negdje u polju zaustavilo. Sva sreća da je bio mrak, jer smo zbilja izgledali kao strašila. Djeci sam pripravio nešto toploga čaja, pa je bilo veselja.

I gle čuda: mene ona groznica ostavila, tropska oluja ju je oprala i utukla... Sreća u nesreći. Bio sam umoran, no sutradan sam morao u sela, pa sam zaboravio na umor...

Vaš otac Ante

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

OSMI DAN
MOJA SJETVA U MORAPAJU

Oprostite mi što sam se tako rijetko javljao ove godine! Vje­rujte mi, da me to najviše boli, što se ne mogu javljati, kako bih želio. I ovo nekoliko redaka tipkam, dok mi se oči od umora skla­paju ... »Palme« kao da su se osušile. Ne, to se neće dogoditi.. dugih 18 godina cvale su one, zalijevane ljubavlju i dobro­tom vašom, po Sunderbanskim džunglama dragog mi Bošontija, cvale žrtvama i poteškoćama uz obale rijeke Gangesa, po nepregled­nim bengalskim rižištima, po malim selima, uz kolibe mojih sirotana, cvale neopisivom srećom svećeničkog života.

I sada ih je dragi Isus presadio, kako sam vam već javio, u jedno drugo lijepo mjesto, mjesto meni tako drago, u Morapai, gdje sam pred 18 godina proveo prvu godinu svog svećeničkog ži­vota. I gle čuda! Presađene Palme procvale odmah istim onim žrtvama, poteškoćama i križevima. Udaljen donekle od rijeke Gan­gesa, no uvijek po malim bengalskim selima, uz kolibe mojih siro­tana, procvale opet neopisivom srećom svećeničkog života. Odakle ovo čudo? Sigurno ste pogodili: zalijevane su one istom onom, nepresahljivom vašom ljubavlju i dobrotom.

Pa vam se, dragi moji prijatelji i dobročinitelji, od sveg srca zahvaljujem prigodom svetih božičnih blagdana, želeći vama i svima vašima, osobito onima, koje vi toliko ljubite, vašoj djeci, obi­lje blagoslova od Malog Isusa i drage nam Gospe.

O Morapaju sam kratko pisao u Glasniku. Nalazi se kojih 40 km zapadno od Bošontija, u unutrašnjosti, udaljen od rijeke Gan­gesa. No, i tu su samo ravnice, presijecane malim kanalima, i tu je sva pokrajina pod vodom za vrijeme tropskih kiša, i tu je isti narod, isti jezik, isti običaji. Pohađanja sela su lakša, pa nije ne­moguće da će se  Ante malo potkožiti, pa ćete me možda jedva i prepoznati na budućim fotografijama. No tko zna: Bračka srdjela ostaje uvijek srdjela. Bilo kako bilo, posla je do preko glava. Oko 4.000 katolika u 20 sela. U Morapaju su dva samostana, lorentinke i sestre svete Ane s novicijatom. Tu su i dvije Junior High Schools. Tkalačka škola, Dispanzer... A tek smo dvojica tu. Sa mnom je jedan urođenički svećenik, o. Maurice Rozario, duša od čovjeka. Obojica smo sretni i zadovoljni u radu, pa se eto vi molite da bismo mogli radosno i veselo naprijed.

Završavam posebnim hvalama svim plemenitim dobrotvorima, koji su poslali darove preko »Hrv. Kat. Glasnika«. Hvala njima i hvala dobrim ocima franjevcima, koji mi sve to redovito šalju.

Pozdrav i blagoslov od vašeg

o. Ante.
»Tamo gdje palme cvatu« br. 45

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DEVETI DAN
PUTOVANJA

Iza Nazambhumia iznenada opazim pred sobom našeg bošontskog slugu Dhirena. Kao da je pao s mjeseca. Već se hvatao sumrak.

»Koja li te sreća nanijela, Dhiren?« upitam ga začuđen.

»Dva dana vas tražim. Otac Hebbelynck je teško bolestan u Bošontiju. Još će noćas morati na put«.

A ja baš sanjao kako ću se malo odmoriti, jer me putovanje u strašnoj sparini jednostavno utuklo. No, moj brat svećenik je bole­stan, pa se o umoru ne smije ni misliti.

Vijest se pronijela po selu da se neću moći do sutra zaustaviti. Ali oni su željeli svetu misu, i da prime Isusa, i da se svi skupa pomole za dobrog oca Hebbelyncka, koji je u školi toliko učinio za odgoj njihove dječice.

Predvečer je kapelica bila dupkom puna. Iza teškog dnevnog posla skoro su svi došli. I stari moj slijepi Jiten. Njegov sin Rono­jit doveo ga u crkvu. Ronojit je svršio četiri razreda u Bošontiju, zna lijepo čitati i pisati, pa kada koji put zbog nevremena ne može doći katehista, Ronojit izmoli molitve za selo. Školu je morao osta­viti da pomaže svome ocu. On i Badol su ministrirali. Imaju oni svoje latinske odgovore, no glavno je da ih dragi Isus razumije.

Svi su pristupili k stolu Gospodnjem. Na koncu smo se svi za­jedno pomolili za našeg dragog bolesnika. I ujedno smo se sjetili svih onih, koji trpe.

Tamna je noć. Put dalek. No, što ne može bratska ljubav? Moj katehista Chitto pripravio je čašicu američke kave. Uz krasan miris kave bio je i miris ulja, ribe i paprike, jer su vodu skuhali u loncu za papreni »torkari«. Ja sam mislio na vitamine B i C, pa je kava ipak bila slatka. To će biti naša večera, jer nema vremena da če­kamo. Katehista i ja ćemo na biciklu po tim kozjim stazama preko kanala... Ne pitajte me koliko smo se puta skotrljali niz nasip i očešali rebra. Čovjek ne zna da li bi se smijao ili bi plakao. Sreća u nesreći, da nas prije nitko nije vidio, pa smo se sami sebi smijali. A Chitto htio voditi putem, jer da su njegove oči bolje. No, tamno je kao u rogu, pa sam ja napokon šapnuo Anđelu Čuvaru svome i Chittovom  da nas oni oslobode od rupa i kanala!

Rano ujutro rekoh svetu misu u maloj kapelici, pa onda opet na put. Sunce me uhvatilo u Atarobhanki. Već sam duge dane na biciklu, pa obilja više ne mogu. A i bicikl se pokvario. Nekoliko minuta Vozi, onda siđi, pa pumpaj i pumpaj kotač. Stari bicikl... iz doba Matuzalema, pa ne znaš s koje bi strane počeo popravljati. Oko mene sve kao da gori. Prve vrućine bengalskog ljeta.

Kod Das Numbera valjalo je preko bambusovog mosta. Sve se klima ko babin zub... i most, a i jadni Ante. Koljena se samo tresu od umora. Baš je bio tamo moj vjerni Paul. On će mi pomoći.

Uzeo bicikl na rame, pa se junački uputio. No kud će ruka nego u pekmez! Zapeo jedan pedal o bambus. Paul je izgubio ravnotežu i onda ah, i bolje da vam sve ne kažem... Ode moj bicikl, moja roba, moje misne stvari... sve, sve ... izuzevši moje metkovske glave, koja je još bila na mojim ramenima! Sve, ama baš sve ode u ono slasno i masno bengalsko blato. Za bicikl dakako nisam se mnogo bojao, jer je već i tako klimav, da se jedva ima što na njemu pokvariti. No moje misne stvari! Otpjevat će mi lijepu pjesmicu dobra sestra Antonija, kad se vratim u Bošonti! Sva sreća, da se Paulu nije ništa dogodilo.

Iz daljine sam opazio toranj crkvice svete Male Terezije. Samo da mi je još pola sata ostati živ. I meni i  biciklu, jer su oba kotača bila bez zraka, lanac samo pada, a prednji dio tako se klima, kao da će puknuti u deset komada.

No glavno je da sam mogao utješiti bolesnog oca, pa sam onda zaboravio na sve muke i nevolje. Dati svećenički blagoslov bratu svećeniku. Koje li radosti, koje li utjehe. Uistinu je divan naš svećenički život, život žrtve, život vječne radosti. Naš je to, no uje­dno i vaš život vaša žrtva, vaša radost.

Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu Svemogućemu!

Vaš otac Ante
Bošonti, kolovoz 1961.
»Hrvatski Kat. Glasnik«, Chicago

MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ZAVRŠNA RIJEČ

Dragi molitelji, štovatelji o. Ante Gabrića i prijatelji misija,

prošli smo zajedno ovih devet dana, čitajući riječi i svjedočanstva života sluge Božjega oca Ante. Nisu to bile velike riječi ovoga svijeta, nego male, jednostavne slike: kolibe, blato, bolesnici, gladna djeca, oluje i umor… ali upravo u toj jednostavnosti zasjala je veličina njegova srca.

U njegovim pismima vidjeli smo što znači živjeti Evanđelje: dijeliti kruh s gladnima i donositi Isusa umirućima, ostati vjeran usred opasnosti i nepravdi, nositi nadu i kad sve izgleda izgubljeno, prepoznati veliku vjeru u siromašnima, radovati se malenim stvarima i jednostavnim ljudima, prihvatiti križ i pretvoriti ga u ljubav.

Otac Ante nije tražio lagan put. Njegov put bio je put darivanja – do kraja. U blatu bengalskih sela, među bolesnima, zaboravljenima i siromašnima, pronašao je ono najvrjednije: živoga Krista u čovjeku.

I zato nas njegova riječ i danas pita:
Gdje je moj Morapai?
Tko je moj Dolmoni, moja Melina, moja mala Rani?
Kome sam ja danas poslan donijeti kruh, riječ utjehe, osmijeh, vjeru?

Završavajući ovu travanjsku devetnicu, ne želimo samo diviti se njegovu životu – želimo ga nastaviti. U našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u susretima s ljudima koje nam Bog stavlja na put.

Molimo zato Gospodina da u nama zapali istu vatru: da budemo ljudi molitve i djelatne ljubavi, da ne prolazimo pokraj potrebitih, da imamo hrabro srce u teškoćama
i radosnu vjeru u svakodnevici.

Neka nas zagovor sluge Božjega oca Ante Gabrića prati, da i mi poput njega budemo mali misionari svakog dana.

I neka nas sve vodi prema onom cilju kojem je on težio cijelim životom:
od zemaljskog rođendana – prema nebeskom.

Slugo Božji, oče Ante Gabriću, moli za nas!
Vicepostulatura sluge Božjega o. Ante Gabrića i Zaklada Otac Ante Gabrić

Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.

Slijedeću devetnicu započinjemo 20. svibnja

Svako vam dobro i Božji blagoslov!

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora

Iako je lokalitet prvi put istražen još 1961. godine, kada ga je istraživao arheolog Ante Šonje, tek su recentna sustavna istraživanja dala cjelovitiju sliku. Otkrivena je jednobrodna kapela s polukružnom apsidom, a među nalazima se izdvajaju pod od pravilno klesanih kamenih ploča i ulomci oltara od prokoneškog mramora, materijala koji jasno upućuje na važnost ovog prostora u tadašnjem kontekstu. No, Pudarica nije izoliran slučaj. Uz crkvu su pronađeni i tragovi gospodarskog kompleksa, vile rusticae, dok se u neposrednoj blizini nalazi i prapovijesni lokalitet Sv. Anđeo, što zajedno sugerira kontinuitet života na ovom prostoru kroz više povijesnih razdoblja.

Gradonačelnik Peršurić tom je prilikom istaknuo kako Poreč paralelno razvija grad i čuva njegov identitet:
„Ulaganja u gradu ne odnose se samo na komunalne projekte, nego i na našu kulturnu baštinu. Uz ulaganja u obnove Palače Sinčić, Romaničke kuće, Kuće Joakima Rakovca, Crkve Gospe od Anđela i niza mjesnih crkava ili gradske rive, istovremeno ulažemo u istraživanja – od Marafora i Loruna do Pudarice. To je jedini način da prostor razvijamo, a da pritom znamo što čuvamo i zašto je to važno.”

Ravnateljica Uljančić naglasila je širinu djelovanja muzeja:
„Zavičajni muzej Poreštine kontinuirano radi na više razina, od obnove vlastitog sjedišta, preko izložbenih programa, edukacija i radionica, do terenskih istraživanja poput ovoga. Pudarica pokazuje koliko još ima neistraženih slojeva naše prošlosti i koliko je važno sustavno ulagati u njihovo otkrivanje i očuvanje.”

Istraživanja na Pudarici financira Grad Poreč-Parenzo, a u sljedećoj fazi planira se konzervacija zidova i uređenje lokaliteta za posjetitelje u ugodnom prirodnom okruženju. Ako se dinamika nastavi, Pudarica bi uskoro mogla postati novo mjesto na karti kulturnih punktova, ne samo za stručnjake, nego i za sve koji žele vidjeti kako povijest doslovno izlazi na površinu.

porec.hr/hr

Prvo odredište bio je Colle Don Bosco, rodno mjesto sveca mladih gdje su mladi obišli Don Boscovu kuću, Livadu sna, baziliku i mjesta njegova djetinjstva i odrastanja. Hodali su putovima kojima je hodao kao dječak, slušali o njegovim prvim borbama, snovima i susretima koji su ga obilježili, a dan završili svetom misom u Gornjoj bazilici.

U Torinu je središnje odredište hodočašća bio Valdocco, mjesto gdje je don Bosco okupljao svoje dječake i gdje je nastao prvi don Boscov oratorij. Mladi su ondje mogli doslovno stati na mjesta na kojima je započela salezijanska povijest: Pinardijeva kapela, dvorište Valdocca, bazilika Marije Pomoćnice, Don Boscove sobe. Mladi su također imali priliku upoznati i druge velike torinske svece, poput sv. Josipa Cafassa i sv. Piera Giorgia Frassatija. Posebno snažan trenutak bila je večer klanjanja i ispovijedi u bazilici Marije Pomoćnice.

Treći dan hodočašća vodio ih je u Chieri, grad u kojem je mladi Ivan Bosco sazrijevao, učio, gradio prijateljstva i ozbiljnije razlučivao svoj poziv. Ondje su mladi mogli bolje razumjeti kako je svetost rasla u običnoj svakodnevici: kroz školu, prijatelje, rad, molitvu i male vjernosti.

Ono što je hodočašće učinilo posebno snažnim nije bio samo bogat program, nego i prisutnost salezijanaca koji su tri dana hodali s mladima, slavili sakramente, vodili skupine, razgovarali s njima i bili im blizu. Ta jednostavna, očinska prisutnost dala je cijelom iskustvu prepoznatljiv donboscovski pečat.

donbosco.hr

Pošto je Isus nahranio pet tisuća ljudi, vidjeli su ga učenici kako ide po moru. Sutradan mnoštvo naroda, koje osta s onu stranu mora, zapazi da ondje bijaše samo jedna lađica i da Isus nije bio ušao zajedno sa svojim učenicima u lađicu, nego da oni odoše sami. Iz Tiberijade pak stigoše druge lađice blizu onog mjesta gdje jedoše kruh pošto je Gospodin izrekao zahvalnicu.

Kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđe u lađice i ode u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?«

Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac — Bog — opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?«

Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

Svećenik: p. Ivan Dominik Iličić.

Papa Lav XIV. dao je izrazito pozitivnu ocjenu trodnevnoga boravka u Kamerunu, zemlji koja – kako je rekao – na mnogo načina predstavlja srce Afrike: riječ je o anglofonskoj i frankofonskoj zemlji s oko 250 lokalnih jezika i velikom raznolikošću etničkih skupina. Tijekom leta prema Angoli, trećoj postaji njegova apostolskog putovanja u Africi, Papa je, nekoliko minuta nakon polijetanja, došao među novinare kako bi im zahvalio na radu, ali i razjasnio neka pitanja vezana uz tumačenje njegovih nedavnih izjava.

„Proširila se određena naracija koja nije posve točna, zbog političke situacije nastale kada je, prvoga dana putovanja, predsjednik Sjedinjenih Država dao neke izjave o meni“, rekao je papa Lav, osvrćući se na optužbe koje je Donald Trump iznio ranije tijekom tjedna, a na koje se Papa već osvrnuo tijekom leta iz Rima. Iako su američki predsjednik, kao i potpredsjednik J. D. Vance, nastavili s komentarima i sljedećih dana, za Svetoga Oca ta je tema bila zaključena već prvoga dana.

„Velik dio onoga što je od tada napisano nije ništa drugo nego komentar na komentar, u pokušaju tumačenja izrečenoga“, istaknuo je papa Lav XIV. Kao primjer naveo je govor održan na Molitvenom susretu za mir 16. travnja, koji je – kako je pojasnio – bio pripremljen dva tjedna ranije, znatno prije nego što je predsjednik komentirao njega i njegovu poruku mira. „Pa ipak, protumačen je kao da pokušavam ponovno raspravljati s predsjednikom, što uopće nije u mom interesu“.

Papa je ponovno naglasio svrhu svojega pohoda Africi: „Dolazim prvenstveno kao pastir, kao poglavar Katoličke Crkve, kako bih bio s afričkim katolicima, slavio s njima, ohrabrio ih i pratio“. Istaknuo je i druge dimenzije posjeta, spomenuvši „izvrstan susret“ sa skupinom imama u nuncijaturi u Yaoundéu te potrebu daljnjega promicanja dijaloga, bratstva i mira među pripadnicima različitih religija, u kontinuitetu s nastojanjima pape Franje.

Papa je također izrazio zadovoljstvo susretom na Katoličkom sveučilištu Srednje Afrike, gdje je blagoslovio spomenik s kartom Afrike i likom svetoga Augustina u središtu: „Taj spomenik izražava dio onoga što ova Crkva predstavlja.“

U svojem obraćanju osvrnuo se i na pitanje nejednake raspodjele bogatstva, prisutno diljem Afrike. Posebno je istaknuo da je Kamerun zemlja bogata mogućnostima, ali i izazovima.

„Sada se u Angoli taj put nastavlja. Nastavljamo naviještati poruku evanđelja“, rekao je Papa, naglasivši ljepotu kršćanskoga života koji znači nasljedovati Krista, promicati bratstvo i prijateljstvo, uzdati se u Gospodina te tražiti načine za promicanje pravednosti i mira u svijetu.

Preko jedinoga kamerunskog novinara na letu, Charlesa Ebunea iz Kamerunske radiotelevizije (CRTV), papa Lav XIV. uputio je zahvalnost cijelom narodu Kameruna „za divan doček, veliki entuzijazam i radost ljudi. Bilo je apsolutno fantastično!“ Istaknuo je i kako su mnogi, kroz to zajedništvo, ponovno otkrili ljepotu nasljedovanja Isusa Krista i zajedničkoga slavljenja vjere. „Jako sam sretan što sam doživio to iskustvo“, rekao je Papa.

Na kraju je još jednom zahvalio i pozdravio oko 70 novinara koji ga prate na putovanju: „Jako mi je drago što vas mogu pozdraviti i zahvaliti vam za posao koji obavljate. Nadam se da će nas Gospodin i dalje blagoslivljati na ovom putovanju. Vidimo se u Angoli!“

Nakon pozdravnih riječi predsjednika Gonçalvesa Lourença koji je predstavio problematičnu situaciju potkopanu „neobuzdanom utrkom za sirovinama oduzetima suverenim zemljama silom oružja najmoćnijih svjetskih vojski“, Papa se u govoru, održanom na portugalskom jeziku, usredotočio na neetično iskorištavanje resursa zemlje.

Molitva za žrtve poplava u Bengueli
Papine su misli na početku njegova govora bile posebno posvećene stanovništvu pogođenom prošle nedjelje velikim poplavama u kojima je poginulo tridesetak osoba, a koje su uništile infrastrukturu potopivši čitave četvrti. Više od 34.000 ljudi bilo je prisiljeno napustiti vlastiti dom. Najteža je situacija u Bengueli, na atlantskoj obali gdje su život 23 izgubile osobe.

Prije nego što nastavim, želio bih zajamčiti svoje molitve za žrtve obilnih kiša i poplava koje su pogodile pokrajinu Benguela, kao i izraziti svoju blizinu obiteljima koje su izgubile dom. Znam također da ste vi, Angolanci, ujedinjeni u velikom lancu solidarnosti prema svima koji su pogođeni.

Prekinuti lanac interesa koji život svodi na robu

Sveti je Otac istaknuo da angolski narod posjeduje blago koje se ne može prodati ni ukrasti. U svijesti da još uvijek ima onih koji se opiru onomu što on naziva "obmanom bogatstva", Papine riječi upozoravaju na rizik da radost i nada - vrline koje on naziva "političkima" - budu oslabljene i kontaminirane iluzijama i iskrivljenjima.

Dobro znate da se vaše regije prečesto gledalo, i dalje se gleda, kako bi se dalo ili, češće, kako bi se nešto uzelo. Potrebno je prekinuti taj lanac interesa koji stvarnost i sām život svodi na robu.

Razvojni model koji diskriminira i isključuje

Petrov je nasljednik govorio o želji za beskonačnim koja je "načelo društvene transformacije dublje od bilo kojeg političkog ili kulturnog programa". To je svojevrsni kompas koji mora voditi razvoj zemlje potičući njezine najbolje energije koje znaju prepoznati gdje se nalazi istinska mudrost, ona koja ne dopušta da ju ugase ideologije. Papa je rekao da želi poslušati i ohrabriti one koji su već odabrali dobro, pravednost, mir, toleranciju i pomirenje. Istodobno, zajedno s milijunima muškaraca i žena dobre volje koji su prvo bogatstvo Angole, želim zazvati obraćenje za one koji biraju suprotne putove i priječe njezin skladan i bratski razvoj – kazao je Papa te istaknuo:

Koliko patnje, koliko smrti, koliko društvenih i ekoloških katastrofa donosi ta ekstraktivna logika! Sada već posvuda vidimo kako potiče razvojni model koji diskriminira i isključuje, ali koji se još uvijek želi nametnuti kao jedini mogući.

Hitno potrebno prevladati sukobe i neprijateljstva

Riječ 'sloga' ponavlja se u Papinom govoru kao cilj i metoda koju treba stalno tražiti. Zatim citira svetoga Pavla VI. i njegovu apostolsku pobudnicu Gaudete in Domino, u kojoj je već tada, tumačeći brige svijeta mladih, upozorio na „senilni aspekt“ u civilizaciji koja počinje u potpunosti prihvaćati hedonističku i materijalističku logiku načina života. Papa Lav XIV. je stoga podsjetio na "ožiljke" koje su upravo materijalno iskorištavanje i želja nametanja jedne ideje pred drugima ostavili na "povrijeđenom" tkivu angolskoga društva.

Africi je hitno potrebno da prevlada situacije i pojave sukoba i neprijateljstva, koji razdiru društveno i političko tkivo brojnih zemalja, potičući siromaštvo i isključenost. Samo kroz susret život cvjeta. Dijalog je početak. To ne isključuje neodobravanje, koje može postati sukob.

Papa se potom osvrnuo na razmatranja svojega prethodnika pape Franje, koji je u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium govorio o gubitku horizonta koji stvaraju sukobi, pred kojima se može postupati poput Poncija Pilata, ostati njima zatočeni ili ih iskoristiti kao priliku za pokretanje novog, konstruktivnog, a ne destruktivnog procesa. To je put koji želi papa Lav XIV., koji vjeruje u potencijal zemlje, pod uvjetom da oni na odgovornim položajima budu prvi koji vjeruju u njega. Angola može znatno rasti, ako budete prije svega vi, koji imate vlast u zemlji, vjerovali u raznolikost njezinih bogatstava – rekao je Papa te potaknuo:

Nemojte se bojati neodobravanja, nemojte gušiti vizije mladih i snove starijih, znajte upravljati sukobima pretvarajući ih u putove obnove. Stavite opće dobro ispred jednostranih interesa, nikada ne miješajući svoju stranu s cjelinom. Povijest će vam tada pokazati da ste u pravu, čak i ako u tom trenutku netko bude neprijateljski raspoložen prema vama.

Posljedice društvenoga nezadovoljstva

Despoti i tirani tijela i duha žele duše učiniti 'pasivnima' i 'podloženima vlasti' – istaknuo je Papa. Upravo su to uvjeti u kojima se lako gnijezde fanatizam, podložnost, zlatna iluzija i mit o identitetu. To su zastranjenja koja se Papa ne boji istaknuti i imenovati, ulazeći u njihove posljedice i pozivajući se, još jednom, na učenje pape Franje, koji je u enciklici Fratelli tutti oštro upozorio na politički mehanizam razbješnjivanja, pogoršavanja i polarizacije:

Nezadovoljstvo, osjećaj nemoći i iskorijenjenosti razdvajaju nas, umjesto da nas povezuju, šireći klimu otuđenja od javnih stvari, prezira prema nesreći drugih i nijekanja svakog bratstva. Ta nesloga razgrađuje temeljne odnose koje svatko od nas održava sa samim sobom, s drugima i sa stvarnošću.

Bez susreta nema politike; bez drugoga nema pravednosti

Riječ je o suprotstavljanju, uz pomoć Duha Svetoga, nagrizajućem djelovanju otuđenja koje guši svaki entuzijazam i dobre namjere. Ono što je papa Lav na kraju povjerio, poput manifesta, u ovoj trećoj etapi svojega apostolskog putovanja u Afriku, jest da bez radosti nema obnove, bez unutarnjeg života nema oslobođenja, bez susreta nema politike, bez drugoga nema pravednosti. Ujedinjenje snagā i namjerā ostaje uporište političkoga i društvenoga djelovanja. Stoga je istaknuo:

Zajedno možete Angolu učiniti projektom nade. Znam koliko cijenite djelovanje Katoličke Crkve u službi zemlji, a koja želi biti kvasac u tijestu i poticati rast pravednoga modela suživota, oslobođenoga ropstva koje nameću elite s mnogo novca i lažnim radostima.

Želje angolskoga Predsjednika za mir

Jedinstvo i dijalog. Ključne su riječi koje je danas rabio i angolski Predsjednik. Sloga i bratstvo, posebno na Bliskom istoku, nade su koje proizlaze i iz zabrinutosti zbog sloma gospodarstava prouzročenoga ratovima. S obzirom na moralni autoritet Pape, apel je predsjednika Gonçalvesa Lourença upravo to da Papa i dalje bude poput mosta. To je dužnost od koje se nijedan politički vođa ne može izuzeti; oni – zahtjev je Predsjednika – moraju hitno iskoristiti svoj utjecaj kako bi pravednost i dijalog prevladali nad uporabom sile.

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?«

Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?«

Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«

A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!«

I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«

U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Svećenik: fra Luka Madunić.

"I Međugorje je mjesto, mjesto suza, mjesto iskrenog plača, iskrenog vapaja. I ako i gdje, ovdje se moli suzama, i na Podbrdu, i na Križevcu, i ovdje u crkvi, na svim ovim mjestima koje su nam obilježena. I suze su dovoljan znak, suze su dovoljan govor, ne treba više ništa reći", poručio je fra Ivan Hrkać.

Cijelu propovijed poslušajte u nastavku.

Posljednjih godina nekoliko je europskih zemalja usvojilo mjere kako bi spriječilo žene koje traže pobačaj da se susretnu s ljudima koji ih pokušavaju odvratiti.

Jedan od najpoznatijih primjera je Ujedinjeno Kraljevstvo. Kršćani su prijavljeni policiji i kažnjeni samo zato što su se tiho molili u blizini jedne od tih klinika, piše Evangelical Focus.

U Njemačkoj i Austriji suci su poništili zabrane

U Njemačkoj je vlada savezne države Sjeverna Rajna-Vestfalija 2024. godine zabranila skupini da se približi klinikama za pobačaj na manje od 100 metara.

Vlasti su se pozvale na Zakon o sukobu interesa u trudnoći, koji zabranjuje djela “uznemiravanja ili zastrašivanja” trudnica.

No sud u Aachenu zaključio je da je zakon nepravilno primijenjen.

Prema presudi, skupina, koja je aktivna oko 20 godina promicajući alternative pobačaju, prikazivala je samo slike Isusa ili djece, bez izravnog pristupanja ženama ili pokušaja kontakta s njima.

Suci su izjavili da zakonodavstvo općenito ne zabranjuje izražavanje mišljenja, niti jednostavno izlaže trudnice različitim mišljenjima.

U Austriji je upravni sud u Beču također presudio u korist slobode okupljanja.

Grupa Jugend Fürs Leben („Mladi za život“) najavila je svoju namjeru da održi „tihu i mirnu molitvu za zaštitu, dostojanstvo i očuvanje ljudskog života“ u blizini klinika za pobačaje.

Akcija je prijavljena policiji i isprva zabranjena, ali je kasnije odobrena.

Sada su suci jasno dali do znanja da mirna molitva predstavlja okupljanje zaštićeno Ustavom i da takve demonstracije ne bi trebale biti zabranjene u budućnosti.

Rasprava se nastavlja

Unatoč odlukama, austrijski parlament će 2026. raspravljati o novom zakonodavstvu o uznemiravanju u javnim prostorima, što bi moglo stvoriti nove prepreke za pro-life skupine.

Ipak, molitveni sastanci i javne demonstracije koje ne uključuju neželjeno uznemiravanje teško bi se mogle zabraniti s obzirom na ustavna jamstva slobode izražavanja i okupljanja koja postoje u mnogim europskim zemljama.

Prema Evangelical Focusu, pro-life organizacije suočile su se s neprijateljstvom u raznim europskim zemljama, prenosi novizivot.net.

Organizatori naglašavaju da je osigurano i čuvanje djece.

Kad nasta večer, siđoše Isusovi učenici k moru, uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima. More se uzburkalo od silnog vjetra što je zapuhao.

Pošto su dakle isplovili oko dvadeset i pet do trideset stadija, ugledaju Isusa gdje ide po moru i približava se lađici. Prestraše se, a on će njima: »Ja sam! Ne bojte se!« Htjedoše ga uzeti u lađicu, kadli se lađica odmah nađe na obali kamo su se zaputili.

Svećenik: fra Jure Josipović.

Naravno, čak i stotine tisuća blijede u usporedbi s milijunima. Zato će statistike još neko vrijeme pokazivati snažan pad praktičnih katolika. No ako jedan motivirani obraćenik ili povratnik ima duhovnu energiju deset mlakih katolika, koliki će tek biti utjecaj tih novih skupina obraćenika? Čini se da im je svima zajednička ljubav prema tradicijama, a ponekad i prema Tradiciji, pa čak i prema tradicionalnoj misi. Molimo da ova nova „kreativna manjina“ (riječima tadašnjeg kardinala Joseph Ratzinger) donese snažniju i vjerniju Crkvu.

Takozvani „Srednji pojas“ u Nigeriji ponovno je bio posebno teško pogođen. Prije Uskrsa, 27 ljudi je ubijeno u napadu u Angwan Rukubi u regiji Plateau, blizu Josa. Na uskrsnu nedjelju, naoružani napadači u državi Kaduna napali su dvije crkve u selu Ariko. Prema izvještajima lokalnih ljudi, najmanje pet do sedam osoba ubijeno je tijekom crkvene službe, a ostali su oteti. Kontroverzne su informacije o točnom broju žrtava i navodnom oslobađanju talaca.

Također je bilo napada na kršćanska sela u državi Benue na uskrsnu nedjelju. Prema lokalnim izvorima, ubijeno je 26 osoba. Sljedećega dana još dvoje ljudi koji su radili kao čuvari ubijeno je iz vatrenoga oružja u državi Plateau. Osim ciljanih napada na kršćane, u regiji Zamfara oteto je više od 150 osoba različitih vjerskih opredjeljenja, uglavnom žena i djece. Nasilje stoga ne pogađa samo vjerske skupine, već cijele seoske zajednice u okruženju trajne nesigurnosti u kojemu se državna zaštita često smatra neprikladnom.

Sirija, Irak i Iran

Na Bliskome istoku također je bilo napetosti oko Velikoga tjedna. U Siriji je šest mladih kršćana uhićeno u gradu al-Suqaylabiyya nakon što je sukob među mladima prerastao u nerede protiv kršćanskih domova i tvrtki. Dok su se kršćanski predstavnici s lokalnim muslimanskim vođama usredotočili na deeskalaciju sukoba, uhićenja su ostala ograničena na kršćanske sudionike. Osim toga, u pokrajini Tartus oskvrnjeni su kršćanski grobovi i uklonjeni križevi s nadgrobnih ploča.

U Iraku su crkveni čelnici otkazali veliku proslavu Cvjetnice s tisućama sudionika iz sigurnosnih razloga.

U Iranu su također ograničene ili otkazane brojne proslave Uskrsa. U nekoliko zemalja regije Veliki tjedan obilježen je neizvjesnošću, prijetnjama i političkim napetostima. Unatoč situaciji, crkveni glasovi u regiji naglašavaju nadu i ustrajnost. Čelnik iranske Crkve izjavio je: „Čak i u sjeni rata, Bog daje život. Čak i u raseljavanju, Bog je prisutan.“

Pogođene stotine milijuna ljudi

Prema Organizaciji, više od 388 milijuna kršćana diljem svijeta živi u uvjetima visoke razine progona ili diskriminacije. Prema vlastitim izjavama, Organizacija je aktivna u oko 70 zemalja svijeta od 1955. godine i podržava pogođene bez obzira na njihovu vjeru.

(kta)

U svojoj homiliji, Papa se osvrnuo na Isusovo čudo umnažanja hljebova i riba za golemo mnoštvo. Istaknuo je kako ljudi, baš kao i u Isusovo vrijeme, gladuju za kruhom i pitaju se: „Gdje je Bog pred licem ljudske gladi?“

Solidarnost kao „kruh“ za čovječanstvo

Sveti je Otac kazao kako je Isus na to pitanje odgovorio dijeleći sa svima ono što su on i oni oko njega imali. „Ozbiljan problem riješen je blagoslovom ono malo hrane što je bilo dostupno i njezinim dijeljenjem sa svima koji su bili gladni. Umnažanje kruhova i riba dogodilo se tijekom dijeljenja: to je čudo“, rekao je ističući kako sve dok se kruh ne krade u sukobima, ne gomila kroz racionalizaciju ili ga ne rasipaju oni koji se prejedaju, hrane ima za sve. Dodao je kako, uz materijalne potrebe, čovjek gladuje i za kruhom života u miru, slobodi i pravednosti, a svaki čin solidarnosti i praštanja postaje „zalogaj kruha za čovječanstvo kojemu je potrebna skrb“.

„Ipak, samo to nije dovoljno“, naglasio je Rimski biskup dodajući kako hranu koja održava tijelo mora, s jednakom ljubavlju, pratiti hrana za dušu – hrana koja hrani savjest i snaži u mračnim trenutcima straha i usred sjena patnje.

„Krist nam se daruje u euharistiji, uzdržavajući Crkvu i jačajući nas na našem putu“, rekao je Sveti Otac potičući katolike da primaju euharistiju kao znak Božje ljubavi, jer ih Otac u Kristu poziva da dijele ono što imaju kako bi se to umnožilo u brizi Crkve.

Podsjetio je da Bog poznaje životne situacije svakog čovjeka, sve njegove radosti i žalosti, te je ohrabrio afričku mladež da „umnože svoje talente vjerom, ustrajnošću i prijateljstvom“.

„Budite prvi čija će lica i ruke donijeti kruh života vašim bližnjima, pružajući im hranu mudrosti i oslobođenje od svega što ih ne hrani, već im zamagljuje plemenite želje i oduzima dostojanstvo“, pozvao ih je.

Slijediti svoj poziv

Papa je primijetio bogatstvo kamerunskih prirodnih resursa, koje stoji u suprotnosti s materijalnim siromaštvom s kojim se mnogi suočavaju. „Ne prepuštajte se nepovjerenju i obeshrabrenju. Odbacite svaki oblik zlostavljanja ili nasilja, koji obmanjuju obećavajući laku zaradu, ali otvrdnjuju srce i čine ga neosjetljivim. Ne zaboravite da je vaš narod još bogatiji od ove zemlje, jer vaše blago leži u vašim vrijednostima: vjeri, obitelji, gostoljubivosti i radu“, posvijestio je papa Prevost pozivajući afričku mladež da slijedi poziv koji im Bog namjenjuje, kako bi mogli biti protagonisti vlastite budućnosti. „Ne dopustite da vas iskvare iskušenja koja uzalud troše vašu energiju i ne služe napretku društva“, ohrabrio je.

Zaključujući homiliju, pozvao je sve kršćane da naviještaju evanđelje Kristova oslobođenja od grijeha i smrti jer naviještati Uskrslog Isusa znači ostavljati znakove pravednosti u napaćenoj i potlačenoj zemlji, znakove mira usred suparništva i korupcije, znakove vjere koji nas oslobađaju praznovjerja i ravnodušnosti.

U nastavku prenosimo dirljivo svjedočanstvo Marije Ane iz Zagreba,  koje je izvorno objavljeno na Facebook stranici posvećenoj sv. Šarbelu. Ovo svjedočanstvo govori o borbi s teškom bolešću, ali još više o snazi molitve, pouzdanja u Boga i zagovoru ovog velikog sveca.

‘Stigla strašna vijest’

“Prije nekoliko godina, u maloj knjižari, pozornost mi je privukla knjižica ‘Pobožnost sv. Šarbelu Makhlufu’. Iako nikad prije nisam čula za njega, kupila sam je i izmolila devetnicu. Molitvenik sam potom odložila, ne sluteći što me čeka…
Nakon nekog vremena, stigla je strašna vijest: dijagnoza zloćudnog raka mjehura. Bila sam prestravljena. Od tog oblika bolesti oporavlja se tek 5 % bolesnika. U suzama sam zavapila:
‘Gospodine, želim gledati kako mi unuke rastu! Potpuno se predajem u Tvoje svete ruke!’
U jeku liječenja, usnula sam neobičan san: nalazim se u ruševinama, a svuda oko mene velike slike sv. Šarbela. U trenutku kad počnem propadati u provaliju, osjetim ruke koje me snažno vuku gore i spašavaju. Probudila sam se s jasnom porukom – Bog želi da se molim sv. Šarbelu.

Šok za liječnike

Pronašla sam onaj odloženi molitvenik. Uz terapije, molitva je bila moje najjače oružje. Nakon šeste kemoterapije, uslijedio je šok za liječnike.
Pregledavajući nalaze, doktor je uzviknuo: ‘Vaš mjehur je potpuno zdrav! Nevjerojatno ste dobro reagirali!’
Prošle su četiri godine. Redovito se kontroliram, a svaku večer molim litanije u zahvalu ovom čudotvorcu. Posebno me usrećio dolazak njegovih moći u Križevce 2025. godine – bio je to predivan dan milosti!”

Marija Ana F., Zagreb”, stoji u objavi na facebook stranici.

U svojem pozdravnom govoru predsjednik HBK-a nadbiskup Kutleša istaknuo je da se zasjedanje održava u uskrsnome vremenu u kojemu u Crkvi odzvanja Gospodinov poziv na mir za kojim čeznu svi narodi, osobito stanovnici ratovima ugroženih područja. Pozvao je biskupe da u zajedništvu s papom Lavom XIV. mole za mir u svijetu, a na poseban način na Bliskome istoku i u Ukrajini. Podsjetio je na proslavu nekoliko obljetnica Hrvatske inozemne pastve na kojoj su biskupi sudjelovali dan prije u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. Sa zahvalnošću je dodao da nas te obljetnice podsjećaju na vjernost i žrtvu brojnih misionara, redovnika, redovnica i vjernika laika koji su kroz desetljeća pratili naše iseljenike, dijelili s njima radosti i kušnje migracijskih valova te im čuvali i prenosili dar vjere i hrvatski identitet. Nakon predstavljanja glavnih tema zasjedanja zaželio je da zasjedanje bude vrijeme u kojemu će biskupi, u ozračju vazmene radosti, obnoviti svoju raspoloživost Gospodinu i njegovu narodu.

Potom su gosti ukratko prikazali stanje Crkve i društva u svojim zemljama.
U radnom dijelu zasjedanja biskupima je predstavljena prva apostolska pobudnica pape Lava XIV. „Dilexi te“, posvećena jednoj od temeljnih evanđeoskih tema: ljubavi prema siromašnima. Dokument je jedan od programskih tekstova pontifikata pape Lava XIV. Temeljna misao pobudnice jest da ljubav prema siromašnima nije dodatak kršćanstvu, nego jedno od glavnih mjesta susreta s Kristom. Dokument polazi od Isusovih riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Istaknuto je kako u siromahu ne susrećemo samo čovjeka kome treba pomoći, nego samoga Gospodina. Upravo zato odnos prema siromašnima ne pripada samo području humanosti ili dobročinstva, nego području vjere i identiteta Crkve. Papa tom pobudnicom želi podsjetiti Crkvu na jednu jednostavnu, ali zahtjevnu istinu: siromašni nisu „drugi“, nego naši; nisu na rubu, nego zauzimaju središnje mjesto na kojem se provjerava vjerodostojnost evanđelja. U svjetlu pobudnice biskupi su promišljali o raznim skupinama u društvu koje su posebno obilježene siromaštvom i rizikom od siromaštva te je istaknuto kako Crkva na razne načine, preko svoje mreže Caritasa, pomaže brojnim osobama u nevolji, poput beskućnika, žrtava obiteljskog nasilja, osoba s invaliditetom, trudnica, majki s malom djecom i umirovljenika.

U nastavku zasjedanja bilo je govora o informatizaciji župne administracije. Istaknuta je važnost suvremenih informacijskih alata i rješenja koja mogu pridonijeti većoj transparentnosti i učinkovitosti župne administracije te uvelike olakšati svakodnevni rad župnika i župnih suradnika.

Na zasjedanju je biskupima predstavljen dosadašnji tijek rada na prijevodu Rimskog misala.
Biskupi su se osvrnuli i na aktualnosti vezane uz Hrvatsku katoličku mrežu koja objedinjuje medije Hrvatske biskupske konferencije: Hrvatski katolički radio, Informativnu katoličku agenciju, kao i odjel novih medija. Ponovno je istaknuta važnost medija u djelu evangelizacije te njihov doprinos prisutnosti Crkve u javnosti. Za novu glavnu urednicu Hrvatske katoličke mreže imenovana je gospođa Diana Tikvić.

Caritasu, kao jednom od temeljnih poslanja Crkve, biskupi su posvetili posebnu pozornost. Hrvatski Caritas na brojnim područjima, u suradnji s mrežom biskupijskih Caritasa, pomaže potrebitima u njihovim konkretnim životnim situacijama. Zbog stalne prilagodbe djelovanja Hrvatskog Caritasa biskupi su na ovom zasjedanju usvojili novi statut te važne ustanove HBK-a.
Biskupi su upoznati i s nastojanjima oko Hrvatskog martirologija kojim Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine već dugi niz godina žele dati doprinos popisivanju svih žrtava nakon Drugog svjetskog rata te tako sačuvati spomen na brojne svjedoke vjere, na što je pozvao sveti Ivan Pavao II.

Na zasjedanju su donesene odluke i o pojedinim mandatima u tijelima HBK-a. Između ostaloga, za novog predsjednika Pravne komisije HBK-a izabran je biskup Marko Kovač. Obnovljen je mandat biskupu Tomislavu Rogiću, predsjedniku Odbora za mlade, biskupu Ranku Vidoviću, predsjedniku Vijeća za pastoral pomoraca i turista, i biskupu Miji Gorskom, predsjedniku Odbora za sredstva društvenih komunikacija. Za člana Biskupske komisije za Hrvatski Caritas imenovan je biskup Marko Medo. Za voditelja Hrvatskog katoličkog biblijskog djela imenovan je izv. prof. dr. Taras Barščevski. Za duhovnika djelatnika u uredima i ustanovama HBK-a imenovan je vlč. Odilon Singbo.

Tijekom zasjedanja predsjednici pojedinih komisija, vijeća i odbora HBK-a podnijeli su izvješća o radu od proteklog zasjedanja. U nadolazećem razdoblju predviđeno je održavanje nekoliko važnih događaja: izvanredno zasjedanje HBK-a održat će se 1. lipnja, susret HBK-a s članovima Hrvatske redovničke konferencije planiran je za 2. lipnja, susret hrvatske katoličke mladeži bit će u Požegi 2. i 3. svibnja, a Susret hrvatskih katoličkih obitelji u Osijeku i Aljmašu 19. i 20. rujna. Jesensko redovito 73. zasjedanje HBK-a održat će se od 20. do 22. listopada, navodi se u priopćenju Tajništva HBK-a.

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? « To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesto denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije. « Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!«
Skupili su dakle i napunili dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.

Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Svećenik: vlč. Petar Mlakar

Časne sestre vode „Rosary Hill Home“, hospicij koji prima samo pacijente u završnoj fazi života. Skrb je ondje besplatna za sve pacijente, sestre se financiraju isključivo donacijama. Ali novi Zakon o zabrani diskriminacije u zdravstvenoj skrbi države New York ne dopušta iznimke za vjerske ustanove. Politika zahtijeva od pružatelja zdravstvenih usluga da pacijentima pruže sve željene tretmane promjene spola, bez obzira na njihov biološki spol. To uključuje primjenu hormona u kirurškim zahvatima. Za dominikanke je to nepremostiv sukob savjesti. U svojoj tužbi ističu kako je njihova misija „častiti život i ublažiti bol“, dok tretmane koji sakate tijelo ili krše katolički pogled na čovječanstvo ne mogu spojiti sa svojom vjerom.

Sestre podržava pravna organizacija „Becket Law“, specijalizirana za vjerske slobode. „Ove sestre rade nešto što rijetko tko drugi radi: one se besplatno i s beskrajnom predanošću brinu za umiruće“, rekao je glasnogovornik Becketa. „Činjenica da im država sada prijeti da će ih strpati u zatvor ili im uništiti posao zato što su ostale vjerne svojoj vjeri je masovni napad na ustavna prava.“ Sestre tvrde kako je njihov fokus na palijativnoj skrbi – to jest, praćenju u smrt – a ne na izbornim medicinskim postupcima koji nemaju nikakve veze s dijagnozom raka njihovih pacijenata. Ako sestre odbiju pridržavati se propisa, Zakon propisuje drakonske kazne: novčane u milijunima dolara, oduzimanje dozvole za rad, što bi značilo i kraj hospicija, kao i zatvorske kazne za odgovorne članice Reda zbog nepoštivanja državnih naloga.

Slučaj ima potencijal da ode sve do Vrhovnoga suda SAD-a. Ovo nije prvi put da se vjerske institucije u SAD-u bore protiv tzv. progresivnih zakona na državnoj razini. Kritičari Vlade u New Yorku optužuju državu da „radikalnu ideologiju“ stavlja iznad dobrobiti pacijenata i vjerskih sloboda. Časne sestre se nadaju sudskoj zabrani koja će im omogućiti da nastave služiti drugima bez prisile kršenja svojih najdubljih vjerskih uvjerenja.
(kta)

Dolazim među vas kao pastir i kao sluga dijaloga, bratstva i mira.

Tako se papa Lav XIV. predstavio Kamerunu, drugoj postaji u Africi na svojem trećem apostolskom putovanju. U nekoliko je riječi iznio smjer svojega boravka u toj zemlji, govoreći okupljenima koji su ga najprije dočekali povicima radosti, a potom pažljivo slušali njegov govor, prvi otkako je kročio na kamerunsko tlo.
U Predsjedničkoj palači u Yaoundéu, ukrašenoj žutim i bijelim cvijećem, bojama Vatikana, i pred vlastima, predstavnicima civilnoga društva i diplomatskim zborom, Papa je na francuskom jeziku izrazio zahvalnost za srdačan doček u toj, takozvanoj "Africi u malom", kako se obično opisuje Kamerun – kako je objasnio – zbog bogatstva njezinog teritorija, njezinih kultura, njezinih jezika i tradicija.

Ta raznolikost nije slabost: ona je blago. Ona je obećanje bratstva i čvrst temelj za izgradnju trajnoga mira.

Kultura mira

Mir, pravednost, opće dobro, nacionalna kohezija, transparentnost u javnoj upravi, uloga žena i nada koju predstavljaju mladi, ali i vjerske tradicije, pravi su bedemi za sprječavanje radikalizacije i promicanje kulture uvažavanja i međusobnoga poštovanja.

Susret s vlastima, diplomatskim zborom i predstavnicima civilnoga društvaSusret s vlastima, diplomatskim zborom i predstavnicima civilnoga društva Brojne su teme kojih se Papa dotaknuo u svom govoru, kojemu je prethodio govor kamerunskog predsjednika Paula Biye, s kojim je neposredno prije toga imao privatni razgovor.

Glad i žeđ za pravednošću

Moj posjet – rekao je papa Lav – izražava naklonost Petrova nasljednika prema svim Kameruncima, kao i želju da svakoga ohrabrim da nastavi, zanosno i ustrajno, graditi opće dobro. Potom je spomenuo širenje rezignacije i osjećaja nemoći koji blokira svaki poticaj za obnovom.

Koliko je gladi i žeđi za pravednošću! Koliko žeđi za sudjelovanjem, za vizijama, za hrabrim odlukama i za mirom! Moja je velika želja doprijeti do srca svih, posebno mladih, pozvanih dati oblik, također politički, pravednijem svijetu.

Što je još potrebno učiniti?

Izražavajući potom želju za jačanjem veza između Svete Stolice i Kameruna, temeljenih na međusobnom poštovanju, dostojanstvu svake ljudske osobe i vjerskoj slobodi, Papa je podsjetio na posjete svojih prethodnika toj zemlji: Ivana Pavla II., „glasnika nade za sve narode Afrike“, i Benedikta XVI., koji je tada istaknuo važnost pomirenja, pravednosti i mira, kao i moralnu odgovornost onih koji su na vlasti.

Znam da su ti trenuci obilježili vašu nacionalnu povijest, kao izazovni poticaji na duh služenja, na jedinstvo i pravednost. Stoga se možemo upitati: gdje se nalazimo? Kako je Riječ koja nam je naviještena urodila plodom? I što je još potrebno učiniti?

Mir je način života koji odbacuje nasilje

Papa je potom spomenuo odlomak iz djela svetog Augustina De Civitate Dei o službi onih koji su na vlasti. "Služiti vlastitoj zemlji znači posvetiti se bistroga uma i čiste savjesti općem dobru čitavoga naroda: većine, manjinā i njihovom međusobnom skladu." Papa Lav se osvrnuo na "slojevita iskušenja" kroz koja prolazi Kamerun, s napetostima i nasiljem koje je zahvatilo neke regije sjeverozapada, jugozapada i krajnjeg sjevera.

Izgubljeni životi, raseljene obitelji, djeca lišena školovanja, mladi koji ne vide budućnost. Iza statistike – objasnio je Papa – nalaze se lica, priče, srušene nade. Zbog toga je njegova poruka čovječanstvu povezana s odbacivanjem nasilja i rata, kako bismo prigrlili mir utemeljen na ljubavi i pravednosti.

Mir koji je razoružan, odnosno koji nije utemeljen na strahu, prijetnjama ili naoružanju; koji je razoružavajući, jer je u stanju riješiti sukobe, otvoriti srca i stvarati povjerenje, empatiju i nadu. Mir se ne može svesti na slogan: valja ga utjeloviti u osobnom i institucionalnom stilu koji odbacuje sve oblike nasilja.

Vapaj: "Mir!"

Riječ 'mir', dar od Boga, postaje poziv, vapaj, odgovornost za one na vlasti. Snažno ponavljam: "Svijet žeđa za mirom [...]. Dosta je ratova, s njihovim bolnim gomilama žrtava, uništenja i prognanih!" Ovaj vapaj želi biti poziv na volju da se pridonese autentičnom miru, stavljajući ga ispred svakog parcijalnog interesa. Mir se, naime, ne određuje dekretom: on se prihvaća i živi. To je Božji dar koji se razvija strpljivim i kolektivnim radom. To je odgovornost svih, prije svega civilnih vlasti.

Civilno društvo i društveni mir

Papa se osvrnuo i na ulogu političara, sposobnost upravljanja, što znači voljeti vlastitu zemlju, a i susjedne zemlje, uistinu slušati građane, cijeniti njihovu inteligenciju i njihovu sposobnost da pomognu u izgradnji trajnih rješenja za probleme. Iz te perspektive, civilno društvo valja smatrati vitalnom snagom za nacionalnu koheziju – napomenuo je Papa te objasnio – jer je sposobno podupirati, intervenirati i ublažavati napetosti, ali prije svega, sposobno je formirati savjesti, promicati kulturu dijaloga i poštovanje različitosti.

To je prijelaz za koji je i Kamerun spreman! Udruge, ženske i omladinske organizacije, sindikati, humanitarne nevladine organizacije, tradicionalni i vjerski vođe: svi imaju nezamjenjivu ulogu u stvaranju društvenog mira.

Žene - mirotvorke

Želio bih sa zahvalnošću istaknuti ulogu žena – rekao je Papa koji je svjestan diskriminacije s kojom se suočavaju, ali unatoč tomu što su žrtve predrasuda i nasilja, one ostaju neumorne mirotvorke. Papa je stoga potaknuo na njihovo potpuno priznavanje:

Njihova predanost obrazovanju, posredovanju i obnovi društvenoga tkiva neusporediva je i kočnica je korupciji i zloporabi moći. Također zbog toga i njihov glas mora biti u potpunosti priznat u procesima donošenja odluka.

Poštovanje ljudskih prava

Još jedna ključna točka u govoru rimskoga biskupa bila je transparentnost u upravljanju javnim resursima i poštovanje vladavine prava. U tu je svrhu potaknuo na ispit savjesti i hrabar iskorak, podsjećajući da stabilnost proizlazi iz pravednih i vjerodostojnih institucija koje nikada ne smiju biti čimbenik podjela.

Sigurnost je prioritet, ali uvijek se mora provoditi uz poštovanje ljudskih prava, povezujući strogost i velikodušnost, s posebnom pažnjom prema najranjivijima. Istinski se mir rađa kada se svatko osjeća zaštićen, saslušan i poštovan, kada je zakon sigurna prepreka samovolji najbogatijih i najjačih.

Prekinuti lance korupcije

Svjedočanstvo i život onih na vlasti temeljni su – prema Papinim riječima – i isprepleteni sa suradnjom među različitim tijelima i administrativnim razinama države u službi naroda, posebno najsiromašnijih, te sa čestitim životom.

Kako bi se učvrstili mir i pravednost, naime, valja prekinuti lance korupcije koji izopačuju vlast, oduzimajući joj vjerodostojnost. Potrebno je osloboditi srce one žeđi za zaradom koja je idolopoklonstvo: istinski je dobitak cjeloviti ljudski razvoj, odnosno uravnotežen rast svih aspekata koji život u ovoj zemlji čine blagoslovom.

Kamerun – prema Papinim riječima – ima ljudske, kulturne i duhovne resurse potrebne za prevladavanje kušnji i sukoba te kretanje prema budućnosti stabilnosti i zajedničkoga blagostanja. Zajedničko zauzimanje za dijalog, pravednost i cjeloviti razvoj – objasnio je – treba pretvoriti rane prošlosti u izvore obnove.

Proroci mira

Govoreći o mladima, „nadi zemlje i Crkve“, Papa je potaknuo da se ulaže u njihovo obrazovanje, osposobljavanje i poduzetništvo, jer je to jedini način da se zaustavi odljev divnih talenata u druge dijelove svijeta. To je također način borbe protiv pošasti droge, prostitucije i apatije, koje na sve dramatičniji način uništavaju previše mladih života. Duhovnost mladih je energija – napomenuo je Papa – koja njihove snove čini dragocjenima, ukorijenjenima u proroštva koja hrane njihove molitve i njihova srca.

Vjerske tradicije, kada nisu izopačene otrovom fundamentalizma, nadahnjuju proroke mira, pravednosti, oprosta i solidarnosti. Poticanjem međureligijskog dijaloga i uključivanjem vjerskih vođa u inicijative posredovanja i pomirenja, politika i diplomacija mogu iskoristiti moralne snage sposobne smiriti napetosti, spriječiti radikalizacije i promicati kulturu međusobnog poštovanja i uvažavanja.

Na kraju, Papa je spomenuo zauzimanje Katoličke Crkve u Kamerunu na području obrazovanja, zdravstva i karitativnoga rada, koje namjerava nastaviti "bez razlike", surađujući sa svim vitalnim snagama nacije u promicanju ljudskoga dostojanstva i pomirenja.
Neka Bog blagoslovi Kamerun.

Kazala nam je kako su na hodočašće krenuli 7. travnja i ostati će svih deset dana hodočašća, do 17. travnja, ovdje u Međugorju. Većini hodočasnika je ovo prvi puta da su ovdje. Putovali su Turkish Airlinesom iz Malezije do Istanbula, iz Istanbula za Sarajevo i onda autobusom iz Sarajeva za Mostar i poslije za Međugorje. Kažu kako na putu nije bilo nikakvih problema. Imali su malo straha, ali su sve predali u Božje ruke.

U Međugorju ostaju cijelo vrijeme hodočašća, uz male izlete na Kravicu, Tihaljinu i Dubrovnik.

Gospođa kojoj je ovo drugi puta u Međugorju, kaže da se vratila jer je osjećala Gospin poziv da joj se dođe ovdje moliti. Prvi put kad je bila osjećala je jedan veliki mir koji ju je vukao bliže Gospi i molitvi. Tada su bili u Međugorju tri dana i osjećala je kako to nije dosta, zato se sada vratila da bi bila ovdje deset dana.

Svi su jako sretni jer ih je Gospa pozvala da dođu ovdje i svi žele ući u dublju molitvu i bliskiji odnos s Isusom po Mariji.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Tko odozgor dolazi, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, zemaljski je i zemaljski govori. Tko dolazi s neba, on je iznad sviju; što je vidio i čuo — za to svjedoči, a svjedočanstva njegova nitko ne prima.

Tko primi njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da je Bog istinit. Uistinu, onaj koga Bog posla Božje riječi govori jer Bog Duha ne daje na mjeru. Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu. Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Dopisom od 2. travnja Školi je zabranjeno održavanje nastave, upis novih učenika i provođenje ispita. U isto vrijeme, vlasti su naredile da se oko 500 pogođene djece rasporedi po okolnim školama. Ostale optužbe uključuju tjelesno kažnjavanje, korištenje vjerskih pozdrava poput „oče“ ili „sestro“ i postavljanje kipa Djevice Marije na školskome imanju, što se smatralo promicanjem određene religije, prenosi KTA.

Upravitelj Škole otac Sanjay Dodiyar odbacio je optužbe i odluku nazvao „nezakonitom i zlonamjernom“, donesenom bez prethodnoga saslušanja. Škola je već uložila žalbu na Visokom sudu. Prema Dodiyaru, potez je rezultat višemjesečne istrage: vlasti su već provele nenajavljenu provjeru zajedno s članovima hinduističke nacionalističke skupine i policijom u rujnu prošle godine.

Roditelji oko 100 učenika pismeno su opovrgnuli takve zlonamjerne navode. Škola nudi disciplinirano okruženje i kvalitetno obrazovanje, istaknuli su. Djeca različitih religija – uključujući hinduiste, muslimane, kršćane i džainiste – pohađala su ustanovu bez pritiska da se obrate. Škola pripada katoličkoj Biskupiji Udaipur i izvorno je osnovana 1952. godine, prije nego što je 2011. ponovno izgrađena u sadašnjem obliku kao ustanova koja nudi nastavu na engleskome jeziku.

Slučaj dolazi u širem kontekstu rastućih napetosti: Rajasthan je jedna od 13 indijskih država sa zakonima protiv preobraćenja. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, kršćani čine samo 0,14 % od više od 68 milijuna stanovnika, dok su oko 88,5 % stanovništva hinduisti. Predstavnici Crkve izvijestili su o sve većem pritisku na kršćanske institucije otkako je hinduistička nacionalistička vlada BJP-a preuzela dužnost 2023. godine.
(

Prije odlaska u zračnu luku, nakon što je napustio Apostolsku nuncijaturu u Alžiru, papa Lav XIV. kratko je posjetio vrtić Notre Dame of Africa, kojim upravljaju Misionarke ljubavi. Djeca su za Papu izvela kratak program, nakon čega je pozdravio njih i redovnice.

U ponedjeljak, nakon dolaska u Alžir i svečanog dočeka, papa Lav XIV. kratko se susreo s predsjednikom Republike. Potom je posjetio Memorijal mučenika Maqam Echahid, susreo se s predstavnicima vlasti, civilnog društva i diplomatskog zbora te obišao Veliku džamiju u Alžiru. Također je privatno posjetio Centar dobrodošlice i prijateljstva augustinskih misionarki u četvrti Bab El Oued te se susreo s alžirskom zajednicom u bazilici Gospe Afričke.

U utorak, drugoga dana svojega boravka u Alžiru, Papa je otputovao u Annabu, na području drevnoga grada Hipona, gdje je sveti Augustin služio kao biskup. Nakon obilaska arheološkog nalazišta, Papa je proveo nekoliko trenutaka s korisnicima doma za starije „Ma Maison“, kojim upravljaju Male sestre siromaha. U poslijepodnevnim satima papa Lav XIV. predvodio je misno slavlje u bazilici sv. Augustina.

U srijedu ujutro, neposredno prije Papina odlaska, u zračnoj luci je održana kratka oproštajna ceremonija, u nazočnosti predsjednika Alžira Abdelmadjida Tebbounea te izaslanstva predstavnika civilnih vlasti i Crkve, izvijestio je Vatican News.

U svojih 45 minuta govora, fra Ante je pokušao fratre podsjetiti na izvore njihova poziva, odnosno primjer sv. Franje koji je prvenstveno bio čovjek molitve, čak dotle da je rekao kako sama egzistencija fratra treba biti navještaj Evanđelja. Podsjetio ih je da su oni prije svega redovnici, a redovnički je poziv, poziv na molitvu.

Druga važna misao je bila 'tražiti uzor i cilj u Kristu' kao što je i Franjo činio, dakle ne gledati hoću li se svidjeti ljudima, gvardijanu ili provincijalu… nego jedino mjerilo jednog fratra trebalo bi biti: hoću li se svidjeti Isusu!

I treća važna misao je bila kako i Franjo nije vodio ljude k sebi, nego uvijek Isusu, tako i svaki fratar treba vidjeti kome vodi vjernički puk – sebi ili Isusu?

Nakon kateheze bilo je vrijeme za ispovijed, a u 11.30 sati slijedilo je zajedničko misno slavlje i zajednički ručak.

Fra Ivan Sesar, ravnatelj Majčina sela, posebno se zahvalio svojoj subraći na svekolikoj duhovnoj i materijalnoj pomoći koju pružaju štićenicima i djelatnicima Majčina sela.

Bila je ovo jedna kratka prilika vratiti se na izvore „AD FONTEM“ i za sve fratre koji kroz ovu godinu posvećenu 800. godišnjici preminuća sv. Franje i kroz međugorske duhovne obnove također pozivaju vjernike i hodočasnike vratiti se na izvore naše vjere: Evanđelju i sakramentima.

Paula Tomić - medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Kako ističe, tek s dolaskom djece shvatila je zašto se takve odluke često odgađaju.

„Danas, kao mama, puno bolje razumijem zašto je to tako. Nije jednostavno s djecom, pogotovo s više njih, odlučiti se na takav uspon. Treba hrabrosti i organizacije za takav pothvat.“

Unatoč tome, želja za usponom nije nestajala.

„Penjanje na brdo ukazanja mi je uvijek ostala želja na srcu..da se jednom popnem gore, zajedno sa svojom djecom.“

Ove godine odlučili su napraviti taj korak.

„I evo, ove godine smo to napravili. Zadnji put smo bili prije dvije godine, Benjamin je imao 2, a Judita je bila mala beba… i tada jednostavno nisam bila spremna na to. No sad s još jednim dodatnim djetetom je baš bio trenutak i bilo je predivno!“

View this post on Instagram

A post shared by Marija Krišto 👩‍🎓stu. fizioterapije, vjerou. i Mont. odg. 0-3 (@spretno.djetinjstvo)

Iskustvo uspona, kako navodi, bilo je zahtjevno, ali vrijedno svakog truda. „Nosila sam Margaritu u rukama, ali iskreno, za ovakav uspon bih preporučila nosiljku zbog ravnoteže i sigurnosti.“ Na temelju vlastitog iskustva podijelila je i konkretne savjete za roditelje koji razmišljaju o istom pothvatu.

„Par savjeta iz našeg iskustva: – krenite rano ujutro ili kasnije popodne (zbog sunca) – obavezno ponesite šešire i spf jer nema toliko hlada – mi smo išli pješke od crkve do Brda ukazanja, ima dosta hoda pa su nam kolica dobro došla (ostavili smo ih prije uspona) – gore se ne može s kolicima!! – ponesite puno vode i nešto za grickanje jer spuštanje zna potrajati, a djeca se već umore i postanu nervoznija“ Na kraju, poruka koju šalje drugim roditeljima je jasna i ohrabrujuća.

„Vrijedi svakog koraka tako da ako ste razmišljali hoćete li, nadam se da će vas naše iskustvo potaknuti da skupite hrabrosti i odete.“

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.