Također je osnovao i Fondaciju „Fondation Tepeyac to Podbrdo“ (Tepeyc je brdo na kojem se Gospa ukazala u Guadalupe, a Podbrdo je brdo na kojem se Gospa ukazala u Međugorju), koja ima za cilj novčano potpomagati hodočasnike koji žele ići na hodočašće u Međugorje (sudjeluju u pokrivanju cijene puta, a od hotelijera u Međugorju trude se dobiti i neki popust na smještaj). Cilj im je dovesti što veći broj ljudi iz Mexica u Međugorje i tako pomoći da što više ljudi susretne Boga.

Sergio kaže: „Svake godine organiziramo jedno hodočašće u Međugorje na koje dovedemo 50-90 hodočasnika. Prvi sam put došao u Međugorje 2016. zato što je puno ljudi u Mexicu govorilo o ovom mjestu. Ja tada nisam u to vjerovao jer sam mislio, ako se ta ukazanja doista događaju, onda bi cijeli svijet trebao ići tamo. Bio sam vrlo sumnjičav o svemu. Prvo je došla ovdje moja najstarija kćerka sa mojom sestrom i njezinom obitelji, na njihovo nagovaranje došao sam i ja godinu dana kasnije i zaljubio sam se u Međugorje.

Što me dirnulo ovdje u Međugorju? Ono što Majka ovdje govori je ono što mi u svijetu trebamo. Ona nas najviše poziva na mir, a toga u svijetu treba. I nadalje, poziva nas da se vratimo njezinom Sinu, Isusu Kristu koji je jedini put do Boga – i to također vidimo da ovom svijetu treba. I te njezine poruke ispunjavaju moje srce – to što ovdje toliko ljudi spozna i dobije snagu svoje srce predati Bogu preko njihove majke Marije.

Međugorje uistinu ispuni tvoje srce. I u ovom hodočašću vidio sam puno obraćenja. Ljudi se potpuno iznenade kad vide i iskuse Međugorje. Isto kao i u životu, sasvim je drugačije kad o nečemu samo pričaš ili slušaš, a potpuno je drugačije kad to iskusiš. Kao npr. kad ti netko priča o nekom filmu, sasvim je drugačije nego kad ti sam proživiš film gledajući ga. Tako je isto i sa Međugorjem.

Otvorite svoje srce Bogu i pustite svoje srce Mariji, ona je savršena Majka koja će voditi vaše srce k Isusu, a vi ako imalo otvorite srce – Bog će to iskoristiti i ispuniti ga milošću“ – poručio je Sergio.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Mladomisničko slavlje okupilo je veliki broj vjernika, članova obitelji, prijatelja, svećenika i redovnika koji su zajedno zahvalili Bogu za dar njegova svećeničkog poziva.

Fra David je inače stariji brat fra Ivanu Sliškoviću. Mladom ali karizmatičnom svećeniku koji trenutno djeluje kao kapelan u Čitluku i voditelj je tamošnje molitvene zajednice.

Mlada misa fra Davida Sliškovića nastavak je dugoga i plodnog niza svećeničkih zvanja koja su iznikla iz loze Sliškovića.

Među njima posebno mjesto zauzima fra Miho Slišković, jedan od dvanaestorice hercegovačkih franjevaca koji su se 1844. godine vratili iz Kreševa na Čerigaj i tako obnovili život Hercegovačke franjevačke provincije.

Fra Anzelmo Slišković (1898. – 1974.) najveći je dio svoga svećeničkog života proveo među hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je i pokopan.

Fra Ivo Slišković (1877. – 1945.) ubijen je na Širokom Brijegu u veljači 1945. godine.

Iz iste loze potječe i don Ivan Slišković, salezijanac, kao i rođena braća fra Nedjeljko i fra Jure Slišković, koji su služili u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji nakon što je njihova obitelj u poratnim godinama odselila u Šarengrad.

Danas taj niz nastavlja fra Ivan Slišković, Davidov mlađi brat, koji vrši službu kapelana u Čitluku, a sada mu se pridružuje i fra David Slišković.

Po ženskoj grani obitelji Slišković svećenički poziv također je dao bogate plodove: sestra Robertina Barbarić, fra Marin Grbešić iz Zagreba te don Vinko Sitarić iz Đakova.

Neka ova bogata duhovna baština bude nadahnuće novim naraštajima i trajni ponos Sliškovićima, Mokranima i cijeloj Hercegovini.

Marija Husar putem videoporuke uputila je poziv župljanima, hodočasnicima, vjernicima i svim ljubiteljima duhovne glazbe da joj se pridruže u jedinstvenom ozračju na temeljima stare međugorske crkve.

„Dragi moji, 24. srpnja u Međugorju, u prekrasnom ambijentu na temeljima stare crkve svetog Jakova, održat ću koncert duhovne glazbe. Ovim putem pozivam vas da svi dođete i da se zajedno zahvalimo Nebeskoj Majci za sve milosti koje nam daje. Vidimo se 24. srpnja u Međugorju, na temeljima stare crkve svetog Jakova“, poručila je Husar.

Večer duhovne glazbe dio je višegodišnje tradicije kojom Bratovština Svetog Jakova uoči blagdana svetog Jakova okuplja vjernike kroz pjesmu, molitvu i zajedništvo. Prošle godine na istom je prostoru koncert pod nazivom „Put ljubavi“ održao Stijepo Gleđ Markos.

U ono vrijeme: Dok je Isus još govorio mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. Onomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?«

I pruži ruku prema svojim učenicima: »Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Srpanj je, ali naša molitva neće utihnuti za slugu Božjega A. Gabrića ni naši napori neće zastati u promicanju njegova lika i djela. I u ovom mjesecu čitamo iz evanđelja Isusov poziv: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!“ Otac Ante se odazvao tome pozivu zahvaljujući molitvama njegove majke i opće Crkve. Upravo u svojoj molitvi: „Žetva je velika“ piše: „Žetva je, uistinu, velika. Velika u misijskim krajevima Afrike i Azije, velika u misijama 'novopoganske' Evrope i Amerike.

No, poslenika je malo.

Duše čekaju. Čekaju na - tebe. Da li si ti ikada o tome ozbiljno mislio? Ili si, možda, sebe uvjerio da se to tebe ne tiče, da o tome ne treba ni misliti? A On je umoran sjedio na Jakobovu zdencu - u potrazi za dušama. U potrazi za tobom, da s Njime doneseš život tolikima, koji čeznu za Životom. Oh, ima li većeg djela od ovoga, ima li veće sreće: dati se, posve se istrošiti za Njega i duše!? I trošeći se, žrtvujući se -doživjeti novi život, vječnu mladost. Žudeći da Mu dadeš uvijek više, da uvijek ideš naprijed ... Bože moj, kolika li je u tom sreća!“

Neka nas i ova srpanjska devetnica potakne da budemo Gospodinovi poslenici u molitvi i radu za Kraljevstvo Božje kakav je bio i sluga Božji Ante Gabrić.

Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.

PRVI DAN

ŠIROM SVIJETA

Zadnje pismo u »Palmama« bilo je »Kroz domovinu«, a sada evo »Širom svijeta«. Nadam se da slijedeće neće biti »Put mjeseca«. ... Deder se, Ante moj, iza toliko lutanja, opet smiri u svome Morapaju!

Evo me, hvala Bogu, natrag u mojoj dragoj Bengaliji. Kako da vam opišem svoju radost, kad sam dolje iza palma, uz mali kanal, opet ugledao Morapai, kad sam vidio opet nasmijana lica mojih malih »lopova« i čuo njihov gromki »Đoe Đišu! Hvaljen Isus!« Sreća 30 godina kao da se obnovila, srce se pomladilo.

Izručio sam im vaše pozdrave, vaš blagoslov. Kako su bili sret­ni kad su čuli o vašoj ljubavi, velikodušnosti i pomoći.

Ne znam s koje bih strane počeo, koga bih više pohvalio, o če­mu bih govorio. Oni sretni dani provedeni u rodnome mi Metkoviću kod mojih milih i dragih. Pohodi župa, sjemeništa, novicijata, ško­la... Sve je to još kao san.

Rastanak u Metkoviću: Od groba dragih mi pokojnih roditelja, gore na groblju svetog Ivana, zagrljaji i poljupci s braćom i sestra­ma i tu i na Aerodromu u Splitu, i s braćom svećenicima i svim ostalim prijateljima. Za mnoge od nas možda i zadnji zagrljaj. Žrtva! No kako slatka žrtva: za Isusa, za duše.

Onda preko Španjolske: Sretni časovi provedeni s dragom obi­telju gospodina Petra i gospođe Marije Dicca, te ostalih prijatelja naše misije. Koja ljubav, koje mladenačko raspoloženje, iako je on prekoračio osamdesetu! Njemu kao da godine vraćaju mladost...

U New Yorku me dočekala ona duša od čovjeka - iako Slavo­nac! otac Nikolić. Ja njemu uvijek velim da je tako dobar te svi misle da je Dalmatinac!

On je krasno uredio program puta po Americi. Svugdje lijep doček, svugdje veliko zanimanje među našim narodom za misije. A da o našim dragim svećenicima i časnim sestrama i ne govorim. To su duše po Božjem Srcu, pune revnosti. Pazili su na mene kao na svog rođenog brata. Svima od srca hvala! Neću ni kušati spomi­njati pojedince ni u Americi, ni u Kanadi, New Zealandu i u Austra­liji. U ovom kratkom listiću ne bi ni imena stala. Daj, Bože, zdra­vlja, pa ću ja to sve skititi u jednoj knjižici - te sretne i drage uspomene.

Za zdravlje mnogi me pitaju. Neretvanska se žaba skoro »uto­pila« u velikom Chicaškom jezeru. Valjalo je i u bolnicu. No, sada opet pliva Ante po barama Gangesove delte. I sada još bolje pliva. Lakši je: izvadili su mu bubrežne kamenčiće ...

Posla još kad bi dvojica ili trojica došla, bilo bi dosta za sva­koga. Dođite! Uz župne poslove, briga za škole po selima i za pre­hranu djece. Lani ih je bilo 15.000, ove godine 20.500 u 140 škola.

Budite i nadalje uza me svojim molitvama, svojom ljubavlju i pomoći! Zajednički ćemo naprijed u ovom svetom poslu.

Sve vas puno, puno pozdravlja i voli Vaš

o. Ante Gabrić, Morapai, 1970.

»Tamo gdje palme cvatu«, br. 54.

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DRUGI DAN
KRSTIO SAM STAROG PANCUA
Na poziv dobrih prijatelja naše misije bio sam mjesec dana u Australiji i Novoj Zelandiji. U ovo doba tamo je zima, pa malo da se nisam smrznuo ... No zato me ogrijala njihova upravo izvan­redna dobrota, ljubav i velikodušnost. Dragi Isus bio im velika pla­ća! Taj blagoslov šaljem i vama za sve ono što ste učinili za nas. Dnevno sam uz vas u molitvama i žrtvama.

Na povratku kući odmah sam pošao pohoditi naša udaljena sela. Iz australske zime došao sam u sparinu tropskih kiša u Gangesovoj delti. Posvuda je blato i voda, pa je uistinu bilo teško na tom putu. Više puta sam se jedva držao na nogama. No bilo je i mnogo, veoma mnogo sreće i radosti.

U Tuškhaliju sam imao preko 20 krštenja. Katehist Korno, koji je za Isusa toliko pretrpio od svojih rođaka, blistao je od sreće. Stari Panču nije mogao doći u kapelicu. Živi u kolibi uz rijeku Ganges, dolje kod velikog kanala. Na umoru je, pa smo otišli do njegove kolibe da ga providimo za put u vječnost.

Bože moj, kolikog li siromaštva! No ujedno i kolikog li rajskog mira! Onaj Pančuov smiješak, one njegove sklopljene ruke na čelu da pozdravi svećenika! On se bliži već devedesetoj godini. Mnoge su monsunske kiše i oluje urezale brazde na njegovu mukotrpnom licu. Oči su mu mnogo puta gledale u smrt usred tih velikih sunderbanskih džungla. U školu nije nikada išao, molitve nije mogao na­učiti napamet, no on ljubi Isusa i želi k Njemu. Uhvatio me za ruku. Pita - kao malo u strahu - hoće li morati još čekati... Ne, ne treba više čekati! A nisam htio ni da Isus čeka na tu divnu dušu. I voda svetog krštenja pomiješala se sa suzom radosnicom Pančua — Ante. Starac je zaželio da dobije na krstu ime moga svetog za­štitnika, da me se u nebu radije sjeća. Ganula me ta njegova ljubav. Još jedan zagovornik više u nebu! I okrijepljen svetim sakramentima Panču-Ante preselio se iz svoje male kolibe u nebeske dvore.

Bio je to prvi kršćanski sprovod u tom novom selu, a bio je uz pjesmu i molitvu. Molili smo slavna otajstva krunice. Svi su pro­matrali taj sprovod s poštovanjem i divljenjem. U Pančuovoj smrti vidjeli su vjeru u uskrsnuće, nadu u novi, bolji život.

Mislim da sam već prije jednom spomenuo kako namjeravam otvoriti još jednu misijsku postaju, još dalje prema sunderbanskim džunglama. Zemljište je već nabavljeno, pa ćemo uskoro početi ra­dove. Trebat će nam puno molitava i žrtava. I znam da ću ih dobiti. Radi se o Isusu i o neumrlim dušama. One čekaju na tebe i na mene, da im, kao i Pančuu, uzmognemo dati Isusa, i s Isusom vječni život. Zar možemo što veće od toga u životu učiniti?!

Vaš o. Ante, Maria Polli, 22. srpnja/1976.

(Glasnik Srca Isusova i Marijina, listopad 1976.)

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu 

TREĆI DAN

S BRAĆOM LJUDIMA

Počele su već velike vrućine. S opustjelih rižišta i isušenih kori­ta rijeka i kanala podiže se gorući titraj, kao tajanstvena težnja bengalske duše za Bogom, za istinom. Potiho sam šaptao: »Dođi Kraljevstvo Tvoje...«

Oko podne sam stigao u Nišikantovu kuću. Gotovo svi su bo­lesni. Selom haraju kolera i ospice. Katehista nije mogao doći, pa su za vrijeme mise oni sami molili. To su novi katolici, pa su moli­tve bile onako »po domaću«. No Isus se sigurno nije ljutio. On je gledao na njihova srca.

Krunicu smo imali navečer kod Opindra. On je bio kršten pro­šlog mjeseca. Mnogo je toga morao prepatiti od svojih rođaka. No ju­nak je. Njegov primjer priveo je već nekoliko drugih mladića, koji žele stupiti u Crkvu. Njegova mala sestrica Šamoli dobila je lijepu medalju, pa je za vrijeme krunice svakome pokazuje. Kod svake de­setice mijenja mjesto iz krila u krilo, kao kakva mala kokica. Na rastanku mi je dala dva velika »beguna« povrće, da imam što za večeru...

Na povratku u kapelicu svrnuo sam k dućandžiji Nilkahtu. »Golem« je to dućan: tri do četiri čovjeka mogu se nekako ugurati pod slamnati krov. Prozora nema ni jednoga. I svjetlo i zrak dolaze kroz vrata. Cijeli dućan je vrijedan oko pet dolara. Pa eto, kupuj što te volja! Polica i sličnih stvari nema. Sve je prostro na jednoj poderanoj vreći: i rižu i »dal« (to je nešto kao zob), papriku, sol, dvije ili tri vrste ulja u malim kantama. Gotovo sam zaboravio: na jednom papiru bilo je nekoliko zarđalih igala i nešto konca, te ne­koliko malih sapuna. Nilkanto je čučao u jednom kutu. On zna čitati, no najprije mora nataknuti naočale na nos. Da li mu naočale trebaju ili ne, to i ne znam, no ne bi izgledalo lijepo, kad bi on čitao bez naočala ... Dao sam mu nekoliko knjiga, jer se i on pripravlja na krštenje.

Seoski katehista je teško bolestan. Uz katehističku službu uje­dno obavlja i doktorski posao. On je glasovit »doktor«. Cak zna davati i injekcije. Veoma je požrtvovan, pa je, premda je sam slab, ipak bolesnicima dijelio lijekove. Poduprt na malog Nikolu, pregle­dao ih je, dao im nekakve smjese iz svoga maloga ormara, pa se on­da uputio do kapelice. Voli on tu svoju kapelicu. Kako je samo čisti i kiti!

Poslije podizanja nije više mogao izdržati. Luka ga je pridrža­vao na rogožini. Mi smo svi za njega prikazali svetu misu. A i se­ljani su, i to ne samo katolici, nego i hindu i muslimani, skupili ne­što milostinje po kućama, da si on kupi potrebne injekcije.

Drago mi je bilo vidjeti tu međusobnu ljubav seljana. I mala su dječica došla, da se mole za katehistu. S njima je došao i stari Okhoe. Mala Sundori je predvodila molitve, no na žalost ona mmm- alllo mmmuccca. Njezin bratić Bumbul počeo se smijati. No ne za dugo. Sundori ga povuče za uho, pogleda ga tako ozbiljno, da je Bumbul od straha počeo  plakati. Nakon sunca došla je kiša!

Nastavlja se…

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ČETVRTI DAN
S BRAĆOM LJUDIMA
Blagdan je svetog Josipa. Pohodio sam moga starog slijepog Josipa Rama. Želio je svetu pričest. Rukama traži moje noge, pa po bengalskom običaju uzme »prašinu sa svećeničkih nogu«. Isusu se onako od srca molio. Spomenuo je sve i svakoga u selu. Nije zabo­ravio ni onih koji su mu u životu učinili zlo. Njegov sin Metor pri­pravio je nešto pržene riže, a ja sam imao jedan komad kruha, pa smo obavili zajednički doručak. Kruh je bio slastan, pa se Ram u znak zahvalnosti tako krasno nasmijao. Osmijeh slijepog Rama bio mi je divan dar, vrjedniji od tisuće dolara ...

Mala je ribarska lađa išla put Bošontija, pa sam sjeo s Nogenorn, Onontom i Norenom na mokre ribarske mreže. To je kratak put, tek koji sat do naše postaje, najprije rijekom, onda našim ma­lim Bošontskim kanalom.

Nije lagan ribarski život. Dan i noć na ovim slabim lađicama. Tu i spavaju, i kuhaju, i rade, i odmaraju se na tim plivajućim ku­ćicama. Ugodno je, kad je vrijeme mirno, no strašno je, kad se trop­ske oluje sruče nad ove goleme rijeke; kad se u tren oka nebo na­oblači i munje stanu sijevati; kad se u zimskim mjesecima smrza­vaju u ovim otvorenim lađicama ...

»Teško je, no treba raditi, treba se truditi. U radu je sreća i utjeha!« mirno reče najstariji, Nogen. I kao da nekamo daleko, da­leko gleda, dolje niz rijeku put velikih Sunderbanskih džungla. One su drugima tajanstvene, no njemu su one i kuća i rod. Svako stablo kao da mu pjeva novu pjesmu, svako grmlje kao da ga poziva, onaj zadah džungle kao da ga opija. On je tamo proveo djetinjstvo i mla­dost, tamo mu je kosa počela sjediti. Stan njegovu srcu je dolje daleko iza onih velikih rijeka.

Nisam govorio. Kao da sam se bojao poremetiti ovaj sveti mir. Ganges je tek potiho mrmorio, a ja kao da sam uz tu vječnu pjesmu čuo kucaje srdaca Nogena, Ononta i Norena.

Hvalite Gospodina svi narodi, hvalite ga svi puci... Uzdignuše, Gospodine, rijeke svoj mrmor, podigoše pjesmu svojih valova...

Iskrcao sam se na ušću velike rijeke. Oni će dolje put džungla, a ja ću preko male rijeke u Bošonti. Urođenička je lađica čekala u grmlju. Jedan mali lađar sjedio je sam samcat. Godinama je mlad, no kako mudro i ozbiljno govori o olujama, o valovima, o pogibelji­ma na rijeci. U ovih nekoliko godina života već je mnogo toga do­živio. Žarko sunce i tropske oluje kao da su u njegovo mladenačko lice urezale brazde ozbiljnosti i muževnosti. Uza se ima jednu malu knjigu, pa kad u podnevnim sparnim satima nitko ne prelazi preko rijeke, u sjeni male lađe on sjedi i čita i uči. I još bi htio kupiti ne­koliko knjiga i dalje učiti.

»No kako ću kupiti knjige, kad s ovih nekoliko centa, što dne­vno zaradim, jedva si mogu i hranu kupiti! Zar ja neću ništa u ži­votu moći učiniti?« sažalno me upita taj mladi lađar na Gangesu.

Dao sam mu dar za još jednu knjigu, pa sam mislio na tolike druge male lađare, koji bi htjeli lađicu svoga života dovesti sretno u luku sreće i radosti.

Sumrak se već spuštao na geon grmlje, kad sam se iskrcao na drugu stranu rijeke. O jedan korijen dobro sam natukao nogu. Bla­to je i grmlje, pa ne vidiš dobro. Sretno sam stigao kući. U tami kao da sam iz daljine vidio vaše sklopljene ruke. Uz mrmor Gangesovih valova kao da sam čuo šapat vaših molitava.

Hvala vam, hvala od svega srca!

Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, Split 1969

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

PETI DAN
STOPAMA TIGROVA
Tamna je noć. Sjedim uz Nafargansku rijeku. S druge strane su velike džungle. Imamo tamo nekoliko obitelji. Moj dobri lađar »Kala« naskoro je stigao. »Kala« znači »gluh«. I jest gluh. I kad bi kraj njega top opalio, on se ne bi ni maknuo.

Nakon dugog vremena danas smo se sastali. Najprije sam mo­rao saslušati vijesti o njegovoj obitelji, o njegovim malim »pilićima«. Mala Sundori (Ljepotica) da je već porasla, da već ide u školu i da je dvije stranice prve knjige naučila čitati. I jednu je pjesmicu na­učila napamet.

A i malog će Rođonija poslati u školu, no valja najprije skupiti nešto novaca, da mu kupi hlačice. Slaba je zarada od prevoženja ljudi preko rijeke, pa nema dosta ni za hranu. »No Bog svojih ne ostavlja«, bio je njegov priprosti zaključak, pun vjere i odanosti u Božju providnost. Na rastanku sam mu utisnuo u ruku mali dar, da nabavi hlačice za Rođonija, ali nisam zaboravio ni na malu Šundori.

»Milosrdni vas blagoslovio!« s iskrenom me zahvalnošću bla­goslovi lađar Kala. Još je na mojim rukama gorio majčinski bla­goslov starice Kamini, kad li sam još jedan primio: blagoslov oca moga malog Rođonija. Kako su nam ovi blagoslovi potrebni u sve­ćeničkom životu! Koliko nam daju snage!

Osvježen ovim blagoslovom, prebacio sam bicikl preko leđa, te se kroz duboko blato uputim gore prema nasipu. Tek kojih sto­tinu metara, no blato je do ispod koljena, pa u sparnoj noći s čela curi znoj. A noga peče kao vatra. Prije nekoliko dana malo sam nastradao. U ovo kišno doba hodam neprestano bos. Prelazeći jedan kanal, u vodi me ili nešto ugrizlo, ili sam nagazio na kakvu raz­bijenu bocu, pa se otvorila poveća rana. Sestra Antonija ju je dobro očistila, najođirala i zavila, no svega toga je nestalo na tom dugom putu, pa, »lipi« moji Ante, stišći zube, kad u otvorenu ranu uđe koji korijen ili razbijena školjka ...

Bila je duboka noć, kad sam došepao pred Šonatovu kolibu. Noćas ću ostati kod njih. Mala Haši (Patkica) prva me opazila.

»Rosari dite dobe! — Dajte mi krunicu, oče, jer sam naučila molitve!«
»Koje molitve?« — »Zdravo Marijo«. No skraćenu... »Zdravo Marijo, moli za mene sada i kad umrem... Amen.« Iako je bilo kasno, izmolili smo krunicu. Haši je klekla uza me, prihvatila s je­dine strane moju krunicu, i kod svake Zdravo Marije preskače po tri zrnca. A od vremena do vremena povukla je za rep malu mačku Pusy. Pa se ti onda sabrano moli...

Bio sam umoran, no ove noći neće biti mnogo spavanja. Na milijune komaraca. Čini se da su utekli pred velikom olujom, koja se približavala sa zapada. Grom za gromom drmao je pospanim seocem. Sjedim uz mali prozor kolibice i molim. Najednom se sva kolibica potrese, kao da je grom udario u obližnje »tetul« stablo. »Isuse, spasi one koji su u pogibelji!« šaptala je Hašina majka.

Nastavlja se…

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

ŠESTI DAN
STOPAMA TIGROVA
Ranim jutrom bila je misa, onda krštenje, blagoslov polja. Po­slije toga naprijed uz rijeku u slijedeće selo. Stari Ghretto me po­zvao na čaj. Boja je izgledala kao čaj, no što je to bilo, ne mogu reći. Ali glavno je da sam uz čaj dobio onaj krasni osmijeh moga staroga Ghretta. Posijedio je on i pobijelio kao snježni vrhunci Himalaje, no on se još ne da. Išao je preda mnom na nasipu, no nisam ga mogao stići. On ne hoda, nego poskakuje kao sunderbanski je­len ...

S druge strane rijeke velike su džungle. Na tisuće ptica pre­lijeće rijeku. S hranom u kljunu kao padobrani ravno se s visine spuštaju nad svoja gnijezda. Upravo nevjerojatno: koja »ulica«, koji »ugao«, koji »broj« — svaka točno pogodi. To je pravi ptičji sajam. Ova »radio-postaja« čuje se nekoliko milja. Pred Šurenovom koli­bicom uhvatio me pljusak. Pa kad smo već došli, valja nešto i »prigristi«. Dobra Šurenova žena Mira ni da čuje da bismo mi dalje po ovakvom nevremenu. Riža je bila već pripravljena, ispržila je nešto rakova, a od susjede je donijela jedno jaje. Imaju oni dvije kravice, pa je bila pripravljena i čašica mlijeka. Njezina mala Doroteja dolazila je od vremena do vremena iz male kuhinje da nam rekne što se sve pripravlja. Majci je rekla da će ona u školu u Bošonti, ali ne ove godine, jer treba čuvati malu sekicu, kad je majka u polju.

Popodnevna misa bila je u Purbo Para. Kapelica dupkom puna. Krasno su pjevali. Sumrak se već hvatao, kad se sve svršilo. A meni će trebati po ovom blatu tri sata do Bošontija. Najprije uz staru rijeku. Ovamo i tigrovi još zabasaju. Kao ono zadnji put, kad sam s mojim dragim katehistom Šošijem išao providjeti staricu Hazra. Sirota Soši se tresao, kad smo na nasipu naišli na velike tragove tigrovih šapa. U mokrom blatu izgledale su još i veće. Nekoliko ljudi čučalo je na jednom stablu, jer da je tigar baš malo prije pro­šao tim putom. No ja sam imao Presveto na grudima, pa se nisam ničega bojao. Ali stari Šoši najednom je od straha sjeo. »Bagh! -Tigar!« poviče iz svega grla, kad li iz jednog grma izleti poplašeni čagalj i podvivši rep, izgubi se kao vila dolje uz nasip...

Nekoć bilo, sad se spominjalo. Drage uspomene mojih prvih svećeničkih dana.

Na šorbonandopurskom nasipu, s ove strane velikih Sunderbanskih džungla bilo je malo drugačije. Morao sam proći jedan ka­nal. Tamo je bio nekakav klimavi most, tek dva bambusa prebačena preko kanala. Ante, da ne bi otkuda došao tigar, pa požurim preko kliskih i klimavih i grbavih bambusa na drugu stranu.

Pa kad govorim o tigrovima, moram spomenuti moga velikog prijatelja Goneša. Spomeni mu lov, spomeni mu džungle, i Goneš bi na sve drugo zaboravio, ni košulju ne bi obukao.

Popodne se pronijela vijest da je jedan veliki tigar prešao iz Ranigorske džungle prema Bolatopu. Hajka će biti predvečer. Išla je cijela mala vojska. I, dakako, kapetan Goneš... S puškom na ramenu. U početku ih predvodi, no kad su se približili Bolatopu, junak Goneš svrstava sve u red, i polako se  povlači, da kao pravi general otraga zapovijeda. Posvuda se čuje vika i galama. Valja tigra preplašiti, istjerati dolje prema kultolskom kanalu. Goneš će tamo čekati. Mnogo je puta išao u lov, no ni čaglja nije mogao po­goditi. Nego, danas je njegov dan, zakitit će se ne repom, nego brcima tigra.

Nakon nekog vremena začu se režanje tigra. Ljudi su stali još više udarati u stare kante i bubnjeve. A jadnom se Gonešu samo koža ježi od straha. Kud će tigar nego baš prema mjestu, gdje se on sakrio u grmlje. Blizu nema nijednog visokog stabla.

Već je nekoliko hitaca odjeknulo sa sjeverne strane. Gonešu ruke dršću. Vika hajkača postaje sve jača, hici sve češći i sve kao da će na Goneša... Nema druge, valja obraz osvjetlati: pušku u ruke, nanišani, i baš onda - bum, bum... dva hica pogodiše grm uz Goneša. Pade Goneš, pade puška i  bum puče u isti grm. I vjerovali ili ne, tigar je ubijen. No do dana današnjega nitko ne zna tko je tigra ubio. Ja sam, dakako, čestitao Gonešu. Onakvog sretnog osmijeha nisam u životu vidio ...

Vaš o. Ante

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

»Tamo gdje palme cvatu«, Split 1969.

SEDMI  DAN
POUČAVAJ, HRABRI, TJEŠI!
Sjeverno od Boltolija opet je trebalo preko rijeke. Tu nema mostova, pa čekaj na tzv. »kheje-nouka«, urođeničku lađicu, da te preveze na drugu stranu. Više puta valja duge sate sjediti i čekati, te brojiti na nebu zvijezde, ako je noć ... Tu se nikome ne žuri. Što možeš ostaviti za sutra, prospavaj na tom i  ostavi!

Danas ćemo u lijepom društvu preko rijeke: danas je sajam, pa i krave, i koze, i ostali rod iz Noine lađe ima pravo na lađicu. Voda curi kao kroz rešeto. Jedan pomoćnik lađara tanjurom baca vodu van: i u rijeku, a i  po nama. No, ,na to se nitko ne obazire. Vruće je ... a i osim toga već smo svi blatni, jer je trebalo do lađice doći kroz duboko blato. Sjedni na rub lađice, pa si operi noge, no pazi da nogu ne staviš na prednji dio lađice, jer je to kao posvećeno mjesto ovdašnjim ljudima. Hindu štuju jedno božanstvo, Ganga Ganges, pa kad god lađa ide na put, oni uzmu malo vode i poliju taj prednji dio lađe, kao prikazanje i molitvu Gangesu.

Baš kad sam izvlačio noge, jedna se zmija podvuče pod lađu. Rijetka stvar, jer je tu voda slana, pa zmija obično nema u ovim vodama. Krokodila je više. No i oni se povlače prema velikim džun­glama. Ali baš je danas poslije podne jedan došao u ovu rijeku, pa nas je lađar sve na to upozorio. Ja sam mislio: »Uz tolike krave i jarce neće krokodil  baš na mršavog Metkovca...« Više od kroko­dila bojao sam se te šuplje i rešetkaste Noine arke...

Prošlo je pola sata, dok su na lađu natovarili sve krave. Jedna me je krava svojim kitnjastim repom, punim blata, pogladila po licu. Nazdravlje! pomislim.

Istočno od Garbere sva su polja pod slanom vodom. Kod po­sljednjih velikih plima nasip je popustio, pa je sve otišlo. Sol je uništila vrtove, povrće, banane... I zadah je strašan. Ribe, žabe i zmije počele su trunuti. Kroz neke predjele morao sam gaziti. Bolje, da vam to i ne opisujem.

Put me nanio uz kolibicu Kochi Midde. Starica mu majka i dvije kćerkice sjede pred porušenim zidom. S jedne strane su pri­čvrstili mali slamnati krov, pa tu privremeno žive. Pomolili smo se zajedno. Poslije toga kratka pouka i ispit, jer će starija djevojčica primiti prvu svetu pričest. Njihova pouka je velika naša briga. Katehista Duranto svakog ih je dana predvečer poučavao, no više puta je ona išla s bakom daleko da lovi ribu, pa nije uvijek mogla stići na vrijeme.

Na putu sam se susreo sa Sudhirom. Ruka mu je u flasteru. Gotovo je izgubio u džungli život. Desetorica su njih išla u posebnoj lađici, da donesu gorivo iz Sojnakalijske džungle. Već su dosta toga natovarili, pa su mislili predvečer s plimom krenuti kući. Poslije podne odmarali su se na lađici, koja je prednjim dijelom bila na suhu. Najednom nasta silna gungula. Tigar, tigar... Zbilja: tigar se potiho došuljao, zgrabio Sudhira za odijelo i povukao ga dolje s lađice. Svi kao jedan skočiše i kolcima počeše udarati po tigru. Puške nisu imali. Tigar je samo režao i vukao bijednog Sudhira prema džungli. Ljudi, zaboravivši na svaku opasnost, baciše se jedni na Sudhira, dok su drugi kolcima tukli po tigru. Deset prema jed­nom i tigar napokon režeći i zavijajući uteče prema džungli. No Sudhirova ruka bila je sasvim skršena. Metnuše ga na lađu i odmah otploviše prema selu. Siromah, izgubio je mnogo krvi, no barem je spasio život. Napola sakat ne može raditi, pa sam ga pomagao da može prehraniti svoje četvero djece. Preporučam ga i vašim mo­litvama.

Nastavlja se…

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

OSMI DAN
POUČAVAJ, HRABRI, TJEŠI!
Nadao sam se da ću u Sorbere stići pred noć, no mrak me uhva­tio već kod Đuno Para. Naskoro je bilo tamno kao u rogu. Nekoliko puta sam se skotrljao niz nasip i dobro si očešao mršava rebra. No, mene uvijek sreća u nesreći prati: noć je, pa nitko nije vidio... nitko se nije smijao. A ni meni nije bilo do smijeha.

Ononto i njegovi prijatelji već su se bojali da mi se na putu što dogodilo.

U tom selu nemamo ni jedne katoličke obitelji. Od vremena do vremena pohađa ih naš katehista. U kući »Khora Mastera - Hro­mog učitelja« imali smo malo seosko vijeće. Otvorili su oni knjiž­nicu, pa se posebno brinu za one koji nisu imali sreće ići u školu, da ih barem nauče čitati i pisati.

Preko osušenog kanala rijeke Gangesa krenuo sam u selo Kumrokhali. Baš su nosili mrtvaca na spaljivanje. Hindu ne pokapaju mrtvace, nego ih spaljuju, i to uz obale rijeke Gangesa, jer je to sveta rijeka za njih, pa vjeruju da tu onda dobiju oprošten je svojih grijeha. Za života oni se za vrijeme mnogih svetkovina idu prati u Ganges.

»Hori bolo, bolo Hori! Boga slavi, slavi Boga!« odjekivali su tihom noći povici nosača mrtvaca. Zazivajući Boga, moleći njegovo milosrđe, skrenuše oni niz rižišta do korita Gangesa. Ja sam zastao uz put i molio se za pokoj duše otkupljene Spasiteljevom krvlju.

Poslije svete mise pohodio sam u selu bolesnike. Koliko po­svuda bijede, no koliko li također pouzdanja u svetu volju Božju! Koja li utjeha za svećenika: blagoslivljati, tješiti, krijepiti.

Još me čekao dalek put. Dobro bi bilo poći na put prije velike vrućine, no želio sam pohoditi sve kolibe, sve bolesnike. Na putu će me krijepiti njihov blagoslov i njihovo trpljenje.

Pješačim već pet sati. Kad se u daljini pokazao Kanu Batur Hat (malo mjesto za sajam), ja zbilja nisam mogao više naprijed. Sjeo sam pod »bablu«, stablo uz korito stare Deulske rijeke. Južni sparni vjetar kao da je iz peći dolazio. Kroz ogoljele grane »babline« pjeva on stoljetnu pjesmu, pjesmu stare slave, pjesmu i mrmor valova ove nekoć glasovite rijeke, pjesmu poginulih lađara, slavu »zemindara — vlastodržaca«, čije kuće zub vremena polako izjeda dolje među palmama. Sve je otišlo, sve je zamrlo. Ne mrmore više Gangesovi valovi, tek se suha prašina podiže nošena vjetrom dolje prema velikim rižištima. No ovaj isti vjetar zuji kao na nevidljive strune velike gitare kroz grane suhih stabala, opominjući na pro­laznost ovoga svijeta. Inače je svuda naokolo vladao mir. Ja sam od umora i iscrpljenosti zaspao pod onim stablom, glavom naslonjen na misnu torbu. Srećom, nijedan fotograf nije prošao tim putem, jer bi inače dobili lijepu sliku lijenog Ante kako spava pod sta­blom ...

Vaš o. Ante

»Tamo gdje palme cvatu«, Split 1969

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

DEVETI DAN          
MOLITVA ZA GLADNE

„Kruh naš svagdanji daj nam danas!“

Svi kao da su preda mnom, svi ti gladni milijuni čitavog svijeta,

gladni tijelom, gladni duhom.

Oh, kako bih rado svima dao svoj obrok,

kako bih ih rado sve nahranio svojom djelotvornom ljubavlju,

kao što si ti to učinio,

kad si nad gladnim mnoštvom izrekao one vječno žive i utješne riječi:

„Žao mi je naroda!“

i kad si ih nahranio one tisuće da ne sustanu na putu života.

O, Svevišnji, daj mi snage i jakosti da mogu biti

jedan srcem i dušom s ovom svojom gladnom braćom i sestrama.

Ne otkidati sebi od usta samo ono što mi je suvišno,

nego i ono što mi je potrebno.

O daj mi muževnu snagu da s njima i gladujem.

Da osjećam i bol gladi i radost žetve.

I po tvojoj i mojoj žrtvi i ljubavi svijet će biti ljepši i sretniji.

Sve je slađe kad se dijeli kad se daje!

Otac Ante

MOLITVA

za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.

Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.

Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Završna riječ
Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića,

završavamo ovu devetnicu zahvalna srca. Kroz ovih devet dana otac Ante nas je vodio na obale Gangesa, u siromašne kolibe, među djecu, bolesnike, ribare i obitelji koje su živjele u oskudici. Svojim nam je životom pokazao da se svetost ne očituje u velikim riječima, nego u svakodnevnoj ljubavi, u osmijehu, u pruženoj ruci, u komadu kruha podijeljenom s gladnima i u hrabrosti da svakoga čovjeka prihvatimo kao brata i sestru.

Otac Ante nije gledao što čovjek posjeduje, nego je u svakome prepoznavao ljubljeno Božje dijete. Zato je svakoga susretao s poštovanjem, donosio mu Kristovu ljubav i svjedočio da se prava radost rađa u služenju.

Njegova posljednja molitva za gladne sažima cijeli njegov život. Molio je ne samo da gladni prime kruh, nego da i naša srca postanu velikodušna, spremna dijeliti – ne samo od svoga suviška, nego i od onoga što nam je potrebno.

Neka zato ova devetnica ne ostane samo jedna u nizu, nego poticaj da i sami živimo ono što smo ovih dana čitali. Budimo ljudi otvorena srca, spremni tješiti, hrabriti, poučavati i služiti.

Molimo Gospodina da nam po zagovoru sluge Božjega oca Ante Gabrića udijeli srce koje će, poput njegova, gorjeti za Boga i za čovjeka. Neka nas prate njegova jednostavnost, vedrina, ustrajnost i potpuno pouzdanje u Božju providnost.

Ako je jedna misao obilježila njegov život, onda je to ona koju je i sam često ponavljao:

„Sve je slađe kad se dijeli, kad se daje.“

Neka nas Gospodin učini graditeljima mira, nade i ljubavi, a sluga Božji otac Ante Gabrić neka nas svojim zagovorom prati na tom putu.

Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.

Slijedeću devetnicu započinjemo 20. kolovoza

Svako vam dobro i Božji blagoslov!

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG) Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora

U ono vrijeme: Neki pismoznanci i farizeji zapodjenuše razgovor s Isusom: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.«

A on im odgovori: »Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći.

Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!«

Svećenik: vlč. Antun Nižetić.

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’

On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’«

I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.«

I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću.

Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«

Trajni đakon: Vjekoslav Uvalić.

Sol kao znak posvećenja prostora

Autori pritom naglašavaju kako egzorcizirana sol nije nikakav magijski predmet, nego sakramental Katoličke Crkve koji svoju snagu nema u samoj tvari, nego u Božjoj milosti i molitvi Crkve. Prema objašnjenju objavljenom uz fotografije, riječ je o običnoj kuhinjskoj soli koju je svećenik blagoslovio i nad njom izmolio posebne molitve iz Rituale Romanum. “Nije magija – nego blagoslovljeni predmet koji po vjeri i molitvi Crkve nosi Božju milost”, navodi se.

U objavi se pojašnjava da egzorcisti blagoslovljenu sol koriste kao znak posvećenja prostora Bogu te kao molitvu za zaštitu od zla, a ne kao sredstvo koje samo po sebi ima nadnaravnu moć. Pozivajući se na svjedočanstva poznatih egzorcista, među kojima je i pokojni o. Gabriele Amorth, autori ističu: “Mi ne bacamo sol na đavla. Mi molimo Boga da preko te soli blagoslovi mjesto, prostor.

Gdje se moli Bog stanuje

Dodaju kako blagoslovljena sol ne može zamijeniti sakramente poput ispovijedi ili svete mise, nego predstavlja pomoć vjernicima u njihovoj molitvi. “Moć nije u soli. Sol sama ne čini ništa. Moć je u Bogu, u vjeri Crkve i u molitvi. Sol je samo ‘kanal’.”

“Gdje se moli, tamo Bog stanuje”

Na kraju objave upućen je i snažan duhovni poziv kojim se objašnjava smisao cijele inicijative.

“Braćo i sestre, đavao želi da grad bude njegovo dvorište. A mi kažemo: NE. Uzimamo ovu sol koju je Crkva blagoslovila i posipamo je. Ne zato što je sol čarobna. Nego zato što je ovo naš ‘Neka bude volja Tvoja’ na ovom asfaltu.”

“Gdje se posipa blagoslovljena sol, tamo se moli. Gdje se moli, tamo Bog stanuje. A gdje Bog stanuje, tamo đavao nema što tražiti.”

Katolička Crkva egzorciziranu ili posebno blagoslovljenu sol ubraja među sakramentale, odnosno sveta znamenja koja, prema nauku Crkve, pripravljaju vjernike za primanje milosti i potiču na dublji život vjere. Sakramentali se razlikuju od sakramenata jer ne djeluju same po sebi, nego svoju duhovnu plodnost ostvaruju kroz molitvu Crkve i vjeru onih koji ih koriste.

Osvrćući se na svakodnevni život u Gazi u razgovoru za vatikanske medije biskup William Shomali, generalni vikar i latinski patrijarhalni vikar za Jeruzalem i Palestinu, napomenuo je da stanovnici Gaze danas žive na samo 47% teritorija Pojasa, jer su preostalih 53% okupirali Izraelci. Kao rezultat toga, gustoća naseljenosti je izuzetno visoka. Osamdeset posto infrastrukture je još uvijek uništeno; nije riječ samo o zgradama, nego i o vodovodnoj i električnoj mreži. Brojne škole i sveučilišta više ne postoje, a tisuće ljudi žive u šatorima.

Poznato je da su brojni stanovnici Gaze izgubili posao. Na pitanje kako uspijevaju zaraditi dovoljno za uzdržavanje, biskup je objasnio da je u Gazi mnogo zaposlenika radilo za palestinsku administraciju, a neke kategorije i dalje primaju redovnu plaću. “To se odnosi na nastavnike i zaposlenike u nekim ustanovama. I naši učitelji također i dalje primaju plaću. Međutim, mnogim drugima sada je potrebno pružiti financijsku pomoć. U prošlosti smo izravno dijelili hranu; sada možemo pomoći dajući novac koji se zatim rabi za kupnju osnovnih potrepština koje su dostupne. To radimo, primjerice, s našim župljanima koji žive unutar kompleksa latinske župe u Gazi”, rekao je biskup Shomali.

Što se pak tiče obnove, ona je – prema biskupovim riječima – usko povezana s demilitarizacijom. Međutim, Hamas je još uvijek prisutan u Pojasu i organizacija je koja kontrolira sigurnost na područjima naseljenima stanovnicima Gaze. Iz tog razloga obnova još ne može započeti – napomenuo je generalni vikar i latinski patrijarhalni vikar za Jeruzalem i Palestinu te dodao da u tom kontekstu djeca ne idu u školu i dane provode skupljajući drvo, čavle i sve što se može iskoristiti, ponovno upotrijebiti ili prodati. “Nadamo se da ćemo u rujnu ponovno otvoriti našu školu u župi Svete Obitelji, koja bi mogla primiti oko tisuću djece. Na taj način barem neće ostati na ulici. Važno je da se vrate u školu, kako bismo pokušali vratiti ih polako u normalu i pomogli im preboljeti ratnu traumu”, istaknuo je biskup Shomali za Vatican News.

Draga braćo i sestre!

Preko proroka Izaije Gospodin obećava da nikada neće zaboraviti nikoga od nas. Uvjerava nas da je naša lica urezao na svoje dlanove (usp. Iz 49, 16) i da je njegova ljubav veća od majčine ljubavi prema djetetu (usp. Iz 49, 15). Prorok nam donosi prisan i jezgrovit dijalog u kojem se Bog svakom pojedincu i cijelom narodu obraća u drugom licu jednine. I danas možemo čitati te riječi kao da se odnose na svakoga od nas te svatko od nas može čuti: „Tebe ja zaboraviti neću“, kao da su upućene upravo njemu.

Riječi su to koje nas ispunjavaju utjehom i povjerenjem. One su odgovor na tjeskoban osjećaj koji budi nemir u srcu: „Gospod me ostavi, Gospod me zaboravi“ (Iz 49, 14). Koliko je često u Svetom pismu, osobito u psalmima, molitva izraz nemoći i izgubljenosti onoga koji osjeća da se nitko ne zanima za njegov život i da je zanemaren! Bolan osjećaj da su zaboravljeni, nažalost, dijele mnogi, a među njima i velik broj starijih osoba.

No, Božja ljubav, koja nikoga ne zaboravlja, očituje se kao čin pravde i odgovor na anonimnost u kojoj ljudski život prečesto tone. Na živote mnogih, osobito starijih osoba, kao da je bačen veo koji zamagljuje crte njihovih lica i obavija ih zaboravom. To je ono što se događa u kućama i stanovima u kojima vlada samoća, kao i u ustanovama za skrb, gdje jedinstvenosti svake osobe prijeti opasnost da bude svedena na broj kreveta ili bolest.

Proslava Svjetskog dana baka i djedova i starijih osoba prilika je da ponovno otkrijemo kako je Crkva pozvana biti majka svima te da je u svakoj životnoj dobi moguće uvijek se prepoznati kao sinovi i kćeri Božje.

Neka, dakle, ovaj Dan bude nadahnuće i poticaj svima, a osobito mladima, da obnove lijep običaj posjećivanja svojih baka i djedova, starijih članova obitelji, ali i onih koji nemaju nikoga tko bi ih posjetio.

Ovom porukom i svojom prisutnošću prenesite im Papinu blizinu i ljubav. Pobrinite se da prorokove riječi: „Tebe ja zaboraviti neću“ poprime oblik nježnog i srdačnog susreta. „U doba koje teži brzini i raspršenosti, ljudsko tijelo čezne za nježnom rukom, toplom riječju i pažljivim srcem koje će ga njegovati i prepoznati. Digitalna kultura umnaža veze i nudi nove mogućnosti susreta; unatoč tomu, ljudsko srce zadržava neotuđivu potrebu za blizinom.“ (Magnifica humanitas, 239).

Crkva zna za patnje svojih starijih članova; dobro zna da se na njih prečesto gleda s predrasudama i doživljava ih se kao teret; svjesna je da ekonomija, u čijem je središtu profit, slabi obiteljske odnose; zna da su mnoge starije osobe napuštene od svoje djece koja su prisiljena odseliti se ili, u nekim slučajevima, boriti se u ratu. Koji god razlog tomu bio, ona radosno proglašava Gospodinovo obećanje: „Tebe ja zaboraviti neću“.

Lijepo je, u svakoj životnoj dobi, a osobito kada više nismo mladi, otkriti, kako je rekao blaženi Ivan Pavao I., da smo primatelji „Božje neprolazne ljubavi. Znamo da smo mu uvijek pred očima, pa i kada se čini da nas okružuje tama. On je otac; i više od toga, On je majka“ (Angelus, 10. rujna 1978.). Iako nam se ta misao ne rađa sama od sebe, istina je da ni u starosti ne prestajemo biti sinovi i kćeri te da poziv da se vratimo u Božje naručje, čija je ljubav i očinska i majčinska, vrijedi svakoga dana.

Mnogi tijekom života otkriju Božju nježnost, katkad upravo kada se život primakne svome kraju. Naime, sve se češće, za razliku od prošlosti, događa da čovjek doživi starost, a da nije imao istinsko iskustvo vjere. U tom slučaju starost, sa svojim pitanjima koja se s većom hitnošću javljaju u toj životnoj dobi, može postati prikladno vrijeme za početak ili nastavak duhovnoga života. Na tom novom putu može se prepoznati da je Bog, kako kaže sveti Augustin, „majka jer grije, hrani, doji, štiti“ (Tumačenje Psalma 26, II, 18). Ta svijest pomaže nam da se ne sramimo slabosti kada se ona pojavi te da ujedno shvatimo kako svi i uvijek trebamo jedni druge i kako svi od drugih tražimo pažnju i brigu. Bogu, koji nam postaje sve bliži i kojega učimo prepoznavati u njegovoj nježnosti, možemo se obraćati s djetinjim pouzdanjem u molitvi. Nikada nije prekasno da mu se počnemo obraćati. To može biti velik dar za sve.

Drage starije osobe, papa Franjo govorio je o vama kao o „novom narodu“ (Kateheza, 23. veljače 2022.), budući da broj starijih osoba nikada u povijesti nije bio tako velik kao danas. Zato je važnije nego ikada da mi, zajedno s vama, „novim narodom“, razmišljamo o tome koji bi mogao biti naš poziv kada se čini da krhkost, koja prati čovjeka od njegova rođenja, prevladava.

Želim vam reći: ne bojte se te krhkosti! Upravo ta slabost krije u sebi novu snagu koja obasjava i druge životne dobi. Naime, krhkost, kada je prihvatimo i priznamo, „otvara srce uzajamnoj pomoći i zazivanju onoga koji može darovati ono što nijedna ljudska moć ne može jamčiti: duboko pomirenje srca, a s njime i pravi mir.“ (Susret s alžirskom zajednicom, Bazilika Majke Božje Afričke, Alžir, 13. travnja 2026.).

Na taj način možemo kao kršćani živjeti svoju starost: „krhki“, ali istodobno „pozvani“. Svaki muškarac i svaka žena mogu se iznova roditi i u starosti (usp. Iv 3, 4–6) te uskliknuti zajedno s prorokom: „Mir i obraćenje – spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša“ (Iz 30, 15). Ta snaga može postati poziv da se ne pribjegava putovima oholosti i moći kako bi se gradio suživot među ljudima, nego putovima pomirenja i istinskoga mira. U ovom vremenu, tako bolno obilježenom ratnim nasiljem i društvenim nemirima, mnogi se pitaju kakav će biti svijet u kojem će njihovi unuci odrastati. Pozivam vas, predragi, da mi se pridružite u ustrajnoj molitvi da mir što prije zavlada u cijelome svijetu.

Draga starija braćo i sestre, zahvaljujem vam što me svakodnevno podupirete svojim molitvama, napose kada molite svetu krunicu. Od srca uzvraćam željom: neka nas Gospodin, koji nas nikada ne zaboravlja, uvijek obnavlja u vjeri, nadi i ljubavi!

Iz Vatikana, 15. lipnja 2026.

PAPA LAV XIV.

***

Napomena:

Za ovogodišnje obilježavanje papa Lav XIV. odabrao je temu „Tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49, 15), u svjetlu koje je uputio i prigodnu poruku. Izabrana tema podsjeća da je Božja nepokolebljiva ljubav konačni odgovor na osamljenost i zanemarenost koje starije osobe tako često doživljavaju. Ona donosi utjehu i nadu te nas uvjerava da Gospodin svakoga od nas osobno poznaje, nikada ne zaboravlja i bezuvjetno ljubi, pa i usred krhkosti starosti.

Poseban naglasak ovogodišnjega obilježavanja stavljen je na iskazivanje blizine osobama koje žive same, borave u domovima za starije osobe ili nemaju nikoga tko ih posjećuje.

Građa koju je priredio Dikasterij za laike, obitelj i život sadrži pastoralne smjernice, uključujući smjernice za pripravu Dana sa starijim osobama i mladima, smjernice za liturgijska slavlja s prijedlogom molitve vjernika i završnim blagoslovom te molitvu posebno pripravljenu za Šesti svjetski dan djedova, baka i starijih osoba.

Ured Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj, kao i prethodnih godina, priredio je hrvatski prijevod građe te pastoralnim djelatnicima i svima zainteresiranima stavlja na raspolaganje dva PDF dokumenta u A5 formatu, pripremljena za obostrani ispis u obliku knjižice:

1. Smjernice za obilježavanje Šestog svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba, pri čemu je ovogodišnja molitva otisnuta na poleđini dokumenta kako bi se mogla zasebno ispisati i umnožiti;
2. Poruku pape Lava XIV. za Šesti svjetski dan djedova, baka i starijih osoba, koju bi, sukladno smjernicama, u tiskanom obliku trebalo podijeliti starijim osobama te je zajedno s njima pročitati.

Na tragu uputa Dikasterija molimo pastoralne djelatnike da Uredu HBK-a za život i obitelj na adresu [email protected] dostave kratka izvješća ili barem obavijest o obilježavanju Dana u svojim župama, osobito u onima u kojima se slavi sveta Ana, kao i u ustanovama za starije osobe te drugim pastoralnim okružjima.

U ono vrijeme: Iziđoše farizeji iz sinagoge i održaše vijećanje protiv Isusa, kako da ga pogube. Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo.

On ih sve ozdravi i poprijeti im da ga ne prokazuju — da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje!

Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima; preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti — sve dok do pobjede ne izvede pravo. Ime njegovo nada je narodima!

Svećenik: vlč. Rafael Villergas Castano.

Na početku zasjedanja biskupi su saslušali izviješće o provedbi zaključaka s 95. redovitog zasjedanja održanog u Mostaru 20. i 21. ožujka 2026. godine. Također su saslušali izvješće o djelovanju Caritasa BiH kroz 2025. te su usvojili izviješće Nadzornoga vijeća Caritasa BiH o poslovanju kroz 2025., kao i preporuke istoga Vijeća za bolje i transparentnije djelovanja te institucije. Isto tako, odobrili su novi Statut Caritasa BiH, a za novoga ravnatelja izabrali su svećenika Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luku Tunjića.

Tijekom zasjedanja biskupi su saslušali izviješće o provedbi Đakonske-pastoralne godine te zajedno s njezinim voditeljem vlč. Ilijom Markovićem razgovarali o mogućnostima njezina unaprjeđenja.

Za promicatelja Sustava Katoličkih škola za Europu i predsjednika Pedagoškog vijeća izabran je banjolučki biskup Željko Majić.

Budući da je izborna godina u Bosni i Hercegovini biskupi ponavljaju kako: „Bosna i Hercegovina je, sukladno svome ustavnom poretku proizašlom iz Daytonskoga mirovnog sporazuma, država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. (…) Velika je nepravda i nemoralno je svako nastojanje da se prava bilo kojega naroda relativiziraju, ograniče ili praktično onemoguće i predstavlja izravno odstupanje od daytonskog ustavnog okvira i otvara prostor novim nestabilnostima. Oduzimanje ili nijekanje prava ne može biti put prema pravednom društvu, nego vodi produbljivanju nepovjerenja i političkih napetosti. U tom smislu, radi izgradnje društvene pravde i sloge Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine zahtijeva reformu svih loših zakona, posebice Izbornoga te osobito naglašava potrebu pune i dosljedne zaštite prava hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u Bosni i Hercegovini, uključujući njegovo legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost u svim institucijama i na svim razinama vlasti. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ostaje čvrsto opredijeljena za mir, dijalog, međusobno poštovanje i jednakopravnost svih naroda i građana. Istodobno, držimo da nema istinske jednakopravnosti bez dosljednoga poštivanja ustavne strukture zemlje i pojedinačnih i kolektivnih prava“, izvijestilo je Tajništvo BK BiH.

Fotograf i autor objave na društvenim mrežama @karloo_photo zabilježio je ovaj događaj, istaknuvši simboliku mjesta na kojem se prosidba dogodila.

„Ovaj trenutak planiram već nekoliko mjeseci. Čekao sam pravi trenutak, ali bilo ga je teško izabrati...“, riječi su Antona, koji je na Brdu ukazanja emotivno zaprosio svoju izabranicu Andrijanu.

U objavi se ističe kako Brdo ukazanja nije tek turističko odredište, nego mjesto na koje ljudi dolaze tražeći mir i Boga.

View this post on Instagram

A post shared by Karlo Photography 📷 (@karloo_photo)

„U godini kada Međugorje obilježava 45 godina Gospinih ukazanja, Brdo ukazanja stoji kao živi podsjetnik da se ovdje ne dolazi samo zbog pogleda – nego zbog srca koje traži Boga. Mjesto gdje se šutnja pretvara u molitvu, a molitva u mir koji se ne može objasniti nego samo osjetiti.“

Autor objave naglašava kako upravo na tom mjestu, obilježenom desetljećima molitve, nastaju trenuci koji nadilaze svakodnevicu.

„I baš tu, na tlu koje je desetljećima natopljeno krunicama, suzama i zahvalama, dogodio se trenutak koji nadilazi romantiku – trenutak predanja. Kao da je cijelo brdo na tren zastalo, jer se ljubav ovdje ne izgovara olako, nego u svjetlu vječnosti.“

Na kraju je mladom paru uputio i poruku sa željom da njihov zajednički život bude utemeljen na vjeri.

„Neka njihova zaruka ne bude samo početak zajedničkog puta, nego poziv da uvijek ostanu vjerni onome što Brdo ukazanja svakodnevno šapće – da bez Boga nema pravog mira, a bez molitve nema trajne ljubavi.“

Fra Ljubo je naglasio kako Gospa u svojim porukama nikada ne poziva ljude samo da dođu na određeno mjesto.

„Gospa nikad ne kaže: ‘Dođite u Međugorje.’ Govori nešto drugo“, rekao je, dodajući kako u Međugorje dolaze različiti ljudi.

„Može se doći u Međugorje kao hodočasnik, hvala Bogu da je većina takvih, ali dolaze i oni koji su turisti, dolaze i oni koji žele nešto vidjeti i znati, ima i onih koji su zlonamjerni, ima onih koji žele vidjeti samo loše ili oni koji žele, kako su i sami posvjedočili, otkriti da je ovo sve laž i prijevara“, istaknuo je.

Govoreći o Gospinoj prisutnosti u Međugorju, fra Ljubo je rekao kako ona već 45 godina čini ono što čini svaka majka koja ljubi svoju djecu.

„A što nam to Majka govori ovdje i što ona radi ovdje 45 godina? Ono što radi svaka majka. Kad majka vidi da su djeca dobro i da nisu zalutala, majka je zadovoljna i sretna, nema potrebu govoriti. Ali kad majka vidi da su djeca zalutala, onda ima potrebu govoriti, ponavljati, trpjeti, praštati i ljubiti. To je sve ono što čini ovdje u Međugorju i ne samo u Međugorju, nego kroz cijelu povijest Crkve. Jer majka ne može šutjeti, istinska, autentična majka koja ljubi svoju djecu u slobodi srca“, rekao je.

Posebno je istaknuo važnost ljudske slobode, podsjećajući na Gospine poruke u kojima poštuje slobodu svakoga čovjeka.

„Kako kaže: ‘Draga djeco, ja poštujem vašu slobodu. Draga djeco, sloboda je Božji dar, ali može biti i vaša slabost. Jer u slobodi mi možemo od Boga otići, okrenuti mu leđa zauvijek, ali u slobodi možemo i Bogu doći. Bogu koji nas sa čežnjom čeka, koji nas zove’“, rekao je fra Ljubo Kurtović.

Istina je da nas dočeka nešto opušteniji ritam dana jer barem nema pokušaja pogađanja koje dijete je u kojoj smjeni u školi i kad koga treba odvoziti i dovoziti sa školskih ili izvanškolskih aktivnosti. Ostalo je više-manje napornije jer je tako vruće. Vruće je vani, vruće je u pregrijanom automobilu. Istovremeno hladno je u trgovinama i zatvorenim klimatiziranim uredima, pa te ovi nagli šokovi temperaturnih promjena od nekoliko desetaka Celzijevih stupnjeva još dodatno ošamute, izazovu prehlade i ukočenosti određenih tjelesnih ekstremiteta koji su izloženi valovima hladnog klimatiziranog zraka. Povećane gužve su na cestama, društvenim događanjima, na graničnim prijelazima jer se puno njih iz dijaspore vratilo u posjet svojima i na svoje godišnje odmore.

Raduješ se osvježenju morske vode, ali te dočekaju gužve na plažama i parkinzima. Ljudi poput zombija izlažu svoja istetovirana tijela u oskudnim kupaćim kostimima na roštiljskom podnevnom suncu ne mareći na upozorenja o štetnosti UV zračenja i opeklinama koje to jako sunce izaziva u vremenu od 11- 17 sati. Kao da ne znaju da koža sve pamti, sve upija i skuplja i onda se čudimo odakle porast zloćudnih kožnih oboljenja.

Uz svu gužvu ide i buka glazbe koja trešti sa svih strana, sočnih psovki koje stanu i u prosto proširene rečenice. Složene se više ne upotrebljavaju, jer se uz razgovor obavezno i tipka ili razgovara s nekim drugim na mobitel. Redovi su u trgovinama, redovi su u kafićima, redovi su na koncertima kojih ima skoro svaku večer u tvom ili nekom drugom okolnom mjestu. Loše se spava jer se kasno liježe, ili je sparno ili napadaju komarci… Uglavnom nakon čekanja tog „odmarajućeg“ ljeta, ubrzo se čuje „Samo da ovo ljeto i ove vrućine prođu!“

Eto takvi smo mi ljudi, uvijek sanjamo nešto drugo, čekamo nešto drugačije, nadamo se nečem savršenijem. A to „nešto“ uvijek je jednako ili gore od onoga „sada“.

Psihologija definira zdravu osobu kao osobu koja je sposobna živjeti sada i ovdje s Bogom. I to je zapravo sva mudrost. Kada si s Bogom u bilo čemu da jesi, imaš sve. Jer na kraju sve je prolazno i samo Bog ostaje. I Gospa to kaže u zadnjoj poruci „Radujte se, dječice, i budite radosni i u poteškoćama i imat ćete snage, jer ćete biti svjesni da ste prolazni, i znat ćete Bogu sve prikazivati.“ (poruka 25. 6. 2026.) Mudrost života je biti radostan u onome što imaš i znati Bogu prikazivati ono što živiš. To daje snagu i smisao tvom postojanju i to stvara zapise u vječnosti koja jedina nije prolazna. Kao je Gospa mudra učiteljica koja vidi ovo naše neznanje i nesnalaženje u prostoru i vremenu našeg života.

Mi ljudi nekako uvijek čekamo neko savršeno vrijeme i nekakve savršene uvijete. Čekamo i da se osjećamo spremno i zdravo kako bi nešto učinili, pokrenuli, promijenili… a zapravo taj savršeni trenutak ne postoji. Vidimo i kroz Bibliju da Isus nije nikad imao savršene ljude ni savršene situacije, dapače, radio je sa grešnicima, plašljivcima, bolesnima, izopćenima… Nije imao savršena ozvučenja i sale za govore, nego se snalazio po brdima, na lađama… A na kraju je sasvim nesavršeno završio svoj život potpuno sramotnom smrću razapinjanja. Ipak, što je Isus imao, a mi nemamo? Imao je potpuno predanje u Božju volju! Imao je potpuni pristanak uz Božje sada. Imao je potpuno povjerenje u Oca. I zato je imao mir.

Osnovni preduvjet odmora je mir. Mir oko nas, ali još više Mir u nama.

I ja sam bila na odmoru par dana. Iako je stvarno bilo opuštajuće, bez obaveza, bez gužve jer smo boravili u jednom malom zabačenom mjestu na Pelješcu gdje smo čak bili i skoro sami na plaži, ipak nisam tu doživjela pravi odmor. Doživjela sam ga u molitvi na molitvenom susretu s braćom i sestrama. U zahvalnosti, slavljenju i pjesmi, u zajedništvu otvorenih srca koja dopuste Bogu da u njih izljeva svoju milost. A sve milosti su najprije upakirane u jedan veliki, nadnaravni mir koji ti utiša sve brige, smiri svu anksioznost, rastali svaki strah, opusti sve grčeve u tijelu, uspokoji srce, dadne ti da se osjetiš oslonjeno na tu Vječnu stijenu, ljubljeno od tog Vječnog Života, zaštićeno svezano i privučeno tim konopcima Vječne ljubavi. I shvatila sam kako me više odmorilo tih pola sata dubokog iskustva tog Mira koji je sam Bog i koji ti samo Bog može dati, nego svi dani bilo kakvog izmišljanja godišnjeg odmora.

Zato dragi moji čitatelji, ako se još spremate za godišnji odmor, ako se još planirate odmarati ovoga ljeta, ako smišljate nešto glamurozno kako bi ispunili vaše prazne živote i prazna srca – evo vam puta najizvrsnijega kako se stvarno odmoriti: Tražite Mir Božji i idite za njim i on će dati spokoj dušama vašim. Pravi odmor je odmor u Bogu – zato u vašim godišnjim odmorima ne tražite zabavu izvana, nego tražite Boga i njegovo lice, a onda će iz odmora i radosti duše, doći i odmor tijela.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.«

On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su?

A velim vam: veće od Hrama jest ovdje! I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. Ta Sin Čovječji gospodar je subote!«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Prema mišljenju biskupa, parlament je time prvi put u francusko zakonodavstvo unio mogućnost namjernog uzrokovanja smrti, čime je prekinuta dugogodišnja medicinska tradicija čije je poslanje ublažavati patnju i pratiti čovjeka do prirodne smrti.

Biskupi ističu da su posljednje četiri godine aktivno i odgovorno sudjelovali u raspravi o kraju života te nastojali predstaviti iskustvo Crkve u praćenju bolesnika, umirućih i njihovih obitelji. Prema njihovom mišljenju, rasprava ipak nije ispunila obećanja o mirnom, dostojanstvenom i sadržajnom dijalogu. „Politički, ideološki, a vjerojatno i gospodarski interesi, prikriveni obmanjujućim izrazima, prevladali su nad ozbiljnom raspravom o tako važnom pitanju“, poručili su.

Prema mišljenju biskupa, posljedice novoga zakona još nisu u potpunosti vidljive, no već se primjećuju promjene u odnosu društva prema starosti, bolesti, invaliditetu i ranjivosti. Upozoravaju da bi moglo doći do narušavanja povjerenja između bolesnika, njihovih obitelji i zdravstvenih djelatnika, a posebnu zabrinutost izražavaju za starije osobe i one u teškom socijalnom položaju.

„Najsiromašniji bi mogli platiti najveću cijenu. Starije osobe koje žive u oskudici mogle bi se početi osjećati teretom svojoj djeci i unucima te biti neizravno potaknute na odluku o okončanju vlastitog života“, upozorili su biskupi.

Dodaju da iskustva drugih zemalja pokazuju kako se uvjeti za pristup potpomognutom umiranju s vremenom u pravilu proširuju, dok razvoj palijativne skrbi često zaostaje.

Francuski biskupi ističu da ih usvajanje zakona ne vodi u očaj, nego na još snažnije zauzimanje za služenje čovjeku. Pozivaju obitelji, zdravstvene djelatnike, volontere, njegovatelje, bolničke kapelane i sve koji prate bolesnike da i dalje svjedoče kako postoji drugačiji put – put vjerne pratnje, blizine te ublažavanja tjelesne i duševne patnje, bez napuštanja čovjeka i bez namjernog uzrokovanja njegove smrti.

Pritom su izrazili zahvalnost svima koji se svakodnevno brinu za bolesne, osobe s invaliditetom, starije i umiruće. Katoličke zdravstvene ustanove potaknuli su da ostanu vjerne temeljnim etičkim načelima i poštovanju dostojanstva svakoga ljudskog života te da ne sudjeluju u postupcima koje Crkva moralno odbacuje.

Francuska biskupska konferencija najavila je da će pomno pratiti daljnje postupke pred Ustavnim vijećem te se zauzimati za zaštitu slobode zdravstvenih ustanova koje zbog etičkih razloga ne žele provoditi eutanaziju ili pomagati pri samoubojstvu.

Na kraju izjave biskupi ističu da će francuski katolici, zajedno s mnogim ljudima dobre volje, vjernicima i nevjernicima, i dalje služiti životu.

„Uvjereni smo da se veličina društva ne očituje u tome da uzrokuje smrt najranjivijih ili im omogućuje da si ju sami prouzroče, nego u tome da ih istinski bratski prati do kraja. Krist, u kojega vjerujemo, došao je, naime, da bi svijet imao život“, prenosi Družina.

U većini pogođenih crkvi se ne slavi misa, već se ona iz sigurnosnih razloga služi na otvorenom. „Ovdje su najvažniji ljudi, odnosno vjernici, a ne sama zgrada, koliko god ona bila važna. Ne smijemo nepotrebno izlagati ljude opasnosti“, objasnio je svećenik.

Vlč. Balza je također istaknuo da su najstarije sakralne građevine pretrpjele najveća oštećenja. Kao primjer naveo je crkvu sv. Josipa u Ñaraulíju, u četvrti Cotiza u Caracasu, kojoj se potpuno urušio lijevi transept. Crkva Gospe od trajne pomoći u Pagüiti i susjedna župna škola također imaju „ozbiljna konstrukcijska oštećenja“. Crkva Gospe od Milosrđa i katedrala u Caracasu pretrpjele su „manje ili više ozbiljna“ oštećenja.

Generalni vikar rekao je su većinu od tih 25 oštećenih crkvi pregledali stručnjaci te da izvješća pokazuju kako najmanje polovica njih (između osam i deset zgrada) ima znatna oštećenja.

Svećenik je dodao da nadbiskupija već razmatra projekte obnove tih građevina. Naglasio je da treba imati na umu da su mnoge od njih „nacionalni spomenici i dio povijesne kulturne baštine“. Stoga je, rekao je, „preporučljivo, čak i ako su pretrpjele velika oštećenja, poduzeti projekte kojima će se sačuvati njihova baštinska vrijednost i struktura građevine“, prenosi EWTN.

Ministarstvo unutarnjih poslova Nikaragve objavilo je 4. srpnja da je policija 29. lipnja privela salezijanskoga biskupa te ga istoga dana pustila na slobodu. Prema službenoj verziji, ponovno je uhićen 30. lipnja, nakon čega je odveden u svoj dom.

Razni crkveni izvori, međutim, tvrde da nitko nije mogao potvrditi nalazi li se biskup doista ondje. Kako je javljeno agenciji „ACI Prensa“, Matin dom u Tismi, u departmanu Masaya, i dalje je pod policijskom opsadom, no „nitko nije vidio biskupa i nitko ne zna gdje se on nalazi“.

Juan Abelardo Mata rođen je 23. lipnja 1946. Redovničke zavjete kao salezijanac položio je 1966., a za svećenika je zaređen 1976. godine. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je pomoćnim biskupom Manague 1988., a dvije godine kasnije i biskupom Estelíja – Biskupije koju je vodio više od tri desetljeća, sve do umirovljenja 2021. godine.

Godinama je bio jedan od najkritičnijih biskupskih glasova prema režimu Ortege i Murillo. Arturo McFields, bivši nikaragvanski veleposlanik pri Organizaciji američkih država (OAS), nedavno je upozorio da se „režim ne bi ustručavao uzrokovati smrt biskupa Mate ako se ono što se događa odlučno ne osudi“, pripisujući to „ogorčenosti“ koju vlasti navodno gaje prema njemu zbog njegove nepokolebljivosti i jasnoće.

Dok i dalje vlada neizvjesnost oko sudbine biskupa Mate, pomoćni biskup Manague koji živi u egzilu Silvio Báez protekle je nedjelje ohrabrio Nikaragvance da ne izgube nadu. U propovijedi od 12. srpnja, izrečenoj u Župi sv. Agate u Miamiju, objasnio je da, premda povijest naroda može djelovati „jalovo i surovo“, a mnogi mogu iskusiti represiju ili strah, „nije sve kamenje i trnje“. „Žeđ za pravdom nije ugašena, a plamen slobode i dalje gori“, ustvrdio je. Prelat je propovijed zaključio riječima: „Isus nastavlja sijati sjeme života, istine i slobode u našu povijest. To je sjeme budućnosti“, prenosi KTA.

U ono vrijeme: Reče Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jarani je moj sladak i breme moje lako.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

- 17. 7. petak – Miletina

- 18. 7. subota – Vionica

- 19. 7. nedjelja – Šurmanci

- 20. 7. ponedjeljak – Bijakovići

- 21. 7. utorak – Međugorje

- 22. 7. srijeda – Marijine ruke

- 23. 7. četvrtak – Majčino selo

- 24. 7. petak – Frama

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

U ono vrijeme: Stane Isus prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.«

»I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Možda se najveći trenutci ovog festivala nisu dogodili na pozornici, nego u tihim susretima u kojima je netko, usred najveće buke, prvi put ponovno čuo Boga.

Kristina Tabak, predsjednica Udruge Radio Marija i predsjednica Upravnog odbora, rođena je 1979. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Fakultetu prometnih znanosti, a ima više od 20 godina profesionalnog iskustva u IT sektoru, financijama i marketingu. Pokrenula je izdavačku kuću Kamenita vrata, a autorica je i urednica prve hrvatske zbirke devetnica „Novena Croatica”, zbirke krunica „Rosaria” te još nekoliko knjiga duhovnog sadržaja. Od 2025. godine urednica je i voditeljica emisije „Novena” na Radio Mariji. Iste godine izabrana je za zastupnicu Gradske skupštine Grada Zagreba i djeluje kao nezavisna gradska zastupnica. Kroz profesionalni i društveni angažman aktivno sudjeluje u projektima i udrugama humanitarnog karaktera.

Uz Tabak, za zamjenicu predsjednice u Upravnome odboru izabrana je Tihana Arbanas, a kao član je izabran Ivan Pehar, prenose iz Radio Marije.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.

Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.

Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima.

Svećenik: pater Ivan Dominik Iličić.

KAD NAM JE POZORNOST POSTALA NJAVRJEDNIJA ROBA

Kada kažemo da đavao više ne mora kucati na vrata, nego da je dovoljno ispuniti čovjekov zaslon, tu misao ne treba razumjeti doslovno, nego kao upozorenje da kušnja vrlo rijetko dolazi u obliku otvorenog odbacivanja Boga, a mnogo češće kao neprestano odvlačenje pozornosti od Njega, jer čovjek koji nikada ne pronađe vrijeme za molitvu zbog još jedne obavijesti, još jednog videa ili još jedne vijesti ne mora svjesno napustiti vjeru da bi se od Boga polako udaljio.

Upravo zato nije problem u tehnologiji, jer ona može biti veliko sredstvo dobra, može približiti Evanđelje milijunima ljudi, omogućiti prijenos svetih misa, pomoći usamljenima i povezati obitelji koje razdvajaju kontinenti, ali svako dobro sredstvo prestaje biti dobro onoga trenutka kada postane gospodar čovjekova vremena, misli i srca, jer tada više ne upravljamo njime, nego ono počinje upravljati nama, a ono što je trebalo biti pomoćnik polako postaje gospodar.

Gotovo je nevjerojatno koliko smo se brzo navikli da prvo jutarnje svjetlo koje ugledamo ne dolazi kroz prozor, nego sa zaslona mobitela, da prve riječi koje pročitamo nisu riječi Evanđelja nego obavijesti društvenih mreža, da posljednji pogled prije sna ne upućujemo križu, nego ekranu koji nas uvjerava da postoji još nešto što nismo vidjeli, još neka vijest koju moramo pročitati ili još jedan sadržaj koji će nas zadržati budnima nekoliko minuta dulje, premda svi znamo da tih nekoliko minuta vrlo lako postane sat ili dva našega života koji se više nikada neće vratiti.

DIGITALNI POST - ODRICANJE KOJE JE POTREBNO NAŠOJ DUŠI

Nije li paradoks da se danas toliko govori o slobodi, dok sve teže uspijevamo provesti jedan sat bez mobitela, da se toliko govori o povezanosti, dok se obitelji sve češće okupljaju za istim stolom gledajući svatko u svoj zaslon, te da nikada nije bilo više komunikacije, a manje istinskih razgovora u kojima se ljudi gledaju u oči, slušaju jedni druge i dijele ono što doista nose u srcu? Možda upravo zato današnjem čovjeku nije potreban samo post od hrane, nego i digitalni post, ne kao osuda tehnologije, nego kao povratak slobodi, jer smisao svakoga posta nikada nije bio odricanje radi odricanja, nego oslobađanje prostora za ono što je važnije, pa ako nas post od hrane podsjeća da čovjek ne živi samo o kruhu, možda će nas digitalni post podsjetiti da čovjek ne živi ni samo od sadržaja, obavijesti, lajkova i beskrajnoga skrolanja.

Sveto pismo kaže da se Bog proroku Iliji nije objavio ni u oluji, ni u potresu, ni u vatri, nego u šapatu blagog i tihog lahora, a možda upravo ta slika najbolje opisuje našu stvarnost, jer Bog nije prestao govoriti, nego smo mi dopustili da Njegov glas nadjačaju svi drugi glasovi kojima smo otvorili vrata svojega života, zbog čega najveća bitka današnjice možda nije borba između vjere i nevjere, nego između tišine i buke, između sabranosti i rastresenosti, između onoga što je vječno i onoga što traje tek nekoliko sekundi na zaslonu prije nego što nestane i bude zamijenjeno nečim novim.

LJETO KAO PRILIKA ZA NOVI POČETAK

Možda upravo zato nije slučajno što nam ljeto svake godine dolazi kao svojevrsni Božji poziv da usporimo. Nakon mjeseci obveza, stresa, utrke s vremenom i života koji se često svodi na pogled u ekran, godišnji odmor može postati mnogo više od nekoliko slobodnih dana ili putovanja na more. Može postati prilika da se vratimo sebi, svojoj obitelji i Bogu, da ponovno naučimo živjeti bez potrebe da svaki trenutak fotografiramo, komentiramo ili podijelimo s virtualnim svijetom.

Možda nam upravo ovo ljeto treba više tišine nego sadržaja, više razgovora nego poruka, više pogleda u oči nego pogleda u zaslon, više šetnji tijekom kojih ćemo slušati šum mora, pjev cvrčaka ili dječji smijeh nego obavijesti koje neprestano prekidaju naš mir. Možda nam je potreban jedan sasvim jednostavan izazov – nekoliko sati dnevno bez mobitela, večera tijekom koje će telefoni ostati sa strane, jutro koje neće započeti društvenim mrežama i večer koja neće završiti beskrajnim skrolanjem.

To može biti naš digitalni post, ne zato što je tehnologija zlo, nego zato što je svako odricanje prilika da ponovno uspostavimo ispravan red vrijednosti i oslobodimo prostor za ono što je doista važno. Kao što post od hrane jača duh i podsjeća nas da čovjek ne živi samo o kruhu, tako nas digitalni post može podsjetiti da ne živimo ni od obavijesti, lajkova i algoritama, nego od ljubavi, blizine, zajedništva i odnosa s Bogom.

Možda će upravo ovo ljeto biti trenutak u kojem ćemo ponovno uzeti krunicu u ruke prije nego mobitel, otvoriti Evanđelje prije društvenih mreža, sjesti s obitelji bez ekrana između nas i otkriti da nam je cijelo vrijeme nedostajalo ono što se ne može pronaći na internetu – mir srca.

Možda nas na kraju života Bog neće pitati koliko smo pratitelja imali, koliko smo objava podijelili ili koliko smo sati proveli pred ekranom, nego koliko smo puta odložili sve to kako bismo bili uz dijete koje nas je trebalo, uz roditelja koji je čekao naš poziv, uz supružnika koji je želio razgovor, uz prijatelja kojemu je bila potrebna utjeha ili u tišini pred Njim, jer jedino se ljubav, vrijeme koje smo darovali drugima i odnos koji smo gradili s Bogom ne mogu izmjeriti algoritmima, ali upravo oni imaju vrijednost koja traje i kada se ugase svi zasloni ovoga svijeta.

Marina Župan/medjugorje-info.com

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali.

I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«

I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?«

On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.

A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Trajni đakon: Vjekoslav Uvalić.

Kad bi se sveti Toma Akvinski prema suprotnim stajalištima odnosio onako kako to danas čine mnogi katolici na internetu, njegova Summa Theologica imala bi jedva stotinjak stranica. Sastojala bi se od rečenica poput: „Ateisti odbacuju Boga samo zato što ne mogu obuzdati svoje požude“ ili „Svatko tko ne sluša papu oholi je gubitnik“, nakon čega bi jednostavno prešao na sljedeću temu. Srećom, Anđeoski naučitelj postupao je posve drukčije. Nastojao je što dublje razumjeti stvarna stajališta onih s kojima je raspravljao. Želio je njihove argumente izložiti jednako vjerno i uvjerljivo kao i vlastite. Tek ih je tada detaljno pobijao, i to uvijek bez dovođenja u pitanje motiva svojih sugovornika. To bi trebao biti naš uzor, ali nažalost često nije.

Moj prijatelj Kennedy Hall odlučan je branitelj SSPX-a. Smatra da je Bratstvo bilo opravdano u biskupskim posvećenjima te da vatikanska izopćenja nisu obvezujuća. Branitelje SSPX-a poput Kennedyja mnogi nazivaju oholima i ponosnima te ih optužuju da imaju „protestantski duh“. Zašto, umjesto toga, ne bismo pretpostavili da su branitelji SSPX-a pažljivo proučili dokaze koji su im bili dostupni i donijeli odluku za koju iskreno vjeruju da je najvjernija Kristu, čak i ako se s tom odlukom ne slažemo (kao što je slučaj sa mnom)? Zašto se ne bismo suočili sa sadržajem njihovih argumenata i pokušali ih uvjeriti u ono što smatramo njihovim pogreškama? Zar to ne bi bilo primjerenije – i korisnije – od osobnih napada?

Ni druga strana nije ništa bolja. Moj drugi prijatelj, Taylor Marshall, dugogodišnji simpatizer Bratstva, kritizirao je SSPX zbog biskupskih posvećenja, što je izazvalo žestoku reakciju mnogih njegovih pratitelja koji podupiru Bratstvo. Njega i druge koji dijele njegovo mišljenje optužuje se za moralni kukavičluk, pohlepu ili želju za ljudskim odobravanjem. Prema mišljenju mnogih branitelja SSPX-a, jedini razlog zbog kojega bi se neki tradicionalni katolik mogao usprotiviti Bratstvu jest neka moralna slabost, a ne ozbiljni načelni prigovori.

Neki od tih napada nisu samo nekršćanski nego i posve nerazumni. Tvrdnja da se Taylor protivi posvećenjima kako bi zaradio više novca jednostavno nema smisla. Vrlo je vjerojatno da time gubi dio svoje publike, a ne da je povećava. Oni kojima se nije sviđala njegova snažna potpora tradiciji neće odjednom postati njegovi gorljivi pristaše zbog jednog pitanja oko kojega se slažu, dok će ga dio pristaša SSPX-a prestati pratiti. Zašto, dakle, ne bismo pretpostavili da su protivnici SSPX-a poput Taylora i drugih također pažljivo proučili dostupne dokaze i donijeli odluku za koju iskreno vjeruju da je najvjernija Kristu, čak i ako se s njom ne slažete? Zašto se ne bismo usredotočili na sadržaj njihovih argumenata?

Jedna od Kristovih danas najčešće pogrešno shvaćenih zapovijedi jest njegov poziv: „Ne sudite da ne budete suđeni“ (Mt 7,1). Ta se rečenica prečesto koristi kao svojevrsna „karta za izlazak iz zatvora“, kojom se maše svaki put kada netko kritizira nečije ponašanje ili postupke. „Ne sudi!“ kaže žena koja je upravo pobačajem usmrtila svoje dijete. Takva zlouporaba dovela je do toga da mnogi inače vjerni katolici odbacuju svaku optužbu za osuđivački stav. Da, možemo (i trebamo) prosuđivati djela: ako čovjek ukrade novac iz restorana, svakako trebamo prosuditi da je taj čin objektivno zao. Ono što ne možemo jest suditi čovjekovu srcu ili mu pripisivati nekršćanske motive – motive koje jednostavno ne poznajemo jer ne možemo čitati ljudska srca i misli. Upravo to, međutim, činimo kada nekoga optužujemo da podupire Bratstvo zbog oholosti ili da mu se protivi zbog moralnog kukavičluka. Ne znamo zašto netko zastupa određeno stajalište; jedino što možemo prosuđivati jest valjanost njegovih argumenata.

Primijetio sam dva oblika loše argumentacije – jedan nešto blaži, a drugi znatno manje dobronamjeran. Blaži oblik polazi od pretpostavke da sugovornik jednostavno ne razumije problem: „Ne razumiješ o čemu se radi, zato i zastupaš takvo stajalište.“ Često nakon toga slijedi: „Pogledaj ovaj trosatni video koji nepobitno dokazuje da sam u pravu.“ Moguće je da netko doista nije potpuno razumio neko pitanje prije nego što je donio zaključak. No mnogo češće se optužba za neznanje iznosi zato što sam optužitelj nije ozbiljno proučio suprotno stajalište pa pretpostavlja da se s njim nitko razuman ne može ne složiti.

Manje dobronamjerna metoda još je jednostavnija: osobno napadni protivnika. Optuži drugu stranu da djeluje iz skrivenih, sebičnih ili čak grešnih pobuda. Na internetu je najčešći oblik toga optužiti sugovornika da je „profiterski komentator“ (grifter), odnosno da zastupa ona mišljenja za koja vjeruje da će mu donijeti najviše novca. Ironično je da takve optužbe često iznose upravo ljudi koji i sami zarađuju objavljivanjem svojih mišljenja na internetu, a takvi napadi nerijetko im donose više klikova, a time i veću zaradu.

Umjesto da uloži trud kako bi razmotrio argumente druge strane – proces koji zahtijeva i marljivost i poniznost – sudionik rasprave prečesto se ponaša kao da može čitati misli ili srce svoga protivnika. To je lakši, ali i najlošiji put.

U slučaju prijepora oko Bratstva svetog Pija X. (SSPX), katolici bi trebali usvojiti stav pape Benedikta XVI., koji je osamdesetih godina bio glavni vatikanski pregovarač u razgovorima s nadbiskupom Marcelom Lefebvreom, a potom je 2009. godine ukinuo izopćenja četvorice biskupa SSPX-a. Iako se snažno protivio mnogim stajalištima Bratstva, nikada nije dovodio u pitanje njihove motive niti je pretpostavljao da djeluju iz zle namjere. Pristupao im je polazeći od pretpostavke da iskreno ljube Krista.

Jednako tako, i mi bismo trebali dati prednost dobroj namjeri onima koji se nalaze na drugoj strani ove bolne podjele, vjerujući da ih vodi iskrena želja za vjernim nasljedovanjem Krista. To, naravno, ne znači da ne možemo raspravljati odlučno i snažno, ali naše bi se rasprave trebale usredotočiti na prosudbu argumenata, a ne motiva naših sugovornika. Ako se zateknete kako razmišljate: „On to govori samo zato što…“ ili „Ona uopće nije katolkinja ako tako misli“, tada zastanite. Čak i ako je druga osoba doista lošeg karaktera ili je vođena grešnim pobudama, usmjeravanje rasprave na stvarna pitanja prijepora, umjesto na osobne napade, može pomoći drugima koji prate raspravu, a možda čak i potaknuti vašeg sugovornika da preispita svoje stavove.

Postoji još jedan način na koji bismo trebali slijediti primjer svetoga Tome Akvinskog i pape Benedikta XVI.: trebali bismo se usrdno moliti prije nego što uopće započnemo bilo kakvu raspravu. Ako se ne molite za dušu osobe s kojom raspravljate, bolje je da šutite i ostavite telefon u džepu.

Sporovi oko Bratstva svetog Pija X. ozbiljni su i ne smiju se zanemarivati. Ali upravo zato što su toliko ozbiljni, o njima treba raspravljati u dobroj vjeri, bez osobnih napada i bez dovođenja u pitanje motiva druge strane. Pomirenje je moguće, ali ono se može ostvariti jedino molitvom i raspravom vođenom u duhu kršćanske ljubavi.

Tijekom Sinodskoga puta Würtz je glasovao za dokumente: „Ponovno razmatranje homoseksualnosti od strane crkvenoga učiteljstva“ i „Žene u crkvenim službama i dužnostima“. Potonji dokument navodi da je cilj na odgovarajući način uključiti žene „u naviještanje, u sakramentalno zastupanje Krista i u izgradnju Crkve“. Nadalje, poziva se na preispitivanje toga je li nauk papinskoga dokumenta „Ordinatio Sacerdotalis“ nepogrešivo obvezujući za Crkvu.

Sinodski put bio je kontroverzan proces unutar njemačke Crkve od prosinca 2019. do ožujka 2023. godine, a odvijao se uglavnom neovisno o globalnome procesu povezanom sa Sinodom o sinodnosti. Izazvao je međunarodne kritike jer nije isključivao promjene u katoličkome nauku o braku i svećeništvu.

Papa Franjo je 2023. godine izrazio zabrinutost da dijelovi mjesne Crkve u Njemačkoj skreću sa zajedničkoga puta sveopće Crkve. Još je 2019. godine biskup Juan Ignacio Arrieta Ochoa, tajnik Papinskoga vijeća za zakonodavne tekstove, pojasnio da pojedine nacionalne Crkve ne mogu mijenjati sveopći nauk i disciplinu Crkve, prenosi KTA.

Glad za istinskom ljubavi, glad za Crkvom koja doista zna otvoriti svoja vrata, prihvatiti i primiti svakoga; u kojoj ima ljubavi za sve i u kojoj nitko nije neprijatelj, gdje svi znamo živjeti pomirenje, oprost i mir.

Biti most prema boljem društvu

Nakon pozdrava kardinala Fabia Baggia, podtajnika Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja i glavnog ravnatelja Centra za visoko obrazovanje Laudato si', zatim kardinala Balda Reine, generalnog vikara Rimske biskupije, te nadbiskupa Luisa Marína de San Martína, prefekta Dikasterija za službu milosrđa, uslijedilo je kratko obraćanje rimskoga biskupa u kojem se osvrnuo na to što znači biti 'graditelji mostova'. Ta se slika danas ne odnosi samo na njega, nego i na sve one koji, premda u potrebi, sjede s njime za istim stolom:

Mi danas želimo izgraditi most sa svima vama, s vašim obiteljima i s društvom u kojem želimo živjeti.

To bi trebalo biti društvo koje živi pravednost uklanjajući uzroke siromaštva, nepravde i svega onoga što još uvijek potiče nepoštenje u svijetu. Upravo je to Crkva kakva želimo biti - zaključio je Papa.

Graditi drugačiji svijet

Petrov je nasljednik potom zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji toga susreta, ističući vrijednost zajedništva i života u duhu susreta oko stola za kojim je Isus uvijek prisutan:

Doista gradimo drugačiji svijet, svijet nade, svijet koji je svjetlo usred ovoga svijeta. Toliko je puta ta stvarnost, toliko je puta taj svijet ranjen nasiljem, mržnjom i diskriminacijom.

Papa Lav XIV. je zaključio svoj pozdrav potičući sve prisutne na suradnju kako bi Crkva bila nositeljica pravednosti, mira i ljubavi. Nakon što je blagoslovio zajednički objed, pojedinačno je pozdravio okupljene te potom sjeo za stol s potrebitima koji su došli u Borgo Laudato si' kako bi s Papom proveli zajedničko poslijepodne.

U ono vrijeme: Petar upita: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?«

Reče im Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.«

Svećenik: vlč. Karlo Špoljarić.

Ova je odluka dio marketinške kampanje za novi film koji nastavlja priču započetu 2004. godine te se fokusira na Kristovu pobjedu nad smrću nakon raspeća.

Film koji je oblikovao suvremenu vjersku kinematografiju

Film „Pasija“, koji je u kina stigao prije više od dva desetljeća, postao je jedno od najutjecajnijih vjerskih filmskih ostvarenja novijega doba. U filmu, u kojemu glavnu ulogu tumači Jim Caviezel, prikazuju se muka i smrt Isusa Krista, a dijalozi se vode na aramejskome, latinskome i hebrejskome jeziku.

Kevin Grayson, predsjednik Odjela za svjetsku distribuciju tvrtke „Lionsgate Motion Picture Group“, opisao je film kao „jedno od najizvanrednijih filmskih iskustava ikad stvorenih“. Istaknuo je da je za milijune ljudi to bilo „puno više od filma“ te da je preraslo u zajedničko iskustvo vjere i kulture.

Najava filma „Kristovo uskrsnuće“

Ovo ponovno prikazivanje ujedno služi i kao najava za film „Kristovo uskrsnuće: I. dio“, nastavak filmskoga projekta Mela Gibsona o Kristovu životu.

Ray Nutt, izvršni direktor tvrtke „Fathom Entertainment“, naglasio je da je malo suvremenih filmova imalo usporediv kulturni utjecaj. Prema njegovu mišljenju, Gibsonovo je djelo označilo početak nove ere za filmska ostvarenja nadahnuta vjerom.

Trenutačno je povratak filma „Pasija“ u kina potvrđen isključivo za Sjedinjene Američke Države, u razdoblju od 10. do 17. rujna, prenosi KTA.

Na susretu se okupilo 700 sudionika, a Papa im je obećao da će moliti da rastu „u prijateljstvu s Isusom i jedni s drugima“.

„Mladost je razdoblje života označeno željom da se naprave velike stvari i promjena u svijetu. Zato mi je drago da je ovogodišnja tema Poslanje“, nastavio je.

„Crkva ima važno poslanje da služi svijetu šireći Kristovo svjetlo i privodeći muškarce i žene u zajedništvo s Bogom“, rekao je Lav XIV. i posvijestio da i oni dijele to poslanje. „Mladi nisu samo budućnost nego i sadašnjost“, dodao je, ohrabrujući ih da oblikuju Crkvu i svijet u godinama koje dolaze.

Prepoznajući tešku stvarnost s kojom se i dalje suočavaju mnogi irački kršćani, Papa je ustvrdio da je svjedočenje evanđelja često zahtjevno. „Nije uvijek lako biti svjetlo u svijetu“, kaže. „Pozvani ste zračiti ovim svjetlom u situaciji koja je često bila obilježena ratom i nestabilnošću.“

Pozvao ih je da unatoč tomu ne klonu duhom jer Bog ima povjerenja u njih. „Ne bojte se! I nemojte misliti da ste sami u ovoj zadaći. Ja sam s vama; Crkva je s vama. Pouzdajte se u Isusa.“

Koristeći sliku svjetla koje je neophodno za život, Papa je istaknuo tri kreposti koje bi trebale oblikovati svakog kršćanskog učenika: vjeru, ljubav i nadu.

Prvo, svjetlost nam je potrebna da vidimo što podsjeća na dar vjere. Vjera nije samo odgovor na životne nedaće nego „prepoznavanje stvarnosti i življenje u istini“. Vjernike uči da svijet, druge i sebe vide Božjim očima.

Srce i oči trebaju biti usmjereni na pravu domovinu, znajući da je Bog uz nas i kada ga ne vidimo – poručio je Sveti Otac. Mlade je pritom potaknuo da njihovo življenje bude svjedočanstvo vjere da i drugi otkriju istinu i smisao koji traže.

Drugo svojstvo svjetla je toplina koja simbolizira ljubav. Autentično poslanje, kazao je Sveti Otac, ne počinje aktivnošću nego osobnim odnosom s Kristom koji se njeguje svakodnevnom molitvom i sakramentima, osobito pomirenjem i euharistijom.

„Utemeljite svoja srca na čvrstim temeljima Božje ljubavi prema vama. Otkrijte Kristovo Srce i ne bojte se graditi svoje živote na njemu“, pozvao je papa Lav mlade Iračane.

Samo ako ostanu ukorijenjeni u toj ljubavi, moći će dijeliti „toplinu Božje ljubavi i pomirujuću snagu njegove milosti“ s onima oko sebe.

Naposljetku, svjetlo je potrebno za rast i novi život što je slika nade. U regiji koja čezne za trajnim mirom mladi kršćani pozvani su postati graditelji mira.

Iako ne mogu uvijek kontrolirati okolnosti i izazove s kojima se suočavaju, Papa ih je podsjetio da uvijek mogu odabrati da Kristov mir vlada u njihovim srcima, postajući znakovi nade koja dolazi od uskrslog Gospodina.

„Nikada ne sumnjajte u Božju dobrotu“, rekao je. „Ne bojte se plana koji Gospodin ima za život svakoga od vas“, dodao je, podsjećajući na obećanje proroka Jeremije da im Bog želi „dati budućnost s nadom“.

Završavajući poruku, Sveti Otac je mlade kršćane povjerio majčinskoj brizi Marije Majke Crkve, potičući ih da se pouzdaju u Božji naum pun ljubavi za njihov život.

Crkva sv. Šime bila je u cijelosti puna filipinskih vjernika te je fra Michael rekao da taj susret i misa predstavljaju „veliki dan“ za njih. Na području Zadarske nadbiskupije živi petsto Filipinaca, a u Hrvatskoj živi njih 16 000 i taj broj je u porastu.

„Sretni smo da su nas katolici u Hrvatskoj tako srdačno primili i primaju. Jako smo prihvaćeni u Hrvatskoj. Čast je biti ispred tijela sv. Šimuna“, rekao je fra Michael. Toliko je upućen u bogoslužje u Šimunovom svetištu, da je na početku mise najprije otišao ispred Škrinje sv. Šimuna u kojoj se nalazi svečevo tijelo i otkrio zaslon sa škrinje, kako se čini na početku mise kad je Škrinja otvorena za čašćenje.

„Na Filipinima živi oko 85 % katolika. Naša zadaća je zadržati taj postotak i živjeti katoličanstvo, ne samo po imenu i formalno, nego da smo zaista evangelizirani. Među Filipincima u Hrvatskoj ima ih i drugih vjeroispovijesti. Ako nema mogućnosti za filipinske vjernike slaviti misu na njihovom jeziku, rizik je da odu u drugu religiju i izgube svoje katolički plamen i sakramentalni žar, ako im ne omogućimo da slave katoličku vjeru na materinjem jeziku“, rekao je fra Michael. Podsjetio je na Isusovu riječ iz Evanđelja koja govori o suosjećanju i ožalošćenosti Isusa, jer je njegovo stado bez pastira.

„Filipinci su u dijaspori, još ne poznaju Hrvatski jezik da bi sudjelovali u misi na stranom jeziku. Drugačije je kad čovjek može na svom jeziku slaviti Boga i sudjelovati u misi. Osjećam što moji Filipinci žele. Ne mogu odbiti ljude koji žele misu na svom jeziku. U Rimu uvijek kažem mojoj subraći, filipinskim svećenicima: „Idite u Hrvatsku, molim vas! I pomozite tamo Filipincima“. Sretan sam da mogu sudjelovati u toj misiji“, poručio je fra Michael i potaknuo vjernike na misi da mole za duhovna zvanja.

Flores je došao u Zadar iz Rima, gdje je bio na poslijediplomskom studiju i u srpnju je postigao licencijat iz teologije. Rekao je kako je prije dolaska u Zadar razgovarao s rektorom Filipinskog kolegija u Rimu, gdje je fra Michael živio kao i mnogi drugi filipinski svećenici koji studiraju u Rimu.

„Rektor filipinskog kolegija u Rimu mi je rekao da su voljni poslati svećenike Filipince u Hrvatsku, u Zadar i druge sredine, koji to zatraže. Da dođu barem jedanput mjesečno slaviti misu za filipinske vjernike. To je lijepa vijest. Uvijek kažem Filipincima: ‘Niste samo migranti. Vi ste također misionari!“. Papa Franjo je uvijek govorio i poticao nas: „Filipinci, gdje god jeste, nosite sa sobom svoj filipinski katolički identitet“. Hrvatska je katolička zemlja i možemo dijeliti što imamo, zajedničke, katoličke vrijednosti“, poručio je fra Michael.

U Hrvatskoj je trenutno samo jedan filipinski svećenik koji živi u Zagrebu i na raspolaganju je filipinskim vjernicima u duhovnoj skrbi.

Fra Michael je utemeljitelj zajednice Filipinaca u Zagrebu gdje su ga pozvala njegova subraća kapucini iz svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi. Dok je protekle dvije godine studirao u Rimu, u došašću i korizmi kapucini iz Dubrave pozvali su ga da dođe ispovijedati Filipince na filipinskom i engleskom jeziku u zagrebačkom svetištu sv. Leopolda te je tada i slavio misu za njih.

„Filipinci su počeli odlaziti s Filipina zbog ekonomskih razloga još za vrijeme Marshallovog plana. Od 1940.-ih brojni Filipinci su u dijaspori, a najnovije i u Hrvatskoj, gdje su počeli dolaziti prije desetak godina. Mi dolazimo iz zemlje trećeg svijeta. Filipinci traže mjesto gdje mogu raditi i zaraditi, da bi osigurali materijalnu egzistenciju obiteljima“, rekao je Flores. Ugodno se iznenadio i obradovao kad je čuo da je sv. Leopold Bogdan Mandić, kapucin kao i on, djelovao u Zadru, a poznato mu je i kako Filipinci promiču glas svetosti bl. Ivana Merza.

Flores je došao u Zadar na poziv don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime i Rie Travica, dopredsjednice Filipinske zajednice u Zadru.

Ria je udana za Hrvata Antu iz Mrljana na Pašmanu gdje živi osam godina, a u braku su četiri godine. „Filipinci koji žive na zadarskom području su katolici, vjera i obitelj imaju veliku ulogu u našem životu. Povezuju nas duhovne vrijednosti ljubavi prema Bogu i Crkvi. Ljudi su uzbuđeni i radosni jer mogu slaviti misu na svom jeziku. Filipinci inače idu na mise i na hrvatskom jeziku, vole hrvatsku kulturu i ljude.

Poštujemo vašu zemlju jer smo tu zbog posla, da osiguramo sredstva našim obiteljima. Naši ljudi žele se vratiti živjeti na Filipine“, rekla je Ria Travica, poželjevši da se barem jedanput mjesečno omogući misa za Filipince u Zadru na njihovom tagaloškom jeziku, kojim se služi oko 25 milijuna ljudi. Travica je osobito zahvalila don Damiru Šehiću koji ih je prihvatio u crkvi sv. Šime; na Šehićevom izrazu poštovanja prema njima i podršci, da je crkva sv. Šime filipinskoj zajednici pružila mogućnost zajedničkog susreta, duhovnu potporu i osjećaj dobrodošlice u novoj sredini.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju sv. Šime prolazeći ispred Škrinje sv. Šime. Rekli su da su svjesni veličine sveca Šimuna čije je tijelo pred njima, kako je prepoznao Mesiju u djetetu Isusu.

Pjevanje na misi predvodio je filipinski zbor, među kojima su došli kao podrška i neki iz Zagreba. Nakon mise, vjernici su prilazili fra Michaelu da se pomoli nad njima na njihovom materinjem jeziku i da blagoslovi njihove nabožne predmete. Na misi su bila i dva bračna para gdje je suprug Hrvat, a žene su Filipinke, imaju djecu i žive u Ravnim kotarima odakle je suprug.

Kako navodi Hina, mise za Filipince na tagaloškom jeziku počele su se najprije služiti u Zagrebu od polovice listopada 2025. godine. Svake nedjelje slave se tri svete mise na tagalog jeziku: ujutro u crkvi sv. Vinka Paulskog u Frankopanskoj, u podne u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi i kasnije poslijepodne u crkvi sv. Barbare u Gornjem Vrapču.

Zbog rastućih potreba tržišta, Hrvatska i Filipini potpisali su u listopadu 2024. Memorandum o suradnji za unaprijeđenje institucionalnih kapaciteta u području tržišta rada i zapošljavanja. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova RH o izdanim dozvolama za boravak i rad, Zadarska županija je na petom mjestu u Hrvatskoj po broju stranih radnika, iza Grada Zagreba, Istarske, Splitsko-dalmatinske i Primorsko-goranske županije.

Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

Rezolucija o Nigeriji

„Zastupnici u Europskom parlamentu oštro osuđuju napad u Kawelu i izražavaju iskrenu sućut obiteljima žrtava. Iskazuju svoju podršku kršćanskoj zajednici u državi Plateauu i potvrđuju svoju predanost obrani slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti. Osuđuju alarmantan porast otmica i nerazmjeran utjecaj na žene i djevojčice“, piše u priopćenju Europskog parlamenta.

Kao konkretne radnje navodi se da vlasti moraju poduzeti protuterorističke mjere i pojačati napore u borbi protiv islamističke terorističke skupine Boko haram. Istovremeno trebaju osigurati provođenje neovisnih istraga, radi privođenja zločinaca pravdi i okončanja kulture nekažnjivosti.

Zastupnici su također pozvali nigerijsku vladu da ojača zaštitu civila, izdaje rana upozorenja, ulaže u regionalno posredovanje i provedbu politike održivog upravljanja zemljištem, promiče sigurnost hrane i riješi ekološke čimbenike koji su u pozadini sukoba u zemlji.

Posebnog izaslanika za promicanje slobode vjeroispovijesti ili uvjerenja izvan EU-a pozvali su da obrati posebnu pozornost na sve goru situaciju kršćana i svih progonjenih vjerskih zajednica u Nigeriji.

Rezolucija o trenutnom progonu kršćana u Nigeriji, posebice o masakru u selu Kawelu, usvojena je s 510 glasova za, jednim protiv i 86 suzdržanih.

Rezolucija o Pakistanu

U rezoluciji o Pakistanu ističe se slučaj Marije Shahbaz, 13-godišnje pakistanske kršćanske djevojčice koja je oteta, prisilno obraćena na islam i nasilno udana za svog otmičara u ožujku 2026.

„Zastupnici Europskog parlamenta pozivaju da joj se omogući pristup pravnoj pomoći, svojoj obitelji i psihološkoj podršci. Osuđuju slična zlostavljanja počinjena protiv maloljetnih djevojčica pripadnica vjerskih manjina, ističući da je njezin slučaj simbol šireg kršenja ljudskih prava s kojima se suočavaju manjine u Pakistanu“, priopćio je parlament.

Prema podatcima UN-a iz 2025., među ženama i djevojkama pogođenima prisilnim obraćenjem u braku bilo je oko 75 % hinduistica i 25 % kršćanki.

„Parlament poziva pakistanske vlasti da u potpunosti provedu nacionalni okvir za ukidanje dječjih brakova, kao što je već učinjeno u nekim pokrajinama zemlje, i stvore nacionalni mehanizam za rješavanje pritužbi obitelji otetih ili prisilno obraćenih djevojčica pripadnica manjina“, piše u priopćenju.

Zastupnici su također pozvali na zaštitu vjerskih manjina i požuruju pakistansku vladu da osigura da se u svim slučajevima koji se odnose na maloljetnike ili optužbe za prisilu provedu transparentne i neovisne istrage.

Zaključili su da počinitelji moraju biti procesuirani, pakistanski pravosudni okvir ojačan, a otete djevojke moraju se moći sigurno vratiti.

Rezolucija o otmici, prisilnom obraćenju i dječjem braku Marije Shahbaz i o zaštiti djevojčica u Pakistanu usvojena je dizanjem ruku.

Rezolucija o Sudanu

„Zastupnici Europskog parlamenta najoštrije osuđuju ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene u Sudanu, posebice zločine koji su se dogodili tijekom opsade grada El-Obeida koju su provodile Snage za brzu potporu (RSF)“, priopćio je Europski parlament.

Ističe se da Europska unija žurno mora pojačati humanitarnu pomoć Sudanu i osigurati izravno financiranje mjesnim organizacijama, uključujući medicinske, na prvoj crti. Naglašena je i hitna potreba humanitarnih koridora radi osiguravanja evakuacije civila i dostave pomoći.

Zastupnici su pozvali zaraćene strane da prestanu s napadima na civile, uključujući seksualno nasilje, i posljedičnu glad. Osudili su svako strano uplitanje koje potpiruje rat i zaključili da EU mora nametnuti sankcije onima koji su odgovorni za napade na civile i pomagačima izvana, kao što je Global Security Services Group, za kršenje embarga UN-a na oružje.

Zatražili su od država da prekinu svaku podršku, napose opskrbu oružjem, RSF-u za koji su ustvrdili da ga EU treba dodati na popis terorističkih organizacija.

Također su pozvali na neovisnu istragu navodnih ratnih zločina i na proširenje nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda na cijelu zemlju.

Rezolucija o opasnosti od ratnih zločina, eskalaciji kršenja međunarodnog humanitarnog prava i stanje ljudskih prava u El-Obeidu je usvojena s 476 glasova za, 28 protiv i 96 suzdržanih, priopćio je Europski parlament.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati.

Pred upravitelje će vas i kraljeve vodit poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama! Brat će brata predavati na smrt i otac dijete.

Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji.«

Svećenik: vlč. Petar Mlakar.

Većina hodočasnika je u Međugorju bila po prvi puta tako da su svojih 10 dana boravka u BiH doista proveli raznoliko. Na kraju su bili oduševljeni sa svim što su vidjeli i teško im je bilo vratiti se u njihov užurbani, moderni svijet. Govorili su kako mi ovdje doista živimo mir i blagoslov, i kako im je tu 'raj na zemlji', te su već počeli sa planiranjem slijedećeg hodočašća u Međugorje.

Program hodočašća je obuhvaćao orijentacijski govor, molitvu na Brdu ukazanja, plavom križu, Križevcu, grobu fra Slavka, zajednici Cenacolo i obitelji Latta, posjeti Širokom Brijegu (crkva i restoran Borak), Tihaljini, Humcu i susret sa fra Petrom Ljubičićem, a imali su i poseban izlet u Zadar i posjet crkvi sv. Šimuna.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus apostolima: »Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa.

Ta vrijedan je radnik hrane svoje. U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati. Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji, negoli gradu tomu.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

Nakon pregleda vratila se kući s osjećajem straha, ali i s odlukom da se u potpunosti osloni na molitvu.

„Došla sam doma… molila, vapila. Rekao je Gospodin: ‘Uđi u more moga Milosrđa’”, napisala je Simona.

Sljedećih devet dana, kako svjedoči, svakoga je dana molila 33 krunice Božanskog milosrđa, zazivajući zagovor patera Zvjezdana Linića. U tim danima, dok je čekala novu kontrolu, svoju je trudnoću predavala Bogu, moleći za zaštitu djeteta i snagu da izdrži neizvjesnost.

Nakon kontrolnog pregleda, navodi, stigla je vijest koja joj je donijela veliko olakšanje: rez je bio „kao da nije trudna”. Simona taj trenutak doživljava kao milost povezanu s molitvom, pouzdanjem u Boga i zagovorom patera Zvjezdana Linića.

Pater Zvjezdan Linić, franjevac čije su propovijedi, duhovne obnove i riječi o Božjem milosrđu obilježile živote mnogih vjernika, i nakon smrti ostaje snažan zagovornik u molitvama brojnih ljudi koji mu povjeravaju svoje obitelji, bolesti i životne teškoće.

Djevojčicu je rodila 6. srpnja 2020. godine, a danas joj, uz rođendansku čestitku, poručuje da je njezina „mezimica” i „srce njezina srca”. Kćer je povjerila zaštiti svete Marije Goretti, mlade talijanske mučenice i zaštitnice djece, mladih i čistoće.

„Neka te tvoja zaštitnica sveta Marija Goretti čuva”, napisala je Simona.

Njezino svjedočanstvo govori o vjeri koja ne uklanja uvijek odmah svaku neizvjesnost, ali čovjeku može dati snagu da kroz nju prođe bez očaja. U trenucima kada medicinske riječi donesu strah, a budućnost se ne može unaprijed znati, molitva postaje prostor predanja, nade i povjerenja da Bog vidi i ono što čovjek u tom trenutku ne može razumjeti

I danas, nakon 45 godina, Međugorje se ne može razumjeti samo kroz pitanje ukazanja, niti samo kroz broj hodočasnika, niti samo kroz rasprave koje ga prate, jer njegova snaga za one koji mu pristupaju s vjerom leži u tome što se ondje iznova ponavlja jednostavan poziv koji je u suvremenom svijetu postao gotovo radikalan: vratite se molitvi, vratite se ispovijedi, vratite se svetoj misi, čitajte Sveto pismo, postite, oprostite i izaberite mir.

To su riječi koje se, gledane izvana, mogu učiniti previše jednostavnima za čovjeka koji je naviknuo da mu se nude brza rješenja, psihološke formule, novi programi i neprestana obećanja da će mu život postati lakši ako pronađe još jednu metodu, još jedan savjet ili još jedan način da izbjegne bol, ali Međugorje ne nudi bijeg od života, nego povratak u njegovu najdublju stvarnost, u kojoj se čovjek mora suočiti sa sobom, priznati vlastitu ranjenost i otvoriti prostor Bogu.

A onda dolaze tajne, ono o čemu se govori tiše, s nelagodom i znatiželjom, ono što u nekima budi nadu, a u drugima strah, jer prema javnim svjedočanstvima vidioca postoje tajne povezane s budućim događajima, svijetom, Crkvom i čovječanstvom, kao i najava trajnog znaka na mjestu ukazanja, no možda je najveća opasnost upravo u tome da se tajne pretvore u religioznu zabavu, u neprestano pogađanje datuma, u lov na senzacije i u potrebu da se iz budućnosti izvuče nešto što će čovjeku dati privid kontrole.

Jer tajne, ako ih se promatra u duhu poruka koje se pripisuju Međugorju, nisu dane da bi čovjek stajao pred njima paraliziran strahom, nego da bi se prenulo ono što je u njemu uspavano, da bi se prekinulo odgađanje dobra, da bi se netko danas pomirio s bratom, nazvao majku s kojom godinama ne govori, odustao od osvete, vratio se sakramentima ili kleknuo onda kada mu je ponos dugo branio da prizna kako sam više ne može.

Prema onome što su vidioci javno navodili, tajne će biti objavljene prije ostvarenja, a ljudima će biti ostavljeno vrijeme za molitvu, post i obraćenje, što je možda i najvažniji ključ za njihovo razumijevanje, jer u središtu nije katastrofa nego milosrđe, nije prijetnja nego upozorenje, nije želja da se čovjek preplaši, nego poziv da se promijeni dok još ima vremena.

Isto vrijedi i za znakove o kojima se u Međugorju govori već desetljećima, jer za mnoge hodočasnike znak nije samo ono što bi jednoga dana moglo ostati vidljivo na Podbrdu, nego ono što se ondje događa gotovo svakoga dana, daleko od kamera i velikih naslova: čovjek koji nakon četrdeset godina prvi put ode na ispovijed, žena koja oprosti onome tko ju je duboko povrijedio, obitelj koja se nakon dugih svađa ponovno okupi za stolom, mladić koji prekine s ovisnošću, bolesnik koji možda ne dobije ozdravljenje kakvo je molio, ali primi mir koji mu promijeni način na koji nosi bolest.

Takva se čuda teško dokazuju onima koji nisu spremni vjerovati, ali upravo zato za vjernika imaju posebnu težinu, jer nisu trenutni bljesak koji se može snimiti i podijeliti, nego promjena koja ostaje, vidi se u odnosima, u riječima koje čovjek više ne govori, u oprostu koji prije nije bio moguć i u novoj sposobnosti da se život ne promatra samo kao teret, nego kao dar.

Danas, kada svijet ponovno živi uz ratove, nesigurnost, podjele, obitelji koje se raspadaju u tišini i ljude koji imaju sve više mogućnosti za komunikaciju, a sve manje stvarnog zajedništva, međugorska poruka o miru ne zvuči kao pobožna fraza, nego kao zahtjev koji počinje ondje gdje je najteže: u vlastitom domu, u vlastitom jeziku, u odluci da se ne uzvrati uvredom, da se ne hrani mržnja i da se ne ostavi ljubav za neko bolje vrijeme.

Možda je zato Međugorje opstalo kroz desetljeća, kroz političke sustave koji su nestali, ratove koji su promijenili živote, sumnje koje nisu prestale i generacije koje su se izmijenile, jer ne počiva na tome da svi vide isto, nego na tome da mnogi koji su ondje došli slomljeni svjedoče kako su se vratili s nečim što prije nisu imali: mirom, nadom, oprostom i odlukom da ponovno žive s Bogom.

A najveća tajna Međugorja možda nije ono što će se jednoga dana objaviti, niti znak koji će se možda jednom vidjeti na brdu, nego činjenica da se najvažnije čudo već događa pred nama, tiho i bez velike buke, svaki put kada se jedno ljudsko srce, nakon godina udaljenosti, ponovno otvori Bogu; u vlastitom domu, u vlastitom jeziku, u odluci da se ne uzvrati uvredom, da se ne hrani mržnja i da se ne ostavi ljubav za neko bolje vrijeme.

Možda je zato Međugorje opstalo kroz desetljeća, kroz političke sustave koji su nestali, ratove koji su promijenili živote, sumnje koje nisu prestale i generacije koje su se izmijenile, jer ne počiva na tome da svi vide isto, nego na tome da mnogi koji su ondje došli slomljeni svjedoče kako su se vratili s nečim što prije nisu imali: mirom, nadom, oprostom i odlukom da ponovno žive s Bogom.

A najveća tajna Međugorja možda nije ono što će se jednoga dana objaviti, niti znak koji će se možda jednom vidjeti na brdu, nego činjenica da se najvažnije čudo već događa pred nama, tiho i bez velike buke, svaki put kada se jedno ljudsko srce, nakon godina udaljenosti, ponovno otvori Bogu.

Marina Župan/Medjugorje-info.com

S obzirom na to da nakon toga nekoliko dana nije bilo nikakvih vijesti o njemu, među vjernicima njegove Biskupije rasla je zabrinutost. Slučaj je privukao pozornost i u Sjedinjenim Američkim Državama, pri čemu je republikanski senator Rick Scott zatražio njegovo žurno puštanje na slobodu.

Mediji kritični prema Vladi izvještavaju da je pritisak iz Washingtona odigrao presudnu ulogu u puštanju biskupa na slobodu. Tijekom vikenda nikaragvanski kardinal Leopoldo Brenes izvijestio je o privatnoj audijenciji kod pape Lava u Rimu. Pojedinosti razgovora nisu otkrivene, no promatrači pretpostavljaju da je bilo riječi o položaju Crkve u Nikaragvi.

Lijevo orijentirana Vlada u Managui godinama poduzima mjere protiv predstavnika Crkve i njihovih institucija. Štoviše, tisućama nevladinih organizacija oduzet je pravni status. Kriza u Nikaragvi počela je 2018. kada su studenti izašli na ulice prosvjedujući protiv spaljivanja rezervata prirode – čina koji je Vlada navodno tolerirala ili čak poticala. Prosvjedi su ubrzo prerasli u masovne demonstracije diljem zemlje.

Ortegin režim nasilno je ugušio prosvjede. Svećenici i biskupi otvorili su vrata svojih crkava kako bi prosvjednicima omogućili skrovište od policijske paljbe. Odnosi između države i Crkve otada su ozbiljno narušeni. Nekoliko svećenika i biskupa uhićeno je, osuđeno i prisiljeno na odlazak u progonstvo. Vjerskim redovima oduzeta je imovina te su bili prisiljeni napustiti zemlju, prenosi KTA.

Dalićeve riječi ostaju svjedočanstvo da se istinski uspjeh ne mjeri samo medaljama. Mjeri se i načinom na koji čovjek nosi odgovornost, ostaje zahvalan, čuva zajedništvo te svoje sposobnosti prepoznaje kao dar koji treba staviti na dobro drugih.

Program se sastojao od zajedničke svakodnevne euharistije, molitve i predavanja, s naglaskom na ohrabrenje da svi još dublje posvete svoj brak Bogu.

Bile su i radionice za supružnike koje su vodili Agnieszka i Sylvester Baczkowski te Ma łgorzata i Christopher Nycz dijeleći svoja iskustva, svjedočanstva i praktične savjete kako svakodnevno izgraditi snažan brak, ispunjen ljubavlju i vjernošću.

Središnja točka svakog dana bila je euharistija, zajednička molitva, klanjanje i vrijeme za razgovor i jačanje jedni drugih u vjeri.

Organizatori i sudionici ove duhovne obnove se nadaju kako će ova duhovna obnova donijeti dobro okupljenim obiteljima, a Gospa Međugorska svakom braku podariti milost zajedništva, praštanja i vjerne ljubavi.

„Neka Isus Krist uvijek bude u središtu vašeg života, a Marija vas vodi prema dubljoj ljubavi, jedinstvu i posvećenosti jedno drugome.“ – poručili su organizatori.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.

A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani s Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

“Kroz molitvu, vjeru i vrijeme, njihovo prijateljstvo preraslo je u ljubav... i ta ih je ljubav na kraju navela da kažu ‘Da’”, stoji u objavi.

View this post on Instagram

A post shared by Dara FILMS (@dario_pehar_films)

Nakon vjenčanja, par se ponovno vratio u Međugorje, odnosno na Podbrdo, ne samo kako bi ondje snimili video, nego i kako bi zahvalili na mjestu koje je, kako se navodi, oblikovalo njihov put.

“Na mjesto gdje je oblikovano njihovo putovanje i gdje su se osjećali pozvani natrag kao muž i žena”, navedeno je u objavi. Poseban ugođaj cijeloj priči dala je i lagana jutarnja kiša, za koju autor objave piše kako je trenutak učinila još značajnijim, “poput tihog blagoslova nad njihovom pričom”.

Priča je još jednom pokazala koliko Međugorje za brojne hodočasnike iz svijeta nije samo mjesto molitve, nego i prostor osobnih životnih prekretnica, susreta i zahvalnosti.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Gle, doniješe Isusu njemaka opsjednuta. Pošto Isus izagna đavla, progovori njemak. Mnoštvo se čudom čudilo i govorilo: »Nikada se takvo što ne vidje u Izraelu!«

A farizeji govorahu: »Po poglavici đavolskome izgoni đavle.« I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama i propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć.

Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga
Sveti Ekspedite, zaštitniče u hitnim i trenutnim nevoljama, zagovaraj nas kod Gospodina našega, Isusa Krista, i pomozi mi u ovome času nevolje i muke.
Snažno me zagovaraj kod Boga!
Sveti Ekspedite, ti si svetac ratnik!
Ti si svetac koji je okusio nesreću i očajne, bezizlazne situacije.

Ti si zaštitnik svih u hitnoj potrebi, zaštiti me, pomozi mi, daj mi snagu, hrabrost i spokoj kakve si i ti imao.
Posreduj kod Gospodina za moju molbu (navesti molitvenu nakanu).
Moj sveti Ekspedite!
Pomozi mi da nadvladam ove teške sate, zaštiti me od svih koji me žele povrijediti ili mi naškoditi, brani moju obitelj, posreduj žurno za moju posebnu molitvu za koju te molim (navesti svoju nakanu).
Povrati mi mir i vedrinu.
Sveti Ekspedite!
Do kraja života bit ću ti zahvalan i širiti tvoju pobožnosti.
Hvala ti!
Oče naš Zdravo, Marijo Slava Ocu