Teško bolesno jednogodišnje dijete s teškim invaliditetom liječnici su eutanazirali u Nizozemskoj, potvrdilo je vladino povjerenstvo za nadzor. Riječ je o prvom slučaju koji su vlasti prijavile nakon uvođenja novih pravila koja u toj europskoj zemlji dopuštaju okončanje života teško bolesne djece u dobi od 1 do 12 godina.

Prema procjeni koju je objavilo nizozemsko Povjerenstvo za kasne pobačaje i okončanje života novorođenčadi i djece mlađe od 12 godina, koje je zaduženo za nadzor takvih slučajeva, dijete čiji spol i identitet nisu objavljeni imalo je opsežno i nepovratno oštećenje mozga, tešku cerebralnu paralizu, epilepsiju i oštećenje vida.

Barem to zapanjujuće imenovano povjerenstvo ima, u tipično nizozemskoj maniri, vrlo izravan naziv: kasni pobačaji i usmrćivanje djece nakon rođenja upravo su ista stvar. Toliko o europskom ponosu zbog „ukidanja“ smrtne kazne! Dok se ubojice i silovatelje djece tetoši u zatvorima i pušta na slobodu, nevina djeca s invaliditetom očito se pogubljuju odlukom države.

Nakon svega trpljenja, sve boli svjetskih ratova i njihova razaranja života, imovine i civilizacije, ponovno smo stigli do iste europske samomrzeće noćne more života bez Krista.

Prisjetimo se hrabre propovijedi (budućeg) kardinala von Galena, biskupa Münstera, održane prije 85 godina, 3. kolovoza 1941.:

Dragi kršćani!

U pastirskom pismu njemačkih biskupa od 26. lipnja 1941., koje je pročitano u svim katoličkim crkvama u Njemačkoj 6. srpnja 1941., između ostaloga stoji: Istina je da u katoličkom moralnom nauku postoje određene zapovijedi koje više nisu primjenjive ako njihovo izvršavanje uključuje prevelike poteškoće.

Međutim, postoje svete obveze savjesti od kojih nas nitko nema vlast osloboditi i koje moramo ispuniti čak i ako nas to stoji života. Ni pod kojim okolnostima čovjek ne smije ubiti nevinu osobu, osim u ratu i u legitimnoj samoobrani. Već 6. srpnja imao sam razloga pastirskom pismu dodati sljedeće objašnjenje: već nekoliko mjeseci slušamo izvješća da se, po nalogu iz Berlina, pacijenti iz psihijatrijskih ustanova koji su dugo bolesni i mogu izgledati neizlječivo prisilno odvode. Nakon kratkog vremena njihovu rodbinu redovito obavijeste da je tijelo spaljeno i da im se pepeo može predati. Postoji opća sumnja koja graniči sa sigurnošću da te brojne neočekivane smrti duševno bolesnih ljudi ne nastupaju same od sebe, nego da su namjerno izazvane; da se slijedi nauk prema kojemu se može uništiti takozvani „bezvrijedni život“, odnosno ubiti nevine ljude ako se smatra da njihov život više nema nikakvu vrijednost za narod i državu.

Pouzdano sam obaviješten da se i u ustanovama pokrajine Westfalije sastavljaju popisi pacijenata koji će biti odvedeni kao takozvani „neproduktivni pripadnici naroda“ i uskoro ubijeni. Prvi je prijevoz iz ustanove Marienthal kraj Münstera krenuo tijekom protekloga tjedna.

Njemački muškarci i žene, članak 211. Kaznenoga zakona Reicha još je uvijek na snazi. U njemu stoji: „Tko namjerno ubije drugu osobu bit će za ubojstvo kažnjen smrću ako je ubojstvo počinjeno s predumišljajem.“

Pacijenti predodređeni za ubojstvo odvode se iz njihovih domova u udaljenu ustanovu, očito kako bi se one koji namjerno ubijaju te jadne ljude, članove naših obitelji, zaštitilo od zakonske kazne. Zatim se kao uzrok smrti navede neka bolest. Budući da je tijelo odmah spaljeno, ni rodbina ni kriminalistička policija ne mogu utvrditi je li ta bolest doista postojala i što je bio stvarni uzrok smrti.

Međutim, uvjeren sam da Ministarstvo unutarnjih poslova Reicha i ured liječnika Reicha, dr. Contija, otvoreno priznaju da je u Njemačkoj namjerno ubijen velik broj duševno bolesnih ljudi te da će ih još biti ubijeno.

Kazneni zakon u članku 139. propisuje: „Tko primi vjerodostojnu informaciju o namjeri počinjenja zločina protiv života i propusti na vrijeme upozoriti vlasti ili osobu kojoj prijeti opasnost… bit će kažnjen.“

Kada sam saznao za namjeru da se pacijenti iz Marienthala prevezu kako bi bili ubijeni, podnio sam službenu prijavu Državnom sudu u Münsteru i policijskom predsjedniku u Münsteru preporučenim pismom koje je glasilo:

„Prema informacijama koje sam primio, tijekom ovoga tjedna velik broj pacijenata iz Pokrajinske psihijatrijske ustanove Marienthal kraj Münstera treba biti prevezen u ustanovu Eichberg kao takozvani ‘neproduktivni pripadnici naroda’, a zatim uskoro namjerno ubijen, kao što se, prema općem uvjerenju, dogodilo i s takvim prijevozima iz drugih ustanova. Budući da takvo postupanje nije samo protivno moralnim zakonima Boga i prirode, nego je prema članku 211. Kaznenoga zakona kažnjivo smrću kao ubojstvo, ovime, u skladu sa svojom dužnošću prema članku 139. Kaznenoga zakona, podnosim prijavu i zahtijevam da odmah pružite zaštitu na taj način ugroženim pripadnicima naroda poduzimanjem mjera protiv onih tijela koja namjeravaju njihovo uklanjanje i ubojstvo te da me obavijestite o poduzetim koracima.“

Nisam dobio nikakvu vijest o intervenciji Državnog odvjetništva ili policije… Stoga moramo pretpostaviti da će jadni i bespomoćni pacijenti uskoro biti ubijeni.

Iz kojeg razloga?

Ne zato što su počinili zločin koji zaslužuje smrt. Ne zato što su napali svoje njegovatelje ili bolničare tako da ovi nisu imali drugoga izbora nego upotrijebiti legitimnu silu kako bi obranili vlastiti život od napadača. To su slučajevi u kojima je, uz ubijanje naoružanog neprijatelja u pravednom ratu, uporaba sile sve do usmrćenja dopuštena i često nužna.

Ne, ti nesretni pacijenti moraju umrijeti iz drugih razloga: zato što su, prema mišljenju nekog odjela i na temelju svjedočenja nekog povjerenstva, postali „bezvrijedan život“, jer su prema toj procjeni „neproduktivni pripadnici naroda“. Argument glasi: više ne mogu proizvoditi dobra, nalik su starom stroju koji više ne radi, poput staroga konja koji je postao neizlječivo hrom, poput krave koja više ne daje mlijeko.

Što se radi s takvim starim strojem? Baca ga se na otpad. Što se radi s hromim konjem, s takvom neproduktivnom kravom?

Ne, ne želim tu usporedbu nastaviti do kraja – koliko god njezino opravdanje bilo strašno, a njezina simbolička snaga snažna. Mi ne govorimo o strojevima, konjima i kravama čija je jedina svrha služiti čovjeku i proizvoditi dobra za čovjeka. Njih se može razbiti, može ih se zaklati čim više ne ispunjavaju tu funkciju.

Ne, mi govorimo o ljudskim bićima, o svojim bližnjima, o svojoj braći i sestrama. O siromašnim ljudima, bolesnim ljudima, ako hoćete, neproduktivnim ljudima.

Ali jesu li zbog toga izgubili pravo na život?

Imate li vi, imam li ja pravo živjeti samo dok smo produktivni, samo dok nas drugi priznaju kao produktivne?

Ako uspostavite i primijenite načelo prema kojemu možete ubijati „neproduktivne“ bližnje, teško nama svima kada ostarimo i oslabimo! Ako je dopušteno ubijati neproduktivne ljude, teško invalidima koji su tijekom procesa rada potrošili, žrtvovali i izgubili svoje zdravlje i snagu. Ako je dopušteno prisilno uklanjati neproduktivne bližnje, teško vjernim vojnicima koji se teško onesposobljeni, kao bogalji i invalidi, vrate u domovinu. Ako se jednom prihvati da ljudi imaju pravo ubijati „neproduktivne“ bližnje – čak i ako se u početku to odnosi samo na siromašne i bespomoćne duševno bolesne – tada je u načelu dopušteno ubojstvo svih neproduktivnih ljudi, odnosno neizlječivo bolesnih, ljudi koji su zbog rada i rata postali invalidi, svih nas kada ostarimo, oslabimo i stoga postanemo neproduktivni.

Tada je potrebno samo da neka tajna uredba naredi da se metoda razvijena za duševno bolesne proširi i na druge „neproduktivne“ ljude, da se primijeni na one koji boluju od neizlječivih plućnih bolesti, na nemoćne starije ljude ili invalide, na teško onesposobljene vojnike. Tada više nijedan naš život neće biti siguran. Neko nas povjerenstvo može staviti na popis „neproduktivnih“, koji su prema njihovu mišljenju postali bezvrijedan život. I nijedna nas policija neće zaštititi, niti će ijedan sud istražiti naše ubojstvo i ubojicu kazniti kaznom koju zaslužuje.

Tko će više moći vjerovati svome liječniku?

On može svoga pacijenta prijaviti kao „neproduktivnog“ i primiti upute da ga ubije. Nemoguće je zamisliti razmjere moralne izopačenosti i općeg nepovjerenja koje bi se tada proširilo čak i među obiteljima ako se ta strašna doktrina tolerira, prihvati i provodi.

Teško čovječanstvu, teško našem njemačkom narodu ako se sveta Božja zapovijed „Ne ubij!“ koju je Bog objavio na Sinaju usred grmljavine i munja, koju je Bog, naš Stvoritelj, od samoga početka urezao u savjest čovječanstva, ne samo prekrši nego se taj prijestup počne tolerirati i dopuštati bez kazne.

(Blaženi Clemens von Galen)

To su bile riječi koje su poput oluje prohujale Njemačkom; deset dana poslije uslijedilo je pismo biskupa Limburga, Antoniusa Hilfricha, vladi.

Nekoliko puta tjedno autobusi s velikim brojem tih pacijenata stižu u mjesnu ustanovu u Hadamaru iz raznih psihijatrijskih ustanova. Lokalni stanovnici znaju da su ti ljudi određeni za uništenje. Dolasci ostavljaju strašan dojam, a djeca, dok autobusi prolaze, viču: „Opet dolaze autobusi za ubijanje!“ Svakoga dana građani vide dim koji se diže iz dimnjaka krematorija i duboko ih uznemiruje stalni miris spaljenog mesa.

Posljedica te državne politike jest dubok i brz pad povjerenja javnosti u zakon. I ugledni i obični, obrazovani i neobrazovani – svi znaju da se ta sustavna pogubljenja bespomoćnih ljudi provode bez ikakve pravne osnove.

Svijest o Božjem zakonu, kao i pisani zakon Reicha, potpuno se potkopava. Ako država želi zadržati poštovanje svojih građana, to bezakonito uništavanje ljudskih života mora odmah prestati.

Izvor

quovadisecclesia.com

Možda upravo u tome leži jedan od najvećih paradoksa našega odnosa prema Međugorju, jer dok pokušavamo odgonetnuti ono što nam nije otkriveno, nerijetko zanemarujemo ono što nam je odavno poznato, dok iščekujemo izvanredne znakove, zaboravljamo svakodnevne prilike za obraćenje, a dok se pitamo što će se dogoditi sa svijetom, mnogo rjeđe zastajemo pred pitanjem što se događa s našom vlastitom dušom.

Deset tajni koje zaokupljaju svijet, a jedna poruka koju neprestano zaboravljamo

Prema svjedočanstvima međugorskih vidjelaca, deset tajni odnosi se na buduće događaje, a upravo je njihova nepoznata sadržina tijekom godina postala predmet brojnih nagađanja, tumačenja i očekivanja. Međutim, ono što se pritom često gubi iz vida jest činjenica da središte međugorske duhovnosti nikada nije trebalo biti zadovoljavanje ljudske znatiželje, nego poziv na molitvu, post, obraćenje, mir, ispovijed i euharistijski život.

Posebno je znakovita poruka koja se pripisuje Gospi od 25. svibnja 1991. godine, u kojoj stoji: „Mnogo je onih koji misle da puno čine pričajući o porukama, a ne žive ih.” Te riječi, izrečene prije više od tri desetljeća, kao da su upućene upravo današnjem čovjeku koji toliko vremena posvećuje razgovorima o duhovnim porukama, njihovim tumačenjima i budućim događajima, dok istodobno možda zaboravlja da se istinska vjera ne očituje u količini onoga što znamo ili govorimo, nego u načinu na koji živimo.

Koliko smo samo puta pročitali ili čuli poziv na molitvu srcem, na pomirenje s Bogom i bližnjima, na povratak sakramentima i na promjenu vlastitoga života, a zatim nastavili živjeti gotovo jednako kao prije, uvjereni da će za ozbiljnije odluke uvijek biti vremena? Koliko smo puta više zanimanja pokazali za nečije tumačenje budućih događaja nego za vlastitu savjest, za ispovijed koju odgađamo, za oprost koji uskraćujemo ili za molitvu koju neprestano ostavljamo za sutra?

Čovjek je oduvijek bio sklon tražiti izvanredno, osobito kada se suoči s neizvjesnošću, ratovima, krizama i osjećajem da svijet gubi svoj moralni oslonac, no kršćanska vjera ne počiva na pokušajima odgonetanja budućnosti, nego na povjerenju u Boga koji čovjeka poziva da odgovorno živi sadašnjost.

U Evanđelju Isus upozorava svoje učenike da nije njihovo znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti, a taj nas poziv na poniznost pred Božjim naumom podsjeća da duhovna budnost nije isto što i neprestano iščekivanje neobičnih događaja, nego spremnost da svakoga dana živimo u skladu s Evanđeljem.

Možda je upravo zato najvažnije pitanje koje možemo postaviti kada govorimo o međugorskim tajnama zapravo vrlo jednostavno: što bi se promijenilo u našem životu kada bismo već danas ozbiljno shvatili poziv na obraćenje, bez čekanja bilo kakvog posebnog znaka?

Tražimo znakove na nebu, a zanemarujemo promjene koje Bog traži u našem srcu

Međugorje je tijekom desetljeća postalo mjesto na koje dolaze ljudi iz različitih dijelova svijeta, noseći sa sobom vlastite životne priče, bolesti, gubitke, obiteljske probleme, sumnje i pitanja na koja nisu pronašli odgovor. Mnogi ondje svjedoče o dubokim duhovnim iskustvima, povratku sakramentima, pomirenju s bližnjima i promjenama koje su obilježile njihove živote, a upravo ti plodovi zaslužuju posebnu pozornost jer nas podsjećaju da se najvažniji događaji u čovjekovu duhovnom životu često odvijaju daleko od očiju javnosti.

Dok jedni iščekuju neobične znakove na nebu, drugi u tišini međugorske ispovjedaonice nakon mnogo godina ponovno pronalaze put prema Bogu, dok jedni raspravljaju o datumima i mogućim događajima, drugi na kamenitim stazama Podbrda i Križevca donose odluku da će oprostiti, promijeniti svoj život ili se vratiti molitvi koju su davno napustili.

Nije li upravo u tome jedna od najdubljih poruka Međugorja, da se čovjek ne mora najprije suočiti s nekim velikim događajem koji će potresti svijet kako bi shvatio koliko mu je potrebno obraćenje, nego da je dovoljno iskreno pogledati u vlastito srce i priznati koliko se udaljio od onoga što je doista važno?

Upravo na to podsjeća i poruka koja se pripisuje Gospi od 25. travnja 1991. godine: „Ne želim da pričate o molitvi, nego da molite.” U tim se jednostavnim riječima krije možda jedan od najvažnijih odgovora na našu zaokupljenost tajnama, jer dok pokušavamo razumjeti ono što tek treba doći, poziv na molitvu ostaje jednako jasan i jednako aktualan, a jedino pitanje koje nam preostaje jest jesmo li na njega spremni odgovoriti.

Posebno je znakovito što je Vatikan u rujnu 2024. dao nihil obstat za duhovno iskustvo povezano s Međugorjem, prepoznajući njegove pozitivne duhovne plodove i dopuštajući javnu pobožnost, ali pritom nije proglasio nadnaravnost navodnih ukazanja niti potvrdio autentičnost svih poruka koje im se pripisuju. Upravo nas takav pristup Crkve poziva na razboritost, na razlikovanje istinske duhovnosti od senzacionalizma i na razumijevanje da vrijednost vjere ne ovisi o tome hoćemo li doznati sadržaj neke tajne, nego o našem odnosu s Kristom.

Jer kršćanin nije pozvan živjeti u strahu od budućnosti, nego u nadi koja proizlazi iz povjerenja u Boga, a svako tumačenje privatnih objava koje čovjeka više vodi prema tjeskobi, nagađanjima i strahu nego prema molitvi, miru i obraćenju zaslužuje ozbiljno preispitivanje.

Što ako najveća tajna Međugorja nije ono što će se dogoditi sutra, nego ono što propuštamo učiniti danas?

Možda smo toliko zaokupljeni pitanjem kada će se tajne početi ostvarivati da smo gotovo zaboravili kako vrijeme koje nam je darovano nije neograničeno, kako se život ne odvija u nekoj zamišljenoj budućnosti, nego upravo sada, u našim obiteljima, odnosima, svakodnevnim odlukama i susretima s ljudima koje nam je Bog stavio na put.

Možda će netko godinama proučavati međugorske tajne, a nikada neće pronaći snage oprostiti vlastitome bratu, možda će netko pomno pratiti svaku vijest o navodnim budućim događajima, a neće pronaći vremena za nedjeljnu misu, dok će netko drugi, koji o tajnama zna vrlo malo, svakoga dana u tišini moliti krunicu, pomagati potrebitima i živjeti vjeru koja ne traži izvanredne dokaze kako bi ostala postojana.

Upravo nas takva usporedba poziva da se zapitamo jesmo li ponekad zamijenili bitno nebitnim, jesmo li svoju vjeru počeli mjeriti količinom informacija koje posjedujemo o navodnim proročanstvima umjesto spremnošću da živimo Evanđelje i jesmo li dopustili da nam znatiželja o budućnosti postane važnija od odgovornosti za sadašnjost.

U međugorskoj duhovnosti posebno mjesto zauzima poziv na mir, a mir ne započinje velikim svjetskim događajima niti se može uspostaviti samo političkim odlukama, nego se rađa i u ljudskom srcu koje je spremno odreći se mržnje, priznati vlastite pogreške, oprostiti i ponovno izgraditi ono što je narušeno.

Zato bi možda najveća promjena koju Međugorje može potaknuti bila upravo ona koja neće izazvati naslovnice svjetskih medija, ali će promijeniti nečiji život, spasiti jedan brak, pomiriti roditelja i dijete, vratiti čovjeka ispovijedi ili probuditi vjeru u srcu koje je godinama živjelo daleko od Boga.

A kada se jednoga dana, ako se to dogodi, počne govoriti o objavljivanju međugorskih tajni, možda će najvažnije pitanje biti ne koliko smo o njima znali, nego koliko smo bili spremni živjeti ono na što nas se toliko dugo pozivalo.

Jer ako čekamo izvanredan znak da bismo počeli moliti, ako čekamo upozorenje da bismo se pomirili s bližnjima i ako čekamo neki budući događaj da bismo konačno promijenili vlastiti život, postoji opasnost da nam u tom iščekivanju promakne ono najdragocjenije što nam je Bog već dao – vrijeme u kojem još uvijek možemo ljubiti, opraštati, obraćati se i činiti dobro.

Možda najveća tragedija ne bi bila da se međugorske tajne jednoga dana objave, a mi ne budemo spremni na ono što slijedi, nego da smo desetljećima slušali pozive na molitvu, mir i obraćenje, a nikada ih nismo istinski pustili u svoje srce, jer na kraju našega života neće biti presudno jesmo li znali što će se dogoditi sa svijetom, nego što smo učinili sa životom koji nam je Bog povjerio.

(Marina Župan/Medjugorje-info.com)

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj.’

A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.« »I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.«

»A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.«

Svećenik: fra Mate Kolak.

DO. je simultano prevođena s hrvatskog na njemački jezik, tako da su mogli sudjelovati i oni koji ne razumiju hrvatski. Voditelj je slavio mise na njemačkom jeziku a propovijedi i nagovori su se prevodili. Iako su bili radni dani, crkva je bila prilično ispunjena vjernicima. Mnogi od njih su došli izdaleka.

Iz toga se vidi kolika je velika glad i žeđ za ovakvim susretima. Raspored programa je bio slijedeći: molitva krunice, nagovor, molitve za oslobođenje i ozdravljenje, sveta misa, pojedinačni blagoslov i blagoslov nabožnih predmeta. Dvojica starijih njemačkih svećenika su bili vjernicima na raspolaganju za ispovijed.

U srijedu prvog dana DO, voditelj je nakon pozdrava i zaziva Duha Svetoga govorio o deset skrivenih grijeha koji se danas skoro i ne ispovjedaju a čine nam veliku štetu.

1. Činiti neko dobro djelo a onda tražiti zahvalu od ljudi.

2. Moliti bez pažnje gdje misli lutaju.

3. Pristati na grešne misli.

4. Grijeh djelom.

5. Strast za nekim sportom ili karijerom.

6. Ne boriti se protiv grijeha.

7. Naviknuti se na grijeh

8. Duhovna depresija.

9. Pasti u očaj.

10. Misliti o samoubojstvu.

U propovijedi na misi je istaknuo kako nam Isus nije obećao udobnost ako ga slijedimo, da neće biti u životu problema, bolesti i progona, nego je obećao da će biti uvijek s nama. Pozvao je vjernike da se odreknu mlake i površne vjere i da radikalno slijede Isusa, unatoč protivljenju drugih. Nakon mise je uslijedio pojedinačni blagoslov za sve one koji su to željeli.

U četvrtak, drugog dana DO, je bilo više ljudi nego prvog dana. U svom nagovoru fra Ivo je govorio od dvije Božje zapovjedi koje se najviše krše a to su:

5. Ne ubij i

6. Ne sagriješi bludno.

Ubiti možemo čovjeka namjerno ili nehotice. Postoji ubojstvo riječima. Govoriti drugima, idiote, glupane, luđače, debilu, vraže, nikad ništa od tebe itd. Zatim, ubiti svoje tijelo možemo pretjeranim uzimanjem hrane iz koje se rađa bolest bulimija, te gladovanje iz koje se rađa bolest anoreksija.

U grijeh protiv ove zapovijedi spada i korištenje droge, alkohola i pušenja. Zatim, šaranje svoga tijela tetovažama i samo ranjavanje pirsingom. Osobito je govorio o smrtnom grijehu pobačaja koji vapi u Nebo, o ubijanju nerođenih. Usporedio je mnoge današnje ginekologe sa suvremenim dželatima. Nažalost, ljudi ih danas cijene kao liječnike i daju im novce. Oni lijepo žive. Fra Ivo je naveo 5 savjeta što trebaju činiti žene i svi oni koji su sudjelovali u ovome smrtnom grijehu da bi im bilo oprošteno.

Potrebna je mobilizacija cijelog čovjeka. Ovoga se treba držati cijeloga života.

a) Temeljita ispovijed,

b) svakodnevno gorko kajanje za taj grijeh,

c) svakome i svima sve oprostiti,

d) nikoga ne osuđivati,

e) kada dođu nevolje strpljivo ih podnositi.

Na pitanje koja je šesta Božja zapovijed, vjernici nisu znali odgovoriti. To nam isto puno govori. Da nema Crkve svijet ne bi ni znao da postoji ovaj grijeh i ostali grijesi. Onda je pojasnio: Bludnost znači imati spolne, intimne odnose prije braka ili izvan braka. Bludnost ima svoje metastaze a to su: pornografija, preljub, samoblud, homoseksualizam, incest, pedofilija, bludne misli i pogledi, nečedno odijevanje.

Spomenuo je povezanost grijeha bludnosti i ubojstva. Naveo je nekoliko svježih primjera ubojstvava žena od strane muževa. Ono se obično događa kada žena želi napustiti muža. Pozvao je vjernike da njeguju šutnju, mole i poste kako bi bili slobodni od ovog grijeha. Bez molitve i Euharistije skoro je nemoguće pobijediti blud. Naglasio je da je grijeh bludnosti često povezan s neumjerenosti u jelu i piću.

U svojoj propovijedi je govorio o knjizi o Jobu koji je unatoč stradanju imao pouzdanje u Boga. Pozvao je vjernike da u bolestima, patnji imaju mir i radost. Na taj način će Bog sve okrenuti na dobro, kao što se to dogodilo sa starozavjetnim Jobom. U nevoljama, bolestima, kušnjama treba reći: Neću ostaviti Boga pa makar umro.

U Evanđelju, Isus daje vlast i šalje sedamdeset dvojicu učenika propovijedati, izgoniti demone i liječiti. Taj poziv se odnosi na svakoga vjernika po sakramentu Krizme. Međutim, da bi to mogli, potrebno je slijediti Isusa, biti mu lojalan, predan, svoju dušu potpuno pročistiti od grijeha, te se prepustiti vodstvu Duha Svetoga. U tome nam želi pomoći i ova DO. Nakon mise slijedio je pojedinačni blagoslov nad svakim.

U petak trećeg dana je susret počeo u jutarnjim satima pa sve do ručka. Nakon krunice fra Ivo je govorio kako mnogi katolici idu na mise nedjeljom ali se ne mijenjaju. U njihovim životima nema plodova. Naveo je tri razloga zašto se to događa. Ovo je problem u cijeloj Crkvi.

Prvi razlog, je zato što molimo malo ili ništa. Dao je savjet vjernicima. Nakon obavljenih molitava, treba nastaviti moliti kratke molitve i to često preko dana tako da se molitva sjedini s našim disanjem. Postoji izreka: Kakva ti je molitva, takav ti je i život. Pavao nas uči: molite bez prestanka!

On je tako činio. Znači da je moguće moliti bez prestanka. Isus kaže: molite i noću i danju.

Drugi razlog, zato što se danas obično kajemo umjetno i formalno. Nedostaje nam dubinsko kajanje za grijehe. Spomenuo je kralja Davida koji je „natapao svoju postelju suzama,” kajući se za grijehe i koji je poslije rekao: svim silama sam zamrzio grijeh. Grijeh se istjeruje suzama i plačem. Onaj tko je zavolio Boga, mrzi grijeh.

Treći razlog je nedostatak poniznosti. Vjera bez poniznosti je opasna, mrtva vjera. Pozvao je vjernike da se vježbaju u toj kreposti. Da sebe smatraju gorim od ostalih grešnika i da imaju uvijek pouzdanje u Boga. Ponizni ljudi nikada ne padaju u depresiju i očaj. Oni druge ne osuđuju niti preziru. Oni sebe ukoravaju. Ponizni ljudi se ne svađaju niti puno govore. Nisu zavidni nego se raduju uspjehu drugoga. Ponizan čovjek ne misli visoko o sebi. Dao im je za uzor poniznosti sv. Franju Asiškoga.

Budući da je bio spomendan svih Anđela čuvara, govorio je vjernicima na misi da surađuju i da se mole svom anđelu čuvaru. Njihov zadatak je da idu ispred nas, da nas dovedu do odredišta, da nam pomažu na našem životnom putu, da nam govore. Treba ih slušati. Citirao je mnoga mjesta iz sv. Pisma gdje su anđeli djelovali u korist čovjeka.

Sam Isus nam je govorio o anđelima. Zatim je pozvao vjernike na obraćenje, a obraćenja nema bez ostavljanja svakoga grijeha, te da budu kao djeca, da se prilijepe uz Krista, kao što se dijete prilijepi uz svoga zemaljskoga oca. To su dva uvjeta da bismo ušli u kraljevstvo Božje.

Susret zadnjeg dana je završio sv. Misom i polaganjem ruku nad svakim. Vjernici su obično po molitvi doživjeli iskustvo počivanja u Duhu Svetom. Mnogi su posvjedočili, kako su ova tri dana DO bila pravo osvježenje za župu i za sve one koji su sudjelovali. Veliki je napor ali breme je slatko. Slava Bogu!

Župa Presvetog Srca Isusova
Šurkovac, Bosna i Hercegovina
www.zupa-surkovac.com

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!«

On ime reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Predvidio je i pitanje kako o braku može govoriti netko tko sam nije u braku. Objasnio je da je predavao na tečajevima priprave za brak, primao bračne parove na savjetovanje i razgovarao s pojedincima koji su mu dolazili zbog bračnih problema. Iz njihovih je svjedočanstava, istaknuo je, mnogo naučio.

Prema njegovim riječima, o tim bi se temama moglo govoriti na tečaju priprave za brak, ali smatra da je za neke poruke tada već kasno.

„Oni koji dođu na tečaj priprave za brak već su dogovorili salu, dogovorili svirače, pozvali goste i onda idu još obaviti tečaj”, rekao je.

Dodao je da neki i tada shvate da u njihovu odnosu nešto nije dobro, ali preko toga prijeđu jer nemaju snage otkazati svadbu. Zato je poruke uputio prvenstveno mladima koji još nisu u braku, naglašavajući da prenosi ono što su mu svjedočili ljudi čije je probleme pažljivo slušao.

„Žena se ne smije učiniti ovisnom o muškarcu”

Karas je rekao da mu na razgovore i savjetovanje povremeno dolaze muškarci, ali najčešće žene koje traže pomoć. Opisao je situacije u kojima su nakon ulaska u brak ostale bez izlaza i ne znaju što učiniti, dodajući da su problemi s kojima dolaze ponekad toliko teški da ni sam ne zna tko bi mogao spasiti situaciju.

Djevojkama i ženama poručio je da današnje društvo više ne živi u 19. ni u 20. stoljeću. Napomenuo je da je i sam rođen u 20. stoljeću, ali da se ne može živjeti u prošlosti.

„Danas, po mom osobnom mišljenju, nijedna žena ne bi trebala ući u brak, prvo, da nije obrazovana, drugo, da nije zaposlena i da nema svoj kruh u rukama. Žena se ne smije učiniti ovisnom o muškarcu. Žena treba biti neovisna, žena treba biti emancipirana”, rekao je.

Na moguću primjedbu da takvim stavom zvuči kao feminist odgovorio je: „Pa i jesam, u jednu ruku, da.”

Objasnio je da su ga brojni problemi i nevolje koje je čuo osvijestili o položaju žena koje postanu ovisne o suprugu. Odbacio je odnos u kojem muškarac vlada, gospodari i zarađuje, dok se od žene očekuje da šuti i sluša.

„To nije volja Božja. To nije ono što Bog želi”, naglasio je.

Govorio je o ženama koje mu svjedoče da doživljavaju nasilje i omalovažavanje, da im je život postao pakao i tragedija, ali da nemaju kamo otići jer nemaju vlastite prihode i potpuno su se podložile suprugu.

Takav je položaj povezao s patrijarhalnim odgojem u kojem je djevojci najvažnije poručiti da se uda i „dobro uda”, pri čemu se to poistovjećuje s imućnim muškarcem koji ima novac i društveni ugled.

Upozorio je da žena u takvom odnosu može ostati zarobljena, izložena nasilju i obezvrjeđivanju svega što je pridonijela braku, bez mogućnosti da ode.

„Ona je rob u tom odnosu koji se izvana zove ljubav i brak, ali nema tu ni ljubavi ni braka”, rekao je.

Djevojke je pozvao da imaju vlastito zanimanje, karijeru i sredstva za život te da ne dopuste da suprug ili njegova obitelj gospodare njima.

„Ja to govorim u ime Isusa Krista”, naglasio je, dodajući da se naslušao bračnih nevolja žena i da mu je toga „preko glave”.

Kritizirao je i ono što je opisao kao nametanje takvog položaja ženama kroz katoličku tradiciju, poručujući: „To nije od Boga.”

Žene je pozvao da osvijeste vlastite sposobnosti i vrijednost, ne srljaju u brak i dobro razmisle za koga se udaju.

„Bježite od mame i tate”

Drugi dio propovijedi posvetio je zajedničkom životu bračnih parova s roditeljima i miješanju šire obitelji u njihov odnos.

„Bježite od mame i od tate. Bježi od svekra i od svekrve”, poručio je, a isti savjet uputio je i muškarcima kada je riječ o puncu i punici.

Mladima je savjetovao da ne pristaju na život u istoj kući i kućanstvu s roditeljima. Otišao je i korak dalje, upozoravajući na zajednički život ili neposrednu blizinu braće i sestara supruga ili supruge, osobito u istoj kući ili dvorištu.

Naglasio je da ne govori napamet, nego na temelju onoga što sluša već 20 godina. Prema njegovu iskustvu, roditelji, koliko god voljeli svoju djecu, mogu pokazivati nezdravu posesivnost i miješati se u njihove brakove.

„Vaš brak je samo vaš brak. Ono što se događa između vas dvoje je vaše. Nema tu što raditi ni svekrva ni punica. To je vaš život. Vi ste zasnovali tu obitelj”, rekao je.

Podsjetio je na biblijsku poruku da će čovjek ostaviti oca i majku, prionuti uza svoju ženu te da će njih dvoje biti jedno tijelo. Istaknuo je da to podrazumijeva odlazak iz obiteljskog gnijezda i odvajanje od roditelja.

Posebno je upozorio na posesivne majke koje ne znaju pustiti sina ili kćer, ali i na očeve, svekre i punce koji se uključuju u odluke i planove bračnog para.

Rekao je da je slušao o brojnim razorenim brakovima i rastavama zbog miješanja roditelja, koji pritom vjeruju da čine dobro i da su „sveti pred Bogom”.

„Čuvajte se maminih sinova”, poručio je djevojkama, upozoravajući da se u takvoj situaciji ne udaju samo za muškarca nego, slikovito rečeno, i za njegovu majku, koja se može miješati u najmanje pojedinosti njihova braka.

Ponovio je da govori o onome što je osobno čuo i vidio, ocjenjujući takva iskustva strašnima.

„Vas dvoje, kad jednog dana uđete u brak, vi trebate biti svoji ljudi. Vas dvoje ste jedno tijelo. Nisu ni mama ni tata tijelo s vama”, rekao je.

Brak neće sam riješiti probleme iz veze

Treća poruka odnosila se na probleme koji postoje prije vjenčanja. Karas je upozorio mlade da ne očekuju kako će ih ulazak u brak sam po sebi ukloniti, nego je rekao da se oni mogu dodatno pojačati.

Kao primjere naveo je alkohol i kockanje. Napomenuo je da problem s alkoholom mogu imati i žene, ali da su, prema njegovu iskustvu, u tom smislu češće posrijedi muškarci.

„Nemoj misliti da će on prestati piti kad se vjenčate”, rekao je, jednako upozoravajući i na očekivanje da će kockanje prestati nakon ulaska u brak.

Povećavanje tih problema povezao je s dolaskom svakodnevnih životnih obveza. Ovisnosti je opisao kao bijeg od stvarnog života i problema, pri čemu alkohol ili adrenalin izazvan kockanjem privremeno potiskuju osjećaj za stvarnost.

U braku, naglasio je, problemi više nisu samo osobni, nego zajednički, zbog čega se njihove posljedice umnažaju.

Govorio je i o vrijeđanju i omalovažavanju u vezi, osobito pred drugim ljudima. Naveo je da mu djevojke dolaze s takvim iskustvima, što je opisao kao znak da ih partner ne voli i uzima zdravo za gotovo.

Dodao je da mu se i muškarci žale da ih supruge ne poštuju, ali je upozorio da takvo ponašanje često nije počelo tek u braku, nego je postojalo ranije.

Slično je govorio o nevjeri, navodeći iskustva žena koje su prije braka oprostile prevaru, a nakon vjenčanja ponovno doživljavale nevjernost.

„Žene imaju obično tu jednu zabludu. One misle: ‘Ja ću njega promijeniti. Kad mi uđemo u brak, bit će ljepše.’ Nećeš ti njega promijeniti, sestro moja”, poručio je.

Probleme u vezi usporedio je s upozoravajućom lampicom na upravljačkoj ploči automobila. Ona se, objasnio je, pali prije kritičnog kvara i upozorava da treba otići na servis.

Tako se, prema njegovim riječima, i u vezi pojavljuju upozorenja koja ljudi zanemaruju, očekujući da će sve biti dobro kada se vjenčaju u crkvi.

„Ta lampica će još žarče gorjeti, motor će se zapaliti kad uđete u brak”, rekao je.

Dodao je da dolaskom djece supružnici više ne nose samo teret jedno drugoga nego i odgovornost za djecu, zbog čega neriješeni problemi postaju još teži.

Ljubav treba zdrav temelj

Karas je upozorenja povezao s Isusovom porukom iz Matejeva evanđelja o gradnji na stijeni i pijesku. Podsjetio je da onaj tko sluša Isusovu riječ gradi na stijeni, a onaj tko je ne sluša na pijesku.

Osvrnuo se i na izjave mladih da nekoga toliko vole da bez njega ne mogu živjeti, pa i na riječi poput: „Ja nju toliko volim, ubit ću se.”

Upozorio je da snažni osjećaji tijekom veze mogu biti zaluđenost i privid te da ljubav ne postoji bez zdravog temelja.

Podsjetio je na Isusove riječi da nema veće ljubavi od polaganja života za prijatelje te na poruku da je Bog toliko ljubio svijet da je dao svojega Sina.

„Ljubav je žrtva. Jesi li ti spreman na žrtvu?”, upitao je.

Naglasio je da će osobi koja odnos nije gradila na zdravom temelju biti teže nositi žrtvu koju bračni život donosi.

Mladima je također savjetovao da biraju osobu iste vjere. Taj je savjet obrazložio budućim odgojem djece u vjeri i zajedničkim slavljenjem blagdana, upozoravajući da različita vjera supružnika može donijeti probleme u vjerskom odgoju djece.

„Brak nije za neko vrijeme, brak je za cijeli život”

Karas je naglasio da mladima ne govori kako bi ih odgovorio od braka, nego zato što mu ljudi kao svećeniku uglavnom ne dolaze kada je sve lijepo i dobro.

Dolaze, rekao je, kada, prema izrazu koji je pripisao papi Benediktu, „lađa curi na sve strane”, kada plaču, iznose svoje muke i traže pomoć. Dodao je da u nekim situacijama ne zna kako pomoći čovjeku, odnosno ženi.

Ponovio je da ljudi nemaju moć mijenjati druge, nego mogu moliti da ih Bog rasvijetli.

„Brak nije za neko vrijeme, brak je za cijeli život. Zašto bih ja ulazio u brak s nekim tko već sada meni stvara nevolju i probleme?”, upitao je.

Priznao je da nitko nije savršen i da svi imaju slabosti, ali je pozvao mlade da ne ulaze u bračno zajedništvo ako već sada vide ozbiljne znakove upozorenja.

Posebno se osvrnuo na fizičko nasilje.

„I ne daj Bože da ruku digne na tebe. Što misliš, da će u braku biti nježniji?”, rekao je, upozoravajući žene da ne očekuju kako će nasilje prestati vjenčanjem.

Dodao je da takve riječi možda zvuče ružno kada ih izgovara svećenik, ali da se, nažalost, naslušao brojnih takvih iskustava.

Pozivajući se na apostola Pavla i Prvu poslanicu Korinćanima, rekao je da je u nekim situacijama bolje ne ženiti se i ne udavati. Naveo je i riječi žena koje su mu govorile: „Dao Bog da se nikad nisam udala.”

„Bolje cijeli život živi sama ili sam nego podnosi pakao i nevolju”, poručio je.

Mlade je pozvao da budu posebno pozorni pri izboru partnera.

„Otvori ne dvoje oči, četvore, osmore oči otvori. Dobro ga promatraj, dobro je promatraj sada”, rekao je.

„Ne trebamo nositi križeve koje nismo pozvani nositi”

Pred kraj propovijedi Karas je rekao da romantika, fantazija i zaluđenost prolaze, nakon čega dolazi zrela ljubav, izražena u bračnom zavjetu vjernosti „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti”.

Takvu je ljubav opisao kao spremnost prihvatiti križ druge osobe, ali je istodobno upitao zašto bi ljudi nosili križeve koje ne trebaju nositi.

Podsjetio je na Isusovu poruku da njegov učenik treba uzeti svoj križ i slijediti ga, naglašavajući da Isus nije uzimao nepotreban križ, nego onaj potreban za spasenje svijeta.

„Tako i mi ne trebamo nositi križeve koje nismo pozvani nositi. Neke križeve mi sami sebi navalimo i prouzročimo. Onda smo još spremni i Boga optužiti zbog toga”, rekao je.

Propovijed je završio pozivom mladima da dobro razmisle s kim ulaze u brak i za koga se zaručuju.

„Bolje biti sam pa imati mir nego imati brak i zajedništvo pa imati pakao”, zaključio je vlč. Krunoslav Karas.

Na talijanskom će ga objaviti Vatikanska nakladnička knjižara (LEV), na španjolskom, engleskom i portugalskom jeziku Penguin Random House, a na francuskom Editions Albin Michel.

„Počašćeni smo što ćemo objaviti ovaj tekst kardinala Víctora Manuela Fernándeza, koji javnosti predstavlja dnevnik pape Franje“, kaže ravnatelj uredništva Dikasterija za komunikaciju Andrea Tornielli. „S ovom knjigom, za koju vjerujemo da će ju cijeniti čitatelji diljem svijeta, moći ćemo dobiti uvid u unutarnji život argentinskog Pape“, dodaje.

U knjizi će s komentarom biti objavljene bilješke koje je Jorge Mario Bergoglio vodio od 20. prosinca 1992. do 18. kolovoza 2024.

LEV će izdavačima knjigu predstaviti na sajmu knjiga u Frankfurtu od 7. do 11. listopada 2026.

“Večeras smo s radošću ugostili dio hrvatske reprezentacije na svetoj misi u našoj župi. Nakon jučerašnjeg rezultata, pljeskom smo im pokazali da smo uz njih i u lijepim i teškim trenucima. Kako je poručio naš župnik, zajedništvo treba biti i u dobru i u zlu. Hvala im što svojim životom i dolaskom žele svjedočiti svoju vjeru. Neka ih Gospodin čuva i blagoslovi”, poručili su iz riječke župe na društvenim mrežama, nastojeći barem malo ublažiti gorak okus koji je ostao nakon utakmice na Rujevici.

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.«

Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Antona Vlahu, iz Župe Krista Kralja, Čitluk;

Davida Brkića iz Župe svetoga Jakova Apostola, Međugorje;

Filipa Jelića, iz Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Široki Brijeg;

Jakova Stanića, iz Župe svetoga Mihovila Arkanđela, Tomislavgrad;

Marka Dumančića, iz Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Suho Polje;

Marka Međugorca, iz Župe svetoga Marka Evanđelista, Klobuk;

Martina Jurlineca, iz Hrvatske katoličke misije u Luzernu;

Nikolu Botu, iz Župe svetoga Ante, Humac;

Petra Bušića, iz Župe svetoga Stjepana, Gorica;

Tonia Vukadinovića, iz Župe svetog Juraja, Vitez.

Provincijal je kandidate potaknuo i ohrabrio ustrajati u dobru koje im je Gospodin nadahnuo i u njima započeo, trudeći se ustrajno, dan po dan, oko puta kojim su krenuli.

Uz provincijala ovome su obredu prisustvovali i vikar provincije fra Miro Šego, odgojitelji kandidata fra Josip Serđo Ćavar i fra Mario Kvesić, te gvardijan mostarskog samostana fra Mario Knezović.

Gospodin im dao mir i ustrajnost! – poželjeli su im starija braća franjevci.

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?«

Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!«

Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio: To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe.

A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu što je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Svećenik: fr. Ivan Dominik Iličić.

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše.

I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako. Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju. Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?«

Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.« Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

Biskup Ackermann u homiliji je istaknuo važnost slušanja Božje riječi kao oslonca u životu i služenju. Ređenike je potaknuo na redovito čitanje Svetoga pisma i nesebično nasljedovanje Krista, upozorivši na opasnost nekritičkog povođenja za prevladavajućim društvenim strujanjima.

Polazeći od evanđeoskoga odlomka koji su ređenici odabrali za svoje ređenje, podsjetio je na trenutak u kojem Isus, neposredno prije svoje muke, učenicima pere noge, poučava ih i ostavlja im ono što je važno za njihovo buduće poslanje. Istaknuo je kako Isus čini i više od toga: moli za svoje učenike. Njegova molitva Ocu ne odnosi se samo na trenutak koji je pred njima, nego na cijelo njihovo buduće djelovanje jer ih šalje da nastave njegovo poslanje. U tom je kontekstu biskup ređenike pozvao da svoje služenje žive među ljudima i za ljude, ne odvojeni od njihove stvarnosti, nego spremni susresti konkretne osobe, upoznati njihove životne priče i dijeliti s njima svakodnevicu. Potaknuo ih je da marljivo čitaju Božju riječ i nesebično slijede Gospodina prema onome što im prenosi Evanđelje.

Posebno se zaustavio na Isusovoj molitvi: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu“. Podsjetio je pritom na Mojsija pred gorućim grmom, kojemu se Bog objavljuje imenom „Ja jesam“, pokazujući da nije Bog kojemu čovjek daje ime, nego živi Bog koji sam sebe objavljuje čovjeku. Isus Boga naziva Ocem i upravo njemu povjerava svoje učenike, moleći da ostanu u zajedništvu s njim. Propovjednik je tu molitvu povezao i s poslanjem ređenika, naglašavajući važnost trajne povezanosti s Bogom iz koje treba proizlaziti njihovo služenje.

Osvrnuo se na Isusovu molitvu za posvećenje učenika u istini: „Tvoja je riječ istina“. Ređenike je potaknuo da budu ljudi koji slušaju Božju riječ i ne oglušuju se na nju, nego joj dopuštaju da usmjerava njihov život i službu. Podsjetio je i na Isusove riječi: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta“ naglasivši kako učenici ne mogu biti sol zemlje i svjetlo svijeta ako su izdvojeni iz vremena i društva u kojem žive. Pozvani su živjeti upravo u svijetu i vremenu u koje su poslani, preuzeti svoje poslanje među ljudima, ali pritom ne dopustiti da ih oblikuju mjerila koja nisu u skladu s Evanđeljem. U tome se, istaknuo je, mogu pouzdati u Kristovu molitvu Ocu da ih čuva i posveti u istini. Svoje je poticaje povezao i s radošću na koju su pozvani naglašavajući da njihovo buduće služenje treba izrastati iz zajedništva s Kristom i vjernosti njegovoj riječi.

Govoreći o Kristovoj žrtvi, objasnio je da se ona sastoji u njegovu slobodnom darivanju vlastitoga života iz ljubavi. Pozivajući se na tumačenje sv. Tome Akvinskoga, razlučio je nasilje onih koji su Krista usmrtili od Kristova dragovoljnog predanja. U tom je kontekstu protumačio i riječi nad kaležom na Posljednjoj večeri kao izraz darivanja života za druge.

Nakon propovijedi kandidati su dali svoja obećanja, a potom se prostrli pred oltarom dok su se pjevale litanije Svih svetih. Uslijedio je središnji dio obreda ređenja, tijekom kojega je biskup Ackermann polaganjem ruku i posvetnom molitvom podijelio sakrament svetoga reda, najprije kandidatima za đakonat, a potom kandidatu za prezbiterat.

Novozaređeni đakoni zatim su odjenuli štolu preko lijevoga ramena i dalmatiku te iz ruku biskupa primili evanđelistar kao znak službe naviještanja Radosne vijesti. Novozaređeni svećenik odjenuo je misnicu, a nakon pomazanja ruku primio je kruh i vino, „darove svetoga naroda koji se imaju prinijeti Bogu“. Nakon izmjene cjelova mira novozaređeni su pristupili oltaru te nastavili sudjelovati u euharistijskom slavlju prvi put u službi za koju su zaređeni. Prije svečanog blagoslova himnom „Tebe Boga hvalimo“ narod okupljen na ovo slavlje dao je čast i hvalu Trojedinom Bogu, a potom je uslijedilo i zajedničko fotografiranje.

Suslavili su biskup Váca Zsolt Marton, umirovljeni pomoćni biskup iste biskupije Lajos Varga, generalni vikar Riječke nadbiskupije mons. Mario Tomljanović, generalni vikar Trierske biskupije mons. Tim Sturm, rektor Papinskoga kolegija Germanicum et Hungaricum o. Gernot Wisser, SI, rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima don Marko Đurin, rektor Biskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Trieru Thomas Hufschmidt.

Također, među ostalima su koncelebrirali i dekan Teološkog fakulteta Papinskoga sveučilišta Gregoriana o. Amaury Begasse de Dhaem, SI, dekan Filozofskog fakulteta istoga sveučilišta o. Johannes Stoffers, SI, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu don Ivan Bodrožić te gvardijan Međunarodnog zavoda sv. Antuna u Rimu fra Miljenko Šteko, OFM, vicerektor Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu don Danko Kovačević te duhovnik istoimenog sjemeništa don Mato Brečić i podtajnik dikasterija za biskupe mons. Ivan Kovač.

Ređenju je nazočio i veleposlanik Mađarske pri Svetoj Stolici Péter Kveck, a slavlju su se pridružile obitelji i prijatelji ređenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Njemačke i Mađarske.

Nakon mise održan je zajednički ručak u Papinskom kolegiju Germanicum et Hungaricum, na kojem su ređenici proslavili ređenje u društvu kolega i najbližih.

Ređenju je prethodila večernja molitva u srijedu 30. rujna, tijekom koje su ređenici pred biskupom Ackermannom ispovjedili vjeru, dok je homiliju održao o. Dieter Böhler, SI, koji đakonima vodio duhovne vježbe uoči samog ređenja.

Misu je predvodio provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Tomislav Kraljević, a propovijedao je fr. Jozo Čirko. U koncelebraciji su sudjelovali korčulanski župnik don Josip Mudri, župnik Župe Krista Kralja u Zagrebu vlč. Željko Faltak, župnik u Račišću don Robert Karačić i fr. Zvonko Džankić.

Slavlje su pjevanjem pratile sestre i Župni zbor sv. Marka iz Korčule, uz orguljsku pratnju vrsnoga orguljaša Miroslava Stantića.

Slavlju su se pridružile sestre Kćeri milosrđa iz Blata, obitelji i rodbina slavljenica, župljani i prijatelji sestara te odgojiteljice iz vrtića koji također slavi svoje zaštitnike, izvijestile su sestre dominikanke.

Sv. Franjo je prozvan Alter Christus – Drugi Krist jer je svim svojim riječima i djelima upućivao na Boga. U Prvom pismu kustosima je napisao: „…slavu njegovu tako navješćujte i propovijedajte svim narodima da sav narod po svoj zemlji o svakome ‚času‘ i kad zvona zvone uvijek daje slavu i hvalu Bogu svemogućemu.“

Tako će i o 800. obljetnici njegovoga preminuća zvona diljem svijeta po Franji uzdići hvalu Bogu.

Franjevci pozivaju da se taj trenutak zabilježi kamerom i videozapis pošalje na putem WhatsAppa na broj +393287354911, s imenom crkve, grada i države, prenosi IKA.

Prije početka okupljene je pozdravio splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, koji je novim članovima Reda poželio da po njima Viteški red Svetoga groba jeruzalemskog raste u svetosti i svakom dobru. Podsjetio je da se u samom nazivu Reda nalazi Sveti grob, najsvetije mjesto kršćana i znak pobjede života nad smrću, svjetla nad tamom i nade nad očajem, iz kojega izvire i poslanje njegovih članova.

Istaknuo je da vitez u kršćanskom smislu nije nositelj časti ili ugleda, nego učenik Raspetoga i Uskrsloga, čovjek evanđeoskih kreposti koji brani istinu bez nasilja, služi bez traženja priznanja te u svijetu podjela nastoji biti graditelj mira i mostova. Naglasio je da se od članova Reda ne traži bezgrešnost, nego trajno nastojanje oko svetosti i traženje Božje volje, što je sadržano i u geslu Reda „Bog to želi“.

Nadbiskup je podsjetio i na konkretno poslanje Reda, koje se očituje u duhovnoj i materijalnoj potpori kršćanima u Svetoj zemlji, osobito zajednicama koje u Jeruzalemu, Betlehemu, Nazaretu i drugim svetim mjestima žive u teškim okolnostima. Istaknuo je da viteštvo danas svoju obrambenu ulogu ostvaruje zauzimanjem za dostojanstvo ljudske osobe, svetost braka i obitelji, pravo na vjeru i mir.

„Neka vaš život bude drugima živa homilija. Neka vaša čast bude služenje. Neka vaše viteštvo bude odraz Kristove ljubavi i njegove zauzetosti za slabe“, poručio je nadbiskup Križić, poželjevši da u njihovim životima uvijek iznova pobjeđuje Život.

Odmah nakon obreda uslijedila je svečana misa koju je predslavio kardinal Bozanić u zajedništvu s nadbiskupom Križićem, apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj mons. Leopoldom Girellijem i drugim svećenicima s kojima Hrvatsko namjesništvo surađuje. Investituri je nazočio i malteški vitez Milo di Grisogono.

Kardinal Bozanić u homiliji je istaknuo da Sveti grob, po kojemu Red nosi ime, predstavlja jedno od najvećih kršćanskih proturječja: govori o smrti, a naviješta život; govori o završetku, a postaje novi početak. „Kristov grob je prazan. Zato Krist ne treba čuvare svoje prošlosti. On treba svjedoke svoga uskrsnuća“, poručio je kardinal, istaknuvši da je upravo to prva i najdublja zadaća svakoga viteza i dame Svetoga groba.

Osvrćući se na prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja, naglasio je da pripadnost Jeruzalemu nije nostalgija za prošlošću, nego eshatološka nada koja članove Reda obvezuje da već sada svojim životom ostvaruju znakove novoga Jeruzalema: mir, pravednost, pomirenje, služenje te poštovanje života i dostojanstva svakoga čovjeka.

Govoreći o pozivu iz psalma „Molite za mir Jeruzalemov“, kardinal je podsjetio na teške prilike u Svetoj zemlji te naglasio da pomoć tamošnjim kršćanima nije tek jedna od djelatnosti Reda, nego pripada samoj njegovoj biti. „Ne možemo ljubiti svete gradove, a zaboraviti ljude koji u njima žive. Ne možemo častiti Betlehem, a ne misliti na obitelji. Ne možemo štovati Kalvariju, a ostati ravnodušni prema patnji“, kazao je, dodajući da onaj tko moli za mir Jeruzalema mora biti čovjek mira i ondje gdje živi.

Posebno se osvrnuo na evanđeosku sliku pšeničnoga zrna i blaženoga Alojzija Stepinca, podsjetivši da je isto evanđelje naviješteno 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici, kada je sveti Ivan Pavao II. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Podsjetio je i na Stepinčevo hodočašće u Svetu zemlju 1937. godine, s kojega je u Zagrebačku nadbiskupiju donio veliki drveni križ, istaknuvši da je taj križ poslije na poseban način postao program njegova života. „Križ nije dovoljno donijeti iz Jeruzalema. Treba ga unijeti u život. Nije dovoljno nositi ga na plaštu. Treba ga ugraditi u život“, poručio je kardinal.

Tumačeći znakove investiture, naglasio je da križ nije ukras, plašt nije povlastica, mač nije znak sile, a viteško dostojanstvo nije čast koja čovjeka izdiže iznad drugih. „U središtu današnjega slavlja nije viteštvo, nego učeništvo. Nije ljudska čast, nego Krist“, istaknuo je, pojasnivši da je križ program, plašt znak pripadnosti Kristu, a mač za kršćanina „mač Duha, to jest Riječ Božja“. Kršćansko viteštvo stoga ne znači biti iznad drugih, nego biti raspoloživiji za druge, a njegova se borba vodi protiv laži, nepravde, nasilja, mržnje i ravnodušnosti, pri čemu je prva bojišnica uvijek vlastito srce.

Na kraju homilije kardinal je povezao Jeruzalem, Zagreb i Trogir sa svjedočanstvom svetoga Ivana Trogirskoga, blaženoga Augustina Kažotića i blaženoga Alojzija Stepinca. Podsjetio je i na riječi svetoga Ivana Pavla II. iz splitske prvostolnice 1998. godine: „Ovdje povijest ne šuti“, naglasivši da kršćanin svoju pripadnost konkretnom narodu i domovini živi otvoren univerzalnom poslanju Crkve. „Posljednju riječ nema križ, posljednju riječ nema grob, posljednju riječ nema ljudska sila, posljednju riječ ima Uskrsli Krist“, zaključio je kardinal Bozanić.

Prije završetka misnoga slavlja izmoljena je molitva viteza i dame Svetoga groba jeruzalemskog na engleskom i hrvatskom jeziku, a zatim se okupljenima obratio namjesnik Viteškoga reda Svetoga groba jeruzalemskog za Hrvatsku Claude Grbeša. Zahvalio je kardinalu Bozaniću na predvođenju obreda investiture i mise, nadbiskupu Križiću na potpori i domaćinstvu te apostolskom nunciju mons. Girelliju, visokim predstavnicima Reda i svima koji su pridonijeli organizaciji slavlja. Novim vitezovima i damama čestitao je na primanju u Red, podsjetivši ih da završetkom priprave započinje njihovo trajno služenje Crkvi i bližnjima, napose onima u Svetoj zemlji.

Pozvao ih je da dana obećanja ne ostanu „mrtvo slovo na papiru“, nego trajni poticaj za svakodnevno življenje vjere, istaknuvši blaženoga Alojzija Stepinca kao uzor pravoga viteštva, bogoljublja i čovjekoljublja. Zahvalio je i Župnom zboru Presvetoga Srca Isusova – Visoka iz Splita, koji je pod ravnanjem i uz orguljašku pratnju maestra Andra Čala glazbeno pratio obred investiture i misno slavlje.

U ime novoprimljenih dama obratila se Marijana Vukovojac-Dugan, istaknuvši da za većinu njih formacija nije trajala samo dvije godine, nego na određeni način čitav život, pripremajući ih za služenje Bogu, Crkvi i kršćanima u Svetoj zemlji. Zahvalila je Duhu Svetomu, Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici Palestine, Crkvi, Hrvatskom namjesništvu, članovima Reda i kumovima koji su ih pratili na tom putu. Posebno je naglasila da plašt s crvenim jeruzalemskim križem nije odličje ni statusni simbol, nego znak služenja i zavjet vjernosti Kristu, Crkvi i Svetoj zemlji. „Naš poziv nije poziv na čast, nego poziv na služenje, ljubav, darivanje i odricanje. Danas ne postajemo veće ni u čemu osim u obvezi da služimo i da slijedimo Isusa“, poručila je.

U ime novoprimljenih vitezova okupljenima se na engleskom jeziku obratio Ivan Mašina, koji je investituru opisao kao trenutak koji se ne upisuje samo u sjećanje, nego mijenja život onih koji su primili novo poslanje. Naglasio je da posveta života svjedočenju vjere u Krista, velikodušnosti, ljubavi prema evanđelju i brizi za Svetu zemlju sa sobom nosi istodobno čast i odgovornost svakodnevnoga preispitivanja vlastite vjere i života te nesebičnoga služenja bližnjima, osobito onima u Svetoj zemlji.

Zahvalio je vodstvu Hrvatskoga namjesništva na duhovnom vodstvu, savjetima i potpori tijekom priprave te istaknuo da njihova poniznost, predanost, zajedništvo i briga za bližnje pokazuju kako treba živjeti ideale Reda. U vremenu u kojem se križ i kršćanske vrijednosti sve češće osporavaju pozvao je nove članove da ostanu postojani u vjeri te svoje želje, nastojanja i život stave pod Kristov križ i majčinski plašt Gospe, Kraljice Palestine, izvijestila je Splitsko-makarska nadbiskupija.

Više od dva desetljeća klapske pjesme
Klapa Dobrkovići osnovana je 17. ožujka 2004. godine. Njezin prvi voditelj, prof. Živko Ključe, okupio je pjevače koji do tada nisu imali formalno glazbeno obrazovanje te s njima postupno izgradio sastav koji je tijekom godina ostvario brojne nastupe i samostalne koncerte.

U početku su članovi klape bili isključivo stanovnici Dobrkovića, dok su im se kasnije pridružili i ljubitelji klapske pjesme iz drugih mjesta.

Na repertoaru su tradicionalne dalmatinske klapske pjesme, duhovni i crkveni napjevi te domoljubne pjesme.

Svi zainteresirani za mjesto prvog tenora mogu se javiti na broj +387 63 464 853. jabuka.tv

U ono vrijeme: Vratiše se sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!«

A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin — doli Otac; niti tko je Otac — doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.«

Tada se okrene prema učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«

Svećenik: Vlč. Karlo Špoljarić.

MOLITVA U ZAGREBU:

Molitva krunice na Trgu bana J. Jelačića u Zagrebu započet će u standardnom terminu u 8.30 h, a molit će se na sljedeće nakane:

1. mir u svijetu i domovini i za obraćenje grešnika,

2. zadovoljština za uvrede protiv bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije,

3. zadovoljština za uvrede protiv djevičanstva Blažene Djevice Marije,

4. zadovoljština za uvrede protiv božanskog majčinstva Blažene Djevice Marije, zajedno s odbijanjem da se Mariju prizna za Majku svih ljudi,

5. zadovoljština za javne pokušaje usađivanja u srca djece ravnodušnosti, prezira i mržnje prema bezgrešnoj Majci,

6. zadovoljština za izravno vrijeđanje Srca Marijina na njezinim slikama i umjetničkim djelima,

7. duše u čistilištu,

8. osobne nakane.

Podsjećamo, od siječnja 2026. u Zagrebu se moli novi trogodišnji ciklus nakana koje se odnose na pet načina na koje ljudi vrijeđaju i hule na Bezgrešno Srce Marijino prema objavi u Fatimi, a u sklopu 110. godišnjice ukazanja u Fatimi, gdje je najavljen trijumf Gospina Bezgrešnog Srca.

Nakon javne molitve krunice u Zagrebu uslijedit će marijanska procesija zagrebačkim ulicama do bazilike Presvetog Srca Isusova, gdje će biti služena sv. misa. Ovo će ujedno biti peta i posljednja marijanska procesija u sklopu pet prvih subota.

Potičemo sve sudionike da prije krunice sudjeluju na sv. misi i da je prikažu za blagoslov i uspjeh javne molitve krunice. Također potičemo sve sudionike molitve i one koji nisu u mogućnosti sudjelovati da mole za blagoslov i uspjeh javne molitve krunice, od petka u 22 h do subote u 10 h, i da poste u petak na tu nakanu. Više o sudjelovanju na taj način mogu saznati javljanjem na mail [email protected].

MOLITVA U MOSTARU I U LJUBUŠKOM

U Ljubuškom će subota biti 3. listopada 2026. biti obilježena HODOM OD CRKVE DO CRKVE. Program započinje na Humcu:

📖 6:30 Molitva časoslova

⛪ 7:00 – Sveta misa na Humcu (crkva sv. Ante)

🚶 Nakon mise – Molitveni hod od Humca do Ljubuškog (crkva sv. Kate)

⛪ 8:30 Javna molitva krunice

U Mostaru obilježavanje prve subote u mjesecu organizira se već 3 godinu, a započela je upravo na ovaj mjesec 2023. godine. Započinje svetom misom u crkvi sv. Mateja na Rudniku u 7.30 sati, a nastavlja se u 8.30h, na Trg Blajburških žrtava u Mostaru.

Molitva u Ljubuškom i Mostaru je isključivo na Gospine nakane i kao zadovoljština za sve uvrede koje se nanose njezinom Bezgrešnom srcu.

MANJE ISPOVJEDNIKA NA HRVATSKOM JEZIKU

Braća franjevci tih će dana sudjelovati u slavljima svojih zajednica, pa će u Međugorju biti manje svećenika na raspolaganju za ispovijed. Ispovijed će biti moguća, ali u ograničenom opsegu, osobito u subotu 3. i nedjelju 4. listopada. Zahvaljujemo vam na razumijevanju i strpljenju.

OBRED PREMINUĆA Sv. FRANJE (TRANSITUS)

U subotu će nakon večernje svete mise biti Obred preminuća svetoga Franje, u kojem će sudjelovati sva braća franjevci. Zbog toga te večeri neće biti euharistijskoga klanjanja.

Pozivamo vas da nam se pridružite u molitvi i zahvalnosti za život svetoga Franje”, pozvali su iz Župnog ureda Međugorje.

Misija monsinjora Alda Cavallija u Međugorju bliži se kraju: njegov pastoralni zadatak uskoro će biti dovršen. Značajna promjena neizbježna je za duhovni i organizacijski život jednog od najposjećenijih marijanskih hodočasničkih mjesta na svijetu. Monsinjor Aldo Cavalli priprema se završiti svoju misiju apostolskog vizitatora župe Međugorje, čime će završiti intenzivnu službu koju je započeo u studenom 2021. na zahtjev pape Franje. Vijest o njegovom odlasku izazvala je veliku tugu među vjernicima; visoko cijenjeni diplomat i teolog oduvijek se odlikovao velikom empatijom te je uvijek bio pristupačan i pažljiv prema duhovnim potrebama hodočasnika.“

Na kraju ovog poglavlja, zajednica vjernika se ujedinjuje u solidarnosti i u svoje molitve uključuje novog apostolskog vizitatora, koji će nastaviti pastoralnu baštinu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Uzimajući u obzir globalnu dimenziju ove inicijative svaki od pet desetaka izmoljen je na drugom jeziku: talijanskom, španjolskom, urdu, njemačkom i arapskom.

Molitva krunica u Vatikanskim vrtovima pokrenula je tjedan dana dugu molitvenu inicijativu koja skreće pozornost na "rane i nade naroda" diljem svijeta od stradanja djece Ukrajine i svih ostalih žrtava rata; obitelji u Libanonu, Siriji i Svetoj zemlji; progone kršćane u Pakistanu i širom svijeta; pomirenje u Južnom Sudanu te obitelji na Kubi i u Venezueli.

Prije molitve krunice kardinal Kurt Koch, prefekt Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, objasnio je da je ova inicijativa poziv djeci da otkriju kako "zajedno s Marijom mogu donijeti patnje svijeta Isusu."

"Upravo glasovi najmlađih, koji mu se s povjerenjem obraćaju, nalaze posebnu dobrodošlicu u Božjem srcu," naglasio je kardinal Koch. Dodao je da će tijekom tjedan dana, od 1. do 7. listopada, zajednice diljem svijeta, razdvojene jezikom i udaljenošću, biti ujedinjene u molitvi za mir. "Dok kontempliramo uskrslog Krista molimo da strah i mržnja nemaju posljednju riječ," rekao je kardinal Koch.

U svom obraćanju papa Lav XIV. naglasio je važnost ove inicijative i svoju radost što je zajedno s djecom, roditeljima i svećenicima. Ohrabrujući djecu Papa ih je podsjetio da traže od Isusa i Marije "poseban dar: mir za svu djecu svijeta, posebno za one koji žive na mjestima gdje, u toliko zemalja diljem svijeta, traje rat."

Krunicu je opisao kao "jednostavnu molitvu koju svi mogu moliti" i nazvao cvijeće koje su djeca prinosila na početku svakog desetka znakom ljubavi.

Papa je okupljene potaknuo da razmišljaju o važnim trenucima Isusova života "kada je donio svjetlo i mir mnogim ljudima." To su Isusovo krštenje u Jordanu, pretvaranje vode u vino na vjenčanju u Kani, navještaj Kraljevstva Božjeg, Isusovo Preobraženje i ustanovljenje Euharistije.

Papa Lav je pozvao djecu da nikada ne zaborave i budu zahvalna za te trenutke kada nam je Isus "dao divne darove" te da "ga s povjerenjem, svi ujedinjeni, zamolimo: Daj nam mir".

Zaključujući svoju poruku djeci i obiteljima Papa je istaknuo da prisutni u Vatikanskim vrtovima nisu jedini koji mole tijekom ovog tjedna. Oko milijun glasova pridružuje im se u toj molitvi diljem svijeta.

"Razmislite o tome", naglasio je papa Lav XIV. "Pedeset milijuna 'Zdravo Marijo' koje se uzdižu na nebo sa svih strana svijeta i na svakom jeziku, moleći za mir, spajajući se u jednu veliku krunicu, obuhvaćajući sve kontinente, narode i nacije svijeta."

Okupljenu djecu pred Lurdskom špiljom podsjetio je da se obvežu ponašati dobro gdje god bili: kod kuće, u školi, na satu vjeronauka, s roditeljima ili kad se igraju.

"Molitve također moraju biti popraćene dobrim djelima i djelima ljubavi. Tako raste mir,'' poručio je papa Lav XIV.

Relikvije jaslica bit će premještene u bočnu kapelu u desnoj lađi, između Sikstinske kapele i kapele Svetoga Križa.

„Tako će vjernici i hodočasnici moći pristupiti, u posebnom ozračju sabranosti, k peterim drvenim elementima koji se tradicionalno prepoznaju kao ulomci betlehemskih jaslica.“

Predaja prisutnost Svetih jaslica u Rimu povezuje sa širenjem pobožnosti oko mjesta Isusovog rođenja povezanoga sa sv. Jeronimom koji je živio u Betlehemu na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće.

Zbog privremenog smještaja relikvija vjernici će moći u razmatranju povezati Navještenje i Rođenje Gospodinovo jer se u blizini nalazi slika Gabrielovog navještaja Djevici Mariji, autora Pompea Batonija iz 18. stoljeća.

U međuvremenu će kripta i relikvijar biti obnovljeni jer više ne zadovoljavaju osiguravanje optimalnih uvjeta za čuvanje. Nova škrinja bit će dizajnirana prema modernim standardima postojanosti, sigurnosti i upravljanja mikroklimtskim uvjetima. Istovremeno će se biti uklopljena u povijesnu strukturu i arhitektonskim dizajn kripte. Iznad relikvija bit će izveden mozaik od staklenih i zlatnih tesera radi dočaravanja zvjezdanog neba u noći Isusovog rođenja.

Kripta je napravljena po odluci bl. Pija IX. Radovi su trajali od 1861. do 1864. po nacrtima rimskog arhitekta Virginija Vespignanija. U jednom od najznačajnijih zahvata u bazilici upotrijebljeno je oko sedamdeset vrsta višebojnog mramora nađenog većinom pri tadašnjim iskapanjima u Rimu i Ostiji.

Relikvije će na Badnjak, 24. prosinca prema običaju biti izložene na papinskom oltaru. Na svetkovinu Bogojavljenja bit će vraćene na uobičajeno mjesto, u kriptu, javlja Vaticacn News.

U organizaciji i pripremi njihova hodočašća pomogla im je Marija Pražen, projektna menadžerica projekta Camino Croatia, koja je s njima koordinirala prolazak kroz njihovu rutu i prvi put ih uživo susrela u Splitu, na pola njihova Camino hodočašća u Hrvatskoj, piše Zadarski list.

John i Kathy u Hrvatsku su ovaj put stigli upravo zbog Camina. Iskusni su hodočasnici koji iza sebe već imaju Camino rute u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji, no hrvatsko iskustvo, istaknuli su, ostavilo je na njih poseban dojam.

Posebno su ih oduševili priroda, krajolik i raznolikost destinacija kroz koje su prolazili, ali još više ljudi koje su susretali na putu. Kako su kazali nakon dolaska u Maslenicu, gotovo na svakoj dionici upoznavali su nove ljude i stvarali nova prijateljstva.

Najviše ih se dojmilo gostoprimstvo lokalnog stanovništva. U trenucima kada na pojedinim mjestima nisu uspijevali pronaći smještaj, ljudi koje su susretali otvarali su im vrata svojih domova i nudili mjesto za odmor i noćenje. Upravo tu neposrednost, toplinu i spremnost ljudi da pomognu izdvojili su kao jedno od najposebnijih iskustava cijelog putovanja.

Nakon dolaska u Maslenicu dočekala ih je Turistička zajednica općine Jasenice, koja im je poželjela dobrodošlicu i čestitala na završetku zahtjevnog višednevnog hodočašća.

Iako su u Maslenicu prvotno stigli upravo zato što je bila završna točka njihove Camino rute, John i Kathy nisu skrivali oduševljenje samom destinacijom. Poseban dojam na njih ostavili su krajolik, spoj mora i planine te ambijent podno Velebita, zbog čega su već najavili kako se u Hrvatsku žele ponovno vratiti i dodatno upoznati krajeve kroz koje su ovaj put prolazili kao hodočasnici.

Na završetku puta zahvalili su na srdačnom dočeku, gostoprimstvu i svim susretima koji su obilježili njihov boravak u Hrvatskoj.

Njihovo putovanje još je jedan primjer kako Camino nije samo fizički izazov i niz prijeđenih kilometara, već prije svega iskustvo ljudi, susreta, povjerenja i destinacija koje hodočasnici nose sa sobom dugo nakon dolaska na cilj.

„Bože života,
Ti poznaješ najdublje kutke naših srdaca –
svjetlo i sjene u nama,
tihe rane koje ponekad nitko ne uočava.

Danas donosimo pred Tebe našu braću i sestre
koji se bore s teškoćama s mentalnim zdravljem,
koji u samoći pate zbog tjeskobe, depresije ili bilo koje druge duševne bolesti.
Ti ih zoveš poimence, nježno,
te u Tebi pronalaze dostojanstvo i nadu.

Oprosti nam trenutke kada smo odvraćali pogled,
pridonoseći stigmatiziranju i diskriminiranju duševnih bolesnika.
Neka Tvoja Crkva bude otvoren dom,
siguran prostor u kojem svatko ima mjesto –
zajednica koja prati i nikada ne isključuje,
koja sluša bez osuđivanja i prilazi bez straha.

Molimo Te, Gospodine, za one koji skrbe:
stručnjake, članove obitelji, dobrovoljce –
Muškarce i žene koji, sa strpljenjem i ljubavlju,
grade mostove razumijevanja i utjehe.
Podari im snagu i suosjećanje da budu oslonac drugima.

Pošalji svoga Duha na nas,
da bismo mogli naučiti prihvatiti i uključiti brigu za mentalno zdravlje
u življenje i poslanje naših zajednica i cijele Crkve,
te tako postanemo živ znak Tvoga milosrđa,
koje nikada ne napušta i uvijek obnavlja.

Amen.“

Praćenje bez osuđivanja

U priopćenju za javnost koje prati Papinu nakanu ističe se da prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije za 2024., više od milijardu ljudi živi s mentalnim poremećajem, najčešće anksioznošću i depresijom. Unatoč tomu, u proračunima za zdravstvo se za mentalno zdravlje izdvaja jedva dva posto sredstava. Omjer stručnjaka i broja stanovnika je 13 na 100 tisuća.

Međunarodni ravnatelj Papine svjetske molitvene mreže o. Cristóbal Fones napominje da se mnogi ljudi koji se suočavaju s mentalnim bolestima ne mogu izraziti te se susreću s osuđivanjem, nerazumijevanjem i beznađem.

„Zato se kao Crkva okupljamo da bismo otvorili svoja srca ovoj stvarnosti i zajedno molili, tijekom cijelog ovog mjeseca, za sve njih, kao i za one koji ih prate“, poručio je.

Video pogledajte OVDJE.

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«

»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«

Svećenik: fr. Vinko Vuković.

Inicijativa će prvi put od 2005., otkad se organizira, biti održana kao svjetski tjedan molitve. Tako biskupije, župe, škole, zajednice i obitelji na različitim kontinentima mogu odabrati dan koji najviše odgovara njihovim pastoralnim aktivnostima. Posljednji dan organizirane molitve bit će spomendan Blažene Djevice Marije od krunice, srijeda 7. listopada.

Ovogodišnja kampanja nadahnuta je porukom Gospe Fatimske: „Na kraju će moje Bezgrješno Srce trijumfirati.“

Prigodni materijali dostupni su za preuzimanje na službenoj stranici zaklade. U „molitvenom setu“ su među ostalim poticaj djeci za molitvu krunice i pojašnjenje motiva inicijative, slavna otajstva prilagođena djeci, upute kako moliti krunicu, dječja posvetna molitva Majci Božjoj…

Također su dostupni materijali za voditelje molitvenih skupina i za obitelji, poput ilustracija svih otajstava, koji nisu prevedeni na hrvatski jezik.

Na istoj stranici škole, župe, obitelji i zajednice mogu prijaviti sudjelovanje te vidjeti koliko se sudionika prijavilo po gradovima diljem svijeta.

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’

Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se već kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.« »Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’

A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada koja nam se nogu uhvatila stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«

Svećenik: fr. Mate Kolak.

Želja nam je da i ovoga puta bude knjiga kojoj će se čitatelji rado vraćati i to ne samo zbog kalendarija koji prati ritam crkvene godine, nego i zbog brojnih tekstova koji obogaćuju, potiču na razmišljanje, bude uspomene i otvaraju nove vidike.

Putovanje kroz knjigu započinje preglednim vodičem kroz liturgijsku godinu s katoličkim kalendarom za 2027., važnijim datumima pravoslavnoga, hebrejskoga i islamskoga kalendara te drugim korisnim kalendarskim podacima.Središnja tema ovogodišnjega Kalendara posvećena je svetačkim likovima Bosne Srebrene.

Tekstovi fra Stjepana Topića i mons. fra Marka Semrena donose priče o franjevcima koji su svojim životom, ustrajnošću, služenjem i svjedočanstvom vjere ostavili dubok trag u povijesti Bosne.

Uz njih, stranice posvećene franjevaštvu donose tekstove o jaslicama, milosrđu u spisima sv. Franje Asiškoga i sjaju duhovnosti sv. Klare.Rubrika Pučka pobožnost vodi čitatelja kroz različite običaje i oblike vjere ukorijenjene u životu našega naroda, od kužnih groblja fojničkoga kraja i štovanja fra Lovre Milanovića do ukopnih običaja i blagoslova polja u Bosni i Hercegovini. Ljudi i krajevi donosi priče o radu, životu hrvatske katoličke zajednice u Wiesbadenu i ljudima koji svojim djelovanjem čuvaju i grade zajedništvo.Posebno mjesto imaju i priče iz naših misija.

Čitatelji će zaviriti u život misionara u Boliviji i drugim misijskim krajevima te upoznati ljude i zajednice kojima se nada gradi obrazovanjem, radom i svakodnevnim susretom.Kalendar donosi i niz tekstova posvećenih obitelji i odgoju. Među njima su promišljanja o obitelji kao temelju ljubavi i zajedništva, utjecaju pametnih telefona na generacije koje stasaju te pitanju tko danas zapravo odgaja našu djecu.Tu su i rubrike Riječ o Bibliji i Vjera i život, koje otvaraju pitanja biblijskoga milosrđa, razumijevanja Svetoga pisma, kršćanskoga poziva, ljepote i vjere.

Povijesne crtice i tekstovi o važnim obljetnicama podsjećaju na ljude koji su obilježili crkvenu, kulturnu i društvenu povijest. Među njima su fra Pavao Dragičević, fra Ivan Frano Jukić, fra Miron Kozinović, fra Vjekoslav Šunjić Kreševljak, fra Petar Anđelović i fra Ivan Kramar, kao i umjetnici Frano Kršinić i Zdenko Grgić.

Za one koji vole otkrivati i učiti, Kalendar donosi i odgovore na različita pitanja: od procesa proglašenja svetim i značenja boja liturgijskoga ruha do zanimljivosti iz prirode i narodnih vjerovanja. Duhovne stranice, poezija i proza, savjeti o zdravlju i kulinarski prilozi zaokružuju sadržaj i čine ga prikladnim za različite trenutke tijekom godine.Kalendar sv. Ante već desetljećima nastoji biti više od kalendara.

On želi biti vjeran suputnik kroz godinu kao knjiga koju ćete otvoriti kad tražite zanimljivu priču, odgovor na pitanje, riječ ohrabrenja, savjet ili jednostavno nekoliko trenutaka za sebe. Zato ga nemojte ostaviti samo na polici. Neka vas prati kroz cijelu 2027. godinu, dan po dan, stranicu po stranicu.

Kalendare možete naručiti pojedinačno ili u kompletu pozivom na broj telefona 033 726 200, e-mailom na [email protected] ili ih potražiti u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu te u našem uredu u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18.

O’Kane, podrijetlom iz područja Glens of Antrim u Sjevernoj Irskoj, prema ranije objavljenim informacijama pao je tijekom posjeta Međugorju. Nakon teške ozljede kralježnice podvrgnut je operaciji.

Njegov subrat, otac Gary Donegan, tada je pozvao vjernike na molitvu, ističući kako još nije poznato koliko je operacija bila uspješna.

„Molim vas da u svojim molitvama zadržite mojega subrata pasionista, oca Aidana O’Kanea, CP. Aidan je doživio nesreću u kojoj je zadobio tešku ozljedu kralježnice i sada se oporavlja nakon operacije”, napisao je Donegan na Facebooku.

Dodao je da se O’Kane u trenutku nesreće već oporavljao od operacije zbog druge bolesti.

„Tek treba vidjeti koliko je operacija bila uspješna; možemo samo moliti. Okrutna je ironija da se već oporavljao od operacije zbog druge bolesti”, naveo je.

O’Kane se pasionistima pridružio u kasnijoj životnoj dobi, a tijekom službe obnašao je više dužnosti unutar reda. Bio je vikar i ekonom u Tobar Mhuireu, pomoćnik ravnatelja zaduženog za formaciju pasionističkih studenata te je sudjelovao u upravljanju centrom Houben u Ardoyneu.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

U ono vrijeme: Dok su Isus i njegovi učenici išli putem, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema ni gdje bi glavu naslonio.« Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.«

Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.« I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

Svećenik: vlč. Mario Đurić.

„Zajednica inače ima 600-tinjak aktivnih članova, većinom u Hrvatskoj i nekolicinu u Švicarskoj. Glavna karizma Zajednice je štovanje Krvi Kristove, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, Euharistija i činjenje dijela milosrđa.“ – kazala je za portal medjugorje-info.com gospođa Jadranka Hrvoj voditeljica Zajednice Krvi Kristove za područje Hrvatske.

Program je bio ispunjen zajedničkom i pojedinačnom molitvom te duhovnim nagovorima, sudjelovanjem u večernjem liturgijskom i molitvenom programu župe Međugorje, te pohodom hodočasničkim mjestima – Podbrdu i Križevcu. Posebnost SLETA je obnova zavjeta/članstva članova Zajednice na sljedećih godinu dana.

Duhovna pratnja bili su p. Ilija Grgić, provincijalni delegat Družbe misionara Krvi Kristove i p. Stjepan Ivan Horvat, duhovnik Zajednice.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

CAMINO HRVATSKA OBALNA RUTA od Međugorja do Maslenice - nakon 522 kilometra Camina John i Kathy Willis stigli na svoje krajnje odredište

Američki hodočasnici John i Kathy Willis stigli su danas u Maslenicu nakon čak 522 kilometra hodanja, čime su završili svoje veliko Camino putovanje kroz Hrvatsku. Na put su krenuli 3. rujna iz Međugorja, a njihova ruta vodila ih je preko dionica Camina Međugorje, Imota, Central Dalmatia, Šibenik i Zadar sve do Maslenice, koja je bila njihovo krajnje odredište.

U organizaciji i pripremi njihova hodočašća pomogla im je Marija Pražen, projektna menadžerica projekta Camino Croatia, koja je s njima koordinirala prolazak kroz njihovu rutu i prvi put ih uživo susrela u Splitu na pola njihovog Camino hodočašća u Hrvatskoj.

John i Kathy u Hrvatsku su ovoga puta stigli upravo zbog Camina. Iskusni su hodočasnici koji iza sebe već imaju Camino rute u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji, no hrvatsko iskustvo, istaknuli su, ostavilo je na njih poseban dojam.

Posebno su ih oduševili priroda, krajolik i raznolikost destinacija kroz koje su prolazili, ali još više ljudi koje su susretali na putu. Kako su ispričali po dolasku u Maslenicu, gotovo na svakoj dionici upoznavali su nove ljude i stvarali nova prijateljstva.

Najviše ih se dojmilo gostoprimstvo lokalnog stanovništva. U trenucima kada na pojedinim mjestima nisu uspijevali pronaći smještaj, ljudi koje su susretali otvarali su im vrata svojih domova i nudili mjesto za odmor i noćenje. Upravo tu neposrednost, toplinu i spremnost ljudi da pomognu izdvojili su kao jedno od najposebnijih iskustava cijelog putovanja. Po dolasku u Maslenicu dočekala ih je Turistička zajednica Općine Jasenice, koja im je poželjela dobrodošlicu i čestitala na završetku zahtjevnog višednevnog hodočašća.

Iako su u Maslenicu prvotno stigli upravo zato što je bila završna točka njihove Camino rute, John i Kathy nisu skrivali oduševljenje samom destinacijom. Poseban dojam na njih ostavili su krajolik, spoj mora i planine te ambijent podno Velebita, zbog čega su već najavili kako se u Hrvatsku žele ponovno vratiti i dodatno upoznati krajeve kroz koje su
ovoga puta prolazili kao hodočasnici.

Na završetku puta zahvalili su na srdačnom dočeku, gostoprimstvu i svim susretima koji su obilježili njihov boravak u Hrvatskoj.

Njihovo putovanje još je jedan primjer kako Camino nije samo fizički izazov i niz prijeđenih kilometara, već prije svega iskustvo ljudi, susreta, povjerenja i destinacija koje hodočasnici nose sa sobom dugo nakon dolaska na cilj.

Poseban naglasak tijekom obnove bio je na važnosti zrele vjere, dubokom kajanju zbog grijeha, vježbanju u stalnoj molitvi i predanju Bogu. Fra Ivo Pavić svojim je nagovorima i molitvama poticao okupljene da prodube svoj odnos s Bogom, otvore srce Božjoj ljubavi te u vjeri traže snagu i mir u svakodnevnom životu.

Veliki broj sudionika iskoristio je priliku i za sakrament svete ispovijedi.

Za vjernike Hrvate, sva tri dana bio je na raspolaganju fra Mogomir Kikić, koji je neumorno ispovijedao i tako mnogima omogućio da obnove svoj odnos s Bogom, osjete olakšanje i krenu putem novog početka.

Za sudionike koji nisu razumjeli hrvatski jezik bio je osiguran i prijevod na njemački jezik, čime je omogućeno da u programu sudjeluju i vjernici njemačkog govornog područja. Njih je ispovjedao Otac Michael Hemm.

Posebno snažan dio duhovne obnove bila su svjedočanstva sudionika. Mnogi su govorili o osobnim iskustvima koja su doživjeli kroz molitvu i vjeru, a bilo je i brojnih svjedočanstava o ozdravljenjima, kako tjelesnim tako i duhovnim. Svjedočili o promjenama u svojim životima, oslobođenju od različitih životnih tereta, obnovljenoj nadi te iskustvu Božje blizine.

Tijekom sva tri dana osjećala se posebna atmosfera zajedništva i radosti. Oko 300 okupljenih vjernika zajedno je molilo, pjevalo, slušalo Božju riječ, pristupalo ispovijedi i dijelilo svoja osobna iskustva. Mnogi su kući ponijeli novu snagu, ohrabrenje i želju da ono što su primili tijekom obnove nastave živjeti u svakodnevnom životu.

Duhovna obnova u Alzgernu tako je za mnoge sudionike bilo vrijeme molitve, obraćenja, pomirenja i obnove vjere, ali i prilika da kroz svjedočanstva drugih ljudi ponovno otkriju snagu nade i Božje ljubavi.
Tri dana – jedna zajednica, mnogo molitve i brojna svjedočanstva vjere.

Manuela Fischer

U ono vrijeme: Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?«

Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.« Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!«

I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«

Svećenik: vlč. Dario Levanić.

Na početku mise okupljenima je dobrodošlicu poželio gvardijan samostana sv. Ante na Poljudu fra Frano Delić. Izrazio je radost zbog zajedništva braće i istaknuo važnost događaja u kojemu član Kustodije svoj život potpuno i neopozivo predaje Kristu.

U homiliji je fra Ivica Jagodić povezao primjer sv. Jeronima s fra Antonijevim doživotnim predanjem. Podsjetio je da je sv. Jeronim svoj život posvetio Svetom pismu i nastojao Božju riječ učiniti razumljivom ljudima svojega vremena. Franjevački je život pritom opisao kao „prevođenje Evanđelja“.

„Svaki je kršćanin, a osobito svaki franjevac, pozvan učiniti nešto slično: prevesti Evanđelje na jezik vlastitoga života“, istaknuo je.

Govoreći o sv. Franji, provincijal je rekao da je on Evanđelje preveo svojim životom: dao mu je „lice, ruke, noge, način govora“ te ga očitovao u odnosu prema Bogu, ljudima, braći i stvorenome svijetu. Tu je poruku osobito uputio fra Antoniju, koji je zavjetima izrazio spremnost da cijeloga života slijedi Krista na franjevački način.

„Danas dolaziš pred oltar i govoriš da tim putem želiš ići cijeloga života“, rekao je fra Ivica. Istaknuo je da se u riječ „zauvijek“ sabiru svi nepoznati dani, službe, susreti i poslanja koja fra Antoniju predstoje. Naglasio je važnost ostajanja uz Krista te vjernosti zadanoj riječi, bratstvu i molitvi, kao i raspoloživosti za poslanje.

Govoreći o zavjetima poslušnosti, života bez vlasništva i čistoće, provincijal ih je predstavio kao put kojim redovnik sve više poprima Kristov lik. Ponovno se osvrnuo na sv. Jeronima i njegovo prevođenje Svetoga pisma te istaknuo da je Krist „izvornik“ kojemu se franjevac uvijek vraća.

„Naš je izvornik Krist. Njega gledamo. Njega slušamo. Njegov život čitamo u Evanđelju“, kazao je fra Ivica. Fra Antoniju je poželio da njegov život bude „vjeran, lijep i razumljiv prijevod Evanđelja ljudima kojima ga Gospodin pošalje“ te da ljudi u njegovoj dobroti, jednostavnosti, radosti, služenju i odnosu prema braći i svima koje će susretati mogu prepoznati evanđeosku poruku.

„Neka iz svega što budeš govorio i činio ljudi na kraju uspiju pročitati jednu jedinu Riječ. Riječ koja je postala tijelom“, zaključio je fra Ivica.

Polaganjem fra Antonijevih svečanih zavjeta na osobit je način obilježen i Dan Franjevačke kustodije sv. Jeronima – Zadar. Okupljanje braće bilo je prigoda za zahvalnost Bogu za dar franjevačkoga poziva te za susret, zajedništvo i međusobno ohrabrenje.

Na slavlju je sudjelovao i kustod fra Tomislav Šanko, koji se na kraju mise obratio fra Antoniju te mu uputio čestitke i riječi ohrabrenja za daljnji redovnički i životni put.

Svečanost na Poljudu bila je i prigoda za produbljivanje franjevačkoga zajedništva i povezanosti Kustodije i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, čija su braća također sudjelovala u slavlju, izvijestila je Franjevačka kustodija sv. Jeronima – Zadar.

Uslijedila je homilija u kojoj se biskup Martinović osvrnuo na Isusove riječi iz Matejeva evanđelja: „Tko god želi biti među vama najveći, neka vam bude poslužitelj.“ Govoreći o Isusovim riječima upućenim apostolima i vladanju u svijetu i nad drugima, napomenuo je da se kršćansko shvaćanje služenja i pristup njemu ne temelji na kriterijima svijeta, gdje se često ono gleda i povezuje u svjetlu karijere, društvenog utjecaja, ugleda i obnašanja određenih dužnosti koji se imaju nad drugim.

Biskup je istaknuo da riječ „đakon“ u prvom redu znači služitelj te je podsjetio na Isusove riječi: „I Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Rekao je da su „u ovim Isusovim riječima svaki vjernik, đakon i crkvena osoba pozvani prepoznati temelj i uzor svoga služenja Bogu i ljudima“. Poručio je ređenicima da ih Crkva osobito šalje kako bi bili služitelji Božjih otajstava, slijedeći Krista i služeći Bogu i narodu.

Govoreći o uvjetima za đakonsku službu, biskup je podsjetio na prvo čitanje i obred ređenja, prema kojima đakoni trebaju biti „ljudi na dobrom glasu, ispunjeni Duhom Svetim i mudrošću“. Istaknuo je da njihovo služenje treba proizlaziti iz zajedništva, dubokog i iskrenog odnosa s Bogom, skromnosti, molitve i ljubavi prema ljudima. Podsjetivši na izbor sedmorice u Jeruzalemu opisan u Djelima apostolskim, naglasio je da apostoli nisu tražili samo ljude koji će izvršavati određene zadatke, nego one koji su ispunjeni Duhom Svetim i mudrošću te da je sveti red đakonata plod Božjega poziva i dar Duha Svetoga. Zato im je uz njihove osobne darove, sposobnosti, iskustva i želju, potrebna i sakramentalna milost, koju im Krist daje po svojoj Crkvi.

Potom se osvrnuo na njihovu službu naviještanja Božje riječi istaknuvši da đakon nije pozvan samo čitati Božju riječ, nego dopustiti da ta riječ najprije oblikuje njegov život. „Riječi koje budete naviještali ljudima moraju postati vidljive u vašem ponašanju, u vašoj srdačnosti, poniznosti i iskrenosti, u vašim djelima“, poručio je ređenicima. Dodao je da će vjernici slušati njihove riječi i možda zaboraviti pojedine riječi iz kateheza i homilija, ali neće zaboraviti konkretna djela, poput slušanja, posjeta bolesnima, pomoći siromašnima i pružene utjehe u potrebi.

Biskup je podsjetio da je Crkva od svojih početaka đakonsku službu povezivala s brigom za siromahe, bolesne, udovice, siročad i druge potrebite. Istaknuo je da danas mnoge osobe, iako okružene drugim ljudima, ostaju usamljene i zanemarene te nose različite obiteljske teškoće, strahove i razočaranja. „Njima nisu potrebne prazne riječi, nego osoba koja će im biti blizu i posvjedočiti Kristovu prisutnost“, rekao je. Govoreći o potrebnoj raspoloživosti đakona, istaknuo je da služitelj mora biti spreman svoje vrijeme darovati drugima.

Biskup je njihovu službu povezao je s Euharistijom, molitvom i poslušnošću Božjoj riječi. „Vaše služenje neka počinje od oltara i neka se nastavlja među vjernicima i nevjernicima, u crkvama i obiteljima, kod djece i mladih, odraslih i bolesnika, kod staraca i siromaha, u slavlju svetih sakramenata. Svojim služenjem Kristu i Crkvi bit ćete blizu ljudima kojima ste poslani, stoga neka vaše srce bude nepodijeljeno i poput Isusovog, potpuno predano velikodušnom služenju Bogu i ljudima“, poručio je ređenicima.

Osvrnuo se na spomen svetih Kuzme i Damjana, braće i liječnika mučenika, čiji je spomen povezao s brigom i ljubavlju za bolesne i nesebičnim darivanjem života za druge. Upozorio je i na različite teškoće suvremenog čovjeka, među kojima su usamljenost, beznađe, ovisnost, strah, obiteljske traume, ravnodušnost, invaliditet i gubitak smisla istaknuvši da su đakoni posebno pozvani biti blizu takvim ljudima i svjedočiti Isusovu ljubav.

Na kraju homilije biskup je okupljene vjernike pozvao da mole za ređenike i pomognu im u vršenju njihove službe. Krunoslavu i Luki poželio je ponizno srce, čistu savjest, mudrost u riječima, poučljivost u svemu, ustrajnost u služenju i ljubav koja se ne umara. Pozvao ih je da budu vjerni suradnici biskupa i svećenika, radosni navjestitelji i služitelji Božje riječi i oltara, svetih sakramenata i siromaha te da u svojoj službi slijede Krista koji nije došao da bude služen, nego da služi.

Uslijedio je obred ređenja novih đakona. Na kraju misnog slavlja, biskup je zahvalio Bogu za dar novih đakona te čestitao njima, njihovim obiteljima, župama i svima koji su ih pratili na putu formacije. Potaknuo je nazočne da i dalje mole za njih kako bi nastavili hod s Kristom, kao i za nova duhovna zvanja, izvijestio je Ured za odnose s javnošću, pisanu baštinu i tisak Požeške biskupije.

I POSJET SJEDIŠTU ORGANIZACIJE UJEDINJENIH NARODA ZA OBRAZOVANJE, ZNANOST I KULTURU (UNESCO)

25. – 28. rujna 2026.

SVETA MISA

Livada u Svetištu Gospe Lurdske

Nedjelja, 27. rujna 2026.

Braćo i sestre, hodočasnici pristigli iz Francuske i iz cijeloga svijeta, gledajući vas jutros okupljene u domu naše Majke, vidim univerzalno lice Crkve. Neki od vas prešli su čitave kontinente, podnijeli napore te donijeli svoje radosti i svoje terete do ove svete Špilje. Kakva je radost biti zajedno, jedno srce, jedna obitelj!

Želim uputiti poseban pozdrav hodočasnicima koji su pristigli iz svih francuskih pokrajina i biskupija. Danas stupate tlom ove blagoslovljene zemlje koja je primila toliko milosti. Neka ovo hodočašće ponovno rasplamsa plamen vjere u vašim domovima i župama. Ponesite utjehu Lourdesa svojim susjedima, svojim najmilijima i cijelom francuskom narodu.

Tekstovi koje nam liturgija predlaže ove nedjelje dotiču jedan od središnjih vidova poruke koju je Djevica Marija došla povjeriti svetoj Bernardici: poziv na obraćenje, istodobno nježan i snažan. U Evanđelju Isus upućuje pogled istine i duboke žalosti zatvorenim srcima: „ni poslije se ne predomisliste“ (Mt 21,32). Zašto ta rana u Kristovu srcu? Zato što Bog ne želi propast svoje djece. Prorok Ezekiel nas na to podsjeća: „Ako se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je učini“, dok, ako se obrati, ako „uvidi i odvrati se od svih svojih prijestupa što ih počini, živjet će, neće umrijeti“ (usp. Ez 18,26.28).

Zato pozivi na pokoru odjekuju Svetim pismom i prožimaju čitavo naviještanje Evanđelja tijekom stoljeća. Oni imaju spasonosnu važnost jer očituju hitnost i nužnost obraćenja: danas – a ne sutra – treba se obratiti; danas je vrijeme milosno, dan spasenja (usp. 2 Kor 6,2). Da, Bog želi da čovjek živi, da otvori oči i vrati mu se. Obratiti se znači napustiti putove zablude kako bismo prigrlili Put života i tako otvorili svoje srce jedinoj Radosti koja ne prolazi.

Ni sam Isus ne ublažava svoje riječi kada poziva na pokoru, kao što nam, primjerice, prenosi sveti Luka: „Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“ (13,5). Ali on širi obzor zemaljskoga života prema obzoru života vječnoga. Dok je sreća ovdje na zemlji prolazna i relativna stvarnost, a nekima je, nažalost, katkad i nedostupna, istinska je sreća u nadi obećana svima i trebala bi biti glavni predmet naše potrage, naših napora i naših izbora. Nije li Djevica Marija rekla svetoj Bernardici: „Ne obećavam ti da ćeš biti sretna na ovome svijetu, nego na drugome“?

To obećanje, izgovoreno upravo ovdje, s posebnom snagom odjekuje u ovoj zemlji Francuskoj i potresa naše suvremene načine razmišljanja. U ovom povijesnom trenutku, u društvu koje teži napretku i materijalnom blagostanju, ali koje je katkad u napasti zaboraviti obzor vječnosti, Marija nas podsjeća na veličinu i doseg našega poziva na život, na život vječni.

Nasuprot današnjim strujanjima koja nastoje iznova odrediti vrijednost ljudskoga života pred bolešću, patnjom ili starošću, Špilja Massabielle uzdiže se kao svetište kršćanske nade. Ovdje se ne odbacuje nijedna krhkost. Vaše štake, vaša invalidska kolica, vaše skrivene suze nisu prepreke: one su povlašteno mjesto na kojem ste u potpunosti poštovani, prihvaćeni i preobraženi beskrajnom Božjom ljubavlju. Lourdes je blagoslovljeno mjesto ispovijedanja vjere u ljepotu i svetost života, jer se ovdje život prima kao dragocjen Božji dar, pozvan procvjetati za vječnost u Očevoj ljubavi.

„Obećavam ti!“ Da, vječni je život čvrsto i sigurno obećanje koje nam Gospodin daje. Već nam ga je zadobio svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem te ga svakoga dana ostvaruje u nama po milosti krštenja. Nadohvat nam je ruke, ali na nama je da ga slobodno prihvatimo, prigrlimo i da mu ne postavljamo zapreke; a zapreka milosti i životu vječnom, jedina zapreka toj ljubavi, jest grijeh, zatvaranje u samoga sebe, ono odbijanje Boga koje nas zatvara u vlastitu tamu!

Zato je u pitanju naša osobna odgovornost, i ona je velika. Bog nas je htio slobodnima, jer je sloboda uvjet ljubavi; ne može se ljubiti pod prisilom. Tu slobodu koja nam je darovana moramo uložiti u jedno „da“ Kristu, s pomoću njegove milosti i slijedeći Marijin primjer; „da“ koje se neprestano obnavlja sve do našega posljednjeg daha: „sada i na času smrti naše…“, govorimo u Zdravomariji.

Taj ustrajni poziv na obraćenje ponovno nalazimo u riječima koje je Marija upravo ovdje izgovorila: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Tri puta ponavlja istu riječ… I poziva Bernardicu da učini određene geste. Zašto? Jesmo li možda spori da razumijemo? Smatramo li se olako bez grijeha? Činimo li premalo pokore?

Djevica nas poziva na pokoru, ne samo za nas same, kojima je potrebna, nego i „za grešnike“, za svijet koji ne ide dobrim putem. Kako da naša srca ne budu potresena pred sve raširenijim sukobima koji uništavaju tolike nevine živote? Pa ipak, zlo koje pogađa naše vrijeme dolazi iz čovjekova srca; Bog za njega nije odgovoran: „Nije moj put neispravan – kaže sinovima Izraelovim – nego su vaši putovi neispravni“ (usp. Ez 18,25). Zato treba mijenjati ljudska srca, počevši od našega.

Pokora je djelo koje rađa ljubav, u solidarnosti s ljudskim rodom: ljubav prema Bogu, čiju ranu na Srcu, prouzročenu našim grijesima, želimo okajati; ljubav prema svoj našoj braći koja ne slušaju taj poziv na obraćenje i koju njihovi grijesi odvlače prema smrti.

Taj zahtjev obraćenja obuhvaća i samu Crkvu na njezinu zemaljskom hodočašću. Ona mora imati hrabrosti prije svega sama živjeti to obraćenje. Kako bismo ozdravili od dubokih rana, nevjernosti i bolnih zastranjenja počinjenih u njezinoj sredini, moramo ponizno stati pod pročišćujući Gospodinov pogled. Priznati svoje pogreške nužno je za duhovni rast, kao što je zapisao sveti Augustin: „Neka ti se uvijek ne sviđa ono što jesi, ako želiš dosegnuti ono što još nisi“ (Sermo 169, 15.18).

Poziv naše Majke na dužnost molitve i obraćenja ispunja nas velikom nadom, jer nam pokazuje način na koji možemo promijeniti tijek stvari, a to nije ništa drugo nego sjediniti se s Kristovom mukom. Dragi bolesnici, vi koji poznajete patnju i kojih je tako mnogo u Lourdesu, možete svoje boli i trpljenja živjeti u tom duhu prikazanja kako biste ušli u onaj otkupiteljski put koji je svijetu toliko potreban. U tom ste smislu doista u srcu Crkve i vaša je uloga nezamjenjiva.

Hodočasnici, braćo i sestre, iz Lourdesa nećete otići isti kakvi ste došli: otići ćete kao misionari nade. To je čudo ovoga mjesta: pobuditi radost nade upravo u srcu kušnje i boli. Djevica Marija ozdravlja naš pogled i preobražava naša srca darujući im mir.

Budite u svojim zemljama, u svojim biskupijama i svojim obiteljima djelatni svjedoci te božanske snage i nježnosti koje nam omogućuju nastaviti put i dosegnuti cilj. Poduprti molitvom bolesnika i ljubavlju naše Majke, s pouzdanjem koračajte prema budućnosti.

Ne bojte se oluja svijeta: sveta Majka Božja bdije nad vašim putem, obavija Crkvu svojim plaštem nježnosti i, poput sjajne Zvijezde Danice, vodi vaše korake kako biste se u radosti rodili za sam život njezina Sina Isusa. Amen.

Govoreći o Mariji, molitvi krunice, čistoći srca, snazi obraćenja i stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Euharistiji, posvjedočio je kako Bog i danas ozdravlja, oslobađa, obnavlja razorene obitelji i vraća nadu ondje gdje se ljudskim očima sve čini izgubljenim.

Radost katoličke vjere

Najbolja stvar na svijetu jest biti katolik. Bez obzira na to pripadamo li istočnom ili zapadnom obredu, svi primamo bogatstvo koje nam je Crkva predala u svojoj liturgiji, sakramentima i duhovnoj baštini. Katolička vjera nije samo skup istina koje treba poznavati, nego život koji treba živjeti u zajedništvu s Bogom. Zato vjernik ne smije biti duhovno prazan i suh, nego ispunjen Duhom Svetim. Sveci su to dobro razumjeli jer su živjeli s Duhom Svetim i u Duhu Svetome. Njihov život pokazuje da svetost ne nastaje samo ljudskim nastojanjem, nego djelovanjem Božje milosti u srcu koje se potpuno otvara Bogu.

Sveti Augustin govori o Duhu Svetome kao o Ljubavi. Imati Duha Svetoga znači primiti Božju ljubav koja se izlijeva u ljudsko srce i osposobljava čovjeka da ljubi Boga i bližnje. Upravo je ta Ljubav izvor svakog istinskog ozdravljenja, oslobođenja i obnove.

O. Jim posvjedočio je da je tijekom svoje službe vidio tisuće čudesa, ali da nijedno od njih nije učinio niti bilo koji svetac. Ni sveti Šarbel nije činio čudesa vlastitom snagom.

Bog je onaj koji djeluje, ozdravlja, oslobađa i obnavlja, dok su sveci njegova raspoloživa oruđa. Zbog toga je potrebno svakoga dana ponovno moliti za ispunjenje Duhom Svetim.

Nije dovoljno jednom primiti milost i potom živjeti od uspomena na ono što je Bog nekoć učinio. Svaki svećenik, đakon, redovnik, redovnica i laik pozvan je iznova otvarati srce Božjemu djelovanju.

Marija nas vodi Duh Svetomu

Jedan od najsigurnijih putova prema ispunjenju Duhom Svetim jest približiti se Mariji, Zaručnici Duha Svetoga. Ona je potpuno pripadala Bogu i cijelim se svojim bićem otvorila njegovo djelovanje. U njezinu se životu vidi što se događa kada čovjek potpuno i bezuvjetno kaže Bogu: „Da.“ Marija poznaje Duha Svetoga jer je njegovom snagom Riječ u njezinoj utrobi postala tijelom. Nakon Kristova uzašašća ponovno je bila okupljena s apostolima u dvorani Posljednje večeri, moleći i iščekujući obećano izlijevanje Duha na Crkvu. Ona i danas pomaže vjernicima otvoriti srce, odreći se potrebe za kontroliranjem svega i s povjerenjem izgovoriti: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“

Molitva zato ne smije ostati samo izgovaranje riječi. Potrebno je moliti srcem i iz dubine duše, ući u otajstvo i dopustiti mu da zahvati cijeloga čovjeka. Svaka Zdravomarija može postati vapaj: „Dođi, Duše Sveti! Ispuni me, dođi u moj život, moju obitelj, moju službu, moju Crkvu, moje rane i slabosti. Dođi u ono što je u meni suho i mrtvo te u meni zapali svoju vatru.“ Katolička vjera nije samo znanje o Duhu Svetome, nego život u Duhu Svetome. Nije dovoljno govoriti o njegovim darovima, nego mu treba dopustiti da nas mijenja. Nije dovoljno govoriti o čudesima, nego je potrebno znati tko ih čini. Nije dovoljno diviti se svecima, nego treba čeznuti za svetošću koja je u njima bila djelo Božje milosti.

Duh Sveti izvor je istinske radosti

Duh Sveti izvor je radosti. O. Jim prisjetio se svoje bake koju je kao tinejdžer svakog tjedna posjećivao u domu za starije. Premda je bila u invalidskim kolicima i već u svojim osamdesetima, svaki ga je put radosno čekala. Čim bi ga ugledala na vratima, glasno bi povikala: „Jimmy, volim te!“ Bila je ispunjena radošću jer je ljubila Duha Svetoga. To ga je iskustvo potaknulo da upozori kako kršćanin nije stvoren za trajnu mrzovolju i beznađe, nego za život u Bogu. Kada se čovjek zatvori u sebe, svoje probleme, nezadovoljstvo i samosažaljenje, njegovo lice postaje teško, ali kada slavi Isusa i usmjeri pogled prema njemu, u njegovom se srcu ponovno rađa radost. Ta radost postaje osobito snažna u Euharistiji i molitvi krunice.

Katolici imaju sve razloge biti ljudi nade i radosti. Krist je došao kako bismo imali život i imali ga u izobilju. Zbog toga je o. Jim, govoreći s vedrinom, predložio novo pravilo za Hrvatsku: „Mrzovoljna lica nisu dopuštena!“ Kršćanska radost ne proizlazi iz novca, uspjeha ili života bez poteškoća, nego iz pripadnosti Isusu. Čovjek može nemati mnogo materijalnih dobara, a ipak biti istinski sretan jer ima najboljega Gospodara, Isusa Krista i Majku koja je Kraljica. Ta se radost rađa iz sigurnosti da nas Bog ljubi i želi u nebu još više nego što mi sami želimo doći k njemu. Zato je prvi cilj svećeničke službe voditi ljude prema vječnom životu. O. Jim posvjedočio je kako svakodnevno moli za ljude kojima propovijeda te da je sve četiri krunice toga dana prikazao za okupljene jer ih želi ponovno vidjeti u nebu.

Četiri krunice za obnovu razorene obitelji

Snagu ustrajne molitve o. Jim je prikazao svjedočanstvom iz Belizea, male srednjoameričke zemlje u kojoj je djelovao kao misionar. Kada je stigao u Belize, čija je zemlja govorila o velikom javnom skandalu u koji je bio uključen senator Cowell, katolik, supruga i otac šestero djece. Nakon više od četrdeset godina braka napustio je suprugu i obitelj te započeo vezu s djevojkom mlađom čak i od svoje najmlađe kćeri. Nedaleko od obiteljske kuće sagradio joj je kuću i preselio se k njoj. Takav je život trajao već pet godina, a posljedice njegova grijeha duboko su ranile suprugu, djecu i cijelu obitelj. Preljub nikada ne ostaje samo privatna stvar jednoga čovjeka. On razara brak, ranjava supružnika i ostavlja duboke rane u djeci i svima koji tu osobu vole.

Jednoga dana senatorova supruga došla je u crkvu Božanskoga milosrđa u Belize Cityju, u kojoj je o. Jim služio. S njom su došli njezina stara majka i petero od šestero djece. Baka je plakala, djeca su bila potištena, a najmlađi sin nije htio ni ući u crkvu, nego je ostao u vozilu. O. Jim ga nije osuđivao jer je razumio koliko je bio ranjen očevim postupcima. Nakon što je utješio obitelj i podsjetio ih da ih Bog ljubi, upitao je gospođu Cowell voli li još uvijek svog muža i želi li se vratiti. Kada je odgovorila potvrdno, rekao joj je: „Onda prestanite plakati i počnite moliti!“ Nakon pet godina tuge, plaćanja i samosažaljenja trebalo ih je probuditi i usmjeriti prema molitvi. Gospođi Cowell naložio je da svakoga dana moli sve četiri krunice te joj je rekao da će se njezin muž vratiti do Božića.

Od travnja je gospođa Cowell ustrajno molila. Svakoga je mjeseca posjećivala o. Jima, premda je živjela daleko i svaki je dolazak zahtijevao dugo putovanje. Jednom mu je donijela veliku košaru voća, čime je na način uobičajen u Belizeu izrazio ljubav i zahvalnost.

Dok su drugi govorili da je lud i da se senator nikada neće vratiti, o. Jim je nastojao slušati Boga i staviti njegovu riječ na prvo mjesto. Dana 11. prosinca njegova mu je tajnica priopćila da je gospođa Cowell nazvala i rekla da se njezin muž prethodne večeri vratio kući. Vratio se dva tjedna prije Božića, upravo kako joj je bilo naviješteno.

Ispovijed, obraćenje i ozdravljenje srca

Nakon povratka, senator Cowell želio je razgovarati s o. Jimom. Kada je svećenik došao u njegovu kuću, ugledao ga je kako zagrljen stoji uz svoju suprugu. Pozvao ga je na ispovijed, a senator je pristao. Bila je to duga, ozbiljna i iskrena ispovijed. Nakon nje o. Jim ga je upitao smije li ga blagosloviti i moliti da Bog izliječi njegovo srce od svega što je učinio supruzi, djeci i ljudima koje je sablaznio. Moleći nad njim, zazivao je Boga da potpuno obnovi njegovo srce i vrati mu ljubav prema supruzi koju je imao na početku njihova braka.

Tijekom molitve senator je doživio snažno iskustvo i pao na pod. Udarac su čula njegova djeca, koja su utrčala u sobu misleći da je svećenik udario njihova oca. O. Jim pozvao ih je da ga ne potresu, nego da mole. Svih šestero djece tada je počelo moliti krunicu. Nakon otprilike pola sata senator je došao k sebi, a njegov je pogled bio potpuno drukčiji, pun nove živosti poput pogleda zaljubljenoga mladića. O. Jim je vjerovao da je Bog snažno zahvatio njegovo srce i obnovio njegovu ljubav prema supruzi.

Sljedećeg dana, 12. prosinca, na blagdan Gospe Guadalupske, zaštitnice Belizea, senator je došao na veliku misu za ozdravljenje. Ljudi još nisu znali da se vrate obitelji. Pred cijelim se okupljenim narodom ispričao svojoj zemlji i svojoj Crkvi. Ljudi su ustali i pljeskali mu petnaest minuta. Gospodin i gospođa Cowell nakon toga su ostali zajedno i zajedno ostarjeli. To svjedočanstvo ne znači da će svaka životna situacija završiti na jednak način, ali pokazuje da Bog može učiniti ono što ljudima izgleda nemoguće. Može spasiti čovjeka, obnoviti obitelj, izliječiti slomljeno srce, osloboditi iz tame i vratiti nadu ondje gdje je čovjek više ne vidi. Zato nijednu osobu ne treba prerano proglasiti izgubljenom niti Boga ograničiti zaključkom da je nešto zauvijek završeno.

Hrvatska pripadnost Isusu

Obnova obitelji i naroda započinje obnovom vlastitoga srca. Svetost ne dolazi sama od sebe, nego zahtijeva molitvu, obraćenje, sakramente, čistoću života i svakodnevnu odluku za Boga. Ako je srce opterećeno grijehom, tu je ispovijed. Ako smo pali, možemo ponovno ustati. Ako smo se udaljili, možemo se vratiti. Upravo zato o. Jim je pozvao Hrvatsku da postane zemlja svetosti, čistoće i radosti. Posebno je upozorio na oštre posljedice preljuba, pornografije i drugih oblika seksualnog nemorala koji duboko ranjavaju čovjekov odnos s Bogom, sa samim sobom drugim ljudima. Čistoća srca čovjeku ne oduzima radost, nego otvara prostor istinske radosti.

Marija je žena potpune radosti jer je sva čista, Bezgrješna i potpuno predana Bogu. Od nje učimo čistoću srca i pripadnost Bogu. Zato je potrebno moliti za hrvatske tinejdžere, mladiće i djevojke, muškarce i žene, svećenike, redovnike i redovnike, kako bi svi živjeli u čistoći i svetosti. Ako Hrvatska bude živjela u vjernosti Bogu i čistoći srca, bit će istinski slobodna i sretna. Zlo ne može imati posljednju riječ nad Hrvatskom. Hrvatska pripada Isusu Kristu i pozvana je po Marijinu zagovoru rasti u svetosti.

Sveti Šarbel – čovjek Marije i Euharistije

Sveti Šarbel bio je duboko odan Blaženoj Djevici Mariji, ali jednako tako i Euharistiji. Govoreći o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u Presvetom Oltarskom Sakramentu, o. Jim prisjetio se duhovne obnove za tinejdžere koju je vodio u Georgiji, zajedno sa sestrama Misionarkama ljubavi. U subotu su održane obnove za djevojke, au nedjelju za dječake. Dječaci su nadležni, pažljivi i zainteresirani, ali o. Jim je tijekom stanke za ručak shvatio da im nisu dovoljne samo lijepe riječi i dobra glazba. Sutradan su se trebali vratiti u školu i ponovno biti izloženi utjecajima nespojivima s njihovim vjerom. Nisu trebali njega, nego Boga i snagu Duha Svetoga.

Nakon ručka počeo je govoriti o Euharistiji, ali je već nakon nekoliko minuta u molitvi snažno doživio riječ Boga Oca: „Stavi moga Sina na oltar.“ Prekinuo je govor, otišao do oltara i izložio Presveti Oltarski Sakrament u pokaznici. Svi su dječaci kleknuli i počeli moliti i pjevati. Gledajući prema pokaznici, o. Jim u hostiji je vidio Isusovo lice koje je za njega bilo živo. Osjetivši snažnu prisutnost Duha Svetoga, rekao je dječacima da ih njihov Gospodin i Spasitelj Isus Krist gleda s oltara. Dječaci su prišli bliže, kao njima i sestre Misionarke ljubavi.

Iako su prije obnove rekli da žele otići kući u šest sati, nakon susreta s Isusom više nisu htjeli otići. Molili su da im se dopusti ostati te su pred Euharistijom molili i plakali sve do jedanaest sati navečer. Ono što su doživjeli bilo je toliko snažno da im se više nije žurilo kući. Euharistija nije samo simbol ni znak koji nas podsjeća na Isusa. U Presvetom Oltarskom Sakramentu istinski, stvarno i bitno prisutan je Isus Krist – njegovo Tijelo i Krv, zajedno s njegovom dušom i božanstvom. Onaj koji nam dolazi u Euharistiji isti je Isus koji je hodao Galilejem, liječio bolesne, podizao slomljene, opraštao grešnicima, umro na križu i uskrsnuo od mrtvih.

Zato se za susret s njim ne pripremaju samo oči koje gledaju prema oltaru, nego se otvara nutrina kako bi ga čovjek mogao istinski susresti. Ne možemo biti katolici samo izvana. Potrebno je dopustiti Duhu Svetomu da prebiva u nama i preobražava naš život. Bog želi živjeti u nama i želi živjeti u Hrvatskoj. Bez Duha Svetoga kršćanski život ostaje bez snage, jer njime čovjek postaje živ, radostan i sposoban ljubiti. Zato svakoga dana valja iznova moliti: „Dođi, Duše Sveti! Ispuni srca svojih vjernika i u njima užezi oganj svoje ljubavi.“

kateheo.hr

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?«

Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«

Đakon: Vjekoslav Uvalić.

U homiliji tijekom mise održane u St. Louisu, u saveznoj državi Missouri, kardinal je pozornost usmjerio s medijske prepoznatljivosti američkog nadbiskupa na srž njegova misionarskog poslanja: zajedništvo s Kristom i zajedništvo s ljudima, osobito sa siromašnima i ranjivima. Papin izaslanik je u propovijedi pohvalio novog blaženika kao čuvara vrata Božje kuće koji je razumio kako prenositi Evanđelje na uvijek nove načine, dopirući tako do bezbroj osoba.

Blaženik, obični dječak sa farme iz El Pasa, Illinois je putem radija i televizije postao jedan od najpoznatijih katolika na svijetu. Ipak, on nikada nije tvrdio da su preobraćenici "njegovi. “Nazivao je sebe samo portirom – netko tko je jednostavno otvorio vrata kako bi drugi mogli ući u Božju kuću.

Kardinal Tagle rekao je da je Sheen blagoslovljen jer je bio kreativni evangelizator koji je upoznao Isusa u ranama siromašnih i zaboravljenih. To je model za svakog misionara danas.

Čudo koje je otvorilo put beatifikaciji

Tada beba, James Fulton Engstrom (danas ima 16 godina) nije imala otkucaje srca 61 minutu. Preživio je. Na misi su nošene Sheenove moći. Sada se proučava još šest mogućih čuda za moguću kanonizaciju.

Nigerijski misionarski svećenik preletio je svijet samo da bi bio tamo. Rekao je da Sheenov dnevni Sveti sat i Missionska krunica Sheen još uvijek oblikuju njegov život: “Dok sam bio u sjemeništu, čitao sam o njegovoj knjizi i njegovu životu te me je njegov život na neki način duboko dirnuo. Jedna od stvari koje sam od njega naučio jest Sveti sat, odnosno provesti jedan sat dnevno u molitvi. To je postalo dijelom moje svakodnevne rutine i izvorom moje nadahnutosti. Kao nacionalni ravnatelj PMD-a promičem misijsku krunicu, koju je nadbiskup Fulton Sheen osmislio... Molim ju svakoga dana“, - rekao je o. Zaku.

Blagdan blaženog Fultona Sheena bit će 9. prosinca, na godišnjicu njegove smrti. To je i datum prvog ukazanje Gospe od Guadalupe sv. Ivanu Diegu 1531. godine.

Biografija

Fulton J. Sheen rođen je 8. svibnja 1895. u El Pasu u američkoj saveznoj državi Illinois. Za svećenika je zaređen s 24 godine, a nakon stjecanja doktorata iz teologije u Rimu vratio se u Sjedinjene Američke Države gdje je započeo svoje pastoralno djelovanje.

Od 1926. do 1950. predavao je filozofiju na Katoličkom sveučilištu u Washingtonu. Godine 1930. na poziv američke radijske postaje NBC počeo je sudjelovati u nedjeljnoj emisiji „Katolički sat“. Godine 1950. započeo je i svoje djelovanje kao televizijski propovjednik u emisiji „Vrijedi živjeti“ koju je prema podacima Papinskih misijskih djela svakoga tjedna pratilo više od 30 milijuna gledatelja.

Medije je koristio za prenošenje Radosne vijesti, znanja i poruke Božje ljubavi. Napisao je stotine knjiga i članaka te sudjelovao u brojnim radijskim i televizijskim emisijama.

Godine 1950. imenovan je nacionalnim ravnateljem Društva za širenje vjere nakon čega je započeo niz putovanja u Aziju, Afriku i Oceaniju. Za biskupa je posvećen 11. lipnja 1951., a 1966. imenovan je biskupom u Rochesteru. Preminuo je 9. prosinca 1979. u New Yorku.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

"Pogledajte što su momci iz zajednice Cenacolo napravili za Majku Elviru u Međugorju"

Na fotografijama se vidi kako djeca kleče okrenuta prema Gospinu liku.

Umjetnica je zabilježena tijekom oslikavanja, a pojedini dijelovi murala na fotografijama još nisu dovršeni.

Prizor podsjeća na početke međugorskih ukazanja iz 1981. godine, od kojih se ove godine navršava 45 godina.

PS. Uvezat mural Majke Elvire od neki dan

View this post on Instagram

A post shared by Ivan Ivanković (@exploring.herzegovina)

Zašto „Simply Medjugorje“?

„Simply Medjugorje“ ili u prijevodu "Jednostavno Međugorje" znači upravo to, jednostavno živjeti Međugorje. Naš je cilj učiniti hodočašće što duhovno ispunjenijim i obogaćujućim, a opet pristupačnim bez žrtvovanja ičega. Dubina katoličke povijesti i vjere na ovom području je ogromna i mi je želimo pokazati našim hodočasnicima. Ali Međugorje je također i aktualni događaj koji se događa sada. Blažena Djevica Marija je još uvijek ovdje, svaki dan! To ga čini iskustvom koje treba živjeti u sadašnjosti, a ne samo "obilaziti", pa naše hodočasničke skupine jednostavno žive Međugorje! Ako ste "profesionalni hodočasnik" sa samo fokusiranim popisom mjesta za posjetiti i stvari za kupiti, možda biste trebali razmisliti o drugoj agenciji. Međutim, ako osjetite poziv Blažene Djevice Marije da prvi put posjetite Međugorje ili da se vratite ponovno i postanete dio nevjerojatno lijepe međugorske obitelji, mislim da ćete cijeniti "Jednostavno Međugorje". I za vašu informaciju, "življenje Međugorja" uključuje zabavu i opuštanje, vjerojatno više nego što možete i zamisliti! – kažu iz ove organizacije.

„Planiranje programa hodočašća u Međugorju razlikuje se od većine drugih lokacija. Mnogi čimbenici mogu utjecati na program hodočašća, poput vremena, iznimno organiziranih kateheza, molitvenog programa, iznenađenja itd. Zato ostajemo fleksibilni, očekujemo promjene i sve povjeravamo Gospi. Ona će nas voditi i nećemo biti razočarani! Najljepše značajke Međugorja su njegova jednostavnost i mir. Dok smo u Međugorju, molimo se da možemo biti blagoslovljeni što većem broju prilika koje će nam pomoći da produbimo svoju vjeru i svjedočimo o istoj kod drugih.

Na kraju hodočašća, svaka hodočasnička skupina također prikuplja donacije koje budu uplaćene lokalnim međugorskim dobrotvornim organizacijama: Marijine ruke, Zajednica Cenacolo i Majčino selo.“ – kazala nam je gospođa Patti.

Susret je okupio Dinamove navijače iz Hercegovine i drugih krajeva, a imao je i humanitarni cilj. Organizatori su najavili tombolu čiji je prihod namijenjen Edukacijsko-rehabilitacijskom centru „Sveti Josip Radnik“ u Čitluku i Zakladi GNK Dinama „Nema predaje“.

U Čitluk je stiglo izaslanstvo kluba predvođeno predsjednikom Zvonimirom Bobanom. Prije Plave noći posjetili su Općinu Čitluk, gdje su razgovarali i o gradnji novog Maksimira. Prema objavi Općine, u izaslanstvu su bili počasni predsjednik Velimir Zajec, predsjednik Nadzornog odbora Frano Šušnjar, članovi tog odbora Zrinko Hržić i Ivan Nauković te bivši igrači Silvio Marić i Tomislav Šokota. Ugostili su ih načelnik Marin Radišić, predsjednik Općinskog vijeća Ivica Jerkić i Dinamov povjerenik za Čitluk te član klupske Skupštine Mate Martinac.

Knezović je okupljenima rekao da je prije govora obišao stolove i pozdravio mnoge od njih. Potom je objasnio što ih, prema njegovu mišljenju, povezuje.

„Nas večeras ne veže ni nogomet, ne veže nas čak ni Dinamo. Veže nas jedna velika ljubav koja je osobito bila važna onda kada je navijati za Dinamo značilo reći: ja sam domoljub, ja sam Hrvat, ja sam katolik“, rekao je.

Govoreći o snazi simbola, spomenuo je kršćansko značenje križa, a zatim se vratio na razdoblje komunizma. Ustvrdio je da su navijači Dinamu dali značenje koje se razlikovalo od namjera tadašnje vlasti, spomenuvši pritom promjene imena Građanskog i HAŠK-a.

„Mi smo taj Dinamo poput križa Kristova pohrvatili i učinili ga drugim simbolom od onoga što su Titovi zločinci htjeli“, rekao je Knezović. Okupljeni su njegove riječi popratili skandiranjem Dinamova imena.

Posebno se obratio navijačima koji nisu rođeni u Zagrebu. Kazao je da su mnogi među njima klub izabrali zbog svojih uvjerenja, a ne zbog mjesta rođenja.

„Većina vas ovdje večeras niste dinamovci zato što ste rođeni u Zagrebu. Oni koji su rođeni u Zagrebu po nekoj logici navijaju za Dinamo. A mi drugi navijali smo iz opredjeljenja i uvjerenja. To je velika razlika. Zato budimo ponosni“, poručio je.

Zatim je nabrojio Posavinu, Vojvodinu, Boku kotorsku, Bosnu, Hercegovinu i Istru kao krajeve u kojima Dinamo ima navijače.

„Dokle god Dinamo bude imao navijače u Posavini, Vojvodini, Boki kotorskoj, Bosni, Hercegovini i Istri, Dinamo ostaje simbol naše domovine“, rekao je Knezović.

U nastavku je pozvao navijače da čuvaju dostojanstvo. Ispričao je da uz privjesak franjevačkog samostana u Mostaru nosi i Dinamov privjesak te se našalio na račun prijatelja koji navijaju za druge klubove. Pritom je naglasio da ne smatra kako su navijači drugih klubova manje domoljubi ili Hrvati.

„Ne znači da su drugi bili manje domoljubi i Hrvati, ali je naša iskaznica bila posebno progonjena jer su znali da je Dinamo smetnja u vremenu te zle ideologije“, rekao je, govoreći o razdoblju komunizma.

Pred kraj obraćanja ponovno je promijenio ton i okupljenima u šali ponudio rješenje za pitanje Dinamova stadiona. Nakon što se obratio Bobanu, predložio je da zagrebački klub igra na Mokrom docu u njegovu rodnom Posušju.

„Prekrasan stadion, najljepši travnjak u Bosni i Hercegovini. U mom rodnom Posušju Mokri dolac čeka Dinamo. Eto stadiona“, poručio je Knezović.

U ono vrijeme: Dok su se svi divili svemu što je Isus činio, reče on učenicima: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.«

Ali oni ne razumješe te besjede, bijaše im skrivena te ne shvatiše a bojahu se upitati ga o tome.

Svećenik: vlč. Rafael Villergas Castano.

(S crkvenim odobrenjem)

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.«

A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist — Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju.

Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo trpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«

Svećenik: vlč. Mato Zirdum.

Mladomisnik fra Jakov Jure Nikolić pozdravio je prisutne, otkrivši kako je radostan što svoju mladu misu može slaviti u rodnom mjestu s vjernicima s kojima je rastao i gdje je dobio duhovno zvanje.

U propovijedi je fra Marinko Šakota naglasio riječi proroka Izaije „moje misli nisu vaše misli“ koje je primijenio na razumijevanje Isusove prispodobe o radnicima u vinogradu.

Tijekom mise pjevanje su predvodili misijski zborovi pod ravnanjem voditeljice Petre Hrvačić. Na kraju mise, predsjednik Mate Dedić održao je zahvalni govor uime Misijskog vijeća.

Na euharistijskom slavlju sudjelovalo je skoro dvije tisuće članova misije. Uime sinodalnog vijeća Katoličke Crkve u kantonu Zürich, Christof Ebelre zahvalio je fra Ivanu Prusini za dugogodišnje vođenje misije te pozdravio fra Ivana Marića koji će preuzeti vođenje zajednice od 1. listopada.

Nakon himne Lijepa Naša koju je predvodio glazbenik Stjepo Gleđ Markos i programa folklornog društva „S. S. Kranjčević“, mladomisnik fra Jakov je blagoslovio one koje su pripremili hranu i piće.

Kao priprema za slavlje misijskog dana i mlade mise u zajednici je organizirana trodnevna duhovna obnova. Fra Marinko Šakota je u crkvi sv. Felixa i Regule od 17. do 20. rujna vodio obnovu na temu „Zašto je i srce toliko važno? Molitva – post – sveta ispovijed“.

dijaspora.hr

Prema poljskoj Katoličkoj informativnoj agenciji, jedan od trojice ranjenih svećenika poslije je preminuo, a preostala dvojica u vrlo su teškom stanju. Dvoje ozlijeđenih vjernika laika pokušalo je pomoći napadnutima. KAI navodi da životi tih dviju osoba nisu ugroženi.

Poljski premijer Donald Tusk osudio je napad, nazvao ga brutalnim te izrazio sućut obiteljima žrtava.

Przemyslski nadbiskup Adam Szal pozvao je na molitvu za preminuloga svećenika i sve ozlijeđene. „Dogodila se tragedija povezana s prolijevanjem krvi i neshvatljivim ljudskim postupcima“, poručio je. Vjernike je potaknuo da iskažu solidarnost obiteljima stradalih i zajednici u Jarosławu te da mole i za počiniteljevo obraćenje.

Nadbiskup je izrazio nadu da tragedija neće potaknuti mržnju ili odbojnost, nego međusobnu solidarnost i duhovnu povezanost. U opatiji u kojoj se napad dogodio djeluje Centar za kršćansku kulturu i formaciju, objavila je Przemyslska nadbiskupija, a prenio KAI.