Većina hodočasnika je u Međugorju bila po prvi puta tako da su svojih 10 dana boravka u BiH doista proveli raznoliko. Na kraju su bili oduševljeni sa svim što su vidjeli i teško im je bilo vratiti se u njihov užurbani, moderni svijet. Govorili su kako mi ovdje doista živimo mir i blagoslov, i kako im je tu 'raj na zemlji', te su već počeli sa planiranjem slijedećeg hodočašća u Međugorje.
Program hodočašća je obuhvaćao orijentacijski govor, molitvu na Brdu ukazanja, plavom križu, Križevcu, grobu fra Slavka, zajednici Cenacolo i obitelji Latta, posjeti Širokom Brijegu (crkva i restoran Borak), Tihaljini, Humcu i susret sa fra Petrom Ljubičićem, a imali su i poseban izlet u Zadar i posjet crkvi sv. Šimuna.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus apostolima: »Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa.
Ta vrijedan je radnik hrane svoje. U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati. Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu. Zaista, kažem vam, lakše će biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji, negoli gradu tomu.«
]]>Nakon pregleda vratila se kući s osjećajem straha, ali i s odlukom da se u potpunosti osloni na molitvu.
„Došla sam doma… molila, vapila. Rekao je Gospodin: ‘Uđi u more moga Milosrđa’”, napisala je Simona.
Sljedećih devet dana, kako svjedoči, svakoga je dana molila 33 krunice Božanskog milosrđa, zazivajući zagovor patera Zvjezdana Linića. U tim danima, dok je čekala novu kontrolu, svoju je trudnoću predavala Bogu, moleći za zaštitu djeteta i snagu da izdrži neizvjesnost.
Nakon kontrolnog pregleda, navodi, stigla je vijest koja joj je donijela veliko olakšanje: rez je bio „kao da nije trudna”. Simona taj trenutak doživljava kao milost povezanu s molitvom, pouzdanjem u Boga i zagovorom patera Zvjezdana Linića.
Pater Zvjezdan Linić, franjevac čije su propovijedi, duhovne obnove i riječi o Božjem milosrđu obilježile živote mnogih vjernika, i nakon smrti ostaje snažan zagovornik u molitvama brojnih ljudi koji mu povjeravaju svoje obitelji, bolesti i životne teškoće.
Djevojčicu je rodila 6. srpnja 2020. godine, a danas joj, uz rođendansku čestitku, poručuje da je njezina „mezimica” i „srce njezina srca”. Kćer je povjerila zaštiti svete Marije Goretti, mlade talijanske mučenice i zaštitnice djece, mladih i čistoće.
„Neka te tvoja zaštitnica sveta Marija Goretti čuva”, napisala je Simona.
Njezino svjedočanstvo govori o vjeri koja ne uklanja uvijek odmah svaku neizvjesnost, ali čovjeku može dati snagu da kroz nju prođe bez očaja. U trenucima kada medicinske riječi donesu strah, a budućnost se ne može unaprijed znati, molitva postaje prostor predanja, nade i povjerenja da Bog vidi i ono što čovjek u tom trenutku ne može razumjeti
]]>I danas, nakon 45 godina, Međugorje se ne može razumjeti samo kroz pitanje ukazanja, niti samo kroz broj hodočasnika, niti samo kroz rasprave koje ga prate, jer njegova snaga za one koji mu pristupaju s vjerom leži u tome što se ondje iznova ponavlja jednostavan poziv koji je u suvremenom svijetu postao gotovo radikalan: vratite se molitvi, vratite se ispovijedi, vratite se svetoj misi, čitajte Sveto pismo, postite, oprostite i izaberite mir.
To su riječi koje se, gledane izvana, mogu učiniti previše jednostavnima za čovjeka koji je naviknuo da mu se nude brza rješenja, psihološke formule, novi programi i neprestana obećanja da će mu život postati lakši ako pronađe još jednu metodu, još jedan savjet ili još jedan način da izbjegne bol, ali Međugorje ne nudi bijeg od života, nego povratak u njegovu najdublju stvarnost, u kojoj se čovjek mora suočiti sa sobom, priznati vlastitu ranjenost i otvoriti prostor Bogu.
A onda dolaze tajne, ono o čemu se govori tiše, s nelagodom i znatiželjom, ono što u nekima budi nadu, a u drugima strah, jer prema javnim svjedočanstvima vidioca postoje tajne povezane s budućim događajima, svijetom, Crkvom i čovječanstvom, kao i najava trajnog znaka na mjestu ukazanja, no možda je najveća opasnost upravo u tome da se tajne pretvore u religioznu zabavu, u neprestano pogađanje datuma, u lov na senzacije i u potrebu da se iz budućnosti izvuče nešto što će čovjeku dati privid kontrole.
Jer tajne, ako ih se promatra u duhu poruka koje se pripisuju Međugorju, nisu dane da bi čovjek stajao pred njima paraliziran strahom, nego da bi se prenulo ono što je u njemu uspavano, da bi se prekinulo odgađanje dobra, da bi se netko danas pomirio s bratom, nazvao majku s kojom godinama ne govori, odustao od osvete, vratio se sakramentima ili kleknuo onda kada mu je ponos dugo branio da prizna kako sam više ne može.
Prema onome što su vidioci javno navodili, tajne će biti objavljene prije ostvarenja, a ljudima će biti ostavljeno vrijeme za molitvu, post i obraćenje, što je možda i najvažniji ključ za njihovo razumijevanje, jer u središtu nije katastrofa nego milosrđe, nije prijetnja nego upozorenje, nije želja da se čovjek preplaši, nego poziv da se promijeni dok još ima vremena.
Isto vrijedi i za znakove o kojima se u Međugorju govori već desetljećima, jer za mnoge hodočasnike znak nije samo ono što bi jednoga dana moglo ostati vidljivo na Podbrdu, nego ono što se ondje događa gotovo svakoga dana, daleko od kamera i velikih naslova: čovjek koji nakon četrdeset godina prvi put ode na ispovijed, žena koja oprosti onome tko ju je duboko povrijedio, obitelj koja se nakon dugih svađa ponovno okupi za stolom, mladić koji prekine s ovisnošću, bolesnik koji možda ne dobije ozdravljenje kakvo je molio, ali primi mir koji mu promijeni način na koji nosi bolest.
Takva se čuda teško dokazuju onima koji nisu spremni vjerovati, ali upravo zato za vjernika imaju posebnu težinu, jer nisu trenutni bljesak koji se može snimiti i podijeliti, nego promjena koja ostaje, vidi se u odnosima, u riječima koje čovjek više ne govori, u oprostu koji prije nije bio moguć i u novoj sposobnosti da se život ne promatra samo kao teret, nego kao dar.
Danas, kada svijet ponovno živi uz ratove, nesigurnost, podjele, obitelji koje se raspadaju u tišini i ljude koji imaju sve više mogućnosti za komunikaciju, a sve manje stvarnog zajedništva, međugorska poruka o miru ne zvuči kao pobožna fraza, nego kao zahtjev koji počinje ondje gdje je najteže: u vlastitom domu, u vlastitom jeziku, u odluci da se ne uzvrati uvredom, da se ne hrani mržnja i da se ne ostavi ljubav za neko bolje vrijeme.
Možda je zato Međugorje opstalo kroz desetljeća, kroz političke sustave koji su nestali, ratove koji su promijenili živote, sumnje koje nisu prestale i generacije koje su se izmijenile, jer ne počiva na tome da svi vide isto, nego na tome da mnogi koji su ondje došli slomljeni svjedoče kako su se vratili s nečim što prije nisu imali: mirom, nadom, oprostom i odlukom da ponovno žive s Bogom.
A najveća tajna Međugorja možda nije ono što će se jednoga dana objaviti, niti znak koji će se možda jednom vidjeti na brdu, nego činjenica da se najvažnije čudo već događa pred nama, tiho i bez velike buke, svaki put kada se jedno ljudsko srce, nakon godina udaljenosti, ponovno otvori Bogu; u vlastitom domu, u vlastitom jeziku, u odluci da se ne uzvrati uvredom, da se ne hrani mržnja i da se ne ostavi ljubav za neko bolje vrijeme.
Možda je zato Međugorje opstalo kroz desetljeća, kroz političke sustave koji su nestali, ratove koji su promijenili živote, sumnje koje nisu prestale i generacije koje su se izmijenile, jer ne počiva na tome da svi vide isto, nego na tome da mnogi koji su ondje došli slomljeni svjedoče kako su se vratili s nečim što prije nisu imali: mirom, nadom, oprostom i odlukom da ponovno žive s Bogom.
A najveća tajna Međugorja možda nije ono što će se jednoga dana objaviti, niti znak koji će se možda jednom vidjeti na brdu, nego činjenica da se najvažnije čudo već događa pred nama, tiho i bez velike buke, svaki put kada se jedno ljudsko srce, nakon godina udaljenosti, ponovno otvori Bogu.
Marina Župan/Medjugorje-info.com
]]>]]>
S obzirom na to da nakon toga nekoliko dana nije bilo nikakvih vijesti o njemu, među vjernicima njegove Biskupije rasla je zabrinutost. Slučaj je privukao pozornost i u Sjedinjenim Američkim Državama, pri čemu je republikanski senator Rick Scott zatražio njegovo žurno puštanje na slobodu.
Mediji kritični prema Vladi izvještavaju da je pritisak iz Washingtona odigrao presudnu ulogu u puštanju biskupa na slobodu. Tijekom vikenda nikaragvanski kardinal Leopoldo Brenes izvijestio je o privatnoj audijenciji kod pape Lava u Rimu. Pojedinosti razgovora nisu otkrivene, no promatrači pretpostavljaju da je bilo riječi o položaju Crkve u Nikaragvi.
Lijevo orijentirana Vlada u Managui godinama poduzima mjere protiv predstavnika Crkve i njihovih institucija. Štoviše, tisućama nevladinih organizacija oduzet je pravni status. Kriza u Nikaragvi počela je 2018. kada su studenti izašli na ulice prosvjedujući protiv spaljivanja rezervata prirode – čina koji je Vlada navodno tolerirala ili čak poticala. Prosvjedi su ubrzo prerasli u masovne demonstracije diljem zemlje.
Ortegin režim nasilno je ugušio prosvjede. Svećenici i biskupi otvorili su vrata svojih crkava kako bi prosvjednicima omogućili skrovište od policijske paljbe. Odnosi između države i Crkve otada su ozbiljno narušeni. Nekoliko svećenika i biskupa uhićeno je, osuđeno i prisiljeno na odlazak u progonstvo. Vjerskim redovima oduzeta je imovina te su bili prisiljeni napustiti zemlju, prenosi KTA.
]]>„Uvijek sam govorio da nema veće časti od vođenja svoje reprezentacije i da ne mogu imati važniji, odgovorniji i ljepši posao od ovoga”, poručio je.
Kroz godine na klupi Vatrenih Dalić nije skrivao da mu je vjera važan oslonac. U javnim nastupima često je govorio o pouzdanju u Boga, važnosti molitve i zahvalnosti za darove koje je primio. Zato i riječi iz njegova oproštajnog pisma o „vjeri u ono što radiš” za mnoge imaju dublje značenje od sportske fraze.
„Nemoguće je postići takve uspjehe bez kvalitete, uloženog truda i vjere u ono što radiš”, napisao je zahvaljujući trenerima, suradnicima, liječnicima, fizioterapeutima, ekonomima i cijeloj logistici HNS-a.
U toj rečenici sažeta je poruka koja nadilazi nogomet: darovi se ne primaju da bi čovjek njima uzvisio sebe, nego da ih odgovorno razvija i stavi u službu drugih. Talent bez rada ostaje neispunjen, a uspjeh bez zahvalnosti lako gubi smisao.
Dalić je posebno zahvalio igračima, od kapetana Luke Modrića i generacije koja je s njim bila još u Rusiji, do mladih nogometaša koji preuzimaju sve važnije uloge. Zahvalio im je što su Hrvatsku stavljali iznad svega i što su ponašanjem, zalaganjem i pristupom čuvali „kult reprezentacije”.
„Dok god će im reprezentacija biti svetinja kao što je bila generacijama do sada - Hrvatska će biti snažna, konkurentna i kompetitivna protiv svakoga”, istaknuo je.
Na kraju je zahvalio čelnim ljudima Saveza, navijačima, medijima i obitelji, bez čije podrške, kako navodi, ništa od svega ne bi bilo moguće. Upravo je obitelj u njegovim javnim svjedočanstvima uvijek bila nerazdvojiva od vjere: mjesto podrške, odgovornosti i tihog nošenja tereta koje javnost često ne vidi.
Iako ga je podrška posljednjih dana potaknula da još jednom preispita odluku, Dalić je zaključio da je vrijeme za kraj jednog poglavlja.
„Odlazim ispunjenog srca, ponosan na svoj doprinos najvećim uspjesima hrvatskog nogometa u povijesti”, poručio je, zaželjevši svome nasljedniku, reprezentaciji i hrvatskom nogometu nove uspjehe.
Dalićeve riječi ostaju svjedočanstvo da se istinski uspjeh ne mjeri samo medaljama. Mjeri se i načinom na koji čovjek nosi odgovornost, ostaje zahvalan, čuva zajedništvo te svoje sposobnosti prepoznaje kao dar koji treba staviti na dobro drugih.
]]>U tom su razdoblju roditelji redovito dolazili na javnu molitvu krunice prve subote u mjesecu u Budimire kod Trilja. Svoje su strahove i molitve predavali Bogu, moleći zagovor Blažene Djevice Marije, Gospe od Ružarija.
Danas, ispunjeni zahvalnošću, svjedoče da je njihov sin dobro. Vjeruju da je njegovo ozdravljenje dar Božje milosti te plod ustrajne molitve i Marijina zagovora.
„Svu slavu dajemo Bogu. Molili smo, pouzdali se i predali našega sina Gospi od Ružarija. Danas zahvaljujemo za milost koju smo primili“, poručuju roditelji.
No njihovo svjedočanstvo nije jedino koje dolazi iz zajednice okupljene oko molitve krunice u Budimirima. Vjernici govore o uslišanim molitvama, obnovljenoj nadi, pomirenjima u obiteljima i snazi koju su pronašli onda kada su se suočili s teškim životnim okolnostima.
Među onima koji su javno govorili o vlastitom iskustvu je i poznati hrvatski glazbenik i kantautor. On je posvjedočio da vjeruje kako je po Božjoj milosti i zagovoru Gospe od Ružarija ozdravio od dvaju zloćudnih tumora.
Za vjernike koji dolaze u Budimire ova svjedočanstva nisu razlog za senzacionalizam, nego poticaj da u kušnjama ne izgube nadu. Naglašavaju da svaka milost dolazi od Boga, a Gospu od Ružarija časte kao nebesku Majku i zagovornicu koja vjernike vodi Kristu.
Javna molitva krunice prve subote u mjesecu u Budimirima kod Trilja tako za mnoge postaje mjesto zajedništva, predanja i nade. Mjesto na kojem ljudi dolaze s vlastitim teretima, a vraćaju se ohrabreni vjerom da nijedna iskrena molitva nije nečujna.
Slava Isusu Kristu - u vijeke. Amen. ]]>
Program se sastojao od zajedničke svakodnevne euharistije, molitve i predavanja, s naglaskom na ohrabrenje da svi još dublje posvete svoj brak Bogu.
Bile su i radionice za supružnike koje su vodili Agnieszka i Sylvester Baczkowski te Ma łgorzata i Christopher Nycz dijeleći svoja iskustva, svjedočanstva i praktične savjete kako svakodnevno izgraditi snažan brak, ispunjen ljubavlju i vjernošću.
Središnja točka svakog dana bila je euharistija, zajednička molitva, klanjanje i vrijeme za razgovor i jačanje jedni drugih u vjeri.
Organizatori i sudionici ove duhovne obnove se nadaju kako će ova duhovna obnova donijeti dobro okupljenim obiteljima, a Gospa Međugorska svakom braku podariti milost zajedništva, praštanja i vjerne ljubavi.
„Neka Isus Krist uvijek bude u središtu vašeg života, a Marija vas vodi prema dubljoj ljubavi, jedinstvu i posvećenosti jedno drugome.“ – poručili su organizatori.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.
A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani s Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.
Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’«
]]>“Kroz molitvu, vjeru i vrijeme, njihovo prijateljstvo preraslo je u ljubav... i ta ih je ljubav na kraju navela da kažu ‘Da’”, stoji u objavi.
Nakon vjenčanja, par se ponovno vratio u Međugorje, odnosno na Podbrdo, ne samo kako bi ondje snimili video, nego i kako bi zahvalili na mjestu koje je, kako se navodi, oblikovalo njihov put.
“Na mjesto gdje je oblikovano njihovo putovanje i gdje su se osjećali pozvani natrag kao muž i žena”, navedeno je u objavi. Poseban ugođaj cijeloj priči dala je i lagana jutarnja kiša, za koju autor objave piše kako je trenutak učinila još značajnijim, “poput tihog blagoslova nad njihovom pričom”.
Priča je još jednom pokazala koliko Međugorje za brojne hodočasnike iz svijeta nije samo mjesto molitve, nego i prostor osobnih životnih prekretnica, susreta i zahvalnosti.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme: Gle, doniješe Isusu njemaka opsjednuta. Pošto Isus izagna đavla, progovori njemak. Mnoštvo se čudom čudilo i govorilo: »Nikada se takvo što ne vidje u Izraelu!«
A farizeji govorahu: »Po poglavici đavolskome izgoni đavle.« I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama i propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć.
Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«
]]>U ime Oca i Sina i Duha Svetoga
Sveti Ekspedite, zaštitniče u hitnim i trenutnim nevoljama, zagovaraj nas kod Gospodina našega, Isusa Krista, i pomozi mi u ovome času nevolje i muke.
Snažno me zagovaraj kod Boga!
Sveti Ekspedite, ti si svetac ratnik!
Ti si svetac koji je okusio nesreću i očajne, bezizlazne situacije.
Ti si zaštitnik svih u hitnoj potrebi, zaštiti me, pomozi mi, daj mi snagu, hrabrost i spokoj kakve si i ti imao.
Posreduj kod Gospodina za moju molbu (navesti molitvenu nakanu).
Moj sveti Ekspedite!
Pomozi mi da nadvladam ove teške sate, zaštiti me od svih koji me žele povrijediti ili mi naškoditi, brani moju obitelj, posreduj žurno za moju posebnu molitvu za koju te molim (navesti svoju nakanu).
Povrati mi mir i vedrinu.
Sveti Ekspedite!
Do kraja života bit ću ti zahvalan i širiti tvoju pobožnosti.
Hvala ti!
Oče naš Zdravo, Marijo Slava Ocu
]]>
Crkveni utjecaji također igraju središnju ulogu: većina kandidata bila je aktivna u župama od ranoga djetinjstva, kao ministranti ili animatori, a često su ih svećenici, obitelj ili prijatelji poticali da se odluče za taj poziv. Studija također pokazuje veliku raznolikost među ovogodišnjim kandidatima za ređenje: 81 % je dijecezanskih kandidata, a 19 % redovničkih. Pripreme se prvenstveno odvijaju u bogoslovijama diljem SAD-a. Prosječna dob ređenika je oko 33 godine, a prvi svjesni razgovor o izboru zvanja događa se u prosjeku sa 16 godina.
]]>“Tajna rijeke” donosi prepoznatljiv glazbeni izričaj Čuvarica – spoj tradicijske glazbe, snažnih ženskih vokala i suvremenog glazbenog pristupa.
Link pjesme: https://www.youtube.com/watch?v=XVFIcZ4QwWA
Tekst pjesme napisao je dugogodišnji suradnik i tekstopisac Žarko Mažar. Glazbu potpisuje David Glibo, autor većine autorskih pjesama Čuvarica, instrumentalist u sastavu te osnivač vokalnog sastava “RamEro”, dok aranžman i kompletnu glazbenu produkciju potpisuje Gabrijel Prusina, cijenjeni glazbenik i autor glazbe za predstavu “Isus Sin Čovječji” Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.
Poseban doprinos snimanju pjesme dali su i vrhunski glazbenici. Bubnjeve je odsvirao Dalibor “Dado” Marinković, dugogodišnji bubnjar grupe Parni Valjak, dok je vokalize otpjevala Josipa Bradarić, članica duhovnog sastava “Ljubljeni”.
Videospot za pjesmu realizirala je produkcijska kuća “EQ Studios” iz Širokog Brijega, a režiju i produkciju potpisuje mladi autor Kristijan Penavić.
Etno skupina Čuvarice djeluje već 15 godina te je tijekom tog razdoblja izrasla u jedno od neprepoznatljivijih imena tradicijske glazbe u Bosni i Hercegovini. Iza sebe imaju dva studijska albuma – Divojka (2019.) i Tragom prošlosti (2023.) – te brojne nastupe diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Čuvarice danas čini deset aktivnih članica: Biljana Glibo, Iva Glibo, Karla Tomić, Marija Tomić, Gabrijela Petrović, Ivanka Pavlović, Manda Šakota, Ana Markešić, Monika Bošnjak i Marija Anđelić.
Novom pjesmom i spotom “Tajna rijeke” Čuvarice nastavljaju graditi svoj autorski opus te najavljuju izlazak trećeg studijskog albuma krajem studenoga, ostajući vjerne misiji očuvanja tradicije kroz suvremen i prepoznatljiv glazbeni izričaj.
Uz njegovanje tradicijske glazbe, Čuvarice posebno mjesto daju i duhovnoj glazbi. Kroz projekt i koncertnu turneju “Korizmeni hod” tijekom posljednje tri godine održale su više od trideset korizmenih koncerata, donoseći publici glazbu prožetu vjerom, tradicijom i kulturnom baštinom.
Voditeljica skupine je Biljana Glibo, magistra glazbene kulture i etnomuzikologije, koja već godinama predano radi na očuvanju tradicijske glazbe i nematerijalne kulturne baštine. Pod njezinim vodstvom “Čuvarice” su izgradile prepoznatljiv glazbeni identitet, spajajući tradiciju, autorsko stvaralaštvo i duhovnu glazbu.
]]>]]>
Neobično otkriće dočekalo je fra Jinua Mandiyila nakon što je svoj habit objesio da se osuši. Nekoliko dana poslije vratio se očekujući da će ga pronaći čista i spremna za uporabu. Umjesto toga u kapuljači ga je dočekalo gnijezdo, a u njemu sićušni ptići koji su čekali da ih majka ponovno nahrani.
Dok je fratar obavljao svoje svakodnevne obveze, ptica je očito bila zauzeta traženjem prikladna doma. Čini se da je pritom bila vrlo izbirljiva.
Umjesto da ukloni svoje neočekivane stanare, fra Jinu odlučio je ostaviti habit ondje gdje jest. Kapucinska zajednica potom je promatrala kako se majka ptica iz dana u dan vraća hraniti svoje mlade, uvlačeći se među nabore habita pa ponovno odlijećući u potrazi za hranom.
No, ono što ovu priču čini još ljepšom jest njezin trenutak. Naime, ove se godine obilježava 800. obljetnica smrti Sv. Franje Asiškog čija ljubav prema svim stvorenjima ostaje jedan od najljepših dijelova njegove duhovne ostavštine. Franjo je svako stvorenje smatrao svojim bratom ili sestrom; pjevao je o Bratu Suncu i Sestri Mjesecu, a predaja ga pamti i po propovijedi pticama. Da je mogao promatrati ovaj prizor, vjerojatno bi bio oduševljen – i zasigurno bi navijao za svoju malu pernatu prijateljicu.
Nakon što je Shalom World News podijelio priču na društvenim mrežama, jedan je komentator odmah pomislio na riječi iz Psalma 84: „I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje.“
Teško je ne nasmiješiti se toj usporedbi. Negdje u Kerali jedna je ptica majka dugo tražila savršeno mjesto na kome će podići svoje mlade, a na kraju se nastanila u kapuljači franjevca. Bio je to nesvakidašnji izbor, ali valja priznati da potraga za domom ni danas nije nimalo jednostavna.
Ptići su u međuvremenu odrasli, majka je odletjela svojim putem, a fra Jinu će napokon ponovno moći nositi svoj habit. Ipak, teško je ne pomisliti da bi Sv. Franjo takav rasplet bez zadrške odobrio. Uostalom, ako je ptica tražila sigurno utočište, zašto ga ne bi pronašla upravo u odjeći jednoga od njegovih duhovnih sinova?
]]>2. Don Dragan Filipović razrješuje se službe župnog vikara katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i voditelja katedralnog zbora i imenuje se župnikom župe sv. Stjepana prvomučenika u Gabeli.
3. Don Gabrijel Pavlović razrješuje se službe župnog vikara katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i biskupijskog povjerenika za pastoral mladih i imenuje se župnim vikarom župe Mučeništva Ivana Krstitelja u Gradini.
4. Don Ivan Martić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Ivana apostola i evanđelista u Mostaru i imenuje se župnim vikarom katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i biskupijskim povjerenikom za pastoral mladih.
5. Don Luka Cvitanović razrješuje se službe župnog vikara župe Mučeništva Ivana Krstitelja u Gradini i imenuje se župnim vikarom katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i voditeljem katedralnog zbora.
6. Don Tomislav Čarapina, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom u župi sv. Ivana, apostola i evanđelista u Mostaru.
7. Don Vinko Puljić razrješuje se službe župnog upravitelja župe sv. Stjepana prvomučenika u Gabeli i imenuje župnim upraviteljem župe Krista Kralja u Hutovu.
Biskup Petar Palić, na prijedlog provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, donio je sljedeće odluke o imenovanjima i razrješenjima u pastoralnim službama:
1. Fra Andrija Majić razrješuje se službe župnog vikara Župe sv. Petra i Pavla u Mostaru, uz produžene pastoralne ovlasti do 1. listopada 2026. godine.
2. fra Ivan Marić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Jakova apostola u Međugorju.
3. Fra Ante Radoš, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Ante Padovanskoga na Humcu.
4. Fra Branimir Novokmet razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu i imenuje se župnim vikarom župe sv. Petra i Pavla u Mostaru.
5. Fra Danijel Sentić, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.
6. Fra David Slišković, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Petra i Pavla u Mostaru.
7. Fra Drago Vujević razrješuje se službe župnog upravitelja župe sv. Jure u Glavatičevu.
8. Fra Marin Mikulić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Jakova apostola u Međugorju i imenuje se župnim vikarom župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu.
9. Fra Nikola Jurišić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.
10. Fra Robert Jolić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Petra i Pavla u Mostaru i imenuje se župnim upraviteljem župe sv. Jure u Glavatičevu i župnim vikarom župe sv. Ivana Krstitelja u Konjicu.
Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Aldo Cavalli imenovao je fra Jakova Juru Nikolića, mladomisnika, župnim vikarom župe sv. Jakova apostola u Međugorju.
]]>]]>
Dok su njihovu kćer helikopterom prevozili u bolnicu, roditelji Alison i Jeremiah Rogan doživjeli su trenutke očaja.
Bili su na plaži sa svojom najmlađom kćeri Callie kada su saznali da su Layla i njezina prijateljica stradale u nesreći.
„Bila sam toliko uplašena. Stalno sam mislila: ‘Moraš se moliti. Reci svima kojima možeš da se trebaju moliti’“, rekla je Alison za CBN News, prenosi novizivot.net
Kad su stigli u bolnicu, roditelji su primili vijest da je Layla zadobila tešku ozljedu glave i da je u komi.
Liječnici su upozorili da će sljedećih 72 sata biti ključna.
„Nisam to prihvatio. Pomislio sam: ‘Ne poznajete moju kćer. Ona je jaka. Prebrodit će ovo’“, rekao je otac.
‘Bog mi je spasio život’
Vijest o nesreći se proširila i sljedećeg dana prijatelji i obitelj počeli su se okupljati ispred bolnice kako bi molili za Laylin život, organizirajući molitvena bdijenja.
„Bila sam zadivljena svim tim ljudima koji su se tamo molili za moju kćer. Pomislila sam: ‘Bog sigurno sluša sve te molitve’“, rekla je Alison.
Čak i dok je bila u komi, Layla je podvrgnuta trima operacijama tijekom deset dana. Tijekom tog vremena, njezin otac je i dalje vjerovao da će Bog učiniti čudo.
„Govorio sam: ‘Ova će se djevojka vratiti. Ponovno će hodati, govoriti i plesati’“, prisjetio se otac.
Dva tjedna nakon nesreće, Layla se probudila iz kome i nastavila se dobro oporavljati.
U roku od nekoliko tjedana, sonda za hranjenje je uklonjena, a ona je već jela i hodala. Tinejdžerica je provela samo tri mjeseca na liječenju, a zatim je otpuštena.
„Ne bih mogla postići ovaj nevjerojatan oporavak da Bog nije bio uz mene. Nema drugog objašnjenja. Svi su liječnici analizirali moje testove i rekli mi da nema drugog objašnjenja osim Boga“, izjavila je Layla.
Godinama kasnije, Layla je predala svoj život Isusu. Sada kao studentica, kreirala je Instagram profil pod nazivom „Laylino putovanje s traumatskom ozljedom mozga“ s ciljem da dopre do drugih ljudi koji su također pretrpjeli traumatsku ozljedu mozga i ohrabri ih da vjeruju u Gospodinovo čudo.
„Bog mi je spasio život. Pokazujem ljudima Njegovu ljubav. Svrha mog života je pokazati Kristovu ljubav i pokazati koliko je naš Bog velik“, zaključila je Layla.
]]>„Biskupija Nkongsamba zahvaljuje Bogu za oslobođenje vlč. Johna Bosca Bihkonga te braće Sylvestera Sewonga i Marie Rodriguea Sopa, članova franjevačkog bratstva Emmanuel, koji su bili oteti u noći sa subote 27. lipnja u sjeverozapadnoj regiji”, stoji u priopćenju.
Vijest o otmici prethodno je objavila biskupija u priopćenju od 30. lipnja, koje je potpisao generalni vikar mons. Joseph Tchinda Dountio. Kako se navodi, oteti su 27. lipnja u noćnim satima od naoružanih osoba, dok su se vraćali u Nkongsambu nakon sudjelovanja na mladoj misi vlč. Johna Bosca Bihkonga, slavljenoј 26. lipnja u njegovu rodnom mjestu Melimu kod Ndopa u sjeverozapadnoj regiji.
Vlč. Bihkong zaređen je za svećenika nekoliko dana prije otmice. U priopćenju se također navodi da vlč. Bihkong djeluje u biskupiji Nkongsamba, fra Sylvester Sewong je gvardijan samostana u Kékemu, a fra Marie Rodrigue Sop redovnik s privremenim zavjetima koji se priprema za doživotne zavjete.
Kao glavni osumnjičenici za otmicu navode se separatističke skupine aktivne u anglofonskim zapadnim područjima zemlje. O okolnostima njihova oslobađanja zasad nisu objavljeni dodatni detalji.
Ovo nije prvi slučaj u kojem su katolički svećenici i redovnici u Kamerunu postali žrtve anglofonske krize koja traje gotovo deset godina. Svećenici, pastiri i drugi crkveni službenici su u više navrata bili meta separatističkih skupina koje djeluju u sjeverozapadnoj i jugozapadnoj regiji zemlje, izvijestila je agencija Fides.
]]>Istinska se mudrost otkriva malenima
Mudri su toliko puni vlastitih ideja da ne prepoznaju Kristovu prisutnost – istaknuo je Papa. Ljudska mudrost tada postaje obijest – primijetio je – a nauk se izopačuje u oholost, dok se istinska Božja mudrost objavljuje u poniznosti tijela, a njezin je nauk upućen 'umornima i opterećenima'.
Darivanje sebe iz ljubavi srce je Isusove mudrosti
Papa Lav je podsjetio kako ići Isusu znači dijeliti njegov život sve do križa, kako nam je On sâm objasnio: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,24). Darivanje sebe iz ljubavi – istaknuo je rimski biskup – Isusov je 'jaram', odnosno sažetak njegova nauka, srce njegove mudrosti, koje gori ljubavlju prema svima.
Njegova je mudrost poruka spasenja koja nas podiže nakon svakog pada
Međutim, postavlja se ključno pitanje: kako teret križa može biti "lagan" i "sladak"?
Iz samo jednog razloga: zato što ga Gospodin nosi prvi i nosi ga sa svima nama, nikada nas ne ostavlja same pred onim što nas pritišće. Kao istinski učitelj, Isus preuzima na sebe čovječanstvo ranjeno zlom, kako bi brinuo o njemu. Mudrost koju nam On daje stoga je navještaj spasenja, a njegov nas jaram podiže nakon svakog pada.
Jedino je u Isusovom križu zlo otkupljeno
Ako slijedimo Krista – napomenuo je Papa – naš put nije askeza koja ponižava, nego škola slobode, koja ozbiljno shvaća dramu povijesti i uvijek rasvjetljuje njezin smisao, osobito u najmračnijim trenucima. Naime, jedino je u Isusovom križu zlo otkupljeno – istaknuo je – jedino u njegovoj muci naš smrtni umor pronalazi utjehu i otkupljenje.
U ropstvu, Krist je oslobođenje. Pod bičem rata, Krist je nada. U času grijeha, Krist je oproštenje. To je istinska mudrost, odnosno put kojim želimo hoditi zajedno, ujedinjeni kao učenici u njegovo ime.
Isus nas toj mudrosti uči kao Sin, postajući naš brat i snagom Duha Svetoga, On sâm očituje Crkvi istinu o Bogu i čovjeku – objasnio je papa Lav XIV. te nagovor završio moleći zagovor Marije, Kraljice mira, za dobro Crkve i cijeloga svijeta.
]]>“Gospa me jednostavno nosila cijelim putem”, kazao je Mandušić, opisujući hodočašće od Tomislavgrada do Međugorja.
Unatoč teškoj dijagnozi, istaknuo je kako mu bolest nije donijela nemir i strah, nego mir i hrabrost.
“Mogu iskreno reći da mi je bolest istog trenutka, umjesto nemira i straha, dala mir i hrabrost. Bio sam tako sretan jer me dragi Bog ostavio na životu i dao mi priliku da se borim”, rekao je Mandušić.
Dodao je kako je na početku bolesti imao veliku podršku obitelji, prijatelja, ali i brojnih ljudi koje je tijekom života susreo kroz posao i sport. Upravo je zbog toga, kaže, osjećao potrebu zahvaliti se i moliti za sve one koji su bili uz njega.
“Zavjetovao sam se, ako ikada budem mogao, da ću u znak zahvale dragom Bogu i našoj nebeskoj majci Mariji hodočastiti iz Tomislavgrada do Međugorja”, poručio je.
Hodočašće dugo 90 kilometara trajalo je 19 sati, a Mandušić ga opisuje kao duboko duhovno iskustvo.
“Mogu reći da je ovih 90 kilometara i 19 sati hoda nešto najmoćnije što sam osjetio u svome srcu i povezanosti s dragim Bogom kroz neprekidne molitve. Čvrsto vjerujem da će sve moje molitve biti uslišane”, kazao je Mandušić za medjugorje-info.
Na kraju je uputio molitvu Kraljici Mira.
“Majko Božja, predraga majko naša Marijo, Kraljice Mira, moli za sve nas”, poručio je Mandušić.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.
Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
]]>“Drago mi je što su mi se kolege iz Europskog parlamenta pridružile u ovom izaslanstvu koje predvodim kao supredsjedateljica Radne skupine Kluba zastupnika EPP-a za međureligijski dijalog, kako bismo se iz prve ruke upoznali s duhovnim, kulturnim i društvenim značajem Međugorja te razgovarali o važnosti međureligijskog dijaloga, očuvanja europske kršćanske baštine i izgradnje trajnog mira i međusobnog razumijevanja”, napisala je Zovko.
Tijekom posjeta Međugorju europski dužnosnici susreli su se i sa župnikom fra Zvonimirom Pavičićem, koji ih je upoznao s poviješću župe sv. Jakova i duhovnim značenjem ovoga mjesta.
Zovko mu je zahvalila na toploj dobrodošlici i razgovoru o povijesti župe, ali i o životu Međugorja kao mjesta molitve, susreta i obraćenja.
Nakon susreta u župi, izaslanstvo se uputilo i na Brdo ukazanja. U ozračju molitve i tišine, kako je navela Zovko, imali su priliku upoznati duhovnu baštinu Međugorja te moliti za mir, ljubav, zajedništvo i međusobno razumijevanje.
Posjet Međugorju dio je šireg službenog programa boravka izaslanstva EPP-a u Hercegovini, koji uključuje i susrete u Mostaru. Naglasak posjeta stavljen je na međureligijski dijalog, očuvanje kršćanske baštine, položaj katolika i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini te važnost izgradnje mira u europskom prostoru.
Uz Željanu Zovko, u izaslanstvu borave i europski zastupnici Dolors Montserrat, Magdalena Adamowicz, Nicolás Pascual de la Parte i María Jesús Bonilla.
]]>Molitveni hod održan je prve subote u mjesecu, pod geslom “S Marijom k Isusu”, a organizirali su ga Marijini ratnici Hercegovina. Sudionici su u procesiji nosili marijanske zastave i molitvom obilježili pobožnost prve subote.
Iz Marijinih ratnika Hercegovina poručili su kako je molitva bila zadovoljština “za sve uvrede nanesene Bezgrešnom Srcu Marijinu”. Program je održan pod marijanskim geslom “Totus Tuus”, uz poruku “Pod Marijinim okriljem – od crkve do crkve”.
]]>Fra Danko je ispričao kako je riječ o snažnom čovjeku, visokom više od dva metra i teškom oko 180 kilograma, koji je još kao vrlo mlad počeo zarađivati velike iznose novca. Prema njegovu svjedočanstvu, dotadašnji život bio je obilježen zabavom, porocima i sportskom karijerom.
„S 20 godina dobio je milijunske svote. I on kaže: ‘Mi smo samo pili, trenirali, bludničili, drogirali se, igrali. I to je bio naš život’”, prepričao je fra Danko.
Kako je naveo, njegova majka naslućivala je da se s njim događa nešto loše te ga je uporno nagovarala da pođe u Međugorje. Iako mu to u početku nije ništa značilo, naposljetku je otkazao planirano putovanje u Grčku i došao u Hercegovinu.
„Svaka dosadna mama je prava mama”, kazao je fra Danko, opisujući majčinu upornost.
Dolaskom u Međugorje, majka ga je nastavila nagovarati da se ispovjedi. On je, kako je prepričano u podcastu, pristao ponajprije kako bi je umirio, planirajući svećeniku reći sve što je radio. No, tijekom ispovijedi, kako je kasnije svjedočio, dogodio se trenutak koji ga je duboko pogodio.
„Na pola ispovijedi kao da sam se zakočio, zamrznuo se, nisam se mogao pomaknuti”, prenio je fra Danko njegove riječi.
Nakon ispovijedi dobio je pokoru od sedam molitava Očenaša, Zdravomarije i Slava Ocu. To ga je, prema svjedočanstvu, iznenadilo jer je očekivao težu pokoru.
„Oče, zar samo to za sve ovo što sam ja radio?”, upitao je, na što mu je svećenik odgovorio: „Samo to.”
Fra Danko je dalje ispričao kako se taj čovjek nakon pola godine ponovno vratio u Međugorje, ovaj put sam, jer ga je, kako je govorio, „nešto privlačilo”. Drugoga dana otišao je na Široki Brijeg, gdje su nakon mise svećenici molili nad hodočasnicima.
Tamo je, prema svjedočanstvu koje je fra Danko prepričao, vidio ženu u invalidskim kolicima za koju je tvrdio da nije mogla hodati. Dok su svećenici molili nad njom, u sebi je, kako je rekao, pomislio da ona nikada neće ustati. Tada je, prema njegovu svjedočenju, čuo unutarnji glas.
„Hoćeš li postati moj svećenik ako ova žena ozdravi?”, prepričao je fra Danko.
Nakon toga je, kako je kazao, žena ustala iz kolica. On je tada, u sebi, postavio još jedan znak – da žena obiđe crkvu na Širokom Brijegu i stane na točno određenu pločicu koju je zamislio.
„Ona je obišla crkvu na Širokom Brijegu, stala s obje noge na tu ploču i gledala u mene”, ispričao je fra Danko.
Prema njegovim riječima, taj trenutak bio je presudan. Čovjek je izašao iz crkve i počeo plakati, a kasnije je doista postao svećenik.
Fra Danko je na kraju naveo kako je riječ o svećeniku Mikeu Leitneru, čije je obraćenje povezao s dolaskom u Međugorje, majčinom upornošću, ispovijedi i iskustvom koje je, prema njegovu svjedočanstvu, promijenilo smjer njegova života.
]]>Koordinator ove duhovne obnove bio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, a kao i svih godina do sada, župljani župe Međugorje osigurali su besplatan smještaj za skoro 300 svećenika iz 38 zemalja: Malavija, Zimbabvea, Nigerije, Pakistana, SAD-a, Indije, Rumunjske, Engleske, Filipina, Italije, Kameruna, Brazila, Angole, Konga, Tanzanije, Slovenije, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Venezuele, Španjolske, Meksika, Ekvadora, Kolumbije, Perua, Poljske, Litve, Obale Bjelokosti, Burkine Faso, Francuske, Benina, Belgije, Slovačke, Češke, Njemačke, Austrije, Mađarske i Ukrajine.
Uz bogata fra Antina razmatranja i večernje propovijedi na svim misama za vrijeme trajanja ove duhovne obnove mogli bi reći kako je cjelokupni naglasak ovoga puta bio na tome kako je svećenik pozvan ljude voditi Bogu, ali i ljudima: jer puno ljudi želi ići k Bogu, ali se otuđe od svojih ukućana. Također je naglasak bio na molitvi za svećenike – za njihove potrebe, zdravlje, probleme…
Uz razmatranja i sudjelovanje na večernjem molitvenom programu svećenici su sudjelovali i u molitvi krunice, klanjanju pred Presvetim oltarskim sakramentom, putu križa uz Križevac, gdje su se i ispovjediti, molili su i na Brdu ukazanja, a posljednjeg dana duhovne obnove bila je molitva na grobu fra Slavka Barbarića.
Sudionici ove duhovne obnove slažu se u tome koliko je važno da oni kao svećenici nekad naprave odmak i povuku se sami s Bogom u molitvi preko Marije. Posebno naglašavaju ulogu samog mjesta Međugorja za njihov duhovni život jer ovdje doživljavaju neprocjenjivo iskustvo mira, dubokih, iskrenih ispovijedi i svjedoci su žive vjere na djelu koja zove ljude na novi početak, na promjenu.
]]>U ono vrijeme: Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«
»A nitko ne stavlja krpe od sirova sukna na staro odijelo, jer zakrpa vuče s odijela pa nastane još veća rupa.« »I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva.«
]]>Na početku svoje homilije kardinal Tagle opisao je novog blaženika kao "Božji blagoslov cijeloj Crkvi i čovječanstvu" te je naglasio da je "kroz njega i Crkva u Vijetnamu blagoslovljena''.
]]>
Franjo Xavier Truong Buu Diep imenovan je župnikom župe Tac Say 1930. godine i stekao je ugled svojom predanošću siromašnima i bolesnima, osobito tijekom Drugog svjetskog rata. Ubili su ga komunisti 1946. godine. Žrtvovao je svoj život kako bi spasio svoje župljane koji su bili zatvoreni u kolibi i trebali biti spaljeni. Darovao je svoj život u zamjenu za oslobađanje svojih vjernika.
(kta)
]]>]]>
Nikaragvanski Mosaico CSI izvijestio je kako je biskup posjetio kliniku radi pregleda, s obzirom da nosi elektrostimulator srca (pacemaker).
Biskup je odveden u policijski pritvor izravno iz klinike te je prebačen u Istražni centar u policijskom kompleksu Evaristo Vásquez Sánchez, sjedištu Uprave za pravosudnu pomoć, poznatom pod nazivom „Novi Chipote”, izvijestio je novinar Arnulfo Peralta Solís. Mjesto je to u kojem su zatvarani politički neistomišljenici zatvarani i, prema nizu navoda, podvrgavani mučenju. U pritvoru je zadržan više sati, potom otpušten.
Prema medijskim izvještajima, biskup Mata se istoga dana vratio u Tismu, gdje boravi od umirovljenja. Idućeg su dana uhićeni svećenik Francisco Morales te đakon Wilfred Arauz iz iste biskupije, piše Agenzia SIR.
Inače, biskup Matagalpe Rolando Álvarez aktualno obnaša službu apostolskog upravitelja upravitelja biskupije Estelí. Od siječnja 2024. je u izgnanstvu u Rimu, nakon što je odslužio 11 mjeseci 26-godišnje zatvorske kazne te više mjeseci u kućnome pritvoru. Mons. Álvarez prvi je biskup koji je uhićen i optužen otkako se predsjednik Daniel Ortega vratio na vlast u Nikaragvi 2007. godine te je bio kritičar diktature. Upravitelj ad omnia biskupije Estelí je vlč. Frutos Constantino Valle Salmerón – on može obavljati sve redovite zadaće pastoralnoga upravljanja, osim onih koje su pridržane biskupu. Trenutno boravi u sjemeništu Gospe Fatimske te se nalazi u kućnome pritvoru, piše EWTN News.
]]>
Projekt je vodilo i organiziralo Hrvatsko biblijsko društvo, a Biblija je objavljena u suizdanju s nakladničkim kućama Verbum i Naša ognjišta. Izdanje ima dopuštenje Hrvatske biskupske konferencije, a Proslove su napisali zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK Dražen Kutleša te vrhbosanski nadbiskup i predsjednik BK BiH Tomo Vukšić.
Prije svake biblijske knjige nalazi se kratak uvod, a bilješke pomažu u tumačenju manje poznatih biblijskih pojmova, izraza i mjernih jedinica.
U Proslovu mons. Dražen Kutleša ističe da se tim prijevodom nastojalo pružiti tekst „vjeran izvorniku, a istovremeno pristupačan i razumljiv suvremenom čitatelju” te da „muškarcima i ženama našega vremena koji, suočeni s nesigurnostima i brzim promjenama, sve više tragaju za duhovnošću i dubljim smislom života, ovaj prijevod može pomoći da uđu u dinamizam nepokolebljive i nepromjenjive Božje riječi, pružajući im sigurno utočište u svim životnim okolnostima”.
Novi hrvatski prijevod Biblije dostupan je u knjižarama i na mrežnoj stranici, prenosi nakladnička kuća Verbum.
]]>Postupak Dikasterija za nauk vjere, počevši od 1. srpnja 2026., predviđa da svećenik koji je odlučio napustiti Svećeničko bratstvo svetoga Pija X., spreman prihvatiti Drugi vatikanski koncil i legitimnost novus ordo Missae, iako je vezan za stari obred, mora „pronaći ordinarija (dijecezanskog biskupa, višeg poglavara klerikalnih redovničkih ustanova papinskoga prava i klerikalnih društava apostolskog života papinskoga prava itd.) koji je spreman prihvatiti ga ad experimentum“. Svećenik potom mora „vlastoručno napisati pismo Svetom Ocu u kojemu se predstavlja i traži otpust cenzura kojima je izložen zbog toga što ga je zaredio izopćeni ili neregularni biskup, ili zato što je nakon što je valjano i legitimno zaređen, naknadno ušao u Svećeničko bratstvo svetog Pija X.“.
Svećenik će, osim toga, morati priložiti potvrdu o svećeničkom ređenju te potpisane i datirane „Professio fidei i Formulu adhesionis“. Riječ je o Ispovijesti koja sažima sadržaj katoličke vjere i Formuli pristupanja kojom svećenik obećava vjernost Papi, obvezujući se da neće javno napadati njega i njegov nauk. Prihvaća doktrinu broja 25 koncilske dogmatske konstitucije „Lumen gentium“ o prianjanju uz učiteljstvo Crkve. Izjavljuje također da smatra valjanim slavljenje mise prema obredima koje su objavili Pavao VI. i Ivan Pavao II. te da se pridržava normi Zakonika kanonskog prava koji je objavio Ivan Pavao II.
Svećenik će trebati dati da dokumente (pismo s potvrdom, Ispovijest i Formulu pristupa) pošalje ordinarij, „koji će u popratnom pismu izraziti svoju spremnost da ga primi ad experimentum u svoju biskupiju ili svoju ustanovu“. Čim primi dokumente od ordinarija, Dikasterij sastavlja Reskript o otpustu cenzura, ovlašćujući ordinarija da primi svećenika koji podnosi zahtjev „na probni rok od najmanje jedne i najviše tri godine, nakon čega će moći uslijediti njegova inkardinacija“.
Taj se postupak, objašnjava dikasterij, „odnosi na pitanje okrivljivosti ili stupnja subjektivne odgovornosti vjernika laika koji su se formalno pridružili ili pohađaju Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. i koji žele ući u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom“. Izricanje kazne laicima koji pripadaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. ne može se, naime, „automatski pretpostaviti, nego se mora procijeniti od slučaja do slučaja“.
„Budući da okrivljivost zahtijeva punu svijest i slobodni pristanak“, navodi se u dokumentu Dikasterija za nauk vjere, primjeri dokazane okrivljivosti mogu uključivati: laike koji pripadaju Trećem redu Svećeničkog bratstva svetoga Pija X.; i laike koji redovito sudjeluju u slavljima Svećeničkog bratstva svetoga Pija X., formalno dijeleći njegova doktrinarna stajališta“.
Eventualni postupak kojega se valja pridržavati za laike koji pripadaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. koji su bili podvrgnuti kazni i koji traže ulazak u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom „podrazumijeva formalni čin potpunog prianjanja nauku i poslušnost katoličkoj hijerarhiji, pod jurisdikcijom mjesnog ordinarija, koji je jamac jedinstva partikularne Crkve“. Stoga, vjernik laik koji je odlučio napustiti Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. mora svojem biskupu predati datirane i potpisane dokumente Professio fidei i Formula adhaesionis. „Nakon što se prikupi dokumentacija, mjesni ordinarij će se pobrinuti da laik bude primljen u vrijeme i na način koje će smatrati najprikladnijima“.
U dokumentu se precizira da se „ne može smatrati odgovornima: laike koji su pohađali Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. isključivo iz liturgijskih ili duhovnih razloga; te laike koji, iako svjesni napetosti sa Svetom Stolicom, ne odbacuju učiteljstvo ili autoritet Rimskoga prvosvećenika“. Što se tiče tih posljednjih, bit će dovoljno da se obrate „svećeniku koji je u punom zajedništvu, s odlukom da u budućnosti neće pohađati Svećeničko bratstvo svetoga Pija X.“, izvijestio je Vatican News.
]]>Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!«
On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«
Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
]]>U nastavku donosimo njegovo objašnjenje kako je nastao ovaj poznati kip i na neki način simbol Međugorja.
]]>Čuo sam za Međugorje na samom početku, 1981. godine, kada se pojavila Gospa. U to vrijeme Slovenci su napravili mnoge suvenire za Međugorje, a ja sam ih kao umjetnik često viđao. Ovo je bio moj prvi kontakt sa Međugorjem. Drugi kontakt, onaj pravi, dogodio se kad sam osobno išao u Međugorje. Ovo putovanje je bilo moguće zahvaljujući mom vrlo dobrom prijatelju, Slavo Nemanić. Bio je sudac u Celju, a 1996 godine me prvi put odveo u Međugorje.
Kad sam stigao u Međugorje, prvi dojam mi je bio čuđenje jer se sve odvijalo brzim tempom i zavladala je moć trgovine. No pošto sam posjetio i druga svjetski poznata svetišta u kojima se okupljaju mnogi hodočasnici, poput Lourdesa i Fatima, vidio sam da je svugdje isto. Ipak svugdje sam doživio poseban mir, baš taj Božji mir koji se nalazi u potpunoj tišini. Tako sam zaključio i da se nešto veliko događa i u Međugorju.
Izradili ste prekrasnu skulpturu "Uskrslog Isusa Krista" koji je postavljen u Međugorju. Što možete reći o ovoj skulpturi?
Kad smo kod moje skulpture "Uskrslog Isusa", prije svega bih vam htio reći da nisam kršćanin u klasičnom smislu. Stoga, čak ni kao umjetnik nisam ostao u klasičnom opsegu razmatranja križa, za razliku od onih umjetnika koji pred sobom uvijek imaju tradicionalnu, klasičnu sliku Isusa na križu i Njegovo uskrsnuće. Do danas su umjetnici napravili križ u ovom tradicionalnom stilu, a takvih križeva ima mnogo.
Moja skulptura "Uskrslog Isusa" prikazuje nešto novo i potpuno je drugačija od ostalih. Pokušao sam napustiti opseg klasičnog, tradicionalnog razmišljanja. Moj Isus je uzdignut i u isto vrijeme simbolizira Isusa na križu, koji je ostao na zemlji, i uskrsnuće, jer stoji uspravno bez križa.
U tom dijelu križa koji leži na zemlji vidi se otisak tijela. Samo tijelo je podignuto. Evo od čega se sastoji veličina, jer su u ovom prikazu prikazane dvije različite misterije. Ovo djelo je prvi pokušaj umjetnika-kipara da izrazi takav prikaz. Do sada je bilo mnogo slikara koji su ovu misteriju pojedinačno prikazali slikama, ali do sada nitko nije napravio skulpturu uskrsnuća.
Kada ste počeli raditi na ovoj skulpturi?
Nacrtao sam ovaj križ 1990. godine. Skulptura kakvu vidite danas je otopljena 1991. godine. Kada sam u Njemačkoj održao izložbu mojih skulptura, skulpturu uskrsnulog Isusa kupila je crkva u Bonnu i drugim njemačkim gradovima. Svi su se divili ovoj skulpturi. Tada sam imao izloženo više od 40 različitih skulptura, ali posjetitelji su se zaustavili uglavnom ispred skulpture Uskrslog Isusa. Mora da ih je nešto dotaklo na određeni način, dok su stajali ispred ove skulpture i dugo meditirali.
Moja skulptura je vrlo brzo zainteresirala i dotaknula crkvene dostojanstvenike. Kada je papa Ivan Pavao II. došao u Sloveniju 1996. godine, slovenska crkva je htjela da napravi ovaj srebrni križ kako bi ga mogao ponuditi Papi kao podsjetnik na njegov posjet.
Za to vrijeme Rhodes, naš aktualni biskup Laibacha, bio je ministar kulture u Rimu. Kada je postao biskup Ljubljane, upoznali smo se i rekao mi je da su svi u Vatikanu uzbuđeni zbog načina na koji je uskrsli Isus prikazan, jer je ova skulptura imala nešto posebno u sebi.
Možete li nam reći kako je vaša skulptura Uskrslog Isusa stigla do Međugorja?
Kada sam 1996. godine prvi put posjetio Međugorje sa prijateljem Slavom Nemanićem, ponio sam sa sobom skulpturu Uskrslog Isusa da je pokažem svećenicima. U to vrijeme bio je župnik fra Ivan Landeka, a provincijal fra Tomislav Pervan. Kad su vidjeli skulpturu, baš su se uzbudili zbog nje i željeli su je imati i u Međugorju.
Ovaj projekt koštao je oko 300.000 eura, a financirali su ga Slovenac i Židov koji žive u Ženevi. Tada mi je bilo posebno drago što je ova skulptura postavljena na mjestu gdje toliko hodočasnika dolazi iz cijelog svijeta.
Skulptura Uskrslog Isusa u Međugorju odgovara lokaciji gdje se nalazi. Iza Isusa se vidi veliki komad neba, a to je bila i moja velika želja kada je podignut, da križ dobije više smisla. Danas je skulptura od velike važnosti posebno za osobe s invaliditetom i za one koji se ne mogu popeti na Križni put na Križevcu.
Kako ste došli na ideju o ovakvoj koncepciji skulpture?
Na ovu ideju sam naišao potpuno slučajno. Dok sam glinom nešto modelirao, držao sam križ u rukama. Iznenada je križ pao na glinu. Uplašio sam se i brzo izvukao križ iz gline. Onda sam iznenada primijetio lik Isusa na glini. Bio je to trenutak koji je imao odlučno značenje, toliko da sam kasnije nešto slično nacrtao i radio na tome. Vidite, ja bih samo ovo rekao: to je za mene bio potpuno slučajan događaj i istovremeno veliki trag koji je ostavio duboke ideje u meni.
Danas sam jako sretan što sam vidio ovakav znak i što sam ga uspio izraziti. Nešto slično se već dogodilo mnogim umjetnicima; samo se pitam koliko ih je bilo toliko oprezno da to prizna.
Koji je vaš umjetnički sud o ovoj skulpturi?
Križ koji leži na zemlji se ne vidi, jer je na zemlji, a za mene je značenje križa puno veće. Ako se križ bez tijela podigne, na križu se vidi samo otisak lika Isusa, jer je Isus uznesen na nebo. Zato se skulptura zove "Uskrsnuli Isus", jer novi život pripada Nebu. Na Križu je samo trag razapetog Isusa, a ovo je trenutak koji sam uhvatio koji uzbuđuje sve koji vide ovu skulpturu.
U Vatikanu mnoge je pogodio upravo ovaj trenutak prikaza uskrsnuća: klanjanje križu koji ostaje na zemlji i prikazuje samo otisak Isusova tijela, dok se tijelo Kristovo uzdiglo na nebo. Kao da želi reći: Isus je otišao i ostavio veliki trag na zemlji. Svi znamo da je Krist bio Bog, ali i čovjek, i imao je ljudsko tijelo. Tko promatra otisak na ovom križu, može samo zamisliti svog Krista, jer mu otisak dopušta.
Što osjećate kada pomislite da se vaše djelo nalazi u Međugorju, i da se toliko hodočasnika moli pred ovim križem?
Mislim da sam stvorio nešto veliko, jer sam ovom skulpturom prodrmao tradicionalni način na koji je Crkva gledala na križ i uskrsnuće. Nakon svečane inauguracije i blagoslova križa na Uskrs 1998. godine, došla mi je jedna seljanka i poklonila mi je jaja govoreći: "Hvala ti što si nam donio ovaj križ!“. Za mene je ovo značilo više od mnogih drugih stvari koje su tada o križu izrečene u novinama i drugim medijima. Ovaj poseban znak od starice mi je bio toliko važan jer znam da je došao iz srca. Ovo su bili neki od događaja i senzacija koji su ostale uz mene do danas i o kojima ću uvijek razmišljati. Ovo je nagrada za nešto što sam uradio, a ima mnogo veće značenje od novca koji zaradiš i potrošiš, a da ništa ne ostane.
]]>U ono vrijeme: Isus uđe u lađu, preplovi i dođe u svoj grad. Kad gle, doniješe mu uzetoga koji je ležao na nosiljci. Vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetome: »Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!«
A gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi: »Ovaj huli!« Prozrevši njihove misli, reče Isus: »Zašto snujete zlo u srcima? Ta što je lakše reći: ‘Otpuštaju ti se grijesi ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate da je vlastan Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe — tada reče uzetomu: Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!« I on usta te ode kući. Kad mnoštvo to vidje, zaprepasti se i poda slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima.
]]>Biskupi su pojasnili da je njihovo očitovanje uslijedilo nakon višegodišnjih nedoumica i različitih tumačenja među vjernicima, osobito zbog uvjerenja da skandinavski oblik slobodnoga zidarstva predstavlja iznimku od općega crkvenog nauka. O tome su tijekom plenarne skupštine u Rimu 2025. razgovarali s predstavnicima Dikasterija za nauk vjere, čiji je odgovor bio nedvosmislen.
„Stajalište Crkve proizlazi iz spoznaje da su teološka i filozofska načela slobodnoga zidarstva nespojiva s ispovijedanjem katoličke vjere“, poručili su biskupi, naglasivši da se pritom ne donosi sud o dobroj volji ili dobrim djelima pojedinih članova slobodnozidarskih loža.
Pojašnjenje biskupa pozdravio je glavni urednik EWTN Norway Pål Nes, koji je prije obraćenja na katoličku vjeru bio član slobodnozidarske lože. Istaknuo je da je izjava biskupa donijela potrebnu jasnoću katolicima u Norveškoj, gdje su mnogi godinama vjerovali da članstvo u slobodnozidarskim ložama nije u suprotnosti s katoličkom vjerom.
Prema njegovim riječima, zabunu su dodatno stvarale činjenice da su pojedini istaknuti katolici, uključujući laike i klerike, bili povezani sa slobodnim zidarstvom, kao i pojedine javne izjave koje su mnogi tumačili kao ublažavanje crkvenoga stava.
Nes je posvjedočio da je tijekom obraćenja na katoličku vjeru, uz pomoć svećenika koji ga je pratio, napustio slobodno zidarstvo.
„Nisam mogao postati katolik i istodobno ostati slobodni zidar“, rekao je, dodavši kako je tek upoznajući katoličku vjeru shvatio da ono što ga je privlačilo u slobodnom zidarstvu – ozbiljnost, simbolika i obredi – svoj puni smisao nalazi u katoličkoj liturgiji i vjeri.
Istaknuo je kako slobodno zidarstvo nije tek društvena ili humanitarna organizacija, nego religijski i duhovni sustav koji se ne može pomiriti s katoličkom vjerom.
Nordijski biskupi u pismu su također pozvali katolike koji su članovi slobodnozidarskih loža da istupe iz njih te da se do tada suzdrže od primanja euharistije i drugih sakramenata. Osobe koje žele pristupiti Katoličkoj Crkvi, a članovi su slobodnozidarskih loža, prije ulaska u Crkvu trebaju prekinuti članstvo u njima.
Biskupi su također naložili da katoličke župe, ustanove, instituti posvećenoga života i druge crkvene zajednice ne sklapaju nikakve oblike suradnje sa slobodnozidarskim ložama niti koriste njihove prostore.
Zaključno su pozvali vjernike na dosljedno nasljedovanje Krista, istaknuvši da je spremnost odreći se svega što priječi potpuno življenje vjere trajno mjerilo kršćanske autentičnosti, izvijestio je EWTN News.
Podsjetimo, slobodno zidarstvo (masonerija) međunarodni je bratovski pokret koji se u suvremenom obliku razvio početkom 18. stoljeća, a simbolički se njegov početak veže uz osnivanje prve Velike lože u Londonu 1717. godine. Katolička Crkva već od 1738. godine, kada je papa Klement XII. bulom „In eminenti apostolatus“ zabranio katolicima članstvo u slobodnozidarskim ložama, naučava da je ono nespojivo s katoličkom vjerom.
Papa Lav XIII. taj je stav sustavno obrazložio u enciklici „Humanum genus“ (1884.), upozorivši da slobodno zidarstvo promiče filozofska i religijska načela koja nisu u skladu s katoličkim naukom. Među njima je posebno izdvojio religijski indiferentizam, odnosno tvrdnju da su sve religije jednako vrijedni putovi do Boga, relativiziranje objavljene istine te poimanje Boga koje nije u skladu s kršćanskom objavom i vjerom u Isusa Krista kao jedinoga Spasitelja.
Crkva također upozorava da su slobodnozidarski obredi, simbolika i prisege nespojivi s potpunom vjernošću Kristu i nauku Katoličke Crkve. Zbog toga drži da katolici ne mogu istodobno biti članovi slobodnozidarskih loža i živjeti u punom zajedništvu s Crkvom. Taj je nauk više puta potvrđen u službenim dokumentima Svete Stolice, uključujući Izjavu Kongregacije za nauk vjere iz 1983. godine, kao i u novijim očitovanjima Dikasterija za nauk vjere.
]]>„Situacija je ovdje složena, strašna i žalosna“, poručio je dodavši da se ljudi uzdaju u Boga. „Još uvijek izvlače žive i mrtve“, istaknuo je. Dok je pomagao susreo je ženu koja mu je ispričala kako su u potresu stradala djeca okupljena na slavlju jer nisu stigla izaći pa se sve urušilo na njih. „To je sve u ruševinama kao ono u Vukovaru, tako nekako to izgleda.“
Prema procjenama, 250 tisuća ljudi ostalo je bez domova. U nekim područjima još nema električne energije, a mnoge banke su zatvorene pa stradali ne mogu doći do sredstava za osnovne životne potrebe, izvijestila je Zaklada papinskog prava „Pomoć Crkvi u nevolji“ (ACN).
„Trebat će nam vremena da strateški organiziramo pomoć. Potrebe su ogromne. Naravno, glavni prioritet sada je spasiti i obnoviti živote“, poručio je nadbiskup Caracasa Raúl Biord Castillo.
Kao jednu od najvažnijih stvari koje Crkva može pružiti pogođenom stanovništvu istaknuo je emocionalnu skrb za preživjele. „Sada je jedna od najvažnijih stvari slušati“, rekao je. „Znamo za mnoge obitelji koje su morale same vaditi svoje mrtve iz ruševina“, dodao je.
„Ostali smo bez mnogih. Moramo se brinuti za one koji su preživjeli. Svećenici i redovnice, kao i Caritasovi volonteri i pastoralni djelatnici morat će pružiti duhovnu i psihičku skrb tisućama traumatiziranih ljudi. To će biti jedan od najvećih prioriteta za biskupiju u nadolazećim mjesecima – podržati i osposobiti one koji će biti na prvoj crti pastoralne pratnje“, ustvrdio je mons. Biord Castillo za ACN.
Don Tomislav je rekao da dolazi mnogo humanitarne pomoći te je zahvalio na dosad prikupljenim sredstvima. Također je pozvao na molitvu za stradale.
Donacije za pomoć Venezueli mogu se uplatiti na bankovni račun Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj:
IBAN: HR6323600001101542876
Svrha: Pomoć Venezueli nakon potresa
SWIFT: ZABAHR2X
U ono vrijeme: Kada Isus dođe prijeko, u gadarski kraj, eto mu u susret dvaju opsjednutih: izlazili su iz grobnicâ, silno goropadni, te nitko nije mogao proći onim putem. I gle, povikaše: »Što ti imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?«
A podalje od njih paslo je veliko krdo svinja. Zlodusi ga zaklinjahu: »Ako nas istjeraš, pošalji nas u ovo krdo svinja.« On im reče: »Idite!«
Oni iziđoše i uđoše u svinje. I gle, sve krdo jurnu niz obronak u more i podavi se u vodama. A svinjari pobjegoše, odoše u grad te razglasiše sve, napose o opsjednutima. I gle, sav grad iziđe u susret Isusu. Kad ga ugledaše, zamole ga da ode iz njihova kraja.
]]>Naglasio je kako čovjek u bijesu, psovci i ružnom govoru vrijeđa upravo ono pred čime bi se, kao vjernik, trebao klanjati. Podsjetio je da je Krv Kristova za kršćane krv kojom je čovjek otkupljen, krv koju je Isus prolio na križu za spasenje svijeta.
„To je krv koja pere grijehe ovoga svijeta. To je krv saveza, to je krv ljubavi. A čovjek danas tu krv psuje“, kazao je.
Govoreći o Tijelu Kristovu, fra Marin je podsjetio kako je riječ o tijelu rođenom od Djevice Marije, bičevanom, izranjenom, razapetom i uskrsnulom, koje se vjernicima daruje u euharistiji kao hrana za život vječni.
„I onda čovjek uzme to sveto ime i koristi ga kao psovku. Tužno i žalosno“, rekao je.
Posebno je upozorio kako psovka nije tek „ružna navika“ niti riječ koja slučajno izleti, nego, kako je naglasio, težak grijeh i znak duhovnog stanja čovjeka.
„To nije samo neka ružna navika, kako neki znaju kazati. To nije neka bezazlena riječ. To je grijeh, ali onaj teški grijeh. To je duhovna tragedija čovjeka koji je izgubio osjećaj za sveto“, poručio je fra Marin Mikulić.
Prema njegovim riječima, kada čovjek počne psovati Boga, Tijelo Kristovo i Krv Kristovu, pokazuje koliko mu je srce otupjelo. Psovku je usporedio s otrovom koji ulazi u obitelj i narušava odnose među ljudima.
„Psovka nije samo riječ koja nam izleti. Psovka je otrov. Ona ulazi u kuću i truje atmosferu“, kazao je.
U propovijedi je upozorio i na posljedice koje psovka ostavlja na djecu i obiteljski život. Istaknuo je kako mnoga djeca prve ružne riječi nauče upravo od svojih roditelja te kako se potom društvo čudi zbog manjka vjere, mira i obiteljskog sklada.
„Koliko je djece odraslo slušajući oca kako psuje Boga. Koliko je djece naučilo prve ružne riječi upravo od svojih roditelja. I onda se čudimo zašto nema više vjere, zašto nema mira, zašto su srca tvrda, zašto je obitelj u svađi i sukobu“, rekao je.
Fra Marin je propovijed zaključio snažnom porukom kako se ne može svakodnevno vrijeđati ono što je sveto, a istodobno očekivati Božji blagoslov u vlastitom domu.
„Ne može se svaki dan vrijeđati Tijelo Kristovo svojim ustima, a očekivati da Bog izlije blagoslov na tvoju obitelj“, poručio je fra Marin Mikulić.
]]>U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!«
Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«
]]>U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?«
Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«
Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«
]]>U koncelebraciji su bili požeški biskup Ivo Martinović, domaći župnik Tomislav Benaković te provincijali, redovnici, redovnice i dijecezanski svećenici iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, Požeške biskupije te Bosne i Hercegovine.
Radost jubileja s Marijinim sestrama, predvođenima generalnom poglavaricom s. M. Kristinom Rihar iz Slovenije i provincijalnom poglavaricom Hrvatske provincije s. Samuelom Markanović, podijelili su brojni vjernici i štovatelji Gospe Čudotvorne Medaljice.
Na slavlju su sudjelovale i provincijalne poglavarice redovničkih zajednica u Hrvatskoj čije sestre djeluju u Osijeku, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i drugim krajevima, predstavnice Kćeri kršćanske ljubavi, iz kojih su Marijine sestre potekle, te predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor sastavljen od članova mješovitoga zbora domaće župe, zbora iz Žepča i Marijinih sestara pod vodstvom s. Jelene Lončar.
Na misnom slavlju bili su nazočni i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić sa suradnicima te njegov zamjenik Dragan Vulin. Prije misnoga slavlja posjetili su samostan Marijinih sestara, gdje su se u kraćem razgovoru susreli s provincijalnom poglavaricom i sestrama.
Oslanjajući se na riječi: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38), nadbiskup Hranić je, uvodeći u svečano misno slavlje i pozdravljajući okupljene, podsjetio:
„Dana 15. ožujka 1926. u Ljubljani su se od Kćeri kršćanske ljubavi osamostalile Bolničke sestre i postale samostalna družba. Istoga su dana dobile službeni naziv ‘Marijine sestre čudotvorne medaljice’. Družba je prva crkvena kongregacija koja je prema crkvenim propisima smjela slati svoje članice bolesnicima u privatne domove i uz njih ostajati danju i noću. To je specifično i prvotno poslanje Marijinih sestara. Skrb i ljubav sestara prema bolesnicima, kao ni proslava 100. obljetnice Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, ne mogu se razumjeti bez vertikalne dimenzije ljudskoga postojanja, odnosno bez osobnoga odnosa svake sestre s Bogom, ali i odnosa cijele Družbe s Bogom.“
Nadbiskup je potom potaknuo okupljene na zahvalnost za brojna dobročinstva, ali i na traženje oproštenja za vlastite propuste.
U homiliji je, tumačeći evanđeoski ulomak o razgovoru Isusa i zakonoznanca, nadbiskup Hranić istaknuo kako pitanje: „Što mi je činiti da život vječni baštinim?“ nije samo pitanje vječnosti, nego i pitanje ispravnoga života ovdje i sada.
„Kako ću ispravno živjeti? Što moram činiti da uspije moj ljudski život, da u njemu budem smiren i sretan te da mogu mirno umrijeti? Za to nije dovoljno imati osiguranu materijalnu egzistenciju. Čovjek može sve imati, a ipak promašiti život“, rekao je.
Naglasio je kako odgovor sadržavaju Isusove riječi: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom; i svoga bližnjega kao sebe samoga.“
Dodao je kako „sretnomu životu pripada unutarnja suglasnost s Bogom. Samo ako je taj temeljni odnos u redu, mogu i svi drugi odnosi biti ispravni.“
Govoreći o redovničkom pozivu, nadbiskup Hranić upozorio je da bez Boga i pogleda upravljenoga prema vječnosti lako prevlada sebičnost.
„Ako kao kršćani, a posebno kao redovnice, izgubimo iz vida Boga i mjerilo vječnosti, preostaje nam još samo sebičnost kao životna vodilja“, rekao je, dodavši kako je prvo životno mjerilo: „Ne živi samo za sebe, nego živi pred Božjim pogledom i ljubi ga služeći svome bližnjemu.“
Upozorio je i na opasnost da se kršćanski život svede isključivo na vlastito spasenje.
„Nije dovoljno ‘spasiti dušu svoju’, jer ako pokušavam spasiti samo svoju dušu, neću spasiti ni svoju dušu ni drugoga. Nije dovoljno biti zabrinut samo za sebe, nego treba biti otvoren i za druge, zabrinut i za njihovo dobro te njihovo spasenje.“
Tumačeći prispodobu o milosrdnom Samarijancu, nadbiskup Hranić istaknuo je kako Isus pokazuje da se Božje kraljevstvo ostvaruje konkretnim djelima ljubavi.
„Samarijancu srce kaže da se kraljevstvo Božje uspostavlja drugačije: sada i ovdje pomoći onomu komu je pomoć potrebna, sa svime što imam i što mogu.“
Istaknuo je kako upravo ta evanđeoska poruka određuje identitet Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice.
„Vaša karizma i poslanje jesu ljubav i milosrđe prema bolesnicima, velikodušno služenje i darivanje sebe bolesnicima kao put vlastitoga posvećenja i spasenja“, rekao je nadbiskup, naglasivši kako zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu ostaje temelj osobne i zajedničke savjesti svake redovničke zajednice.
Podsjećajući na ideal prve kršćanske zajednice iz Djela apostolskih, pozvao je sestre da ustraju u zajedništvu, molitvi, euharistiji i međusobnoj ljubavi.
„Potrebno je često, pojedinačno i zajednički, čitati i razmatrati Lukin prikaz prve kršćanske zajednice kako nikada ne bismo izgubili iz vida uzvišeni ideal svoga redovničkog života i zajedništva“, poručio je.
Osvrćući se na aktualne društvene prilike, nadbiskup je istaknuo:
„Naše hrvatsko društvo postaje sve starije. Sve je više starih i bolesnih. Karizma vaše redovničke zajednice postaje zato sve aktualnija i sve potrebnija“, rekao je, pozvavši sestre da i dalje usklađuju služenje Bogu s nesebičnim služenjem starijima i bolesnima.
Na kraju homilije nadbiskup Hranić podsjetio je na bogatu povijest Družbe – od njezinih početaka prije više od 150 godina, dolaska prvih sestara u Osijek 1881. godine, potvrde samostalnosti 1926. te osnutka Hrvatske provincije 1972. godine.
„Božja vas je providnost u vašim počecima životno povezala s Kćerima kršćanske ljubavi – sestrama usmiljenkama. Božja je providnost, drage Marijine sestre Hrvatske provincije, htjela da vaša Hrvatska provincija izgradi svoje novo provincijalno sjedište upravo ovdje, na zemljištu koje su sestre usmiljenke darovale ovoj župi i ocima kapucinima, koji su zajedno s našim pokojnim biskupom Bäuerleinom utemeljili ovu župu. Tako vas je Božja providnost sjedinila i učinila kvascem evanđeoske dobrote i ljubavi upravo u ovoj župi svetoga Leopolda Bogdana Mandića“, rekao je.
Zahvalio je potom sestrama na njihovu svjedočanstvu vjere i služenja te im poželio: „Rastite i svetošću i brojem!“
U svečanom prinosu darova, u kojemu su sudjelovale djevojčice u narodnim nošnjama i Marijine sestre, nadbiskupu su prineseni krunica i čudotvorna medaljica, Pravila Družbe, molitvenik te euharistijski darovi.
Na kraju misnog slavlja provincijalna poglavarica s. Samuela zahvalila je Bogu za stotinu godina samostalnoga djelovanja Družbe te svima koji su sudjelovali u proslavi jubileja. Istaknula je kako je cijelo slavlje prije svega zahvala Bogu za njegovo vodstvo kroz povijest Družbe, dodavši da sestre svoju budućnost i dalje stavljaju „u ruke naše Gospe Čudotvorne Medaljice“.
Zahvalila je nadbiskupu Hraniću na predvođenju euharistijskog slavlja i riječima ohrabrenja te mu uime cijele Družbe darovala misnicu, a požeškom biskupu Ivi Martinoviću prigodnu sliku Gospe Čudotvorne Medaljice.
Prisjećajući se početaka, s. Samuela posebno je odala priznanje generacijama sestara koje su služile bolesnima i napuštenima, često u vrlo teškim okolnostima.
„S divljenjem se spominjemo kreposti, djela milosrđa, molitava i žrtava bolničkih, a poslije Marijinih sestara, koje su ugradile svoje živote u Družbu služeći Isusu Patniku u bolesnima i napuštenima. To je naša čudesna povijest koju je Duh Sveti oblikovao kroz burna i teška vremena“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu i Kamerunu od 1988. godine.
Pozvala je potom na molitvu za nova duhovna zvanja i vjernost karizmi Družbe.
„Neka nam svima ovaj stoti jubilej samostalnosti Družbe bude poticaj da s novim žarom nastavimo kročiti putem služenja i predanja Bogu“, poručila je, preporučivši Družbu u molitve vjernika kako bi „vjerno prenijela povjerenu karizmu novim naraštajima“.
Predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević čestitala je Marijinim sestrama stotu obljetnicu samostalnoga djelovanja, istaknuvši kako jubilej označava završetak jednoga stoljeća života i početak novoga razdoblja u povijesti Družbe.
Podsjetila je na početke zajednice u 19. stoljeću te naglasila kako su sestre već tada započele s njegom bolesnika izvan bolnica, što je predstavljalo novost u redovničkom životu.
„Vjerujem da nikada niste zaboravile taj izazov te da u vama i danas živi žar za pomaganjem i njegovanjem onih kojima bolest i starost predstavljaju životnu ugrozu“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu.
Istaknula je brojna postignuća zajednice, od osnivanja novih zajednica do odgoja vlastitih zvanja i priznanja za djelovanje u Crkvi i društvu.
Posebno je naglasila:
„Zrelost zajednice prosuđujemo po sposobnosti brige za starije sestre, za one koje više ne mogu doprinositi svojim radom, a nekoć su zajednici darovale sve svoje sposobnosti.“
Na kraju je sestrama poželjela ustrajnost u poslanju te nova duhovna zvanja.
„Budite ponosne na svoju provincijalnu zrelost koja predstavlja temelj za pogled u budućnost“, poručila je, zazvavši Božji blagoslov na njihov rad i služenje u Crkvi te mladima poželjevši da otkriju „žar onoga što je bilo na početku – čista ljubav i sebedarje“.
„Od srca vam čestitam i zahvaljujem za sve ono što ste svojim životom i karizmom ostvarili ne samo ovdje, nego gdje god djelujete“, rekao je požeški biskup Ivo Martinović te nastavio:
„Poznajem vas, drage Marijine sestre, više od četrdeset godina. Vaša poniznost, samozatajnost i predanje prepoznatljivost su vaše karizme u služenju starijima, bolesnima i potrebitima. To je znak onoga što nosite – Marijine sestre čudotvorne medaljice. Marijina poniznost čudo je Božje ljubavi darovane ovome svijetu. Nastavite u duhu Marijine poniznosti i čudom njezine ljubavi svjedočiti svima.“
Nakon misnog slavlja održana je svečana akademija tijekom koje je predstavljen bogat povijesni put Družbe i njezina karizma služenja bolesnima i potrebitima.
Program je započeo pjesmom „Čudotvornu si medalju“, koju je izveo muški dio zbora mladih domaće Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kroz program je lik utemeljiteljice, majke Leopoldine Brandis, scenskim prikazom utjelovila s. Dragana Petrović, približivši sudionicima temeljne misli iz Prvih pravila Družbe.
Među njima su odjeknule riječi:
„Kao što je Marija nekoć žurila preko planina da bi predano služila svojoj rođakinji Elizabeti, djevice njegovateljice bolesnika trebaju hrliti u domove bolesnika kako bi im donijele utjehu i pomoć.“
Program je vodio Emanuel Gardištanac, koji je najavio tri prigodna predavanja. Povjesničarka prof. dr. Agneza Szabo u svom je izlaganju prikazala društvene i crkvene okolnosti u kojima je nastala Družba, dok je s. Božidara Goličnik predstavila njezin razvoj tijekom stotinu godina samostalnoga djelovanja, istaknuvši služenje bolesnicima, odgojno djelovanje, misijsko poslanje i vjernost izvornoj karizmi.
O dolasku sestara u Osijek 1881. godine i njihovu višedesetljetnom djelovanju govorila je s. Marija Babić, podsjetivši na njihov doprinos zdravstvenoj, odgojnoj i pastoralnoj skrbi u gradu i Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.
Program je bio obogaćen glazbenim nastupima Bernarde Jukić na violini, uz klavirsku pratnju Ivana Filipovića, nastupom muškoga dijela zbora mladih domaće župe te čitanjem tekstova majke Leopoldine Brandis o ljubavi prema Bogu i bližnjemu te požrtvovnom služenju.
Posebno dojmljiv bio je završni scenski prikaz simbolične predaje karizme. U dijalogu mladih sestara, koje su scenski uprizorile učenice osmoga razreda, s majkom Leopoldinom istaknuta je poruka vjernosti izvornom poslanju Družbe.
„Ne bojte se budućnosti. Onaj koji je vodio naše prve sestre vodit će i vas. Čuvajte plamen koji vam je predan. Budućnost Družbe nije u zidovima naših kuća, nego u srcima koja gore za Boga i čovjeka“, poručio je scenski lik utemeljiteljice prije nego što je upaljenim svijećama simbolično preneseno svjetlo karizme mlađim naraštajima i poglavaricama Družbe – generalnoj poglavarici s. Kristini, provincijalnoj poglavarici s. Samueli, provincijalnoj poglavarici Slovenske provincije s. Andreji Rihar te s. Doroteji Dundjer, misionarki koja je svijeću primila uime misije u Beninu.
Na završetku akademije prisutnima se obratila s. Danijela Jukić, poglavarica zajednice Marijinih sestara u Osijeku. Zahvalila je Bogu za dar redovničkog poziva, svim sestrama koje su tijekom protekloga stoljeća svjedočile evanđelje te brojnim dobročiniteljima, suradnicima i prijateljima Družbe.
Istaknula je kako jubilej nije samo pogled u prošlost, nego i poticaj da Marijine sestre „još predanije žive karizmu koja im je povjerena“, izrazivši nadu da će Bog i ubuduće voditi Družbu na putu služenja Crkvi i čovjeku.
Za sve sudionike misnog slavlja i akademije sestre su priredile prigodne darove, desetice krunice, koje su same izrađivale, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.
]]>Govoreći o trajnom znaku koji bi se, prema međugorskim porukama, trebao pojaviti na Brdu ukazanja, rekao je da će taj znak biti vidljiv svima i da će biti poziv na obraćenje.
U razgovoru je ponovno naglasio da Gospa već 45 godina neumorno poziva na molitvu, post, obraćenje, mir i povratak Bogu, ističući kako čovječanstvo nikada nije toliko trebalo te poruke kao danas.
Cijeli razgovor dostupan je u "Popcastu by Darko Pavičić" na portalu Vjerujem, gdje Ivan Dragičević detaljnije govori o svom iskustvu ukazanja, Gospinim porukama i životu u Međugorju.
]]>Poznato je da Dalić nikada nije skrivao svoju vjeru. Često svjedoči kako mu molitva daje snagu u najtežim trenucima, a brojni reprezentativci prije utakmica zajedno mole i zahvaljuju Bogu. Nakon pobjede nad Ganom to je ponovno potvrdio i Nikola Vlašić riječima: "Držimo se zajedno i molimo skupa. Bog nam je jako bitan u životu."
U vremenu kada se vjera često gura u privatnost, hrvatska reprezentacija pokazuje da se istinske vrijednosti ne skrivaju. Križ koji će pratiti Vatrene zato nije tek lijepo izrađen predmet, nego znak da se uspjeh ne gradi samo na talentu i radu, nego i na poniznosti, zajedništvu i pouzdanju u Boga.
Bez obzira na konačan rezultat prvenstva, poruka koju šalju hrvatski reprezentativci već je pobijedila – da se ni na najvećoj svjetskoj pozornici ne treba sramiti Krista.
]]>U vremenu kada mnogi javno prešućuju svoju vjeru, hrvatski reprezentativci ponovno su pokazali da se ne srame svjedočiti ono što žive. Zajedništvo, obitelj i molitva, kako sami ističu, temelj su njihove snage i međusobnog povjerenja.
Ovo nije prvi put da hrvatska reprezentacija javno govori o Bogu. Izbornik i igrači godinama naglašavaju koliko im vjera znači u trenucima pritiska, pobjeda i poraza. Upravo zato njihove riječi imaju posebnu težinu – jer nisu izgovorene u crkvi, nego pred milijunima gledatelja nakon jedne od najvažnijih utakmica prvenstva.
Možda upravo zato hrvatska reprezentacija mnogima nije samo sportska momčad, nego i primjer da uspjeh može ići ruku pod ruku s poniznošću, zajedništvom i vjerom u Boga.
]]>U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.
Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.
Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
]]>"Neka joj Majka Marija usliši svaku molitvu, utješi je u svim brigama i ispuni njezino srce mirom", stoji u objavi koja se brzo počela dijeliti među vjernicima.
Ovakvi prizori, iako tihi i osobni, često snažno odjeknu među hodočasnicima jer svjedoče o vjeri koja se ne izražava velikim riječima, nego ustrajnošću, molitvom i osobnim zavjetom.
]]>U ono vrijeme: Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.«
Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ — i učini.«
Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.«
I reče Isus satniku: »Idi, neka ti bude kako si vjerovao!« I ozdravi sluga u taj čas. Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu. A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi — da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.
]]>Duhovni voditelj ove duhovne obnove je svećenik o. Andrew Mimer, glavni moderator pokreta Marijinih ratnika.
Ovi dani su vrijeme za produbljivanje osobnog odnosa s Bogom, životnog predanja svoga života Mariji - Majci Božjoj, vrijeme zajedničke molitve i euharistije, jačanja vjere kroz svjedočanstva i formaciju, gradnje bratskog zajedništva koje jača dok prolazite kroz svakodnevni život.
Neka plodovi duhovne obnove donesu blagoslov ne samo sudionicima, već i njihovim obiteljima, zajednicama i svima onima koje sretnu putem.
„Marijini ratnici“ – muškarčev put prema odgovornosti, vjeri i pobjedi. Preko Marije do Isusa.
Paula Tomić/medjugorje-info.com
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
]]>Dragi prijatelji, braćo i sestre!
Čovjek je tražitelj! Traži smisao. Traži ljubav. Traži oprost. Traži znak. On je svagda na putu traženja.
Što je to Međugorje?
Što to čini 45 godina putovanja posebnim, drugačijim i važnim? Neki kažu: ovo je Mjesto susreta/mjesto milosti/plodova/mjesto mira! Mjesto ljubavi koja ništa ne traži! Mjesto oprosta i novih početaka. Neki kažu: ovo je Mjesto Crkve gdje su i biskup i svećenik, i nevjernik i bosonogi patnik na putu traženja, svi na putu istine. Svi su tražitelji!
Za vjernike: ovo je mjesto obraćenja, ispovijedi, molitve i dubokih osobnih iskustava Boga. Međugorje pokazuje kako nije riječ o dokazima nego o pozivu. Pitanje svih pitanja je: hoće li se čovjek odazvati? Ako se odazove događa se Susret! Tako se ovdje često događa ono što u svakodnevici izmiče: tišina postaje glasnija od buke, pitanja jasnija od odgovora, a vjera je manje ideja, a više iskustvo.
Za nevjernike: to je mjesto nemogućega, čudnoga, mjesto pitanja. Da ljudi ne dolaze samo s vjerom, nego i sa sumnjama, radoznalostima, ranama, krizama. Na koncu “i vjera znači nositi u sebi pitanje!” (T. Merton). I sumnja traži istinu! Tome su svjedoci i tzv. “sveci tame” čiji životi su prolazili pitanja, nesigurnosti, pustinje i samoće. I to je dio susreta koji nemoguće čini mogućim, a nevjernika čini otvorenim milosti, te spremnim poći kamo ga ona povede!
Za svjedoke: Međugorje se može razumjeti i kao mjesto svjedočanstva onih koji životom dokazuju kako izgubljeni dođoše k sebi, brakovi obnoviše ljubav, ovisnici promijeniše život, neoprošteni oprostiše duboke rane, svećenici i redovnici iziđoše iz kriza i ovdje prestadoše biti ateisti.
Svi oni imaju nešto bitno zajedničko: vraćanje na izvore, na početke, na polazne postavke, na izvornu nevinost, čistoću, vjernost, na ljubav koja sve razumije i sve vjeruje. U tom traženju Međugorje je za mnoge mjesto čuda, a čudo se zove: POVRATAK! Povratak Bogu, sebi i drugima. Tako jednostavno mi kaza nedavno jedna osoba: “Međugorje: Ja sam ovdje doma!” Povratak doma, na izvore, na početke je duboki čin poniznosti. Poniznost razumije Božje zahvate! Samo poniznost to može učiniti. Oholima to nije dano!
Tražitelji
Tražimo jedno, a dobijemo ono što trebamo: tražimo zdravlje, a dobijemo smisao. O kako važno je tražiti! Tako kaza jedna majka za svoga sina: “Najveće čudo ne bijaše ozdravljenje moga sina. Najveće čudo je što nam je srce ozdravilo od straha.” Možda je upravo to “jaka priča”: kad čovjek ne dobije nužno ono što traži, ali dobije ono što mu je potrebno!
Bolesnici iskusiše ono što reče jedna mudra duša: “Tvoja bolest je takva da ti se svakim danom povećava srce!” Da, ljudi razumiju kako i negativna, teška iskustva mogu biti put do boljega, većega, ljepšega! Dobro nam to kaza psalmist: “Nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.” (Ps 69,33).
Da, tražitelji zaista dobivaju novo srce! Tražimo! Počmimo svi, kako nas i sam Papa pozva neki dan: “Svi možemo odvojiti, usred obveza svakodnevnog života, tihe trenutke u kojima možemo ući u tišinu pred Bogom, slušati njegov glas, povjeriti mu svoje radosti i brige, te s njim preispitati svoje živote.” (Papa Lav XIV., Angelus, nedjelja 21. lipnja 2026.)
Krist – središte svega
Ovdje se upoznaje i susreće Krist. Ako njega ne susrećemo, sve ostalo je suvišno! On je susret svih susreta! O kako dobro to svjedoči mladić, ovisnik o heroinu koji je došao ovdje ne toliko svojom voljom koliko nečijom molbom: gotovo prisilno, bez želje za promjenom. Tijekom klanjanja pred Presvetim, kako je kasnije pričao, osjetio je “kao da ga netko vidi do kraja, potpuno, svega i ipak ga voli”. Nakon toga je zaplakao, otišao na ispovijed i započeo dug put izlaska iz ovisnosti. Godinama kasnije svjedočio je da nije samo ostao čist, nego je pomagao drugima u rehabilitaciji.
I “Kraljica Mira, Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje”, (Nihil Obstat) nam priznaje važnost iskustva, plodova koje nitko ne može nijekati! (br. 3) U tom kontekstu dobro je čuti mudrost koja kaže: “Mogu se ne slagati s tobom, ali ne mogu se ne slagati s tvojim iskustvom!”
Papa Lav XIV. u svojoj prvoj enciklici: Magnifica Humanitas, o očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije također nam kaže: “Umjetne inteligencije ne prolaze kroz iskustva... niti imaju moralnu savjest.“ Tako „Inteligencija bez savjesti jest moć bez mudrosti.“ Da, zaista naš svijet je pun „pametnih idiota“ koji ne priznaju temeljnost ljudskog iskustva u kojima susret jest središnja točka života! Kako i sam Papa kaza u nedjeljnom Angelusu: “Nije moguće svjedočiti nešto što nismo osobno iskusili” (Angelus, Papa Lav XIV., nedjelja 21. lipnja 2026.)
Upitah jednu divnu osobu ovih dana: “Što je za tebe Međugorje?” Ona mi odgovori u jednoj rečenici: “Međugorje je moj put do Isusa.” Put do Isusa! Svatko ima svoj put. Sveta mjesta su samo milost pronalska puta do Isusa. Ako Krista imaš, sve imaš. Ako njega nemaš, sve što imaš, ništa nemaš! On je smisao, mudrost, istina, ljubav. On koji kaže: Važniji je čovjek nego zakon; Važnija je ljubav nego grubost; Važnije je praštanje nego mržnja, zavist i osveta.
Zato je u Medjugorju Križevac/brdo križa najveće brdo, najuzvišenije. On je na najuzvišenijem mjestu! Do njega je doći i najteže i najlakše. Takav je križ. Takav je Gospodin. Takva je ljubav!
Kana – Učinite što vam kaže!
Pozvani smo ponovno uzeti Evanđelje kako bismo razumjeli život. U njemu saznajemo koja je prava misija Blažene Djevice, naše Gospe, misija tako vidljiva u Kani Galilejskoj u vrijeme nevolje kada tiho kaže, kao da blago zapovijeda ono što odjekuje stoljećima: “Učinite sve što vam kaže!” To je ona! Uvijek na Njega upućuje. Pitamo se: što znači “učinite što vam kaže”? U evanđeljima “učiniti” ono što On kaže, znači: “Ljubi Boga svoga… i bližnjega svoga kao sebe.” (Mt 22,37-39) Ljubav je središte svega! I Evanđelja i svemira!
-To znači: “Idi i ne griješi više.” (Iv 8,11) Prekidaj s grijehom!
-To znači: “Uzmite i jedite… ovo je tijelo moje.” (Mt 26,26) On je to ozbiljno mislio! Pretvorba kruha i vina na oltaru za svrhu ima pretvorbu osoba oko oltara: iz sebičnih u darovatelje, iz bolesnih u zdrave, iz mrtvih u žive! Ne biti isti!
-To znači: “Opraštajte.” (Mt 18,22) I vama će biti tako. Vaša mjera praštanja i za vas vrijedi!
-To znači: “Tko hoće biti prvi, neka bude poslužitelj svima.” Veličina je u služenju i poniznosti!
-To znači: “Uzmi svoj križ i slijedi me. (Mt 16,24) Prihvati ono što je teško i što ne možeš promijeniti jer prihvaćanje uništava sve frustracije.
-To znači: Pođite po svem svijetu.” (Mt 28,19). Nemoj šutjeti. Iziđi vani. Budi jasan i svet.
-To znači: “Ne bojte se.” (Mt 10,26/28,10). Kad imate Krista, nemate strah!
Stoga dragi prijatelji, braćo i sestre, ponesimo njen poziv i njenu ljubav sa sobom doma, domu svome, kako bi život imao više ljubavi, a po ljubavi sav smisao. Samo po njoj ćemo znati što činiti i kako živjeti! Kaže Krist: “Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13, 35)
Ostavljam vas s pitanjem; kakvo je stanje vaše ljubavi? Ta, stanje ljubavi jest stanje duše!
Ova obljetnica neka bude naš polazak na put do nje i konačno do Njega. Samo tada razumjet ćemo puninu mira i veličinu beskonačnoga i veličinu smisla” - zaključio je svoju bogatu i misaonu propovjed fra Jozo Grbeš.
]]>