Mlada mama iz Ukrajine molila je Krunicu s papom Franjom

Među onima koji su sinoć bili u bazilici svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore) kako bi s zajedno s papom Franjom molili Krunicu za mir, bila je mlada mama, volonterka iz zajednice svete Sofije, ukrajinske crkve u Rimu.

„Nastojimo pomoći brojnim izbjeglicama koji stižu. U tomu je potrebna nježnost. Zajednička molitva ima svoju snagu. Nadamo se da će ju Kraljica mira poslušati i učiniti da nestane sâma ideja rata, koji nikako ne može biti pravedan“.

Oksana Boyko nije nikada mogla ni pomisliti da će zajedno sa svojom obitelji, s Papom moliti jednu deseticu krunice, u bazilici svete Marije Velike koja njoj mnogo znači, jer je tijekom studija u Rimu svakoga dana odlazila u baziliku na misu.

Neka ta molitva učini da rat nestane sa zemlje

Krunica koja se molila na kraju svibnja znak je nade za svijet koji trpi zbog sukoba u Ukrajini, i koji je duboko ranjen nasiljem brojnih ratova koji su još uvijek u tijeku.

Nakon što je položio cvjetni vijenac u podnožje Gospina kipa koji je želio Benedikt XV., papu Franju je u molitvi pratila skupina osoba povezanih sa žrtvama rata, skupina vojnih kapelana te jedna ukrajinska obitelj, Oksanina obitelj.

Ta 40-godišnja žena došla je u Rim 2008. godine iz Brodyja, gradića stotinjak kilometara udaljenoga od Lavova, kako bi studirala na Papinskom sveučilištu Angelicum, nakon završenoga studija ekonomije u svojoj zemlji gdje je nekoliko godina radila u jednoj državnoj ustanovi. U Ukrajini ima sestru koja je odmah nakon početka rata, s četvero djece uspjela pobjeći iz Kijeva, dok su roditelji odlučili ostati kod kuće.

Kada me don Marco, župnik Svete Sofije, zamolio da sudjelujem s Papom – kazala je Oksana u razgovoru za vaticannews.va – u početku sam se malo uplašila, mislila sam na svoje dvoje manje djece, pomalo nestašne i nemirne… Ali, razumijem važnost tog događaja. Rat bi trebao nestati sa zemlje i nikada ga se ne može smatrati pravednim.

Nadam se da će ta molitva pomoći da se iziđe iz tog okrutnog rata, kako bi nestao sâm pojam rata.

Zajednica svete Sofije, sjecište solidarnosti

Zajednica svete Sofije je uporište za Oksaninu obitelj, kao što to postaje za tisuće ljudi koji su pobjegli iz Ukrajine. U protekla je tri mjeseca, otkako je započeo rat, postala neka vrsta sjecišta solidarnosti. Doživljavamo stalnu pomoć mnogih ljudi – kazala je – Svatko čini ono što može. Devedeset dana sam ovdje i razvrstavam pomoć. Onda su počeli pristizati prvi izbjeglice.

Žao mi je što rabim tu riječ 'izbjeglice'; ne mogu povjerovati – rekla je Oksana te objasnila da ih ima na tisuće, svatko s vlastitim iskustvom, iako je zajednički nazivnik njihova egzodusa sukob. Ima onih koji su došli s djecom, a i brojnih obitelji koje su stigle također s ocem.

Ima pak obitelji bez djece, jer su već odrasla pa su ostala braniti svoje gradove. Sâma sam morala shvatiti što mogu učiniti za njih, osim davanja informacija ili hrane.

Trebalo je dati duboku potporu, ohrabriti ih. Govorila sam im: 'zovi nas, i kasno navečer, ako ti treba'. Sveta Sofija je postala komadić ukrajinske zemlje na rimskom tlu, kao i dio svijeta.

Urođena volja za činiti dobro

Najosjetljiviji vidik odnosi se na pristup; potrebna je, naime, nježnost s izbjeglicama, s onima koji su zbog bombi morali sve napustiti. Osim toga morali smo odmah shvatiti što im je potrebno. Neki su nam željeli ispričati cijeli svoj život, ali mi nismo imali vremena slušati – kazala je Oksana – Onda smo se organizirali s jednom našom psihologinjom, Ukrajinkom, koja je sada uvijek zatrpana razgovorima.

U ožujku je bilo 500 volontera koji su svakoga dana dolazili pomoći, uvijek različiti, svih boja kože. Ljudi su dolazili ovamo i pitali što mogu učiniti. Mi smo se jedva snalazili u toj situaciji. Danas želim zahvaliti svima. Izbjeglice su se bojali, bili su sumnjičavi. Ali, ono što me začudilo bilo je to da su izbjeglice, tjedan dana nakon dolaska već sami postajali volonteri. Bilo je to sijanje dobra koje je nakon nekoliko tjedana postajalo drugo dobro. Ono što sam uočila – istaknula je Oksana – jest to da u svakoj osobi postoji urođena volja za činiti dobro.

Jednostavna molitva čini čuda

Oksana priznaje da je bila potpuno zaokupljena tom obvezom, službom koja je oduzela vrijeme svakodnevne molitve, upravo molitve Krunice koju je njezina obitelj od samoga početka navikla moliti nekoliko puta tjedno. Ali služenje onima koji kucaju na vrata jest utjelovljenje te molitvene prošnje. Kada sam bila trudna sa svakim od svoje djece, svaki sam put kupila krunicu koju sam molila u trudnoći. Sada oni znaju da svatko ima svoju krunicu – kazala je te istaknula kako, unatoč ratu i opasnosti od bombardiranja, ukrajinski narod i dalje odlazi u svetišta, što je znak vrlo jake vjere. Jednostavna molitva čini čuda – istaknula je Oksana.

Označeno u