Polazeći od nominalne definicije, eutanazija se može definirati kao slatka, lagana ili bezbolna smrt, a korijen riječi pronalazi se u grčkoj riječi ευθανασια (euthanasia: ευ [dobro, sretno] + θανατος [smrt]).
Također, u hrvatskom jeziku eutanazija će biti prepoznata kao „čin namjernog prekidanja života bolesnika (u nas ilegalan) [izvesti eutanaziju]“. Tako se onda govori o aktivnoj eutanaziji - „aktivno sudjelovanje liječnika u bezbolnom prekidu života pacijenta dodavanjem smrtonosnih kemijskih sredstava“; dobrovoljnoj eutanaziji - „prekidanje života teških i neizlječivih bolesnika na njihov zahtjev radi oslobađanja od patnji“ te pasivnoj eutanaziji - „prepuštanje umiranju iz milosrđa, pri čemu liječnik uskraćuje lijekove, gasi aparate za održanje života i sl.“ (usp. Hrvatski jezični portal, pristupljeno 25. kolovoza 2025.).
Crkva će pak eutanaziju definirati kao „čin ili propust koji po svojoj naravi i svjesnoj namjeri donosi smrt, kako bi se na taj način uklonila svaka bol. Eutanazija se dakle nalazi u svjesnoj namjeri i u načinima postupanja koji se primjenjuju“ (Iura et bona, AAS 72 [1980], str. 542. - 552.).
Dakle, govoreći o eutanaziji, zapravo govorimo o prekidu života koji ne završava na naravan (prirodan) način, već se život prekida određenim izvanjskim djelovanjem.
Ljudski je život svet
Stoga, želimo li progovoriti i objasniti učenje Crkve o eutanaziji, nužno ulazimo i u pojam shvaćanja ljudskoga života, a za taj život Crkva jasno izriče svoj stav da je ljudski život svet
„zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2258).
Temelj učenja Crkve
Crkva prethodno izneseno učenje temelji na Božjem zakonu koji izričito i jasno kaže: „Ne ubij!“ (Izl 20,13) (Peta Božja zapovijed). Tako „Zakon koji zabranjuje čovjekovo ubojstvo općevažeći je: obvezuje sve i svakoga, uvijek i posvuda“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2261) i to samo zbog jedne činjenice: „Jer je čovjek na sliku Božju stvoren“ (Post 9,6).
Na žalost, prvi grijeh koji čovjek čini, a nakon što je odbio poslušnost Božjem glasu, odnosno nakon što je okrenuo leđa svome Stvoritelju, bilo je bratoubojstvo (Kajin ubija brata Abela, usp. Post 4). Dakle, poštovanje svoga vlastitoga života, ali i života drugoga, duboko ovisi o čovjekom odnosu prema Gospodinu, Kralju kojem sve živi i umire, i koji je, u konačnici, Gospodar života i Pobjednik nad smrću.
Tako će onda i sam Gospodin u svom glasovitom govoru na gori (usp. Mt 5) podsjetiti na zapovijed: „Ne ubij“, ali će još k tome i dodati „zabranu srdžbe, mržnje, osvete“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2262). Iznoseći dalje učenje o poštovanju ljudskog života, Katekizam Katoličke Crkve, osim što će progovoriti o zakonitoj obrani, hotimičnom ubojstvu čovjeka, pobačaju i samoubojstvu, progovorit će i o eutanaziji.
Stoga ćemo se u nastavku teksta, osim što ćemo se upoznati sa učenjem o eutanaziji koje je izneseno u „Katekizmu“, upoznat ćemo se i sa drugim važnijim dokumentima Crkve koji govore o ovoj aktualnoj temi.
Prvi spomen eutanazije u učiteljstvu Crkve
Uvijek polazeći od Svetoga pisma, dakle od Božje riječi, Crkva tijekom cijele povijesti (i danas!) štiti i brani život od njegova početka do kraja, odnosno još preciznije, od njegova začeća pa sve do prirodne smrti.
No, po prvi puta izričito o temi eutanazije Crkva progovara u vremenu strahota i grozota Drugog svjetskog rata. U tom kontekstu (nacizam) javila se i ideja (koja se, na žalost, i provodila) da se „terminalno bolesnim pacijentima može odobriti ubojstvo iz milosrđa“ (Berlin, 1. rujna 1939.) (tzv. Aktion T4).
U tom vidu tadašnjoj Kongregaciji svetog oficija bilo je postavljeno pitanje: „Je li dozvoljeno po odredbi javne vlasti izravno ubiti one koji, premda nisu počinili nikakav zločin koji bi zaslužio smrt, ipak zbog fizičkih ili psihičkih nedostataka više ne mogu koristiti naciji, nego se, štoviše, smatra da je opterećuju i smetaju njezinoj snazi i čvrstoći?“
Odgovor je bio vrlo kratak i jasan te potvrđen od strane pape Pija XII.: „Negative, cum sit iuri naturali ac divino positivo contrarium“ - „Niječno, jer je protivno naravnom i božanskom pozitivnom pravu“ (usp. AAS 32 (1940), str. 553.; DH 3790).
Izjava o eutanaziji „Iura et bona“
Sljedeći dokument kojega želimo ovdje istaknuti, a koji se nalazi i u temelju učenja izraženog u Katekizmu Katoličke Crkve, već je spomenuta izjava Kongregacije za nauk vjere „Iura et bona“ od 5. svibnja 1980., a potpisana je strane kardinala Franje Šepera, prefekta Kongregacije.
Polazeći od tvrdnje da „prava i dobra koja pripadaju ljudskoj osobi imaju veliko značenje u pitanjima koja zaokupljaju ljude našega vremena“ te od učenja koje je istaknuto u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (br. 27):
„Osim toga, što god se protivi samom životu, kao što su svakovrsna umorstva, genocidi, pobačaj, eutanazija te također svojevoljno samoubojstvo; sve što nanosi nasilje nepovredivosti ljudske osobe (…) - sve to i drugo tome slično zasigurno su sramotna djela. I dok truju ljudsku civilizaciju, ta djela u najvećoj mjeri proturječe Stvoriteljevoj časti te više kaljanju one koji se tako ponašaju negoli one koji tu nepravdu trpe“,
spomenuta „Izjava“, nakon što će progovoriti o vrijednosti ljudskog života i eutanaziji, dotiče i teme značenja boli, uporabe sredstava protiv boli te potrebnoj razmjernosti u primjeni terapeutskih sredstava.
U „Izjavi“ (usp. DH 4661 - 4662) se ističe da:
„ponovno treba čvrsto izjaviti, da se nikome, ni na koji način ne može dopustiti da se nevino ljudsko biće ubije, bio to zametak ili embrij, bilo dijete ili odrasli ili starac, bilo zahvaćen neizlječivom bolešću, bilo da se nalazi na samrti. Zbog toga nitko ne smije tražiti takav smrtonosan čin za sebe, ili za drugoga tko je povjeren njegovoj odgovornosti, štoviše ne smije na njega niti pristati, niti izričito niti uključno. I niti jedna vlast ga ne može zakonito narediti ili dozvoliti. Radi se naime o povredi božanskog zakona, o povredi dostojanstva ljudske osobe, o zločinu protiv života, o zlodjelu protiv ljudskog roda.“
„Molbe teških bolesnika, koji katkada zazivaju smrt, ne treba baš shvaćati kao da one znače zahtjev za pravu eutanaziju; naime, gotovo se uvijek radi o zazivima za pomoći i ljubavi, punima straha. Ono što bolesnik, osim liječničke skrbi, treba su: ljubav, žarki osjećaj duše, ljudski i nadnaravni, koji mu mogu i moraju pružiti svi bližnji, roditelji i djeca, liječnici i liječnički pomoćnici.“
Zaključno, u „Izjavi“ se naglašava da
„pravila sadržana u ovoj Izjavi proizlaze iz duboke želje da se čovjeku pomogne, u skladu s naumom Stvoritelja. Ako se s jedne strane život treba smatrati Božjim darom, s druge strane smrt se ne može izbjeći; stoga je potrebno da, ne požurujući smrt ni na koji način, znamo prihvatiti njezin čas, potpuno svjesni svoje odgovornosti i u punom dostojanstvu. Smrt, naime, označava kraj ovozemaljskog života, ali istodobno otvara vrata prema životu vječnome. (…) Što se tiče zdravstvenih djelatnika, oni ne smiju propustiti uložiti sve svoje znanje i stručnost za dobrobit bolesnih i umirućih; ipak, neka ne zaborave da im je potrebno još jedno, još potrebnije utješno sredstvo - a to je beskrajna dobrota i žarka ljubav. Ovakva služba ljudima zapravo je služba samome Kristu Gospodinu, koji je rekao: ′Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste′ (Mt 25, 40).“
„Katekizam Katoličke Crkve“ o eutanaziji
U „Katekizmu“ se na najjasniji način očituje učenje izneseno u Dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Dei verbum, da sve ovo što Crkva uči danas počiva na dva temelja - Svetom pismu i svetoj predaji (usp. br. 9 - 10):
„Oboje se, naime, proistječući iz istoga božanskog izvora, na neki način stapa u jedno i teži istom cilju (…) Zbog toga oboje valja primati i častiti jednakim osjećajem zahvalnosti i poštovanja.“
Tako, gradeći na temelju Božje riječi (Svetog pisma) i svete tradicije (apostolski i crkveni oci, papinski i drugi dokumenti Crkve, kao npr. vezano uz temu, deklaracija „Iura et bona“), Crkva uči da je eutanazija moralno neprihvatljiva (br. 2277) te naglašava:
„Oni kojih je život onemoćao ili oslabio zahtijevaju posebno poštovanje. Bolesne i osobe s posebnim potrebama treba potpomagati da bi mogle živjeti koliko je moguće normalno“ (br. 2276).
„Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama s posebnim potrebama, bolesnima ili umirućima. Eutanazija je moralno neprihvatljiva.
Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Pogreška u procjeni, u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti“ (br. 2277).
„Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih može biti zakonit. U tom je slučaju riječ o odustajanju od ′terapeutske upornosti′. Time se ne želi izazvati smrt; prihvaća se činjenica da je nije moguće spriječiti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštujući razumnu volju i bolesnikov zakoniti probitak“ (br. 2278).
„I onda kad se smatra da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno je liječenje (olakšanje boli) povlašten oblik nesebične ljubavi. Zbog toga ga treba poticati“ (br. 2279).
Dakle, „hotimična [namjerna, op.] eutanazija, na koji god način i iz koje god pobude, predstavlja ubojstvo čovjeka. Teško je protivna dostojanstvu ljudske osobe i štovanju Boga živoga, njezina Stvoritelja“ (br. 2324).
„Evangelium vitae“
Ivan Pavao II. godine 1995. izdao je encikliku „Evangelium vitae“ (Zagreb, 1995.) u kojoj progovara o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života kroz četiri poglavlja: o sadašnjim prijetnjama ljudskom životu, o kršćanskoj pouci o životu, o svetom Božjem zakonu te o novoj kulturi života.
O drami eutanazije Papa će progovoriti u trećem poglavlju (str. 115. - 122.) i predstavlja ju kao sredstvo kojim se može zagospodariti nad smrću i koje se na osobit način očituje u društvima blagostanja „koje karakterizira mentalitet učinkovitosti što pričinja previše teškim i nepodnošljivim sve veći broj starih i oslabljenih osoba“ (br. 64). Izbor pak „eutanazije postaje još teži kada se preokreće u ubojstvo koje drugi izvršavaju nad nekom osobom koja eutanaziju nije ni na koji način tražila i koja nikada nije na nju dala pristanak. Dostiže se tako vrhunac samovolje i nepravde kad neki liječnici ili zakonodavci prisvajaju sebi vlast odlučivanja tko mora živjeti a tko umrijeti“ (br. 66).
No, kako onda podnijeti patnju i bol? „Tko živi svoju patnju u Gospodinu, potpunije se suobličava njemu (usp. Fil 3,10; 1 Pt 2,21) i prisno se pridružuje njegovu otkupiteljskom djelu na korist Crkve i čovječanstva“ (br. 67).
„Samaritanus bonus“
Naslov je to Pisma Kongregacije za nauk vjere od 22. rujna 2020. u kojem se na sustavan i cjelovit način iznosi dosadašnje i sadašnje učenje Crkve o skrbi za osobe u kritičnim i završnim fazama života.
Nakon što se u prva četiri poglavlja ponovno naglašava svetost života, u petom i završnom poglavlju iznosi se učenje Crkve o eutanaziji za koju se još jednom potvrđuje da je grijeh protiv ljudskog života jer namjerno izaziva smrt nevine osobe s ciljem uklanjanja boli, teško se krši Božji zakon jer se radi o namjernom i moralno neprihvatljivom ubijanju ljudske osobe.
To učenje, osim što se temelji na naravnom zakonu, potvrđeno je Božjom objavom, svetom predajom i redovitim i općim Učiteljstvom. Na taj način, naravno da je sudjelovanje u eutanaziji težak grijeh protiv ljudskog života te tako ni jedna vlast nema pravo preporučiti ili dopustiti takav čin. Stoga „oni koji odobravaju zakone o eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu postaju suučesnici teškog grijeha koji će drugi izvršiti. Također su krivi za skandal jer takvim zakonima doprinose iskrivljavanju savjesti, čak i među vjernicima.“
Uz to, u Pismu se još jednom naglašava da se čovjek ne smije promatrati po „učinkovitosti“ te je pozvan u patnji i boli otkriti njihov dublji smisao jer „kršćanin zna da zemaljski život nije najviša vrijednost. Konačna sreća je na nebu. Stoga kršćanin neće očekivati da će se fizički život nastaviti kada je smrt očito blizu. Kršćanin mora pomoći umirućima da se oslobode očaja i da polažu nadu u Boga.“
Oni pak koji „skrbe za osobe s kroničnim bolestima ili u terminalnim fazama života moraju znati ′ostati′ - bdjeti uz one koji trpe tjeskobu smrti, ′tješiti′ ih, biti s njima u njihovoj samoći, pružiti prisutnost koja može uliti nadu. Po vjeri i ljubavi, izraženima u dubini duše, njegovatelj može doživjeti bol drugoga, otvoriti se osobnom odnosu s nemoćnom osobom, odnosu koji širi horizonte života izvan smrti, i tako postati prisutnost ispunjena nadom.“
„Da poziv na ljubav i brigu za drugoga donosi nagradu vječnosti, jasno pokazuje sam Gospodin života u prispodobi o posljednjem sudu: „Primite u baštinu Kraljevstvo... jer bijah bolestan i pohodiste me.” Kad smo to učinili, Gospodine?
„Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”
(usp. Mt 25, 31-46)“, zaključuje Pismo.
„Dignitas infinita“
Samo četiri godine nakon prethodnog dokumenta, Dikasterij za nauk vjere objavio je deklaraciju o ljudskom dostojanstvu koje je „ neizmjerno, neotuđivo utemeljeno u samom biću, pripada svakoj ljudskoj osobi, nadilazi svaku okolnost, bez obzira u kakvom se stanju ili situaciji osoba nalazi“ (br. 1).
U četvrtom dijelu ove Deklaracije progovara se o nekim „ozbiljnim povredama ljudskog dostojanstva“ (br. 33 - 62), a među tim povredama progovara se i o eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu (br. 51 - 52) te izražava žaljenje kako se:
„…zakoni koji priznaju mogućnost eutanazije ili potpomognutog samoubojstva ponekad nazivaju zakonima o „dostojanstvenoj smrti“. Ideja da su eutanazija ili potpomognuto samoubojstvo u skladu s poštovanjem ljudskog dostojanstva vrlo je raširena. Suočeni s ovom činjenicom, potrebno je snažno ponoviti da patnja ne uzrokuje gubitak dostojanstva bolesnika koje mu je vlastito i neotuđivo, već može postati prilika i za jačanje veza međusobne pripadnosti, ali i za jačanje svijesti o dragocjenosti svake osobe za cijelo čovječanstvo. (…) Život je pravo, a ne smrt, koja se mora prihvatiti, a ne da se njome upravlja. A ovo se etičko načelo tiče svih, ne samo kršćana ili vjernika. Kao što je već spomenuto, dostojanstvo svakoga, ma kako netko bio slab ili u patnji, podrazumijeva da svi imaju dostojanstvo.“
Hrvatska biskupska konferencija
Biskupi su tijekom homilija, u govorima, pismima i izjavama, a polazeći uvijek od Svetoga pisma i Učiteljstva Crkve, nebrojeno puta isticali važnost poštovanja života od začeća do naravne smrti.
Na poseban način ta tema (a onda i tema eutanazije) dolazila bi do izražaja u porukama Vijeća HBK za život i obitelj prigodom Dana života (prva nedjelja u veljači) ili pak na različitim kolokvijima. Tako je jedan od njih održan 24. siječnja 2020. u povodu Dana života s temom o eutanaziji i palijativnoj skrbi. Njime se željelo skrenuti pozornost na problem eutanazije i ukazati na činjenicu da je upravo sustavna i organizirana palijativna skrb najsnažniji argument protiv eutanazije:
„Oko umirućega moramo stvoriti i osnažiti tu višeslojnu ljusku koja će ga zaštiti i prigrliti, osigurati mu osjećaj pripadnosti i ostvarenosti, a ne da mu se javlja osjećaj viška, odbačenosti ili otuđenosti. Time se, zapravo, smanjuje i njegov osjećaj patnje, a osnažuje se osjećaj smisla“, naglasio je doc. prim. dr. sc. Tomislav Franić u svom predavanju „Psihičko stanje osobe i njezinih bližnjih pri donošenju odluka o kraju života“.
Zagrebački nadbiskupi o eutanaziji
Kako smo i prethodno mogli vidjeti, počeci razvitka teme eutanazije sežu u 1940-te godine 20. stoljeća, a upravo u tom kontekstu službu zagrebačkog nadbiskupa obnaša Alojzije Stepinac. Iako ne progovara konkretno o eutanaziji, nebrojeno je puta u svojim homilijama ili okružnicama govorio o poštovanju života od začeća do naravne smrti. To se pak na poseban način očituje u njegovom okružnom pismu od 10. siječnja 1940., u kojem, govoreći protiv pobačaja, ističe i činjenicu da:
„hotimična ubojstvo nevinog čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grešno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepa težnja za stjecanjem.“
Kardinala Alojzija Stepinca naslijedio je kardinal Franjo Šeper, a dok je obnašao službu prefekta Kongregacije za nauk vjere, Kongregacija je objavila izjavu o eutanaziji „Iura et bona“ o kojoj je već prethodno bilo riječi.
Zatim o eutanaziji piše i kardinal Franjo Kuharić. U jednom razmišljanju o eutanaziji („Zakon života i slobode“, Zagreb, 2001., str. 114. -115) naglašava:
„U sadržaju pete Božje zapovijedi nalazimo dvije teške povrede protiv ljudskoga života: to su eutanazija i samoubojstvo. Kad se Božja brana oko čovjekova dostojanstva provali, poplava postaje smrtonosna. Ta poplava odnosi milijune nerođenih života, ali prijeti i starima i bolesnima; mogu biti ugroženi i oni koji su retardirani rođeni kao i oni koji su nesposobni za produktivni život. Ni eutanazija ni samoubojstvo ne mogu izići iz kruga Božje zapovijedi: Ne ubij! Eutanazija je pohrvaćena grčka riječ: euthanasis, dakle starom, nemoćnom ili neizlječivom bolesniku skratiti život neposrednim ubojstvom. Ako bi se eutanazija prihvatila kao dopuštena metoda da se skrate patnje ili nekoristan život, to bi širom otvorilo vrata ubojstvima svake vrste. (…) Kršćanski vjernici znaju da patnja, uključena u Kristovu otkupiteljsku patnju i smrt na križu, postaje vrhunski čin ljubavi za svoje spasenje i za spasenje drugih. Mi katolici znamo također da najveće smirenje u patnjama daje Bog po svetim sakramentima. Koliki su teški bolesnici nakon dobro obavljene svete ispovijedi, primanja svete pričesti i bolesničkoga pomazanja osjetili takav mir duše da je patnja izgubila svoju oštrinu. Nažalost, ta se Božja sredstva tako često zanemaruju ili čak odbacuju...“
Kao i njihovi prethodnici, tako i kardinal Josip Bozanić i mons. Dražen Kutleša ne zaobilaze ovu temu.
Tako će kardinal Bozanić u svom pastirskom pismu „Da život imaju“ od 3. prosinca 2000. (usp. SVZN 5/2000, str. 157-158), uz teme pobačaja, ovisnosti, samoubojstava progovoriti i o eutanaziji:
„Od vremena do vremena rasprava o eutanaziji ponovno se razbuktava. Prizivi za eutanazijom dolaze navodno, iz humanih motiva, a iz nehumanog okružja umiranja: bilo zbog teških boli, tjelesnih i duševnih, bilo zbog pretjeranog tehniziranog pristupa medicine. (…)
Eutanazija je - to je najmanje što se može reći - dvojbena afirmacija navodnog humanizma, a sigurno je očita negacija svakog humanizma. Eutanazija kao dio programirane kulture smrti, nasilje nad životom, ponižava čovjeka u njegovom završnom stadiju života i utječe na njegovu vječnost, jer skraćuje vrijeme koje Bog daje čovjeku za sazrijevanje, pa makar i kroz patnju.
Hrvatski zakon ne poznaje eutanaziju po imenu, ali govori o usmrćenju na zahtjev, predviđajući ozbiljnu kaznu zatvora. Eutanazija kao pomoć pri umiranju ili pospješivanje umiranja na zahtjev u hrvatskom se zakonodavstvu, s pravom, smatra ubojstvom čovjeka te je ubrojena u poglavlje o kaznenim djelima protiv života i tijela".
Umjesto zaključka, na kraju ovog prikaza donosimo riječi mons. Kutleša iz njegove čestitke za Uskrs 2024. u kojoj će progovoriti o eutanaziji, a u kontekstu govora o beznađu našega vremena:
„Zajednički nazivnik tehnološkoga napretka sve opravdava i podnosi. Nekoć nepojmljive stvarnosti, poput prava na usmrćivanje nerođene djece i na eutanaziju, postaju naša realnost jer je način razmišljanja modernoga čovjeka lišen temeljnih postavaka objektivne istine, a savjesti su uspavane. Tomu je, kako se ne bez razloga opaža, pridonijelo i 'teološko nijansiranje Istine u nejasne apstrakcije, koje započinju stvaranjem moralne pomutnje, a završavaju pretpostavkama mnogih kako istina nije primjenjiva na praktičnu stvarnost'.“
vlč. Tomislav Hačko
Izvor: zg-nadbiskupija
