Izvanredno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije (HBK) održano je u utorak 20. siječnja u sjedištu HBK-a u Zagrebu, pod predsjedanjem predsjednika HBK-a zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše.
Biskupi su na zasjedanju, između ostalog, dali pozitivno mišljenje o prikladnosti pokretanja postupka beatifikacije i kanonizacije svećenika Martina Bubnja te skupine od 15 svećenika i pet vjernika laika, koji su u teškim povijesnim okolnostima podnijeli mučeništvo kao svjedoci vjere od strane komunističkog režima.
Martin Bubanj bio je svećenik i prvi župnik na Sušaku kojeg su 1945. bez suđenja ubili partizani, a njegovo tijelo bacili u jamu Bezdan u Kostreni. Procjene govore kako je u jamu ubačeno od nekoliko stotina do čak 1500 ljudi, piše Bitno net.
Rođen 12. studenog 1898. u Malom Dolu kod Križišća, Martin je za svećenika zaređen 1921. Bio je prohrvatski orijentiran te jedan od predvodnika Katoličkog pokreta na Sušaku (danas dio Rijeke). U ožujku 1936. imenovan je župnikom na Trsatu, a nakon što je župa razdijeljena postao je prvim župnikom novoosnovane sušačke župe sv. Ćirila i Metoda.
Kako piše na stranicama Riječke nadbiskupije, nakon ulaska partizana na Sušak, 21. travnja 1945., župnik Bubanj uhićen je među prvima. S ostalim uhićenicima odveden je u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana te strijeljan i bačen u jamu Bezdan bez sudskog procesa. Vojni sud u Ogulinu tek će u svibnju, nakon njegova pogubljenja, podići optužnicu koju je sastavio izvjesni Benedetti.
U toj se optužnici navodi, među ostalim, da je bio pristalica Pavelićeve NDH, ali dalje nastavlja da “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga “bio je vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad”, piše u optužnici Martinu Bubnju.
Župnik Bubanj predosjećao je svoju smrt. To se može iščitati iz oproštajnog pisma kojega je napisao svojim roditeljima 11. travnja 1945., otprilike dva tjedna prije svoje mučeničke smrti:
„Dragi roditelji!
Ne znam ča će biti s menom ću kamo poći ili uopće neću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam načinio nikome, svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomogao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda, da pomognem ljudima. Pa ipak čujem, da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd.
Ako ostanem i poginem, znajte, da je to zato što sam katolički svećenik, koji sam propovijedao i branio svoju vjeru, koji nisam bio svećenik samo zato da misim i pobiram novce, nego kad je trebalo ustati na obranu vjere, ustao sam neustrašivo. Drugo zato, što sam se uvijek osjećao Hrvatom, i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod, i pomagao tome narodu, kolikogod mije to bilo moguće.
Naškodio nisam nikome, zla nisam učinio nikome, radio sam samo za svoju vjeru i svoj narod. Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni, da sam zavrijedio poginuti za Boga i vjeru.
Ako se odlučim za put, vratit ću se kada se prilike umire. Može to biti i brzo, a može trajati i dulje vremena. Samo Bog znade. Molite se Boga za mene, samo On će me čuvati.
Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.
Sušak, dne 11. travnja 1945.“
Prošle godine Riječka je nadbiskupija molitvom kod jame Bezdan obilježila 80. obljetnicu njegova stradanja. Godine 1995. postavljena mu je spomen-ploča u atriju crkve Presvetog Srca Isusova na Sušaku.
