Napomena urednika: Nadbiskup Carlo Maria Viganò uputio je svoj najuzbudljiviji poziv do sada za potpunu obnovu tradicionalnog rimskog obreda. On dijeli svoje osobno iskustvo liturgijske revolucije. Prenosi davno zaboravljena sjećanja na mladost u kojoj ga je odgajao stari obrednik. Ipak, na početku njegovog svećeništva revolucionari su ga zamijenili onim što on naziva "krivotvorenim ritualom". Prenosi da ga je potreba da se skrije - zbog prijetnji njegovom životu nakon njegova zviždačkog svjedočanstva o bivšem kardinalu Theodoru McCarricku - navela da otkrije staru misu. On pripovijeda o velikoj preobrazbi koju je ovo otkriće izvršilo u njegovoj svećeničkoj duši.
Bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama priznaje da "tupi rimski liturgičar, prelat sa svojim krojenim klerikalnim odijelom i svojim prsnim križem u džepu, savjetnik rimske kongregacije s najnovijim primjerkom Concilium ili Civiltà Cattolica" ne vidi Staru misu onakvu kakva ona jest: "čedni zanos ljubavi prema svojoj voljenoj... radost da se izgubi u njezinim očima." No govori drugim klericima koji "s minimalnim unutarnjim životom pristupaju drevnoj misi, bez obzira na to jesu li ju ikada prije poznavali ili otkrili po prvi put" i priznaje da su takvi svećenici "duboko dirnuti sabranim veličanstvom obreda", koji papa Franjo pokušava iskorijeniti. Ovim klericima dobre volje upućuje sljedeće lijepo objašnjenje intrinzične moći starog rimskog obreda:
"Ono što želim da moja braća u episkopatu i svećeništvu shvate je da je ta misa intrinzično božanska, jer se sveto shvaća na dublji način: osoba je doslovno uznesena na nebo, u prisutnost Presvetog Trojstva i nebeskog suda, daleko od buke svijeta. To je ljubavna pjesma, u kojoj ponavljanje znakova, štovanja i svetih riječi ni na koji način nije beskorisno, kao što se majka nikad ne umara ljubeći sina ili nevjesta ne umara govoreći: „Volim te.” svome mužu. Tamo je sve zaboravljeno, jer sve što se u njoj govori i pjeva vječno je, sve geste koje se tamo izvode trajne su, izvan povijesti, a ipak uronjene u kontinuum koji spaja posljednju večeru, kalvariju i oltar na kojem se misa slavi."
Nasuprot tome, on opisuje rituale stvorene pod Pavlom VI:
"Ako pogledam stol versus populum (prema puku), vidim tamo luteranski oltar ili protestantski stol; ako čitam riječi ustanove posljednje večere u obliku pripovijedanja, čujem modifikacije Cranmerove opće knjige molitvi i Calvinovu službu; ako pogledam kroz reformirani kalendar, otkrijem da su uklonjeni isti sveci koji su anulirali krivovjernike pseudo-reforme. A isto vrijedi i za pjesme koje bi užasnule Engleza ili Nijemca katolika: slušanje hvalospjeva onih koji su ubili naše svećenike i gazili Presveti Sakrament u preziru zbog 'papističkog praznovjerja' pjevani pod svodovima crkve trebali bi nas natjerati razumjeti ponor koji postoji između katoličke mise i njezine koncilske krivotvorine."
Zatim postavlja izazov svojim kolegama biskupima i svećenicima: "Želio bih da se moja subraća usude učiniti nezamislivo." On ih potiče da uđu u drevni obred, ne iz pukih estetskih ili legalističkih razloga (jer nije ukinut), nego "radije sa strahopoštovanjem s kojim je Mojsije pristupio gorućem grmu: znajući da svatko od nas, nakon što siđe s oltara nakon Posljednjeg Evanđelja, na neki način se iznutra preobražava jer je tamo susreo Svetinju nad Svetinjama." Priznaje veliku patnju i progon dobrih svećenika koji već postoje i nagovještava da shvaća da ih strah od još većeg progona može odvratiti od prave mise. Međutim, podsjeća ih da je "sveta tridentska misa jedino sidro spasenja katoličkog svećenstva". On pita takve dobre svećenike koji se boje odmazde od nadređenih: "Želite li ugoditi Bogu ili onome koji vas udaljava od Njega?" Potiče ih da "otkriju što znači slaviti svetu žrtvu ne kao patetični 'predsjedatelji skupštine', nego kao 'sluge Kristove i upravitelje tajna Božjih' (1 Kor 4,1)."
Završava ohrabrujući biskupe i svećenike da "[uzmu] Misal, zatraže pomoć od prijatelja svećenika i popnu se na goru Preobraženja". Uvjerava ih da kad se jednom popnu na Svetu goru više se neće htjeti vratiti.
Hvala Vam, nadbiskupe Viganò, što ste još jednom bili pravi pastir, ovaj put kolegama biskupima i svećenicima. Hvala Vam što ste ih doveli natrag "ad altare Dei". — Brian M. McCall, glavni urednik
DILECTA MEA (Voljeni moji)
Vi koji si dopuštate zabraniti svetu apostolsku misu, jeste li je ikada slavili? Vi koji ste s visine svoje liturgijske katedre razdragani "starom misom", jeste li ikada meditirali na njezinim molitvama, obredima i drevnim i svetim gestama? Pitao sam se to mnogo puta u proteklih nekoliko godina: jer sam i sam, iako sam poznavao ovu misu od malih nogu; iako sam ju naučio služiti i odgovarati služitelju još kao mali, dok sam još nosio dječačke hlačice, skoro sam ju zaboravio i izgubio. Introibo ad altare Dei (Pristupit ću k Božjem žrtveniku). Klečeći zimi na ledenim stubama oltara, prije polaska u školu. Znojeći se u vrućim ljetnim danima pod svojim mistrantskim ruhom. Zaboravio sam tu misu, iako je to bila misa moga svećeničkog ređenja 24. ožujka 1968: doba u kojem su se već mogli uočiti znakovi revolucije koja će ubrzo nakon toga Crkvi oduzeti njezino najdragocjenije blago, nametnuvši krivotvoreni ritual umjesto njega.
Pa, ta misa koju je koncilska reforma ukinula i zabranila u mojim prvim godinama svećeništva ostala je kao daleka uspomena, poput osmijeha voljene osobe, pogleda nestalog rođaka, zvuka nedjelje sa svojim crkvenim zvonima, njenim prijateljskim glasovima. Ali to je bilo nešto što je imalo veze s nostalgijom, mladošću, entuzijazmom doba u kojem su crkvena opredjeljenja tek dolazila, u kojem su svi željeli vjerovati da se svijet može oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata i opasnosti od komunizma s obnovljenim duhovnim zamahom. Željeli smo misliti da bi ekonomsko blagostanje nekako moglo biti popraćeno moralnim i vjerskim preporodom naše nacije [Italije]. Unatoč revoluciji 1968., okupaciji, terorizmu, Crvenim brigadama i krizi Bliskog istoka. Tako se, usred tisuću crkvenih i diplomatskih obveza, u mom sjećanju iskristaliziralo sjećanje na nešto što je zapravo ostalo nerazrješeno, što je desetljećima "trenutno" bilo po strani. Nešto što je strpljivo čekalo, s popustljivošću koju samo Bog koristi prema nama.
Moja odluka da prokažem skandale američkih prelata i Rimske kurije bila je prigoda koja me je navela da razmislim, pod drugim svjetlom, ne samo svoju ulogu nadbiskupa i apostolskog nuncija, nego i dušu tog svećeništva koje prvo služi u Vatikanu, a zatim u Sjedinjenim Državama, na neki je način ostala nepotpuna: više zbog u vezi toga da sam ja svećenik nego zbog službe. A ono što do tada još nisam shvatio postalo mi je jasno zbog jedne naizgled neočekivane okolnosti, kada se činilo da je moja osobna sigurnost ugrožena i da sam, protiv svoje volje, morao živjeti gotovo u skrovitosti, daleko od palača kurije. Tada me ta blagoslovljena segregacija, koju danas smatram svojevrsnim samostanskim izborom, dovela do ponovnog otkrivanja Svete Tridentske Mise. Dobro se sjećam dana kada sam umjesto misnice odjenuo tradicionalno ruho s ambrozijanskim humeralnim velom i manipulom. Sjećam se straha koji sam osjećao izgovarajući, nakon gotovo pedeset godina, one molitve Misala koje su ponovno izlazile iz mojih usta kao da sam ih malo prije izgovorio. Confitemini Domino, quoniam bonus, umjesto psalma Judica me, Deus rimskog obreda. Munda cor meum ac labia mea. Te riječi više nisu bile riječi ministranta ili mladog sjemeništarca, nego riječi služitelja, mene koji sam još jednom, usudio bih se reći, prvi put služio Misu pred Presvetim Trojstvom. Jer iako je istina da je svećenik osoba koja živi bitno za druge – za Boga i za bližnjega – jednako je točno da ako nema svijest o vlastitom identitetu i nije njegovao vlastitu svetost, da je njegov apostolat sterilan kao cimbal koji zveči.
Znam dobro da ta razmišljanja mogu ostaviti ravnodušnima one koji nikada nisu imali milost slaviti misu svih vremena, ili čak izazvati superiornost. Ali isto se događa, zamišljam, za one koji se nikada nisu zaljubili i koji ne razumiju entuzijazam i čedan izraz voljenog prema svojoj voljenoj, ili za one koji ne poznaju radost izgubiti se u njezinim očima. Tupi rimski liturgičar, prelat sa svojim krojenim klerikalnim odijelom i svojim prsnim križem u džepu, savjetnik rimske kongregacije s najnovijim primjerkom Concilium ili Civiltà Cattolica na vidnom mjestu, gleda misu svetog Pija V. očima entomologa (znanost koja proučava kukce), proučavajući baš kao što prirodoslovac promatra vene lista ili krila leptira. Doista, ponekad se pitam ne rade li to sterilnošću patologa koji skalpelom reže živo tijelo. Ali ako svećenik s minimalnim unutarnjim životom pristupi drevnoj misi, bez obzira na to je li ju ikada prije poznavao ili je otkriva po prvi put, duboko je dirnut sabranim veličanstvom obreda, kao da je zakoračio izvan vremena i ušao u vječnost Božju.
Ono što želim da moja braća u episkopatu i svećeništvu shvate je da je ta misa intrinzično božanska, jer se sveto shvaća na unutarnji način: doslovno je uznesen na nebo, u prisutnost Presvetog Trojstva i nebeskog sud, daleko od buke svijeta. To je ljubavna pjesma, u kojoj ponavljanje znakova, poštovanja i svetih riječi ni na koji način nije beskorisno, kao što se majka nikad ne umara ljubeći sina ili nevjesta ne umara reći: "Volim te" svome mužu. Tamo je sve zaboravljeno, jer sve što se u njemu govori i pjeva vječno je, sve geste koje se tamo izvode trajne su, izvan povijesti, a ipak uronjene u kontinuum koji spaja posljednju večeru, kalvariju i oltar na kojem se misa slavi. Služitelj se ne obraća okupljenima s brigom da bude razumljiv, ljubazan ili ažuran; nego se obraća Bogu: a pred Bogom postoji samo osjećaj beskrajne zahvalnosti za privilegiju da sa sobom mogu ponijeti molitve kršćanskog naroda, radosti i tuge tolikih duša, grijehe i nedostatke onih koje mole oprost i milosrđe, zahvalnost za primljene milosti i glas za naše drage pokojnike. Čovjek je sam, a istovremeno se osjeća intimno sjedinjen s beskrajnim mnoštvom duša koje križa vrijeme i prostor.
Kad slavim apostolsku misu, razmišljam o tome kako se na tom istom oltaru, posvećenom relikvijama mučenika, nalazi toliko svetaca i tisuće svećenika, koristeći iste riječi koje ja govorim, ponavljajući iste geste, čineći iste naklone i ista poklecanja, noseći isto ruho. Ali prije svega primanje svete pričesti istim Tijelom i Krvlju našega Gospodina, kojemu smo svi pridruženi u prinošenju svete žrtve. Kada slavim misu svih vremena, shvaćam na najuzvišeniji i najpotpuniji način istinski značaj onoga što nas uči nauk. Djelovanje in persona Christi nije mehaničko ponavljanje formule, već svijest da moja usta izgovaraju iste riječi koje je Spasitelj izgovorio nad kruhom i vinom u Cenakulu; da dok uzdižem Hostiju i kalež k Ocu, ponavljam žrtvu koju je Krist učinio od sebe na križu; da primajući svetu pričest konzumiram žrtvovanu Žrtvu i hranim se samim Bogom, a ne sudjelujem u zabavi. I cijela Crkva je sa mnom: Crkva Pobjednička koja se udostojila sjediniti se s mojom molitvom, Crkva Trpeća koja čeka kako bi skratila boravak duša u Čistilištu i Crkva Vojujuća koja se jača u svakodnevnoj duhovnoj borbi. Ali ako su, kao što ispovijedamo s vjerom, naša usta doista Kristova usta, ako su naše riječi u Posveti doista Kristove, ako su ruke kojima se dotičemo Hostije i Kaleža Kristove ruke, kakvo poštovanje bi trebali imati za naše tijelo, održavajući ga čistim i neoskvrnjenim? Koji je bolji poticaj da ostanemo u milosti Božjoj? Mundamini, qui fertis vasa Domini. I uz riječi Misala: Aufer a nobis, quæsumus, Domine, iniquitates nostras: ut ad sancta sanctorum puris mereamur mentibus introire..
Teolog će mi reći da je to uobičajena doktrina, i da je misa upravo to, bez obzira na obred; ja to ne poričem, racionalno. No, dok je slavlje Tridentske Mise stalni podsjetnik na neprekinuti kontinuitet djela Otkupljenja puna svetaca i blaženika, isto se, čini mi se, ne događa s reformiranim obredom. Ako pogledam stol versus populum, vidim tamo luteranski oltar ili protestantski stol; ako čitam riječi ustanove posljednje večere u obliku pripovijedanja, vidim modifikacije Cranmerove opće knjige molitvi i Calvinovu službu; ako pogledam kroz reformirani kalendar, otkrijem da su uklonjeni isti sveci koji su anulirali krivovjernike pseudo-reforme. A isto vrijedi i za pjesme koje bi užasnule Engleza ili Nijemca katolika: slušanje hvalospjeva onih koji su ubili naše svećenike i gazili presveti sakrament u preziru zbog 'papističkog praznovjerja' pjevano pod svodovima crkve trebalo bi nas natjerati razumjeti ponor koji postoji između Katoličke Mise i njezine koncilske krivotvorine. Da i ne govorimo o jeziku: prvi koji su ukinuli latinski bili su krivovjernici, u ime da se narodu da bolje razumijevanje obreda; narod kojeg su obmanjivali, osporavajući otkrivenu Istinu i šireći zabludu. Sve je profano u Novus Ordu. Sve je trenutno, sve slučajno, sve je slućajno, moguće i promjenjivo. Ne postoji ništa od vječnog, jer je vječnost nepromjenjiva, kao što je i vjera nepromjenjiva. Kao što je Bog nepromjenjiv.
Postoji još jedan aspekt tradicionalne svete mise koji želim istaknuti, a koji nas spaja sa svecima i mučenicima iz prošlosti. Od vremena katakombi pa sve do najnovijih progona, gdje god svećenik slavi svetu žrtvu, pa makar i na tavanu ili u podrumu, u šumi ili u štali, ili čak u kombiju, on je tajanstveno u zajedništvu s tim mnoštvom herojskih svjedoka vjere, a pogled Presvetog Trojstva počiva na tom improviziranom oltaru; pred njim se sve anđeoske vojske klanjaju; sve duše u Čistilištu gledaju prema njemu. I u ovome, posebno u ovome, svatko od nas razumije kako Tradicija stvara neraskidivu vezu između stoljeća, ne samo u ljubomornom čuvanju tog blaga, nego i u suočavanju s kušnjama koje ono nosi, čak do smrti. U prisutnosti ove misli, oholost sadašnjeg tiranina, s njegovim suludim dekretima, trebala bi nas ojačati u vjernosti Kristu i učiniti da se osjećamo sastavnim dijelom Crkve svih vremena, jer ne možemo osvojiti palmu pobjede ako nismo spremni boriti se s bonum certamen.
Volio bih da se moja subraća usude učiniti nezamislivo: želio bih da pristupe k svetoj Tridentskoj Misi ne zato da bi bili zadovoljni čipkom albe ili vezom misnice, ili zbog pukog racionalnog uvjerenja o njezinom kanonskom legitimitetu ili o činjenici da nikada nije ukinuta; nego prije strahom poštovanja s kojim je Mojsije pristupio gorućem grmu: znajući da se svatko od nas, sišavši s oltara nakon Posljednjeg Evanđelja, na neki način iznutra preobražava jer je tamo susreo Svetinju nad svetinjama. Tek tamo, na tom mističnom Sinaju, možemo razumjeti samu bit našeg svećeništva, a to je davanje sebe Bogu, prije svega; prinos svega sebe zajedno s Kristom-Žrtvom, na veću slavu Božju i spasenje duša; duhovna žrtva koja snagu i energičnost crpi iz mise; samoodricanje kako bi se napravio put za Velikog svećenika; znak istinske poniznosti, u uništenju vlastite volje i prepuštanju volji Očevoj, slijedeći Gospodinov primjer; gesta autentičnog 'zajedništva' sa svecima, u dijeljenju istog ispovijedanja vjere i istog obreda. I želio bih da to “iskustvo” imaju ne samo oni koji su desetljećima slavili Novus Ordo, nego prije svega mladi svećenici i oni koji svoju službu obavljaju u prvoj crti bojišnice: misa svetog Pija V. je za nesalomljive duhom, za velikodušne i junačke duše, za srca koja gore od ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Znam dobro da se današnji život svećenika sastoji od tisuću kušnji, stresa, osjećaja da su sami u borbi protiv svijeta, u nezainteresiranosti i progonu poglavara, od polaganog trošenja koje odvlači pažnju od sabranosti, od unutarnjeg života i od duhovnog rasta. I dobro znam da taj osjećaj da si pod opsadom, da se nađeš kao mornar koji je sam i mora upravljati brodom kroz oluju, nije povlastica tradicionalista ili progresivnih, već zajednička sudbina svih onih koji prinijeli su svoje živote Gospodinu i Crkvi, svaki sa svojim bijedom, s ekonomskim problemima, nesporazumima s biskupom, kritikama svoje subraće, kao i zahtjevima vjernika. I oni sati samoće, u kojima kao da nestaju Božja prisutnost i društvo Djevice Marije, baš kao u mračnoj noći svetog Ivana od Križa. Quare me repulisti? Et quare tristis incedo, dum affligit me inimicus? Kada demon podmuklo vijuga između interneta i televizije, quærens quem devoret, iskorištavajući naš umor izdajom. U tim slučajevima, s kojima se svi suočavamo baš kao što je to učinio naš Gospodin u Getsemaniju, Sotona želi udariti naše svećeništvo, predstavljajući se uvjerljivo poput Salome pred Herodom, tražeći od nas dar Krstiteljeve glave. Ab homine iniquo, et doloso erue me. U kušnji smo svi isti: jer pobjeda koju neprijatelj želi izvojevati nije samo nad jadnim dušama krštenih, nego nad Kristom svećenikom, čije Pomazanje nosimo.
Zbog toga je danas, više nego ikad, sveta Tridentska Misa jedino sidro spasenja katoličkog svećeništva, jer se u njoj svećenik iznova rađa, svaki dan, u to povlašteno vrijeme prisnog jedinstva s Presvetim Trojstvom, i iz njega on crpi neophodne milosti kako ne bi pao u grijeh, kako bi napredovao putem svetosti i ponovno otkrio zdravu ravnotežu s kojom se onda suočava sa svojom službom. Tko god vjeruje da se sve to može likvidirati kao puko ceremonijalno ili estetsko pitanje, nije shvatio ništa o vlastitom svećeničkom zvanju. Jer sveta misa "svih vremena" — a to je uistinu tako, baš kao što joj se uvijek protivio Protivnik — nije uslužna ljubavnica koja se svakome nudi, nego ljubomorna i čedna Zaručnica, ljubomorna kao i Gospodin.
Želiš li ugoditi Bogu ili onome tko te drži podalje od Njega? Pitanje, u svom korijenu, uvijek je ovo: izbor između blagog Kristova jarma i protivnikovih lanaca ropstva. Odgovor će vam se činiti jasan u trenutku u kojem i vi, diveći se ovom golemom blagu koje je skriveno od vas, otkrijete što znači slaviti svetu žrtvu ne kao patetični "predsjedatelji skupštine", nego kao “sluge Kristovi i upravitelji tajna Božjih". (1 Kor 4,1)
Uzmite Misal, zatražite pomoć od prijatelja svećenika i popnite se na planinu preobraženja: Emitte lucem tuam et veritatem tuam: ipsa me deduxerunt, et adduxerunt in montem sanctum tuum, et in tabernacula tua. Poput Petra, Jakova i Ivana, uskliknut ćete: Domine, bonum est nos hic esse – "Gospodine, dobro je da smo ovdje" (Mt 17,4). Ili, uz riječi psalmista koje služitelj ponavlja na prinošenju: Domine, dilexi decorem domus tuæ, et locum habitationis gloriæ tuæ.
Kad to jednom otkrijete, nitko vam neće moći oduzeti ono po čemu vas Gospodin više ne naziva slugama, nego prijateljima (Iv 15,15). Nitko vas nikada neće moći uvjeriti da ga se odreknete, prisiljavajući vas da budete zadovoljni njegovim krivotvorenjem koje su rodili buntovni umovi. Eratis enim aliquando tenebræ: nunc enim lux u Dominu. Ut filii lucis ambulate. "Jer ste bili nekada tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svijetla živite!" (Ef 5,8). Propter quod dicit: Surge qui dormis, et exsurge a mortuis, et illuminabit te Christus. "Zato se kaže: 'Ustani, koji spavaš, i uskrsni od mrtvih, i obasjat će te Krist!'" (Ef 5,14).
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
Izvor: nasljedujmariju.blogspot.com
