Trogodišnjakinja svako jutro grli tabernakul

"Pokušavamo stvoriti kršćanski dom... Želimo da Gospodin bude središte naših života."

Ujutro čim ostavim svoje kćeri u školi, imam naviku provesti nekoliko minuta u školskoj kapelici na molitvi. Nedavno sam imao najbolju vrstu distrakcije dok sam bio tamo, piše Aleteia.

To je velika, svijetla kapela, sa slikama u bizantskom stilu. Među brojnim klupama nekoliko roditelja moli se u tišini početkom dana. U pozadini čujem žamor i užurbanost djece u hodniku. Gledam svetohranište, pokušavajući započeti razgovor s Gospodinom.

Nije uvijek lako jer mi mobitel zavibrira u džepu, uznemiri me nešto što me brine ili mi u misli dolaze bezbrojni dnevni poslovi. Stoga se moram malo potruditi da se koncentriram, čak i stisnuti kapke dok naslonim glavu na šake.

Trčeći do tabernakula

Dok sam klečao pred Presvetim ponovno me je nešto zasmetalo. Čuo sam anđeoski glasić i kako netko trčkara po kapelici. Nisam htio okretati glavu i pogledati otkud dolazi zvuk da opet ne izgubim koncentraciju…

Nisam se htio osvrtati sve dok nisu počeli ići niz prolaz prema tabernakulu.

Primijetio sam djevojčicu koja ispituje oca značenje slika pokazujući ovčicu na zidu kapelice, a otac joj govori koji prizor iz Evanđelja predstavlja. Predivno mi je bilo promatrati toga oca koji drži kćer u naručju i strpljivo joj ogovara na svako pitanje.

U jednom trenutku djevojčica se otrgnula ocu iz ruku i potrčala. Pustila je očeve prste i tiho potrčala prema tabernakulu.

To je samostojeći svetohranište, smješteno desno od oltara dok ga gledate iz klupa, a njegovo svjetlo gori iza njega. Jedinstvenog je dizajna, s bazom koja se uzdiže od poda, a visok je kao odrasla osoba.

Dirljiv zagrljaj

Već sam izgubio koncentraciju, znatiželjan što će ova djevojčica učiniti.

Popela se uz tri stube i zagrlila svetohranište s nestrpljenjem i nevjerojatnom nježnošću. Siguran sam da ga je poljubila.

Iza nje ju je čekao tata. Bio sam zapanjen i dirnut. Nije to bio brzi zagrljaj svetohraništa. Uživala je u zagrljaju. Bilo je intenzivno, puno prave ljubavi.

trogodisnjakinja

Zatim je ponovno uhvatila očev mali prst, a njezini sitni koraci i glasić otišli su kako su i došli.

Bio sam na trenutak ljubomoran vidjeti nju i Isusa kako se tako grle! Osjetio sam da je zagrljaj obostran. Bila je takva nevinost, takvo samopouzdanje i takva ljubav prema Isusu.

“Isus je tamo”

Odlučio sam kontaktirati toga oca i saznati barem nešto o njemu i njegovoj obitelji. Ponajviše me oduševila Olivia (3 godine), svojim osmijehom i svojom prirodnošću.

Ispred tabernakula, nakon što ga je još jednom zagrlila, došao sam do nje, prstom pokazao na svetohranište i upitao je: “Tko je tamo?” S osmijehom od uha do uha okrenula se, kao da me želi pogledati u oči, i rekla mi, “Isuse.” Ispružio sam ruku, a ona mi je dala pet najjače što je mogla. Zatim je još jednom zagrlila Isusa.

trogodisnjakinja 1

Na poticaj roditelja

Ova Olivijina svakodnevna praksa nije nastala niotkuda. To je rezultat odgoja u njihovoj obitelji. Jaime je mlad, ali on i Beatriz već imaju Oliviju (3 godine), Felipea (2) i trećeg na putu, Diega. Jaime mi je rekao o tonu kojim su poučavali svoje mališane o Euharistiji:
“Nisu me tome dovoljno nježno učili kao dijete. Odgojena sam u katoličkoj obitelji, ali ni kod kuće ni u (katoličkoj) školi nisu me naučili dovoljno divljenja, poštovanja i ljubavi prema čudu Euharistije. Želim da moja djeca imaju prirodniji pristup i da mogu, od vrlo rane dobi, imati dublju intuiciju o tome što je ovo otajstvo: veličina Boga koji postaje komadić tijela i čeka u svetohraništu Crkve. Za svakog od nas”.

trogodisnjakinja 2

Bog, središte ove obitelji

Jaime je uvijek imao vjere u Boga, ali to mu nije bilo važno u životu. Kazao mi je kako je s 22 godine susreo Gospodina. Osjeća da je Bog taj koji mu je Beatriz stavio na put. “Kasnije sam upoznao Beatriz, koja je uvijek imala jaču i aktivniju vjeru od mene. Naše udvaranje uvijek je bilo uz Gospodina i Crkvu. Odmah sam znao da je ona žena za mene. Nakon godinu dana veze, zaručili smo se i vjenčali.”

“Pokušavamo stvoriti kršćanski dom, možda s više pažnje i naglaska nego što sam ja dobio kod kuće. Želimo da Gospodin bude središte našeg života. Trebalo mi je nekoliko desetljeća da to usvojim, pa se trudim da naša djeca tako žive od djetinjstva.”

Iz tog razloga, oni s ljubavlju njeguju neka načela pobožnosti kod kuće, kao obitelj, koja su jednostavna i učinkovita i preporučuju ih svima: “Pokušavamo da Bog bude naša prva misao kad se probudimo, a isto tako prakticiramo molitvu prije spavanja, važna nam je i zajednička molitva, ali isto tako zahvaljivanje Gospodinu za sve što čini u našem životu. Naš savjet svima je puno razgovarajte o Isusu.”

Prirodno govoriti o Isusu

Razgovaraju o Isusu i s Isusom na posve prirodan način. Filip već govori o Isusu i ljubi ga. To je “ta čarolija djece, koja vjeruju slijepo i bez pukotina u svojoj vjeri”, kaže mi Jaime. I ponosno mi priča o videu svoje kćeri koji je snimio mobitelom: "

"Nevjerojatno je kako smo s Olivijom, koja ima samo tri godine, snimili video kako pripovijeda o muci Isusa Krista, s nevjerojatnom ljubavlju i znanjem. Ispripovijedala je i bila dirnuta svime što se Gospodinu dogodilo. Ljudi koji su to gledali bili su fascinirani kad su vidjeli tako malu djevojčicu kako govori o Isusu i ulazi u detalje muke koje mnogi ne znaju."

Nije ni čudo. Gledajući je kako svako jutro grli svetohranište, mi koji je vidimo potpuno smo fascinirani.

Jaime se ponizno oprašta rekavši mi da želi odgojiti “vjerne Gospodinove učenike i siguran sam da će Bog popuniti sve praznine u našem ljudskom obrazovanju.” I mnogo više, jer svojom djecom već osvaja i približava svetohraništu sve one koji ih vide i otkriju njihovu priču.