Autori instalacije nazvane “Hear Us” tvrde da žele “otvoriti dijalog s Bogom” i “dati glas onima koji se osjećaju nečujnima”, no ono što mnogi vide jest uvredu za vjeru i povijest.
“Grafiti u katedrali? To je vrijeđanje zdravog razuma”
A sorrowful sight—Canterbury Cathedral reduced to this. pic.twitter.com/nTgiYv0E04
— Bishop Stephen Smuts (@BishopSmuts) October 10, 2025
Instalacija uključuje fluorescentne natpise, stihove i poruke nalik uličnoj umjetnosti. Iako su privremeni i tehnički se mogu ukloniti, fotografije iz unutrašnjosti katedrale izazvale su zgražanje diljem svijeta.
“To nije umjetnost, to je svetogrđe,” izjavio je britanski novinar i povjesničar umjetnosti Richard Evans za Daily Telegraph.
“Katedrala nije galerija za eksperimente s identitetima i društvenim porukama. To je sveto mjesto – a ovo izgleda kao da su ga pretvorili u parkiralište.”
Slično misle i brojni posjetitelji.
“Kada sam prvi put ušla, pomislila sam da je riječ o vandalizmu,” rekla je Anne Cooper, dugogodišnja volonterka u katedrali.
“Ne razumijem kako netko može poštovati Boga tako što šara po njegovoj kući.”
Podrška iznutra, šok izvana
Vodstvo katedrale, međutim, brani projekt.
Dean (poglavar) David Monteith izjavio je da je “instalacija zamišljena kao umjetnički izazov koji otvara prostor za razgovor o vjeri”.
“Pitanja koja su ispisana na zidovima nisu napad na vjeru, nego poziv na dijalog,” kazao je Monteith.
“Vjera nije krhka – ona može podnijeti i teška pitanja.”
No upravo ta “pitanja” – poput “Where are you, God?” i “Why hate, not love?” – mnogima zvuče kao ironija i ruganje, a ne kao duhovna potraga.
“Katedrala je simbol duhovne snage, a ne prostor za terapiju društvenih trauma,” poručila je dr. Sarah Lloyd, teologinja s Oxforda.
“Ovo nije umjetnost koja povezuje, nego umjetnost koja provocira.”
Kad svetinja postane eksperiment
Dok jedni govore o hrabroj umjetnosti, drugi upozoravaju da ovakvi projekti postaju opasna praksa relativiziranja svetog prostora.
U ime “tolerancije” i “uključivosti” dopušta se sve – osim poštovanja prema onome što je temelj vjere i kulture.
“Danas je to Canterbury, sutra možda Westminster ili St. Paul’s,” komentirao je jedan vjernik.
“Nema granice koju suvremena umjetnost neće prijeći, sve dok to netko nazove ‘porukom’. A u stvarnosti, poruka je jasna – ništa više nije sveto.”
Umjetnost bi trebala uzdizati duh, a ne izazivati podjele i vrijeđati osjećaje milijuna vjernika.
Ono što se dogodilo u Canterburyju nije dijalog s Bogom, nego ogledalo vremena u kojem provokacija zamjenjuje smisao, a tišina poštovanja biva prebojana sprejom “umjetničke slobode”.
