Nisu to bile partije ni parole, nego ruke koje su u tišini molile: “Zdravo Marijo…”Krunica, tiho oružje duha koje je jednom već obranilo Domovinu, ponovno postaje znak otpora i vjere. U svijetu koji se boji tišine, molitva postaje najveći šapat slobode. I zato smeta – jer podsjeća da je istina jača od ideologije, a vjera jača od straha.
Dok se trgovi hrvatskih gradova ponovno pune moliteljima, krunica se vraća tamo gdje oduvijek pripada – u srce naroda.
Isti onaj narod koji je s krunicom oko vrata branio svaki pedalj ove zemlje, danas je ponovno kleknuo. Ne s puškom, nego s vjerom.
I opet – to nekome smeta.
Jer krunica, premda od perli i konca, ima snagu granata.
Snagu koja je jednom već obranila Domovinu.
I danas straši one koji u vjeri vide prijetnju, a u molitvi – opasnost.
Molitva koja je čuvala Hrvatsku
U danima Domovinskog rata, kad su gradovi gorjeli i kad su se nebo i zemlja miješali u dimu, hrvatski su branitelji na prsa stavljali krunicu. Nisu to činili iz navike, nego iz svijesti – da borba bez Boga nije pobjeda, nego pustoš.
Danas, tri desetljeća kasnije, nove generacije molitelja čine isto: uzimaju krunicu u ruke i mole za narod, za Crkvu, za djecu, za mir. Mole za duhovni oporavak naroda koji se, okružen bukom i podjelama, ponovno mora vratiti korijenima – vjeri i zahvalnosti.
Krunica kao smetnja svijetu bez svetoga
Zato i smeta.
Smeta onima koji bi najradije izbrisali svaku riječ o vjeri, naciji i Bogu.
Smeta ljevici koja u svemu hrvatskom vidi prijetnju, a u svakoj molitvi – nazadnost.
Smeta onima koji ne razumiju da narod koji kleči pred Bogom ne kleči pred nikim drugim.
Krunica je, u svojoj jednostavnosti, postala najočitiji znak otpora kulturi praznine.
Tamo gdje drugi šire ravnodušnost, molitelj širi mir.
Tamo gdje drugi brišu križ sa zida, molitelj ga u tišini srca nosi.
Narod koji zna tko ga je čuvao
Hrvatski narod nije zaboravio tko ga je čuvao kad je bilo najteže.
Nije zaboravio kako su molitve majki i baka, u tamnim kućama i skloništima, bile jednako važne kao i topovi i obrambene linije.
Nije zaboravio da bez Gospinog zagovora i vjere u Presveto Srce Isusovo – ne bi bilo ni slobode, ni budućnosti.
Zato današnji molitelji nisu “fanatici”, “zaostali” ni “zatucani”, kako ih neki nazivaju.
Oni su nasljednici onih koji su vjerovali kada je bilo najteže vjerovati.
Oni su nova linija obrane – ne više za teritorij, nego za dušu naroda.
Molitva kao otpor, vjera kao svjedočanstvo
Kad molitelji danas podignu krunicu, oni ne šalju poruku mržnje.
Šalju poruku postojanosti.
Poruku da još ima onih koji se ne srame Boga, Domovine i vjere svojih predaka.
Poruku da Hrvatska još diše, da nije pusta zemlja zaborava, nego narod koji zna kleknuti – i ustati.
Krunica ne prestaje – ona se vraća
Oni koji su mislili da će krunicu zatrpati pod ideološkim naslagama, prevarili su se.
Krunica se vratila – ne kao modni dodatak, nego kao svjedočanstvo naroda koji zna tko je i kome pripada.
Jer narod koji moli, narod koji zahvaljuje, narod koji ne zaboravlja,
ne može nestati.
Krunica je naš znak otpora, naš tišinom izrečeni ponos.
U ratu nas je štitila od metaka – danas nas čuva od laži.
I zato, kad kleknemo na Trgu, mi ne činimo gestu slabosti.
Mi samo činimo ono što je Hrvatsku oduvijek spašavalo –
spajamo ruke, gledamo u nebo i šaptom molimo:
Zdravo Marijo, milosti puna…
Ines Župan/Medjugorje.info.com
