Piše pater Arek Krasicki:

(Mk 9,2-10)
Patnja i proslava su poput dva lica koja obilježavaju naš život na zemlji. Neki skrivaju svoju patnju tvrdeći da nisu emotivci. Drugi tonu u potocima rečenica koje opisuju njihovu muku. Kovanica ima „glavu“ i „pismo“. To je cjelina. Ljudsko životno putovanje ima također dva lica: patnju i proslavu. Dok si na zemlji, ne vidiš proslavu. Ne osjećaš pobjedu jer te sve pritišće, uništava, oduzima nadu za pobjedom.

Prije svoje muke na Golgoti, Isus pokazuje svojim izabranim apostolima na visokoj gori svoje Božansko lice. Tu se susreću i patnja i proslava. Izgleda da apostoli nisu to do kraja mogli shvatiti. Svi su se razbježali u Getsemanskom vrtu. Svojim putem, u trenutku Isusove muke i agonije, otišla je i izabrana trojka Petar, Jakov i Ivan. To je jako čudno jer su stalno bili s Isusom. Gledali su njegova čudesa. Bili su uvijek u najužem krugu. Ali, očito ni to im nije pomoglo. Nisu razumjeli patnju na Golgoti kao što i mi ne shvaćamo našu svakodnevnu patnju. Kako Isusovo preobraženje prenijeti na naše živote?

Svatko od nas ima ista iskustva kao što je imao Abraham ili apostoli. Isusovi su učenici imali gotovu sliku o Isusu. Vidjeli su da je moćan. Svojom snagom on bi im trebao osigurati dostatan život bez napora i straha. Abraham je, nakon susreta s Bogom, mislio da će pobjeći od patnji i svih problema. Od malih nogu mislimo da moramo biti sretni. Očekujemo život bez patnje i trpljenja, ali dok sve više ulazimo u život, svaka slika o sretnom životu se ruši. Svi naši planovi nestaju. Dolazi kriza u braku, bolest, smrt ili razvod. Na drugim mjestima alkoholizam i blud razaraju generacije. Iščezava u nama slika savršene sreće, a umjesto nje dolazi depresija i na kraju smrt. Stoga se čovjek pita: „Ima li to sve smisla?“

Bog Abrahamu naređuje da izađe iz svoga šatora i da pogleda u nebo (Post 22). To u biblijskom jeziku znači da je Abraham pozvan na potpuno povjerenje Bogu. On mora napustiti svoj život kao što napušta šator. Njegov šator simbolizira ograničenost. Šator označava i našu prošlost, u njemu su sahranjeni planovi i naše ideje. Bog poziva u novu stvarnost. Mi se bojimo izaći iz šatora jer nas plaši patnja. Bolje se mučiti u onome što poznamo nego u nepoznatom. Zato tako često ne vjerujemo Bogu da iza patnje našeg šatora nalazi se proslava.

Bog sklapa s čovjekom savez što pokazuju raskomadane životinje. Abraham je morao oduzeti od stada životinje koje su mu osiguravale prehranu. Mi i to ne želimo. Bojimo se davati, pa čak i kada patimo, bojimo se pokazati svoje emocije i povjeriti se nekome. Možda zbog toga jer nas je netko već povrijedio, stoga ne želimo patiti iznova. Raskomadane životinje simboliziraju i gubitak života. Toga se najviše bojimo. Smrt nas plaši i sve ćemo učiniti da budemo zdravi. Međutim, smrt žrtvovanih životinja otkriva drugu nevidljivu dimenziju. To jest proslava jer iza tih popola raskomadanih životinja stoji sam Bog u svome savezu.

Dok je Abraham očekivao da se Bog javi, proživljavao je tardemu - to znači panični strah od kojeg se umire. Bog se nije javljao. Na raskomadane životinje slijetale su ptice grabežljivce zobljući krvave raskomadane životinje. I tada, kada je bilo najtamnije i najopasnije, pojavljuje se oganj koji prolazi između polovica raskomadanih životinja. Tako se Bog javio. On je tu. To nas podsjeća i na silazak Duha Svetoga nad apostole nakon Isusove proslave na križu. Nakon patnje, dogodila se proslava. Njegovo je krvavo i raskomadano tijelo uskrslo. Uskrsli Isus je proslavljen. Najveća je patnja kada čovjek misli da je Bog odsutan. No, jezici iznad glava apostola sjećanje su na savez prisutnosti Duha Svetoga.

Kako se dogodila Abrahamova proslava nakon njegove patnje? Bog je Abrahamu obećao darovati zemlju, odnosno dio zemlje gdje se nalazio raj o kojem piše Knjiga Postanka. Nakon najtamnije noći patnje, Abraham dobiva od Boga raj i to je njegova proslava. Patnja ima svoj smisao.

Patnja je samo privremena. Ljudske suze zadobivaju svoj smisao u proslavi. Možda je tvoj život raskomadan kao krvave životinje na žrtveniku. Raspada se tvoj brak. Tvoji susjedi počinju te mrziti i osjećaš da više nema nikoga. Alkoholizam tvojih najbližih uništava te. Možda već je sve kod tebe u djelićima. I što tada radiš? Znaš li čekati u toj najtamnijoj noći?

Abraham je počeo odguravati grabežljive ptice. Demoni nas napadaju, žele pojesti krvave ostatke. Čin Abrahama koji odgurava ptice od životinja označava molitvu, bdijenje. Tek onda Abraham pada u dubok san. U tom smislu san označava košmar. To su trenuci kada nestaje nada. I upravo u tom trenutku pojavljuje se Bog, tada dolazi Duh Sveti. Bog dolazi tada, kada sve je naopako u tvom životu, kada je sve raskomadano. Ne boj se za svoj šator, nego pobrini se za Božje kraljevstvo, za djelić svojega raja. Ti stalno gledaš svoj šator i bojiš se ostaviti ga – ali tu je patnja. Bog ti nudi proslavu koju sada ne vidiš. Pobrini se za ono što slijedi nakon smrti. Abraham nije pobjegao kada je bilo najtamnije ili kad su slijetale ptice. On je imao pouzdanja u Boga.

Isus poziva svoje apostole na visoku goru. Prije svega moli. Oni spavaju. Kada se Isus moli, događa se preobraženje. Smisao svoje patnje i promjenu patnje u proslavu ćeš pronaći u molitvi. Bez kontakta s Bogom, sve će se rasipavati. Ostavi se šatora. Isus nije ništa rekao na Petrov prijedlog da se postave šatori. Isus te želi ovdje na zemlji dovesti do proslave nakon tvojih raskomadanih trenutaka.

Ima li patnja smisla? (Mk 9,2-10) Patnja i proslava su poput dva lica koja obilježavaju naš život na zemlji. Neki...

Objavljuje Pater Arek KrasickiSubota, 27. veljače 2021.

Zanima te i ovo?
Preminuo je profesor, akademik fra Serafin Hrkać
13. April 2021.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.