Sv. Majka Terezija rođena je 26. kolovoza 1910. u makedonskom glavnom gradu Skopju, u pobožnoj obitelji albanskih katolika Nikollë i Drane Bojaxhiu rođ. Bernaj koji su osim nje imali još dvoje djece: Lazara i Agatu. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, najprije na albanskom, a potom na srpskom, stekla je u rodnome gradu. Osjetivši redovnički poziv, u dobi od 18 godina, 26. rujna 1928. krenula je u Irsku kako bi se pridružila loretskim sestrama (Družba sestara BDM od Loreta). To je bio prvi korak ka ostvarenju želje postati redovnicom koju je osjetila još 1922. i to kao spoznaju da ima „poziv za siromahe“.

Srce me vuče moje da služim Kristu svom.

Ubrzo je poslana u novicijat u Indiju. Tijekom plovidbe Sredozemnim morem napisat će između ostalih i stihove: „Ostavljam znance svoje, / Napuštam rod i rom./ Srce me vuče moje/ Da služim Kristu svom.“ Osnovnu redovničku formaciju prošla je u Darjeelingu, gradu podno Himalaja, te prve zavjete položila 24. svibnja 1931. uzevši, po sv. Tereziji iz Lisieuxa, ime sestra Terezija. Vječne je zavjete položila na isti datum šest godina kasnije. Poslana je zatim u Calcuttu gdje je do 1948. vršila službu nastavnice u školi za djevojke. U rujnu 1942., kako piše u knjizi Majka Terezija, Dođi budi moje svjetlo (Verbum, Split, 2008.), jedan je hrvatski misionar u Bengalu zabilježio: „Majka Terezija bila se ozbiljno razboljela te nisu gajili velike nade u njezin oporavak, no sada je ponovno na nogama i radi za desetoricu!“ (str. 54). Iako ju je to poslanje radovalo, ipak joj indijsko siromaštvo nije dalo mira te je odlučila da mora nešto na tom planu učiniti.

Nova prekretnica u njezinu životu bio je datum 10. rujna 1946. kada je u vlaku, na putu prema Darjeelingu, gdje je imala obaviti godišnje duhovne vježbe, doživjela mistični susret s Kristom, za koji će poslije kazati da je bio stvarni početak Misionarki ljubavi – kako će svoju družbu nazvati, piše Nedjelja.ba.

Godine 1950. i formalno je ostavila loretske sestre te osnovala Misionarke ljubavi koje će „gasiti Kristovu žeđ služeći mu u najsiromašnijima od siromašnih“. Ostalo je povijest konkretne ljubavi koja i danas živi u njezinim sestrama. Prve su pak djevojke u ovoj Družbi započele novicijat 11. travnja 1951.

Draže mi je da činite pogreške u ljubaznosti – nego da i čudesa činite, ali u neljubaznosti.

Ona sama otkrivala je svoju motivaciju: „Želim postati sveta, tažeći Isusovu žeđ za ljubavlju i dušama. Imam još jednu veliku želju – podariti Majci Crkvi brojne svete iz naše Družbe“ (isto, str. 176). Cjelokupno poslanje među siromasima donosilo je ogromne plodove, ali nipošto nije bilo bez kušnji – i na osobnoj i na javnoj razini. Često je spominjala „tamu“ u duši odnosno, kako je opisivala – Gospodinovu odsutnost, te usamljenost o čemu je pisala nadbiskupu Ferdinandu Périeru i svome duhovniku Celesteu van Exemu. Ipak, isticala je: „Kada hodam sirotinjskim četvrtima ili ulazim u mračne rupe – ondje je Gospodin uvijek stvarno prisutan.“ Svoje je sestre odgajala majčinskom ljubavlju potičući ih da jedna prema drugoj budu ljubazne. „Draže mi je da činite pogrješke u ljubaznosti – nego da i čudesa činite, ali u neljubaznosti“ (isto, str. 235).

Prvi put Indiju je napustila 25. listopada 1960. kada je na poziv organizacije Catholic Relief Service otišla na nacionalnu konvenciju Nacionalnoga vijeća katoličkih žena u Las Vegas. I to je smatrala “najtežim činom poslušnosti“ što ga je ikada do tada Bogu prikazala. Pet godina nakon, 1. veljače 1965. njezina je Družba primila papinsko priznanje što je značilo novu prekretnicu i poticaj na još veći angažman. To se zbilja i ostvarivalo jer je družba Misionarki ljubavi 1975. već brojala više od tisuću sestara u 85 kuća rasprostranjenih u 15 zemalja svijeta.

Plodove rada Majke Terezije ubrzo je i svijet prepoznao te je 11. prosinca 1979. dobila Nobelovu nagradu za mir i tada potaknula sve da potraže one koji žive u teškom siromaštvu da bi i sami postali „misionari ljubavi“. Uz ostalo, tada je kazala: „Osjećam da je pobačaj danas najveći razarač mira jer je to izravan rat, izravno ubojstvo, izravno umorstvo od strane same majke (…) To je ono što danas najviše razara mir. Jer, ako majka može ubiti vlastito dijete, što mene sprječava da ubijem tebe i obrnuto?“ Također, u svome je govoru u listopadu 1980. na Biskupskoj sinodi proročki ukazala na usamljenost kao „novi oblik siromaštva“. „Siromasima trebamo reći da nam nešto znače, da je i njih stvorila ona ista ruka Božja, puna ljubavi, da bi ljubili i bili ljubljeni“ (isto, str. 349).

Posljednja dva desetljeća života posvetila je na osobit način svojoj Družbi te je 1979. utemeljila Kontemplativne misionare ljubavi, a 1984. u New Yorku su osnovani oci Misionari ljubavi. Krajem 1989. susrela se s pogoršanjem fizičkoga zdravlja i bolesti srca. No, unatoč tomu često je putovala želeći „donijeti svjetlo“ u svaki kutak svijeta. Ipak, 1996. uslijed zdravstvenih tegoba bila joj je potrebna i hospitalizacija pa je u ožujku 1997. sestra Nirmala Joshi izabrana za njezinu nasljednicu.

Svetica je preminula 5. rujna 1997. u svojoj voljenoj Calcutti, a njezino je poslanje nastavljeno i dalje odgovarajući na Isusov poziv: „Dođi, budi moje svjetlo!“

Zanima te i ovo?
PREMINULA dr. Judith Ann Reisman
13. April 2021.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.