Misa je najsavršenija molitva. Možemo je usporediti s najsuvremenijim računalom.

No, o nama ovisi kako i koliko ćemo se tim istim računalom služiti.

Sjetimo se odmah one rečenice sv. Augustina o veličini Božjoj: «Bog je toliko velik koliko mu tvoja vjera dopusti da bude velik!» Istu tvrdnju itekako možemo primijeniti i na svetu misu. Prečesto misu shvaćamo kao nešto što se događa samo po sebi bez našega aktivnog duhovnog sudjelovanja. Ukoliko mislimo kako sudjelovanje na misi znači samo fizičko prisustvovanje uz izgovaranje točno određenih riječi, tada se najvjerojatnije nalazimo ispred računala koje znamo samo uključiti i isključiti.

Misa je duhovno sudjelovanje u stvarnoj žrtvi i uskrsnuću Isusa Krista. Misa se događa izvan vremena i u njoj sudjelujemo u prisutnosti čitave proslavljene, a isto tako i živuće Crkve (v. Enciklika o Euharistiji – Ivan Pavao II.). Misa je najozbiljniji događaj našega života. No, trebamo se odlučiti 'zaviriti iza zastora' i stvarno čitavim bićem, duhom, dušom i tijelom sudjelovati u njoj. To se počinje događati onoga trenutka kad se mi svojom slobodnom voljom za to stvarno odlučimo. Počinjemo s malim 'provirivanjem' iza zastora dok na posljetku u potpunosti, duhom, dušom i tijelom ne uđemo u tu okom nevidljivu stvarnost.

Misa je molitva u kojoj nam Duh Sveti pomaže moliti. Bez Njega je nemoguće ući u otajstvo mise. Misa je događaj za koji se trebamo ozbiljno pripremati. Misa je aktivno sudjelovanje u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Krist je žrtva. Jedan je vjernik ovako objasnio zašto mu je misa najvažnija: «Kad dođem na misu vidim Isusa kao žrtvu. Tada imam samo dvije mogućnosti: da promatram ili da sudjelujem. Kad izađem iz crkve, Isus gleda mene i vidi kako sam u svijetu ja žrtva. On također ima dvije mogućnosti: da promatra ili da sudjeluje.»

Sudjelovati prvenstveno znači doći pred raspetoga i uskrsnuloga Krista s vjerom u srcu. Kad u duhu stanemo pred križ na kojem se događa otkupljenje, spasenje, oproštenje, ozdravljenje, iscjeljenje, oslobođenje ovoga svijeta – mi možemo samo promatrati, a isto tako u toj žrtvi možemo i sudjelovati. Bog je za nas sve učinio ili nam je na neki način sve već dao (v. Iz 53,4-6). No, to 'sve' neće biti zaista naše ako ga vjerom ne uzmemo. Vjerom ulazimo u posjed blagoslova kojima smo već u Kristu blagoslovljeni. Dakle, prikazati misu znači svojom slobodnom voljom zahvaliti Kristu za trpljenje za sasvim konkretnu nakanu te tu istu nakanu u ime toga trpljenja staviti pred Boga kao Oca kako bi se ona u Duhu Svetome u potpunosti ispunila.

Najčešće misne nakane koje prinosi svećenik su one za spasenje duša iz čistilišta, tj. mise za mrtve. No, mi ostali sudionici misnog slavlja pozvani smo 'prinijeti svoje žrtve'. Svećenik nas na jednome mjestu poziva da molimo da njegova i naša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu. Žrtva je ugodna ako ima smisla. Ako dođemo pred raspetoga Krista koji umire za grešnike, bolesnike i sve druge patnike – a u isto vrijeme mu ne vapimo za neke od njih i ne donosimo ih u njegovo milosrđe – mi tada pokazujemo sebičnost i nevjeru. Ako donosimo samo svoje potrebe tada pokazujemo svoju egocentričnost. Bog želi da se što više ljudi spasi od pakla, patnje, svezanosti i svih onih drugih stvari od kojih nas je svojom mukom otkupio. Koliko će se ljudi spasiti ovisi prvenstveno o nama, jer je On svoj dio već učinio. On nas je naime već sve spasio. No, mi smo ti koji vjerom trebamo uzeti spasenje koje nam po Kristu pripada i to ne samo za sebe već ga trebamo posredovati i, što je moguće više, drugim ljudima.

Svaku bi misu trebali započeti jasnom mišlju, otprilike ovako: «Ne, Gospodine, ti nisi uzalud umro. Tvoja muka za mene i za moju braću i sestre nije bila uzaludna. Zato ti danas u svojem srcu donosim ove svoje nakane (trebamo ih što jasnije u svojem srcu izreći) i molim te da me svojim Svetim Duhom nadahneš kako bih pridružio i one za koje nitko ne moli, a potrebni su tvoga milosrđa. Ja ih sada uključujem u tvoju pobjedu na križu i donosim ih, Oče, u tvoju silnu ljubav!»

Ukoliko do sada nismo tako prikazivali misu, najbolje je da počnemo s jednom nakanom. Pretpostavimo kako misu prikazujemo za obraćenje jednoga nama poznatog grešnika kojega ćemo u daljnjem tekstu zvati grešnikom. Nikako nije dovoljno prije mise, ili u nekom dijelu mise, samo izgovoriti u srcu, ili na glas, kako misu prikazujemo na tu nakanu. To ni izdaleka nije ono što bi trebali činiti. Svaku riječ koju na misi slušamo ili je izgovaramo trebamo dovesti u vezu s tom nakanom.

Ulazna pjesma uvodi nas u svjesnost kako pristupamo žrtvi u kojoj sudjeluje čitava Crkva, nebeska i zemaljska, kojoj zapravo prisustvuju svi ljudi koji su ikad živjeli i koji će ikad živjeti. Ulazimo u duhovnu realnost koja nije ograničena prostorom ni vremenom. Započinjemo znakom križa gdje proglašavamo kako će se sve događati u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Tu već postajemo duboko svjesni kako smo u misu (žrtvu) u svojem srcu 'donijeli' i grešnika za kojega prikazujemo misu. On se, s nama i po našoj slobodnoj volji, nalazi pred križem i mi postajemo svjesni kako su oči svemogućeg Boga, svih anđela i svih svetih uperene u njega. Sveci su u jedinstvu s Bogom tako da i oni poštuju našu slobodnu volju kao što je poštuje i Bog. Oni prinose naše molitve Bogu, ali samo one koje im mi povjerimo da ih prinose. Dakle, već na početku mise 'povjeravamo' našeg grešnika svim anđelima i svecima, a posebno Mariji koja je iznad sviju njih. Za nebo nema veće radosti od spasenja grešnika i mi postajemo svjesni kako je naša nakana itekako prihvaćena i kako će se čitavo nebo priključiti da nam pomogne kako bi vjerom mogli prihvatiti obraćenje tog grešnika.

U činu pokajanja zatim se kajemo za svoje grijehe, ali isto tako i za grijehe našeg grešnika za kojeg misu prikazujemo. Molimo Blaženu Mariju, vazda djevicu, sve anđele i sve svete i braću okupljenu u crkvi da se mole Bogu Ocu svemogućemu da se smiluje i oprosti grijehe nama i našem grešniku.

Nakon svećeničkog odrješenja, za one koji ga mogu vjerom prihvatiti (v. Book br.1), dolazi molitva: Gospodine, smiluj se, u kojoj tri puta zazivamo Boga da se našem grešniku smiluje i podari mu obraćenje. Te molitve zaista trebaju proizlaziti iz našega htijenja za njegovo obraćenje.

Zatim, kad je određeno, dolazi jedna od najsavršenijih molitava koju možemo za našega grešnika moliti. To je Slava Bogu na visini. Počinje sa slavljenjem, hvalom, blagoslivljanjem Boga, klanjanjem Bogu, opet klanjanjem te priznanjem Boga kao Oca svemogućega te Isusa kao jedinorođenoga sina Božjega. Sve to činimo iz ljubavi što je On našeg grešnika već na križu spasio. Nastavlja se sa tri zaziva za smilovanjem i za prihvaćanjem naše molitve koju upućujemo opet za našega grešnika. Završava sa proklamiranjem Božje svetosti. U duhu već tu možemo gledati kako ga Bog želi u svojoj svetosti. To je molitva koja nas nikako ne može ostaviti ravnodušnima ukoliko nam je zaista stalo do obraćenja našega grešnika.

U službi riječi očekujemo da nam Bog progovori po dnevnim čitanjima i homiliji svećenika. Ta homilija nikako ne ovisi samo o svećenikovoj sposobnosti već uvelike i o želji prisutnih da im Bog zaista progovori. Ako takva želja postoji, Duh će svećenika nadahnuti da kaže ono što trebamo čuti.

Nakon homilije može slijediti Vjerovanje u kojemu iskazujemo svoje povjerenje u Boga koji ljubi čovjeka i zbog toga je za nas i umro. Izražavamo svoje čvrsto uvjerenje kako će Otac po žrtvi svoga sina upotpuniti spasenje našega grešnika.

U sveopćoj molitvi u žrtvu priključujemo opće nakane za koje moli prisutna Crkva, ali dodajemo i druge svoje nakane.

Euharistijska služba započinje prikazanjem darova u kojemu i mi prikazujemo svoj život te život našega poznanika grešnika. To je trenutak kada na poseban način postajemo svjesni uloge Boga u vlastitome životu te prikazujemo život našega prijatelja grešnika Bogu da ga u svoj punini zahvati svojom milošću. To je trenutak davanja milostinje kada se zaista zapitamo kakvu ulogu novac ima u našim životima i je li nam on sredstvo za posvećenje ili nam je postao idol ili čak gospodar.

Slijedi molitva u kojoj molimo da prikazana žrtva bude na hvalu i slavu Božjega imena (što svakako jest obraćenje grešnika) te da bude na korist nama i čitavoj svetoj Crkvi. Naš obraćeni grešnik je svakako Božja slava i hvala, a isto molimo da od tog obraćenja bude doista višestruka korist nama i Crkvi.

Euharistijska molitva opet započinje priznanjem vjere da je Gospodin s nama i da su naša srca s njime. Molitvom predslovlja poziva nas da damo hvalu i slavu Bogu i ona završava riječima: 'I stoga s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima, i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka: Svet, svet... Tu postajemo svjesni kako smo okruženi anđelima sa svim svojim razinama Božanske vlasti, sa svim svecima, tj. sa svom nebeskom vojskom. Kad dajemo slavu Bogu i kad Ga očitujemo svetim, mi ulazimo u samo središte Božje nebeske vojske (v. Ps 100). S nama ulazi i naš grešnik. Ta nas okruženost oslobađa od svakoga đavolskog tlačenja i to je trenutak velikoga oslobođenja. To je posebno važno za one koji prikazuju misu za nečije oslobođenje. Slavljenje i štovanje Boga općenito nas 'uvlači' u okruženost njegovim vojskama i silno je sredstvo oslobođenja svih vrsta. Na žalost, u mnogim župama je slavljenje više pokušaj umjetničkoga dojma nego stav srca prisutnih vjernika.

Slijedi pretvorba koja je prikazanje Isusove žrtve Ocu. To je naša molitva Ocu upućena s podnožja križa. Tu prikazujemo tijelo i krv, dušu i božanstvo Isusa Krista Ocu nebeskome. Donosimo sebe i našega grešnika pred križ, gledamo prema Ocu i u srcu molimo nešto poput ovoga: «Hvala ti, Oče, što si prihvatio žrtvu svoga sina za moje grijehe i grijehe (navesti ime)! Privuci ga, Oče, snažno svome Sinu kako bi ga upoznao i uzljubio i tako se pribrojio zboru spašenih!». Budimo u tim trenucima potpuno sabrani i donosimo i ostale nakane, no ostavimo dovoljno vremena za zahvaljivanje za našega grešnika.

Uključimo se zatim u molitvu koju svećenik moli u naše ime za opće potrebe!

U tome trenutku postajemo svjesni Božje pobjede, tj. uskrsnuća Isusa Krista te upućujemo molitvu Očenaša Ocu nebeskome koji je prihvatio našu žrtvu. O Očenašu nekom drugom prilikom više.

Slijedi molitva za mir u kojoj molimo neka nas Duh Sveti ispuni mirom koji će biti rezultat potpunog pouzdanja u Božju ljubav i providnost te rezultat oproštenja grijeha. Zamolimo Isusa da srce našega grešnika po svojoj providnosti, u svoje vrijeme i na svoj način, ispuni svojim mirom i zahvalimo mu već sada za to. Pružimo ruku bližnjima u znak svoje želje da i njih Gospodin ispuni mirom kao znakom prihvaćanja njihovih žrtava, a i znakom naše želje da sa svima živimo u miru!

Slijedi molitva zaklanom i uskrslom Jaganjcu u kojoj posebnu pozornost imamo na Njemu koji je umro za nas i koji nam se sada daje za jelo. On koji uzima naše grijehe neka nam se smiluje u svakoj našoj potrebi. Posebno neka se smiluje našemu grešniku kako bi nakon obraćenja ustrajao u rastu u svetosti dok ne dođe u vječnost.

Blagovanjem Euharistije ulazimo u intimnu povezanost s uskrsnulim Kristom. U tu povezanost dovodimo i našega grešnika. To su trenuci naše spontane molitve, zahvaljivanja, slavljenja… U svojemu srcu trebamo mislima biti povezani s Bogom u nama. Svećenik najavljuje Krista kao Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta. Ponekad je jednostavno dovoljno prepustiti se spoznaji kako smo u Njemu i On u nama, ne moleći ništa. Dozvolimo mu neka On čini s nama što god hoće. Naše misli u tim trenucima trebaju pripadati samo Njemu. U tome nam može pomoći prigodna pričesna pjesma, no isto tako inzistirajmo na vlastitoj povezanosti u tišini svoga vlastitoga srca. To su trenuci kada na čudesan način možemo biti oslobođeni ropstva grijeha koji su nas zarobili, možemo biti oslobođeni bilo kakve vlasti đavla, možemo biti ozdravljeni i na svaki drugi način blagoslovljeni. Neka ta povezanost u duhu potraje što duže, a možemo je nastaviti i isti dan kod kuće.

Misa završava završnim obredom u koji je uključen blagoslov i pozdrav. Taj blagoslov zaista trebamo u vjeri prihvatiti kao rezultat našega sudjelovanja na misi, kao znak prihvaćanja onoga za što smo molili. Taj blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga vjerom prihvaćamo i za grešnika.

Svećenikov pozdrav: «Idite u miru!» znak je naše vjere kako je naša molitva prihvaćena i kako u vezi nje možemo imati potpuni mir i pouzdanje kako će Bog u svoje vrijeme i na svoj način učiniti najbolje.

Grešnik (naše prikazanje) može biti i bolesnik, ovisnik, siromah, zatvorenik…

loading...
Osmrtnice ba

medjugorje-shop-350.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
POSLUŠAJTE Glas Padra Pija na radiju: „Duboko je dotaknuo naše slušatelje”
05. Prosinac 2019.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.