Sunce je povratilo normalni sjaj, a sivo-modri iscrpljeni lik našega Gospodina ponovo postade vidljiv.

Tijelo mu bijaše još blijeđe zbog nedostatka krvi koju je prolio za nas. Čula sam ga kad je uzviknuo, "Pritisnut sam kao grožđe koje se u tijesku istješćuje. Izliti ću svoju krv sve dok ne dođe voda, ali ovdje se vino više ne će praviti." Nisam sigurna da li je stvarno izrekao ove riječi ili ih je netko drugi rekao, ili su one bile samo odgovor dat mojoj unutrašnjoj molitvi. Nakon toga sam imala viziju povezanu s ovim riječima, a u njoj vidjeh Jafeta kako pravi vino baš na tom mjestu.

Isus je bio skoro bez svijesti. Jezik mu bijaše potpuno suh, pa reče: 'Žedan sam.' Učenici koji stajaše oko Križa pogledaše ga s dubokom tugom, a on nadoda, 'Zar mi niste mogli dati malo vode?' Ovim riječima da im do znanja da ih nitko nebi spriječio da su to u činili dok je bio mrak. Ivan je bio pun grižnje zbog toga, pa reče: 'Nismo o tome razmišljali, o Gospodine.' Isus izgovori još par riječi čije bi značenje bilo: 'Prijatelji i susjedi me također zaboraviše i ne dadoše mi piti, tako da se sve što je napisano o meni ispunja.'

Ovaj ga je propust vrlo ražalostio. Učenici tada dadoše nešto novca vojnicima kako bi dobili dopuštenje da mu daju malo vode. Ali, oni to odbiše, već umočiše spužvu u ocat i žuč. Namjeravše to ponuditi Isusu, ali stotnik Abenadar, čije je srce bilo taknuto suosjećanjem, uze od njih spužvu, iscjedi žuč i izli na nju malo svježeg octa. Pričvrsti spužvu na trsku, trsku postavi na kraj koplja i ponudi Isusu piti. Čula sam kako je naš Gospodin rekao još nekoliko rečenica, ali se sjećam samo ovih riječi: 'Kada moj glas utihne, usta mrtvih će se otvoriti.' Neki od prisutnih povikaše: 'Opet bogohuli.' Ali ih Abenadar prisili zašutiti.

Čas našega Gospodina konačno dođe. Njegova smrtna borba je započela. Hladni znoj obli svaki njegov ud. Ivan je stajao pod Križem otirući ogrtačem Isusove noge. Magdalena je čučala kraj podnožja Križa, skroz mahnita od žalosti.

Blažena Djevica je stajala između Isusa i dobrog lopova, podržavana Salomom i Marijom Kleofinom. Oči su joj bile prikovane na liku njenog umirućeg Sina. Isus tad reče: 'Dovršeno je', podiže glavu i glasno povika, 'Oče u ruke tvoje predajem duh svoj.' Ove riječi, koje je jasnim i drhtavim glasom, glasno izrekao, odjeknuše po zemlji i Nebu. Čas poslije, nakloni glavu i preda duh. Vidjela sam njegovu dušu, pod formom blještećeg meteora, kako u podnožju Križa prodire u zemlju.

Ivan i svete žene padoše ničice na zemlju, klanjajući se. Stotnik Abenadar fiksirao je oči na izobličenom liku našeg Gospodina, potpuno svladan i preplavljen svime što se dogodilo. Kad je naš Gospodin izrekao svoje zadnje riječi, glasno prije izdisaja, glasno, zemlja se u temeljima potresla, a stijena Kalvarija prsnu na sve strane. Nastade ogroman ponor između Križa našeg Gospodina i Gezme, zlog razbojnika. Glas Boga – ozbiljan i svečan, dojmljiv i strašan – odjeknu po cijelom svemiru, prekidajući onu svečanu tišinu koja je prožimala cijelu prirodu. Sve je bilo izvršeno.

Duša našega Gospodina napusti njegovo tijelo. Njegov posljednji uzvik napuni svaku grud strahom. Izmučena zemlja iskaza štovanje svome Kreatoru. Mač boli probode srca onih koji su ga voljeli. Taj je trenutak bio trenutak milosti za Abenadara. Konj je pod njim drhtao. Srce mu je bilo dirnuto, raspuklo se kao tvrda stijena. On baci daleko svoje koplje, udarajući se u prsa govore ći: 'Blagoslovljen Najviši Bog, Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Zbilja ovaj Čovjek bijaše Sin Božji!' Njegove riječi uvjeriše mnoge vojnike. Slijedili su njegov primjer i bili potpuno obraćeni.

Kad Isus, gospodar života i smrti, predade dušu u ruke svoga Oca, dopusti smrti da zaposjedne njegovo tijelo. To sveto tijelo u trenutku umiranja je drhtalo, poprimivši olovno sivu boju. S bezbrojnim ranama prekrivenim zgusnutom krvlju, tako da su rane izgledale kao tamni ožiljci. Obrazi su mu bili jako upali, nos mu postade šiljastiji, a oči potamnjele od krvi, ostadoše napola otvorene. Podiže jedva svoju glavu koja je bila još uvijek okrunjena trnjem, samo na trenutak, pa glava opet pade u agoniji boli. Suhe i razderane usne mu ostadoše poluotvorene, ne skrivajući nateknuti jezik. U trenutku umiranja, prsti, koji su mu bili stisnuti oko čavala, se opustiše i ispraviše poprimivši prirodnu veličinu, kao i ruke. Tijelo mu postade ukočeno, pa mu sva težina tijela pade na stopala. Koljena mu povijena, stopala malo zakrenuta ustranu.

Abenadar odmah postade novi čovjek. Klanjao se istinskom Bogu. Nije više služio neprijateljima. Predao je i koplje i konja svome dočasniku koji se zvao Longinus. Longinus se obrati vojnicima s par riječi, sjede na konja i preuze komandu. Abenadar je napustio Kalvariju i otišao kroz dolinu Gihon do pećina u dolini Hinom. Tamo su se u čenici skrivali. Objavi im smrt našeg Gospodina, a tada ode u grad da vidi Pilata.

Čim je Abenadar iskazao javno svjedočanstvo svoje vjere u Isusovo božanstvo, njegov primjer su slijedili mnogi vojnici, kao i još neki prisutni, čak i nekoliko Farizeja. Mnogi se udaraše u prsa, vraćajući se kući. Drugi su razderali svoje haljine i bacali prašinu na glavu. Svi su bili ispunjeni strahom i užasom. Ivan ustade. Neke svete žene koje su bile podalje od Križa, dođoše do Blažene Djevice i odvedoše je od podnožja Križa.

Nema riječi, jao, koja bi opisala duboku bol Blažene Djevice. Oči su joj bile zatvorene, boja kože kao u leša. Nije mogla stajati, pade na zemlju, ali je ubrzo podigoše i podržavahu Ivan, Magdalena i drugi. Još jednom pogleda svoga ljubljenoga Sina – Sina kojeg je začela po Duhu Svetomu, meso njena mesa, kost njenih kostiju, srce njena srca – kako visi na križu između dvojice razbojnika. Raspet, osramoćen i prezren od onih zbog kojih dođe na zemlju da ih spasi. S pravom je tada dobila naziv 'Kraljicom mučenika'. Sunce je još bilo zatamljeno i ovijeno maglom. Za vrijeme zemljotresa zrak postade težak i sparan, ali poslije postade svjež i čist.

Bilo je oko 15 sati kada je Isus izdahnuo. Farizeji se isprva prepadoše zemljotresa. Ali kad prođe prvi šok, pribraše se i počeše bacati kamenje u ponor kraj križa, pokušavajući izmjeriti njegovu dubinu konopcima. Vidjevši da mu ne mogu doseći dno, ostadoše zamišljeni, zabrinuto osluškujući stenjanje i jadikovanje pokajnika. Tada napustiše Kalvariju.

Mnogi među prisutnima postadoše stvarno obraćeni. Najveći dio se vratio u Jeruzalem potpuno ispunjeni strahom. Rimski vojnici čuvahu vrata, kao i druga glavna mjesta u gradu, zbog mogućeg izbijanja ustanka. Kasijus je ostao na Kalvariji s oko 50-ak vojnika. Isusovi prijatelji stajahu oko Križa, promatrajući našeg Gospodina i plakahu. Mnoge se svete žene vratiše svojim kućama, sve su bile tiho, svladane žalošću.

Ulomak iz knjige " Gorka muka Gospodina našega Isusa Krista" od Anne Katharine Emerich

Osmrtnice ba

poboznost-13-utoraka-sv-anti.jpg

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-broj-11.jpg

progledaj-srcem-2020.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 29.5.2020.
29. Svibanj 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.