Odnos Crkve prema rastavljenima

Često se čini kao da Crkva postupa prestrogo prema rastavljenima, pogotovo ako su se ponovno oženili. Ne dozvoljava im pristup sakramentima pokore i euharistije, ne dozvoljava im vršenje nekih služba u Crkvi gdje je naglašena dimenzija svjedočenja, npr. čitanje u crkvi ili kumovanje. Očito je da iza svega stoji neki duboki razlog. A taj ne može biti drugi nego sama riječ Božja: "Ono što Bog združi čovjek neka ne rastavlja." Dakle, princip nerazrješivosti braka.

S druge strane, poznamo mi i druge Kristove riječi: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote." Budući da se Isus inače ne zaustavlja samo na riječi zakona nego ide na izvor, na čovjeka, ni njegova se riječ, pa ni ona koja se tiče nerazrješivosti braka, ne bi smjela tumačiti isključivo kao zakon. Ona mora biti čitana unutar vizije vjere i nasljedovanja Krista. Bog je najprije stvorio čovjeka, a potom zakone i zabrane, i to s ciljem zaštititi pravu slobodu.

Postavlja nam se dakle pitanje: Nemamo li mi danas previše legalističkog morala, gdje se nimalo ne gleda na neki minimum vjerskog uvjerenja i povjerenja te na brak kao na dar i zadaću? Drugim riječima, imajući u vidu da je brak danas mnogo izloženiji opasnostima nego je to bio nekad, trudi li se Crkva danas dovoljno spojiti vrednotu braka i vrednotu slobode na koju nas također poziva Krist? Ako je brak sakrament spasenja, kako vrednovati onaj brak u kojem bračna i obiteljska atmosfera više uopće ne postoje? Kako vrednovati onaj drugi, civilni brak u kojem je stvoreno takvo ozračje? Kako u rješenje te problematike uključiti ulogu čovjekove osobne savjesti koju Drugi vatikanski sabor naziva glasom Božjim u čovjeku? To su samo neka od pitanja s kojima se susreću pogotovo oni kršćani koji su tom problematikom pogođeni.
Crkva je svjesna tragičnosti svake takve situacije. Govorimo o slučajevima kada brak i obiteljska atmosfera uopće više ne postoje. Ljudi se, dakle, razilaze. Ne postoje razlozi za poništenje braka ili ih se na crkvenom sudu ne može dokazati. Dakle, ili moraju vječno ostati sami ili se ponovno civilno vjenčavaju, riskirajući da budu emarginirani iz Crkve, što posebno tragično izgleda kada se radi o uvjerenim kršćanima.

Potreba razlikovanja

Važno je uočiti neke elemente problematike rastavljenih i ponovno oženjenih s gledišta moralne teologije i djelomično crkvenog prava, što bi svakako trebala biti osnova na kojoj počiva svako pastoralno djelovanje. O konkretni pastoralni prijedlozi koje bi trebalo usvojiti u odnosu na rastavljene i ponovno oženjene predmet su naše pastoralne teorije i prakse u skorijoj budućnosti. Bez obzira na temeljni problem pripuštanja rastavljenih i oženjenih katolika sakramentima pokore i euharistije, pastoral naše Crkve morat će se ozbiljnije pozabaviti tom sve brojnijom kategorijom kršćana.

Što se tiče rastavljenih koji se nisu ponovno oženili, razlikujemo ponajprije onoga koji je razvod prouzročio od onoga kojemu je razvod nametnut. Ima razlike da li netko, nakon ozbiljnih nastojanja da svoj brak spasi, ipak biva napušten, ili je pak svojom lakomislenošću ili krivnjom uništio brak. Onaj tko je nepravedno napušten a nije ponovno sklopio civilni brak, može prisustvovati sveukupnom životu Crkve. Onaj drugi potpada pod normativu: učinjeni grijeh - ispaštanje. No, i jedan i drugi, načelno, mogu pristupiti sakramentima Crkve.

Ozbiljni problem predstavljaju rastavljeni i ponovo oženjeni te njihov život u sveukupnom poslanju Crkve. To je jedan od najaktualnijih problema u Crkvi, ne samo s teološkog i pastoralnog stajališta nego i utvrđujući opću društvenu situaciju.
Naime, statistike pokazuju da ima sve više razvoda. Govori se o jednom razvodu u Hrvatskoj na pet sklopljenih brakova. Razvod je uglavnom ušao u gotovo sva zakonodavstva razvijenog svijeta. Fenomen je toliko raširen da je lako prijeći iz pojma "legalnost" na pojam "moralnost", tj. razvod postaje toliko raširen fenomen da se sve rjeđe postavlja u pitanje moralnost samog čina. On zvuči kao nešto "normalno". Takav mentalitet otežava i obranu aktualnih pozicija crkvenog Učiteljstva da se ne dozvoli pristup sakramentima onima koji su bili crkveno vjenčani, razveli se i ponovno civilno vjenčali. Takva situacija, međutim, čini razumljivijom i aktualnu praksu Crkve koja se mora voditi načelima evanđeoskog radikalizma ("što Bog združi čovjek neka ne rastavlja"), ali je isto tako gotovo jedina institucija koja svojim načelima i naukom donekle može djelovati preventivno u odnosu na kulturu koja bez rezerve promiče razvod.

Razlikujemo tri kategorije rastavljenih i ponovno oženjenih: oni koji se kompletno distanciraju od Crkve te ih ne zanima kako mogu sudjelovati u životu Crkve, oni koji zadrže vjeru ali nisu dovoljno svjesni da žive u suprotnosti s voljom Božjom pa im stanje u kojem su se našli ne predstavlja neki problem i nisu skloni traženju rješenja, te oni koji su svega svjesni ali bi željeli primati sakramente i biti punopravni članovi Crkve. Ta posljednja kategorija ljudi predstavlja i najveći problem za Crkvu u smislu da traže nekakvo rješenje takvog stanja.

Jesu li rastavljeni još uvijek u krilu Crkve?

I Sveta Stolica i nacionalni episkopati uvijek su se izjašnjavali protiv pripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno oženjenih. Ne radi se o crkvenoj kazni već o primjeni temeljnog zakona koji isključuje iz zajedništva one koji su trajno u teškom grijehu. Pripustiti ih sakramentima značilo bi potvrditi da žive u milosti Božjoj. Motivi su sljedeći: kršćanski brak je nerazrješiv, ispovijed pretpostavlja kajanje i obećanje "da neću više griješiti", euharistija je kruna bračnog zajedništva. Klasična sugestija bila je da oni mogu prisustvovati sakramentima ako se ustegnu od spolnog života u drugom braku. Spolnost je shvaćena kao dokaz prihvaćanja valjanosti drugog braka. U suprotnom, njima se preporučuje da ostaju u krilu Crkve na jedan specifičan način: sudjelujući na misi, ispravnim odgojem djece, da prisustvuju raznim crkvenim obredima i okupljanjima. Jednom riječju, da osjete kako ih Crkva nije otpisala. Dakle, bila bi greška reducirati skrb Crkve za rastavljene i ponovno oženjene na sâm problem njihova pristupa sakramentima. Sakramenti nisu jedini put postizanja milosti.
Međutim, ostaje u pitanju njihova integralna prisutnost u Crkvi koja je moguća samo putem sakramenata. Sakramenti imaju jednu vanjsku i društvenu dimenziju jer su javni znakovi koji svjedoče vjeru Crkve koja se putem njih otkriva svijetu. Oni svjedoče jedinstvo Krista i Crkve. Kada bi se rastavljene i ponovno oženjene prepustilo sakramentima, to bi značilo da se je to jedinstvo bitno promijenilo. Samo obredno gledanje na sakrament nije dovoljno. Krist je model sakramenta. Crkva nije gospodar sakramenata, već njihov čuvar i službenica. Nije ona ta koja određuje uvjete primanja sakramenata, nego Krist. Vjernost Kristu jest razlog takve discipline. Osim toga, crkvena disciplina nije samo teološki opravdana, nego ima i pedagoških osnova: da se čovjek privoli na obraćenje.
Ako to sve nije moguće, tj. ako nije moguć izlazak iz drugog, civilnog, braka, što činiti tada? Postoji li rješenje? Bilo je ozbiljnih pokušaja da se taj problem riješi ili barem ublaži. Ponajprije nam se čine važnima prijedlog nekolicine njemačkih biskupa iz 1993. godine te odgovor Svete Stolice, zatim pokušaji da se u tu problematiku uključi uporaba kreposti epikeje i, konačno, rješenja koja u tim slučajevima primjenjuje tzv. oikonomia-duhovnost istočnih Crkava. O njima ćemo govoriti u sljedećim nastavcima.
Valja, međutim, napomenuti da svi ti pokušaji nemaju namjeru postaviti u pitanje samu nerazrješivost koja ostaje jasno utemeljena u riječi Božjoj, nego samo uvidjeti postoji li u crkvenoj praksi i mogućnost uvažavanja onih slučajeva kada je teško reći radilo li se u prijašnjem braku o nerazrješivom braku ili nije, tj. je li bio valjano sklopljen ili nije. Ti pokušaji nastoje osobnoj čovjekovoj savjesti pridati veću ulogu u cjelokupnoj problematici. Pogotovo se u svim tim pokušajima ne radi isključivo o pitanju pripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno oženjenih nego o cjelovitijem i plodonosnijem pastoralnom pristupu takvim ljudima i bračnim parovima koji žele osjetiti Crkvu kao svoju majku.

Jedan od najznačajnijih koraka učinjenih u posljednje vrijeme s namjerom promjene dosadašnje crkvene prakse koja svim rastavljenim i ponovno oženjenim katolicima, bez razlike, ne dopušta pristup sakramentima pokore i euharistije jest onaj koji su 1993. godine učinili njemački biskupi Freiburga, Mainza i Rottenburg-Stuttgarta.

Familiaris consortio

U svom pastirskom pismu predlažu novi pristup pastoralu rastavljenih i ponovno oženjenih katolika. Oni polaze od teksta enciklike Familiaris consortio: "Crkva, ipak, ponovno potvrđuje svoju stegu, zasnovanu na Svetom pismu, prema kojoj ona ne može euharistijskom zajedništvu pripustiti razvedene i ponovno oženjene. Oni su sami sebe učinili nesposobnima da budu pripušteni, jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u euharistiji. Postoji i još jedan osobiti pastoralni razlog: ako se te osobe pripuste euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe. Pomirenje u sakramentu pokore - koje bi otvorilo put sakramentu euharistije - može se udijeliti jedino onima koji su se pokajali da su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu te su iskreno spremni provoditi takav život koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe. Konkretno to znači da muž i žena, kada iz teških razloga - naprimjer radi odgoja djece - ne mogu ispuniti obvezu rastave, preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima" (FC br. 84). U istom broju, pak, kaže se i sljedeće: "Pastiri moraju znati da su, radi ljubavi prema istini, obvezni razlikovati situacije. Doista, postoji razlika između onih koji su se iskreno trudili da spase prvi brak a ipak su sasvim nepravedno napušteni, od onih koji su teškom svojom krivnjom razorili kanonsku valjanu ženidbu. Konačno ima i takvih koji su sklopili drugu vezu radi odgoja svoje djece, a koji često, prema njihovoj savjesti, imaju subjektivnu sigurnost da njihova prethodna ženidba, nepopravljivo razorena, nikada nije ni bila valjana."

Prijedlog njemačkih biskupa

Bračni konsenzus nije samo privatna stvar dvoje ljudi, nego ima crkvenu i socijalnu dimenziju. On je simbol jedinstva Krista i Crkve. U tome se sastoji sakrament braka. Sud savjesti u toj materiji, dakle, nije samo pitanje osobnih odnosa čovjeka i Boga, nego ima puno širu dimenziju.
Spomenuti biskupi predlažu da se započne tolerirati praksa u kojoj će pojedinci koji su rastavljeni i ponovno oženjeni moći pristupiti sakramentima pokore i euharistije nakon što se ustvrdi da to mogu opravdati odlukom vlastite savjesti i ako se ispune neki kriteriji. Temelj takvog prijedloga trojice biskupa je trostruki: 1) uvjerenje da Familiaris consortio izriče samo generalnu normu koja ne isključuje mogućnost izuzetaka u praksi, 2) uvjerenje da je u uvjerenjima mnogih katolika klasična preporuka o totalnoj apstinenciji koja bi dopuštala pristup sakramentima nerealna i neprirodna, 3) činjenica da se u Familiaris consortio govori o utvrđivanju i diferenciranju različitih situacija dopuštala bi i diferenciranu praksu u pastoralu pa i u pitanju pripuštanja sakramentima. Rastavljeni i ponovno oženjeni mogli bi tako pristupiti sakramentima ako su ispunjeni neki kriteriji, npr.: 1) da je povratak prvom braku nemoguć i da prvi brak uz najbolju volju ne može više biti oživljen, 2) da drugi brak već dugo traje uz vidljivu postojanu volju oboje partnera za postojanom vezom, 3) ako su u drugom braku nadošla djeca te je time za oboje partnera nastala nova moralna obveza, itd. Ne radi se o generalnoj normi ili službenom dopuštanju pristupa sakramentima, nego o mogućnosti da netko tko je po savjesti uvjeren da ispunja te kriterije, pogotovo ako je po savjesti još siguran da njegov prvi brak nije bio valjan, te nakon razgovora s duhovnim savjetnikom pristupi sakramentima. Suočavanje s predstavnikom Crkve nužno je jer je euharistija javni čin Crkve. U svemu tome uloga svećenika nije davanje službenog dopuštenja nego pružanje pomoći u pročišćavanju savjesti dotičnog vjernika. Kada pojedinac donese takvu odluku da pristupi sakramentima, svećenik bi to trebao poštivati i, ako je potrebno, tu odluku braniti ako nastanu nesuglasice u zajednici vjernika. Bitno je da savjest dotičnoga potpuno stoji iza te odluke i da nema opasnosti od skandala po druge vjernike. Biskupi opetovano naglašavaju da se ne radi o generalnom dopuštenju nego samo o izuzetnom slučaju pristupa sakramentima koji bi bio opravdan odlukom osobne savjesti.

Stav crkvenog učiteljstva

Tri tjedna nakon objavljivanja tog pisma izlazi enciklika »Veritatis splendor« (Sjaj istine) koja ne dopušta takvu podjelu između objektivne generalne norme i njezine subjektivne primjene u praksi. Norma koja zabranjuje moralno loše djelovanje nije stvorena od Crkve niti može od Crkve biti promijenjena. Primijenjeno na ovaj problem znači da norma o nerazrješivosti, budući da je božanska, ne može biti promijenjena, niti u njoj samoj niti u njezinoj primjeni, od strane odluke savjesti pojedinca. Ona, uostalom, spada u red tzv. "negativnih norma" ("čovjek neka ne rastavlja") koje ne trpe iznimaka. U isti red spadaju npr. i norme: "ne laži!", "ne ukradi!", itd. U odnosu na prigovor kako Crkva tom praksom nije "majka" koja je uvijek milosrdna, enciklika ponavlja kako nije moguće u Crkvi razdvajati ulogu majke od uloge učiteljice koja uvijek mora braniti istinu. U raspravu su se uključili i neki američki biskupi koji su odbacili mogućnost priziva na savjest pri rješavanju tog problema. Oni smatraju da je tzv. rješenje kroz "forum internum" neprihvatljivo i može biti pastoralno štetno.
Četrnaestoga rujna 1994. Kongregacija za nauk vjere odgovara na prijedlog trojice biskupa i ponavlja da novi brak ne može u nikojem slučaju biti pravovaljan niti takvim priznat ukoliko je još valjan prvi brak.
Praksa nepripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno oženjenih ne može biti promijenjena ovisno o različitim situacijama u kojima ljudi žive. Diferencijacija (razlikovanje) koju traži Familiaris consortio odnosi se na utvrđivanje okolnosti i subjektivne situacije pojedinca, na stupanj njegove krivnje za propast braka, ali s namjerom da se sukladno tome prilagodi pastoral koji će mu omogućiti kvalitetniju duhovnu pratnju i sudjelovanje u životu Crkve, a ne u smislu da se neke pripusti sakramentima a druge n pripusti. Postupati drugačije značilo bi subjektivnoj savjesti prepustiti odluku o tome je li prvi brak bio valjan i o tome koje kvalitete ima drugi brak. Očito je da netko, prosuđujući samoga sebe i svoje stanje, teško može biti objektivan. Osim toga, što je i važnije, bračni konsenzus nije samo privatna stvar dvoje ljudi, nego ima crkvenu i socijalnu dimenziju. On je simbol jedinstva Krista i Crkve. U tome se sastoji sakrament braka. Sud savjesti u toj materiji, dakle, nije samo pitanje osobnih odnosa čovjeka i Boga, nego ima puno širu dimenziju. Pristupiti euharistiji, sakramentu zajedništva, protiv normâ toga istog zajedništva, u sebi je protuslovan čin. Ne radi se o diskriminaciji, nego o nastojanju za potpunom vjernošću Kristu. Zahtjevi savjesti i zahtjevi Učiteljstva međusobno se ne isključuju jer su oboje obvezatni slijediti istinu. U suprotnom se radi o apsolutizaciji suda savjesti.
Na toj liniji je i novi Katekizam Katoličke Crkve koji tvrdi: "Ako su se građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupiti euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti" (br. 1650).
Mnogi su biskupi mislili da upravo zabrana pripuštanja rastavljenih i ponovno oženjenih katolika sakramentima može predstavljati apel svima ostalima na preispitivanje vlastite ozbiljnosti u pristupanju sakramentima Crkve. Sudjelovanje takvih vjernika sveukupnom životu Crkve još je uvijek uvelike neistražena tema s mogućnostima koje još valja pronaći. Nije neosnovano ni predviđanje da bi gotovo svaki rastavljeni i ponovno oženjeni katolik svoj slučaj mogao pronaći u nekim od onih kriterija koje navode trojica biskupa. Tako bi postupno izuzeci postali generalna praksa.
Trojica biskupa priklonili su se nauku Učiteljstva, napominjući kako se u njihovu prijedlogu nije radilo o generalnom pripuštanju sakramentima nego samo o mogućnosti da netko, nakon ispita savjesti, pristupi opravdano stolu Gospodnjem. Traže od vjernika da se priklone nauku Učiteljstva. U pozadini njihova zahtjeva očito se kriju brojni pokušaji da se problem riješi ili uporabom kršćanske kreposti epikeje ili pak iskustvom istočnih Crkava koje u spomenutoj materiji imaju donekle drugačiju praksu.

Oduvijek je kršćanski moral ozbiljno uzimao u obzir valjanost tzv. kreposti epikeje: izuzetak jednog slučaja kada se u nekoj situaciji može sa sigurnošću ili barem s velikom vjerojatnošću prosuditi da zakonodavac tu i takvu situaciju nije predvidio i da nije imao namjeru nju ozakoniti.

Krepost epikeje

Zakonodavac nije htio staviti pod slovo zakona izvanredne situacije. To stoga što kršćanski moral uvijek traži ono što je za čovjeka podnošljivo, traži jednu realnu angažiranost, uz uporabu normalnih psihičkih i fizičkih snaga u ostvarenju dobra. U pravilu nikada ne traži heroizme. Heroizmi su iznimke i ne mogu služiti kao pravilo. Epikeja sprečava da ne postanemo legalisti, farizeji, kojima je na prvom mjestu izvršenje zakona, a ne ostvarenje dobra. Naime, epikeja, sukladno definiciji Kajetana, jest usmjerenje zakona tamo gdje je manjkav zbog svoje univerzalnosti. Ta je krepost čista suprotnost onome "činim što me volja". Ona nije relativizam. Ponašajući se sukladno kreposti epikeje, znači da čovjek u iznimnim situacijama smatra kako je za njegovo integralno dobro ili za opće dobro bolje slijediti vlastitu savjest nego napisanu normu. To međutim ne znači da epikeja uvijek oslobađa od nekih dužnosti i predstavlja "lakši put" ili jeftini kompromis. Ona može značiti i prihvaćanje obveza koje inače napisana norma u nekim situacijama ne propisuje. S pravom sv. Albert Veliki epikeju naziva natpravednost. Čovjek se u prosudbi pojedinih čina poziva na moralna načela više razine od onih u napisanoj normi. Sv. Toma to pojašnjava ovako: Norma veli da valja vratiti oduzeto jer to traži pravednost. No, to se katkada pokaže štetnim: kada npr. neki luđak izgubi mač, nije uputno vratiti mu ga dokle god postoji bolest uma. Konkretna situacija nalaže da se hic et nunc odustane od potpunog ostvarenja kreposti pravednosti kakvu nalaže napisana norma. Zapravo, to je savršenije ostvarenje kreposti pravednosti.

Epikeja i prosudba valjanosti prvoga braka

Božji zakon pridaje braku dimenziju nerazrješivosti. Prema tome, sukladno Učiteljstvu Crkve, krepost epikeje nije primjenjiva na pitanje pristupa sakramentima rastavljenih i ponovno oženjenih.
U svezi primjene epikeje stvar je jasna kada se radi o zakonima koje je čovjek stvorio. No, jesu li mogući slučajevi u kojima epikeja mora ispraviti naravni moralni zakon? Tijekom povijesti mišljenja su bila različita, i to ovisno o tome kako se poimao naravni zakon. Neki su ga smatrali područjem ponašanja reguliranih moralnim krepostima, a neki područjem koje regulira pozitivni božanski zakon. No, čini se da su uvijek svi bili složni u tvrdnji kako jedan čin zabranjen negativnom naravnom normom ne može postati dozvoljen zbog epikeje. To tvrdi i Veritatis splendor. Je li moguće na temelju kreposti epikeje stvoriti diferenciranu praksu pristupa sakramentima rastavljenih i ponovno oženjenih katolika? Uporaba epikeje značila bi da pojedini vjernik, koji se rastavio i ponovno civilno oženio, na temelju subjektivne prosudbe smatra kako univerzalna norma koja to zabranjuje i priječi mu pristup sakramentima nije predvidjela njegovu situaciju te on može postupiti sukladno subjektivnom uvjerenju. Naravno da je preduvjet pristupa sakramentima valjanost ili nevaljanost prvog braka. Postavlja se dakle pitanje: Ako je neki vjernik uvjeren da je njegov prvi brak bio ništavan, pa i ako nije uspio dobiti proglašenje ništavnosti, ne bi li, na temelju epikeje, mogao sklopiti drugu kanonsku zajednicu i ne bi li to Crkva trebala dopustiti? To bi pogotovo vrijedilo kada mjerodavni crkveni sud iz samo tehničkih razloga odugovlači donošenje prosudbe o ništavnosti prvoga braka. To se, usput rečeno, događa u praksi mnogih crkvenih sudova i u nas. To znači da, sukladno klasičnoj definiciji epikeje i kriterijima njezine uporabe, ne bi postojala obveza obdržavanja prvog braka: 1) ukoliko bi to rezultiralo protivno zajedničkom dobru vjernika, 2) ukoliko bi nametnulo teški i nepodnošljivi teret koje zajedničko dobro ne zahtijeva, 3) ukoliko je očito da zakonodavac, premda je mogao obvezati i u tom slučaju, to nije namjeravao. Teško je, međutim, uvidjeti kako ta tri kriterija mogu biti ostvarena u našoj problematici. Aktualna crkvena disciplina nastoji upravo zaštititi zajedničko dobro vjernika jer barem donekle štiti od subjektivne samovolje, pogotovo u suvremenim prilikama kada nerazrješivost gubi na snazi zbog kulture koja je sklona rastavi. Zatim, uporaba epikeje moguća je samo ako je norma, zbog svoje univerzalnosti, nedostatna i ne pokriva sve pojedinačne slučajeve te time nameće preteški teret u pojedinim situacijama. Je li to moguće ustvrditi za Kristove riječi: "Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja"? Konačno, nije moguće ustvrditi da je zakonodavac tu materiju, u iznimnim slučajevima, namjeravao prepustiti privatnoj prosudbi pojedinca. To izričito tvrdi kanonsko pravo (kan. 1085, 2 i 1671), a u više navrata ponavlja i Ivan Pavao II. Bez obzira na to što svi zagovornici uporabe epikeje u tim slučajevima opetovano ponavljaju kako takvu odluku pojedinac ne donosi sam nego u ozbiljnom razgovoru s duhovnim savjetnikom i nakon dužeg razdoblja dubokog razmišljanja, očito je da subjektivno uvjerenje zadobiva primat pred objektivnom normom. I crkveno Učiteljstvo i mnogi teolozi uvjereni su da je tako nešto nedopustivo, budući da se radi o materiji božanskog i naravnog zakona gdje je nužno doseći veritas rei, za što nije dovoljno subjektivno uvjerenje. Traži se objektivna prosudba od strane kompetentnih osoba i tijela, kao što je crkveni sud.

Epikeja i pristup sakramentima

Ako krepost epikeje nije primjenjiva na prosudbu o valjanosti ili nevaljanosti prvog braka, očito nije primjenjiva ni na problem pristupa sakramentima tih vjernika. Upotrijebiti krepost epikeje u vlastitom moralnom ponašanju znači, drugim riječima, ponašati se po savjesti, tj. ponašati se sukladno "glasu Božjem u meni". A taj glas nije samo moja volja nego i ono što objektivno vrijedi, ono što je Božji zakon, u ovom slučaju princip nerazrješivosti braka. Prema tome, kada govorimo o prepuštanju rastavljenih i ponovno oženjenih sakramentima, stav je Učiteljstva Crkve da ne može netko tko živi u takvom neregularnom stanju "po savjesti" odlučiti pristupiti sakramentima. Jer savjest ne može odlučivati ono što je u suprotnosti s Božjim zakonom. A Božji zakon pridaje braku dimenziju nerazrješivosti. Prema tome, sukladno Učiteljstvu Crkve, krepost epikeje nije primjenjiva na pitanje pristupa sakramentima rastavljenih i ponovno oženjenih. Slično vrijedi i za razne pokušaje rješavanja takvih konfliktnih situacija unutar tzv. "forum internum", što u Katoličkoj Crkvi znači unutar sakramenta ispovijedi. U čemu je razlika? Naime, ako bi netko bio uvjeren, primjenjujući krepost epikeje, da je njegov prvi brak nevaljan i da stoga može pristupiti sakramentima, ta njegova odluka ne bi ostala samo na razini njegova subjektivnog uvjerenja nego bi imala reperkusije i "prema van", na razini tzv. "forum externum", tj. ona bi bila "vidljiva" i od drugih ljudi, ako ništa drugo a ono kroz činjenicu da bi takvo novo stanje bilo uneseno u crkvene dokumente. U ispovijedi te vanjske dimenzije nema jer odluka ostaje pridržana ispovjednoj tajni. Takvo je rješenje predlagano pogotovo u odnosu na one koji su dokazano nepravedno napušteni i kojima je razvod nametnut od strane partnera koji je razvod skrivio, a ušli su u drugi brak iz raznoraznih motiva, npr. radi odgoja djece. Povod takvim prijedlozima bio je naputak Kongregacije za nauk vjere iz travnja 1973. u kojem se preporučuje biskupima da u svezi s pripuštanjem sakramentima rastavljenih i ponovno oženjenih, s jedne strane, obdržavaju aktualnu disciplinu Crkve i, s druge strane, u pojedinim slučajevima primjene crkvenu praksu rješavanja konfliktnih situacija unutar tzv. "forum internum". Takvo rješavanje slučajeva bilo bi potkrijepljeno i naukom Drugoga vatikanskog sabora koji tvrdi: "Gdje je pak prekinut intimni bračni život, nerijetko može doći u opasnost i vjernost supruga i dobro djece: tada je naime u pogibelji i odgoj djece i potrebna hrabrost da se prihvati daljnji porod" (Gaudium et spes 51). Čini se, međutim, da se iz rečenoga ne može zaključiti kako bi netko opravdano mogao u ispovijedi dobiti potvrdu njegova subjektivnog uvjerenja da je njegov prvi brak ništavan i da može pristupiti sakramentima. Rješenja unutar tzv. "forum internum", sukladno nauku Učiteljstva Crkve, odnose se na pripuštanje sakramentima onih rastavljenih i ponovno oženjenih koji obećaju ispuniti dva osnovna uvjeta: da će se u drugom braku ustegnuti od bračnih odnosa i da pristupom sakramentima neće izazvati sablazan na druge vjernike. Sama činjenica da sama Kongregacija, na upite s mnogih strana, nije se htjela upustiti u dodatne interpretacije vlastitih tvrdnja upućuje na takvu interpretaciju. Ona odgovara teološkim pretpostavkama aktualne crkvene discipline, bez obzira na to što je "forum internum" pridržan samo Božjoj prosudbi.

Biskup Limburga Franz Kamphaus, osvrćući se na pisanje kongregacije koja potvrđuje zabranu pristupa rastavljenima i ponovno oženjenima, pita se je li to zadnja riječ ili je ipak moguće razmišljati o iznimkama u odnosu na općevažeće pravilo. Polazna točka njegovih razmišljanja je činjenica da savjest nije samo izvršiteljica naloga Crkvenog učiteljstva.

Primjer istočnih Crkava

U tekstu koji nosi naslov "Glas istočnih Crkava" (1995) poziva se na Sinodu biskupa iz 1980. koja nalaže da se pomno utvrdi praksa istočnih Crkava kako bi se u zapadnoj pastoralnoj praksi unijelo više dimenzije milosrđa. Biskup se poziva na tu praksu koja u nekim slučajevima dopušta blagoslov drugog braka ili čak tolerira drugi brak te razmišlja bi li se tako nešto moglo prakticirati i u Zapadnoj Crkvi. Tamo gdje ljudi zataje ne postoje laka i jednostavna rješenja. Istočnjačka teologija pokušava spojiti u jedno dva temeljna usmjerenja kršćanske vjere: tzv. akribeia, duhovnost koja ide za strogom provedbom kanonskih norma, te oikonomia, duhovnost koja nastoji u primjenu normâ u konkretnim slučajevima unijeti što je moguće veću dimenziju milosrđa. Pravednost i milosrđe dvije su poluge Božje ljubavi. Činjenica je da praksa istočnih Crkava nikada nije osuđena od strane Rimokatoličke Crkve, čak ni na Tridentinskom koncilu. Biskup smatra kako je mogućnost da kršćanin postupi po vlastitoj savjesti i kada ta odluka nije u skladu s crkvenim Učiteljstvom jedna od temeljnih postavaka katoličke moralne teologije. Naravno da ta odluka nikada ne smije biti uzdignuta na razinu norme, niti za pojedinca niti u širem smislu riječi. Odluka se odnosi na konkretni slučaj i spada isključivo u djelokrug pojedinačne odgovornosti. Očito je biskup svjestan da se odluka po savjesti ne smije izjednačavati s "osobnom sigurnošću" jer bi to opravdavalo svaku odluku koja znači "biti osobno uvjeren" u nešto. Objektivna istina izgubila bi svaku težinu. Tako su se i Hitler i njegovi suradnici za svoje zločinačke odluke koje su donosili pozivali na savjest, ali ih se nikako ne može opravdavati. Potrebni su i objektivna mjerila prosudbe koja su plod božanskog poretka i koja se ne mijenjaju. Do te su točke razmišljanja biskupa jasna. No, ovdje nastaju problemi. Kako onda savjest može legitimirati odluku koja je suprotna učenju Crkve, ako je očito da to učenje nije krivo? Savjest može pogriješiti, a pojedinac za to može i ne mora biti kriv. I subjektivno istinska odluka po savjesti, ali objektivno kriva, obvezuje pojedinca. No, može li se Crkva prema tom pojedincu tako ponašati da na kraju ispadne kako ona tu krivu odluku podržava i opravdava? Jedno je respektirati pojedinačnu objektivno krivu odluku, drugo je dati joj plašt "ispravnosti". U tom smislu navedena razmišljanja postavljaju problem, ali ga ne uspijevaju riješiti.

Oikonomia-duhovnost i pitanje braka

Čini se da je istočnjačka duhovnost pogodnija kao podloga stvaranju šire lepeze mogućih pastoralnih metoda pristupa i ophođenja s rastavljenima i ponovno oženjenima. Ona će svećeniku dati važne naputke kako takvim ljudima pristupiti, što i kako im reći, što učiniti kako se ne bi osjećali vjernicima "drugog reda". No, ona ne rješava teološko pitanje valjanosti prvog braka, pa, sukladno tome, ne može riješiti ni pitanje njihova pristupa sakramentima ispovijedi i euharistije.
Veliki moralni teolog Bernhard Haering bio je uvjeren da upravo duhovnost istočnih Crkava može pomoći u rješavanju te problematike. On je svojedobno potanko analizirao takvu oikonomia-duhovnost u istočnim Crkvama koja u sebi sadrži krepost epikeje, ali i mnogo više. To je duhovnost milosrdnog kućedomaćina (ekonoma - oikonomos) ili oca koji svakoga člana kuće (Crkve) poimence poznaje te katkada ostavlja po strani 99 zdravih i dobrih ovaca kako bi spasio i u ovčinjak priveo jednu zalutalu ovcu. Ta duhovnost naglašava ulogu Duha Svetoga, gdje su zapovijed i zakon u uskoj svezi s milošću. Temeljna je postavka da slovo bez duha ubija. U takvoj duhovnosti moralna, psihička i civilna smrt braka vrednovane su isto tako ozbiljno kao fizička smrt jednoga bračnog druga. Moralna smrt braka ne dogodi se nužno nakon jednog čina brakolomstva, na što je katkada upućivala kanonistička i kazuistička praksa na Zapadu. Ona znači da taj brak, nakon teških propusta, nema apsolutno ništa zajedničkog s onim što bi trebao biti: sakrament spasenja. To se događa kada jedan partner onemogućava drugome ispovijedanje i prakticiranje vjere, kada ga prisiljava na teško grešno djelovanje, kada ostanak zajedno znači opasnost po spasenje jednoga od partnera ili pak dovodi u pitanje sâm njegov integritet i osobnost. Moralna smrt nastupa kada se s moralnom sigurnošću može ustvrditi da u svemu tome ne postoji nada u promjenu nabolje. Sakramentalnost braka shvaćena je na puno širi način od onog obrednog. Nakon takve moralne smrti braka postojala je praksa na određeno vrijeme (barem dvije godine) ostanka izvan svake bračne veze. Najuočljivije razlike između zapadne i istočne prakse vidljive su na slučaju tzv. psihičke smrti braka, tj. kada je posrijedi teška mentalna bolest jednoga bračnog partnera. Na Zapadu crkveni sud može takav brak katkada proglasiti ništavnim ako je moguće ustvrditi da je psihička bolest barem latentno bila prisutna i kod sklapanja braka. Na Istoku se ne postavlja pitanje valjanosti braka, nego prije svega je li brak, zbog teške psihičke bolesti, prestao biti uzajamni spasonosni sakrament dvije osobe. Razumljivo što se katkada u takvoj duhovnosti i doživotni zatvor smatrao dovoljnim razlogom za proglašenje tzv. "civilne smrti" braka. Sukladno toj duhovnosti, istočne Crkve prakticiraju blagoslov drugog braka. Liturgija takvog čina protkana je prizivanjem milosrdnog Oca, sukladno biblijskom zahtjevu: "Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan!"

Primjena u Katoličkoj Crkvi?

Nije suvišno podsjetiti da takve mogućnosti u istočnim Crkvama postoje ne samo zbog specifične duhovnosti, nego i stoga jer one ne posjeduju tako razrađenu i uhodanu praksu crkvenih sudova koji rješavaju pitanje valjanosti braka u Katoličkoj Crkvi. Gdje te pravne prakse nema ili je nedovoljna, slučajevi se moraju rješavati na drugačiji način. Zato je upitno bi li i u kojoj mjeri bilo uputno postojeću praksu u Katoličkoj Crkvi zamijeniti, budući da ona svakako daje veću garanciju u definiranju onoga što je objektivna istina. Biti milosrdan uopće ne zamjenjuje dužnost stremljenja prema onome što je istina. Milosrđe može tolerirati pogrešku, pogotovo ako je učinjena u dobroj vjeri, ali ono ne oslobađa dužnosti upućivanja svakoga da prije ili kasnije otkrije što je ispravno. Naravno da se ovdje ne radi u prvom redu o pripuštanju sakramentima nego o jednom pristupu koji bi rastavljenima jasnije dao na znanje da Crkva s njima dijeli dramatične trenutke propasti prvoga braka i odluku o sklapanju novoga. U tom smislu bit će svakako od koristi pravnicima, moralnim teolozima ali i pastoralnim djelatnicima ozbiljno razmisliti o nekim segmentima takve duhovnosti i prakse istočnih Crkava. Sama činjenica da ta duhovnost i praksa ne gledaju ponajprije na to je li prvi brak bio valjan ili nije nego na to je li brak, pa bio on i drugi, zaista sakrament spasenja za oba partnera, upućuje na razliku u pristupu problemu. Katolička Crkva, naime, polazi od uvjerenja da je valjanost ili nevaljanost prvoga braka condicio sine qua non svake daljnje prakse, pa tako i pristupa sakramentima ili eventualnog blagoslova ili slavljenja drugog braka. Ona zahtijeva da se to pitanje utvrdi i nedvojbeno dokaže uz pomoć objektivnih kriterija. Je li dovoljno u tako važnoj materiji, jer radi se o Kristovom nalogu o nerazrješivosti, objektivne kriterije zamijeniti subjektivnim odlukama ili pak utvrđivanjem stanja koje je nastupilo u vremenu nakon što je nastupio krah prvog braka? Razlika je u pitanju: Tko prosuđuje je li prvi brak bio valjan ili nije? Općenito govoreći, čini se da je istočnjačka duhovnost pogodnija kao podloga stvaranju šire lepeze mogućih pastoralnih metoda pristupa i ophođenja s rastavljenima i ponovno oženjenima. Ona će svećeniku dati važne naputke kako takvim ljudima pristupiti, što i kako im reći, što učiniti kako se ne bi osjećali vjernicima "drugoga reda". No, ona ne rješava teološko pitanje valjanosti prvoga braka, pa, sukladno tome, ne može riješiti ni pitanje njihova pristupa sakramentima ispovijedi i euharistije.
To su samo neki modeli kako se dosada predlagalo rješavanje pitanja rastavljenih i ponovno oženjenih katolika, pogotovo njihova pristupa sakramentima. Očito je da aktualna crkvena disciplina ne dopušta takvu praksu. Uputno je, dakle, utvrditi modele pastoralne prakse u ovoj problematici polazeći od činjeničnog stanja.

Ljudi koji su doživjeli brodolom u braku trebali bi se zapitati postoje li uvjeti oko eventualnog proglašenja nevaljanosti njihova prvog braka. Doduše, kod pitanja poništenja braka novo crkveno pravo uskraćuje mnoge olakšice koje su bile prepuštene lokalnim sudovima. Gotovo uvijek obvezatna je druga instancija. Zato procesi traju iznimno dugo. U našoj Crkvi, pak, efikasnost ženidbenih sudova na niskoj je razini pogotovo stoga jer se toj problematici nije posvetilo dovoljno pozornosti.

Učinkovitiji crkveni sudovi?

Zasigurno bi pravnici i moralni teolozi trebali poraditi na praksi kako crkveni sudovi danas tretiraju slučajeve rastavljenih i ponovno oženjenih te na pitanju provjere valjanosti njihova prvog braka. Sukladno aktualnoj praksi, naime, sudovi zahtijevaju nedvojbene dokaze za proglašenje ništavnosti prvog braka. Ako postoji i najmanja sumnja u valjanost tih dokaza, proglašenje ništavnosti ne dolazi u pitanje. Može li se u tom segmentu ostvariti onaj pomak kojega je moralna teologija učinila u mnogim drugim sektorima, tj. prijelaz iz jednoga tuciorističkog morala na moral kreativne slobode, gdje će u prosudbu o ništavnosti biti uključeni i kriteriji "visoke vjerojatnosti"? Kongregacija za nauk vjere, u svom pismu od 14. rujna 1994. govori o novim putovima u dokazivanju ništavnosti braka.
Dokle god postoji imalo nade da je moguće oživjeti prvi brak, pastoralni se djelatnik jednostavno ne smije pomiriti s postojanjem drugoga braka. Sav pastoral usmjerava se na spašavanje braka.
Čini se da nije točno uvjerenje koje je vladalo među mnogim crkvenim pravnicima, tj. da je aktualna crkvena sudska praksa toliko napredovala da može dokazati ništavnost svakog braka koji je takav. Iskustvo govori da nije tako. Okolnosti u kojima je sklopljen brak često nisu poznate nikome osim samim bračnim partnerima, a često i samo jednome od njih. Kako tako njegove tvrdnje ne može potvrditi nikakav direktni očevidac, sud često ne uvažava takve subjektivne tvrdnje, pa čak kada su izrečene pod zakletvom. Stoga se čini logičnim prijedlog da se sadašnja praksa usavrši, u smislu da pitanje ništavnosti braka ne ovisi samo o umješnosti dokazivanja od strane onoga koji ništavnost traži, a često je to "ostavljeni" partner, nego da sami sudovi preuzmu teret dokazivanja. I sam sud trebao bi imati valjane argumente da proglasi valjanim brak koji barem jedan od bračnih partnera smatra nevaljanim. Naime, aktualna praksa crkvenih sudova često je neefikasna upravo zato što jedan od partnera uskraćuje suradnju u dokazivanju ništavnosti. Ako je moguće da jedan brak zaista bude ništavan, ali da ga sudska praksa ne uspije kao takvoga dokazati, onda je jasno da postoji dužnost usavršavanja te prakse. Konačno, ta pravna procedura i mogućnosti nerijetko, pogotovo u nas, nisu dovoljno transparentne, tako da mnogi vjernici koji se nađu u ovakvoj situaciji i ne znaju da postoji mogućnost proglašenja ništavnosti njihova prvog braka, ne znaju se kome obratiti, što sve moraju učiniti i tome slično.

Kvalificirani pastoral rastavljenih

Ostaje ipak ključno pitanje o pastoralu onih rastavljenih i ponovno oženjenih kršćana koji takvo pitanje o ništavnosti i ne postavljaju, tj. pretpostavljaju ili su uvjereni da je njihov prvi brak bio valjan. Evidentno je da, nakon svega rečenoga, pastoralni problem eventualnog sakramentalnog života rastavljenih i ponovno oženjenih može biti ispravno postavljen samo unutar perspektive potpune vjernosti Crkve Kristovoj riječi. Svaki mogući oblik pastorala mora budno paziti da razvod i ponovni brak od strane vjernika, bez obzira ticalo se to njih osobno ili ne ticalo, ne budu doživljeni kao nešto normalno. Dokle god postoji imalo nade da je moguće oživjeti prvi brak, pastoralni se djelatnik jednostavno ne smije pomiriti s postojanjem drugoga braka. Sav pastoral usmjerava se na spašavanje braka. Iskustvo iskusnih pastoralnih djelatnika govori da u tom spašavanju braka može biti kontraproduktivno pred same partnere postavljati cilj kamo moraju dospjeti. Oni moraju prvenstveno osjetiti da svećenik ili pastoralni djelatnik zajedno s njima ponajprije traži ono što je volja Božja za njih u ovom trenutku. Slični osjećaji moraju prevladavati i kada je razvod već gotova stvar, a sada se radi samo na tome hoće li netko ostati sam ili sklopiti novi civilni brak. Postavljati u tom trenutku pitanje eventualne ništavnosti prvog braka očito nije uputno. Ovdje se prvenstveno radi o tome da propast braka bude doživljena kao ozbiljna stvar. Propast svakog braka valja "oplakati". Očito je potrebno imati na umu da mora postojati neka razlika u postupanju prema onome tko je očevidno razvod ili propast braka skrivio i onoga kome je on nametnut. U tom smislu crkveni djelatnici nisu uvijek bili dosljedni kada se npr. radilo o prosudbi treba li nekome oduzeti mandat za predavanje vjeronauka u školi ili ne treba. U svakom slučaju, rastavljeni i ponovno oženjeni moraju jasno uvidjeti da ih Crkva ne smatra otpadnicima, da respektira njihovu savjest i da zajedno s njima traži izlaz iz takve situacije. Kao kršćani, smatrajući situaciju rastavljenih i ponovno oženjenih katolika "neregularnom", ipak se ne upuštamo u prosudbu njihove savjesti, gdje je Bog jedini sudac. Njegovoj mudrosti i milosrđu valja prepustiti sud o osobnoj odgovornosti onih koji žive u takvom stanju. Kako se djelovanje Crkve širi na sve različitija područja ljudskog djelovanja, valja razmisliti o načinima uključivanja takvih ljudi u život Crkve. Biti aktivni član Crkve ne znači samo uključiti se u život "oko oltara", nego i svjedočiti o kršćanskim načelima u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima. Pastoralna teorija i praksa moraju tu temu tek razraditi.

Stupnjevitost u pristupu i prosudbi

Jedan od razloga zašto moramo razmišljati o usavršavanju pravne i pastoralne prakse u odnosu na rastavljene i ponovno oženjene vjernike, uvažavajući koliko je god to moguće sud osobne savjesti u okvirima postojeće crkvene discipline, jest i činjenica da i nerazrješivost može biti shvaćena kao tzv. ciljna zapovijed. Apsolutno je premalo kada se kaže da je nerazrješivi brak prema Bibliji jedan ideal ili, pogotovo, samo jedan ideal. Ne radi se o nekom neobvezatnom idealu nego o jednoj ciljnoj zapovijedi (zapovijed kao meta koju treba postići), isto kao što je to npr. ljubav prema neprijatelju i Kristova riječ: "Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan." Novozavjetni govor o nerazrješivosti i braku dio je onoga evanđeoskog radikalizma koji čovjek nastoji doseći, ali mu to uspijeva samo donekle, i to kroz dugi proces sazrijevanja, gdje mu je potrebna pomoć. Ciljna zapovijed znači da ona pokazuje put, ali i obvezuje da se na postizanje toga cilja čovjek mora pripraviti, disponirati. Svima je poznato kako ima puno slučajeva kada ta priprava nije učinjena, kada se nije radilo o dispoziciji nego o nekim drugim razlozima, npr. o nezreloj dobi, itd. Stupnjevitost i opreznost kako u pristupu tako u prosudbi nečije krivnje ili "neregularnosti" vrhunski su princip koji nikada ne valja zaboraviti. Autentičnost takvog pastorala ogleda se i u trijeznom razlikovanju u pristupu i dijalogu kada su u pitanju rastavljeni i ponovno oženjeni kršćani koji svoju "emarginiranost" iz Crkve osjećaju kao bolnu ili pak kada se radi o onima koji žive u raznim drugim tzv. "slobodnim" vezama te ih crkveni život godinama i ne zanima. Omogućiti olako ovima potonjima pristup sakramentima samo zato što njihova veza nije nigdje "formalizirana" može predstavljati istinsku sablazan za sve ostale vjernike. Sukladno Deklaraciji Kongregacije za nauk vjere od 29. svibnja 1973. crkveni sprovod takvim kršćanima nije zabranjen, ukoliko su oni, iako nisu prije smrti mogli živjeti puninu crkvenog života, ostali do kraja privrženi Crkvi, izrazili spremnost kajanja te ukoliko ne postoji opasnost od sablazni za ostale vjernike. Naravno da mogućnost sablazni ovisi ponajprije o tome kako će svećenik znati objasniti smisao crkvenog sprovoda koji je prvenstveno prizivanje Božjeg milosrđa i svjedočanstvo vjere crkvene zajednice u uskrsnuće od mrtvih i u život vječni.
S moralnog stajališta možemo postaviti pitanje: Ostaju li, dakle, rastavljeni i ponovno oženjeni kršćani bez perspektive potpunog uključivanja u život Crkve? Gledano površno, izgleda da je tako. Utvrđujući u potpunosti cjelokupnu situaciju, i oni imaju mogućnost sudjelovanja u mnogim oblicima djelovanja Crkve. Te oblike treba prepoznati i priznati kao autentične načine crkvenog života. A o njihovoj intimnoj pripadnosti Crkvi i vjernosti Bogu može prosuđivati samo Bog. Bog će zacijelo ponajprije prosuđivati čovjekovu savjest koju samo On poznaje.
Pastoral rastavljenih i ponovno oženjenih prioritetni je zadatak ove Crkve i pastoralnih stručnjaka. Mi u Hrvatskoj trebali bismo više koristiti iskustva iz drugih europskih zemalja, i nedavno održani Srednjoeuropski katolički dan, kao pokušaj ujedinjavanja svih katolika oko nekih zajedničkih projekata, prigoda je za takvu razmjenu iskustava.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
“Draga djeco! Pozivam vas do godišnjice: vi, župa, više molite..."
17. Lipanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.