Ako bi bilo moguće, biste li mogli pojasniti što je to opća (odnosno životna ili temeljna ispovijed) te u kojim je okolnostima potrebna takva ispovijed?

Goran

Za svaku, pa i životnu ispovijed, vrijede značajke koje mora imati svaka ispovijed: mora biti jednostavna, ponizna, čista u nakanama, raskajana, tajna, iskrena, usmena, bolna, raspoložena za poslušnost. Jednako tako, kako ističe Renzo Gerardi u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, ona se mora izraziti »u obliku koji propisuje Crkva, kako bi pokajanje bilo uistinu i potpuno ljudsko i kršćansko«. »Ona je izvanjsko i crkveno očitovanje nutarnjega obraćenja pa je stoga znak vjere kršćanina grješnika u otajstvo Krista i Crkve.«

Ispovijed je dakle crkveni znak stvarne želje za ispaštanjem zbog grijeha, što se izriče samooptužbom za počinjene grijehe, te stoga nije psihološko rasterećivanje, nego »religiozni spasenjsko-eklezijalni događaj, osobni odgovor u vjeri Božjem pozivu na obraćenje«. Upravo zato ispovijed mora biti cjelovita, pa je nužno ispovijedati grijeh jedan po jedan, sve smrtne grijehe (kojih se sjećamo nakon dobroga ispita savjesti), a koje nismo ispovijedili na posljednjoj ispovijedi. Jednako tako, dobro je i duhovno korisno ispovjediti i lake grijehe, jer cjelovita ispovijed pomaže vjerniku da se doista odupre svim grijesima i ustraje na putu obraćenja. Ako vjernik na ispovijedi neke grijehe izostavi ili zaboravi spomenuti, dužan ih je ispovjediti na sljedećoj.

Kod životne ispovijedi vjernik žali i ispovijeda grijehe svega svoga života, ali ona nije nužna onomu tko se redovito i temeljito ispovijeda, ako je bio iskren i ako je iznosio sve grijehe te ako se iskreno kajao i isto tako iskreno donosio odluku da više ne će griješiti. No kako se može dogoditi da se vjernik površno i slabo pripremi ispitom savjesti, ili u duši osjeća kako je to činio i više puta, ne vodeći računa o težini svojih grijeha, kao i o potrebi iskrenoga kajanja i obraćenja, onda može pristupiti velikoj, životnoj ispovijedi u kojoj će pred svećenikom i u Božjoj prisutnosti ponovno promotriti sav svoj život. Za to je potrebno dobro se pripremiti pomnim ispitom savjesti i molitvom. U toj životnoj ispovijedi vjernik će nabrojiti sve grijehe za koje smatra da ih nije dobro ispovjedio, da se za njih nije dovoljno kajao i da ih se zapravo nije odrekao.

Posebne i prikladne prigode za veliku životnu ispovijed bile su i jesu pučke misije, duhovne vježbe ili duhovni seminari, prije stupanja u novi stalež – piše moralni teolog Bernard Häring – a dobre su prigode i posebna molitvena okupljanja u našim župama ili svetištima, blagdani... a neki vjernici životnu ispovijed učine i potkraj svoga ovozemaljskoga puta. Ima i onih vjernika koji se dugo, možda desetljećima, nisu ispovijedali pa se onda temeljito pripreme i obave životnu ispovijed, kako bi ponovno živjeli u milosti djece Božje.

»Ponovno ispovijedanje teških grijeha postaje dužnost ako su prethodne ispovijedi bile nevaljane ili čak svetogrdne. U tom slučaju treba ponovno ispovjediti sve teške grijehe počinjene od zadnje valjane ispovijedi. Ako se čovjek ispovijeda istom svećeniku kome je već, iako u nevaljanoj ispovijedi, ispovjedio velik dio svojih grijeha, a on ih se barem općenito još prisjeća, dovoljno je da se raskajano ukaže na prošlu ispovijed«, piše Häring i pojašnjava: »Može se dogoditi da nakon jedne nevaljane ispovijedi slijedi čitav niz valjano obavljenih ispovijedi a da ta nevaljana ispovijed formalno još nije ponovljena, jer se savjest jednostavno nije više sjetila te obveze. U tom slučaju nismo više dužni ispovijedati grijehe koje smo dobre savjesti ispovjedili u prethodnim ispovijedima. Valja savjetovati ponavljanje ispovijedi ili opću ispovijed (dakle, životnu ispovijed, nap. a.) ako se razborito može sumnjati u valjanost prethodnih ispovijedi.«

Međutim, ipak treba »najoštrije osuditi pretjeravanja propovjednika s obzirom na čestu nevaljanost ispovijedi, s namjerom da vjernicima nametnu blagodati opće ispovijedi«! »Skrećemo pozornost na to da kod ponovljene ispovijedi koja se slobodno obavlja ni u kom slučaju ne treba tražiti materijalnu cjelovitost. Dovoljno je npr. spomenuti samo teže i značajnije grijehe. A apsolutno treba izbjegavati nabrajanje do u sitnice svih grijeha protiv šeste zapovijedi kad je riječ o nekoj vrlo dugoj listi. One koji naginju skrupuloznosti i plašljivosti treba odvraćati od opće ispovijedi, ako to nisu dužni učiniti zbog sigurno nevaljanih ispovijedi«, poučava Häring. Na taj način još jednom snažno ističe svu važnost životne ispovijedi kod svakoga vjernika koji ima ispravno izgrađenu savjest i osjeća da se prethodno nije valjano ispovijedio, kao i važnost dobre pripreme za životnu ispovijed. Jer, ona doista zahtijeva više vremena, ozbiljan pristup, duboku molitvu i razmatranje, suočavanje sa samim sobom u svjetlu Božjega milosrđa i Božje ljubavi, a zbog svega toga bilo bi mudro dogovoriti se s ispovjednikom prije ispovijedi kako bi i on imao dovoljno vremena, premda Häring navodi da je »spasonosna spontana opća ispovijed poglavito u prigodama posebnih Božjih milosti, kad Bog potiče na dublju skruštenost srca« – te navodi još jednom te prigode: duhovne vježbe, pučke misije, prije stupanja u novi stalež i slično.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Novo veliko priznanje za hrvatskog kapetana: Modrić u momčadi godine!
24. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam