Odnedavno živim kao imigrant u stranoj zemlji engleskoga govornog područja. Životne prilike dovele su me u jedan daleki i maleni grad.

Stanovništvo je uglavnom protestantske vjeroispovijesti, kao i njihove župe. Nedjelja bez svete mise nije mi više nedjelja, ali i cijeli tjedan gubi svoje značenje. Što mi možete još savjetovati, kako slaviti misu osim po krunici i čitanju Biblije?

Čitateljica Lucija

Poticajno je ovo Vaše pismo i bit će razlog razmišljanja mnogima, osobito u doba kada i neki vjernici jednostavno ne vode računa i kada zanemaruju obvezu redovitoga sudjelovanja u nedjeljnim i blagdanskim euharistijskim slavljima, premda za to nemaju opravdanih razloga. Jer, ono što nedjelju – za kršćane katolike – »čini nedjeljom« upravo je misa, euharistija, a ne samo nedjeljni odmor, budući da je nedjelja zauvijek – još od apostolskih vremena – obilježena Kristovim uskrsnućem. Zato je sudjelovanje na nedjeljnoj i blagdanskoj misi za vjernika obveza koja je povezana s Božjim zakonom i crkvenim propisima. Od te su obveze ispričani, naprimjer, bolesnici za koje tjelesno prisustvovanje kod mise znači štetu ili bar ozbiljnu opasnost štete po zdravlje, ističe primjerice moralni teolog Bernhard Häring.

Kako ste Vi odselili u »jedan daleki i maleni grad« gdje ne možete na misu, Vas ispričava prekomjerna dužina puta (ako točno interpretiramo ono što pišete), barem od redovitog nedjeljnog sudjelovanja u misi, ali ne i uopće od svakog sudjelovanja na misi. Konkretno, kada Vam se pruži prilika i kada ste u mogućnosti (fizičkoj i materijalnoj), trebali biste svakako poći na misu. Jednako tako, u današnje doba suvremenih komunikacijskih sredstava, osim što ćete – kako kažete i sami – pokušati nedjelju živjeti moleći pobožne molitve i čitajući Sveto pismo, zasigurno možete misu pratiti i putem nekoga od masovnih medija – od radija preko televizije do interneta.

Hrvatska biskupska konferencija 2009. godine objavila je dokument »Prijenos liturgijskih slavlja« koji Vam može biti koristan za ispravno shvaćanje »sudjelovanja« u euharistijskom slavlju putem nekog od masovnih medija, jer taj dokument donosi osnovna teološka i komunikacijska načela za ispravan i prikladan »medijski pristup« liturgijskim slavljima. Slobodno nam je reći da se neki dijelovi toga dokumenta ne tiču izravno Vas, niti vjernika koji se nalaze u sličnim prilikama poput Vas, nego se tiču više medijskih djelatnika, no od osobite bi Vam koristi ipak mogli biti neki dijelovi toga dokumenta. Tako već kod samoga predstavljanja dokumenta, Hrvatski institut za liturgijski pastoral ističe da je liturgija već u samoj sebi »komunikacijski čin«, pa medijski posredovano slavlje ima zadaću uvesti »gledatelje« u komunikaciju jedne određene zajednice vjernika s Otajstvom spasenja.

U navedenom dokumentu, već u broju 2. ističe se da »televizija i radio imaju zadaću svojim adresatima posredovati komunikaciju određene liturgijske zajednice s Bogom i njegovim djelom spasenja«, a u broju 3. se navodi da »televizijski i radijski prijenosi daju bogoslužju dimenziju 'javnosti' te tako onim vjernicima kojima je obred medijski posredovan omogućuju na specifičan način susret sa slavljenim Otajstvom«. Osim toga, već se u broju 4. dokument tumači da liturgija, kao slavlje Crkve, »omogućuje različite oblike sudjelovanja. Istinsku zajednicu čine oni koji su nazočni na samome slavlju i kojima je potrebno omogućiti puno, svjesno i djelatno sudjelovanje. Posredovanjem radija i televizije toj se zajednici pridružuju i oni Kristovi vjernici koji se za sudjelovanje koriste određenim medijima, ali njihovo je sudjelovanje uvijek 'pridruženo' ili suslaviteljsko. Mogućnost takvoga sudjelovanja u liturgijskome činu zajednice nema izvor u televizijskome ili radijskome prijenosu, nego u pritjelovljenosti svih vjernika Crkvi koja je, nastavljajući vršiti Kristovu svećeničku službu, prvi subjekt kršćanske liturgije. Radio i televizija samo su sredstva, mediji koji posreduju slavlje i pružaju mogućnost slavljeničke pridruženosti«, a onaj »tko prati takve prijenose mora znati da, u normalnim uvjetima, ne izvršava crkvenu zapovijed«, što vrijedi za one koji bi se »putem takvih prijenosa« htjeli »osloboditi obveze odlaska u crkvu i sudjelovanja u euharistiji koju slavi živa Crkva« (Benedikt XVI, Sakrament ljubavi, br. 57).

Na to upozorava i blagopokojni papa Ivana Pavao II. u svojem apostolskom pismu »Dan Gospodnji«, u kojemu u broju 57 ističe: »Vjernici koji su zbog bolesti, nemoći ili nekoga drugog teškog razloga u tome spriječeni, imat će na srcu da se izdaleka na najbolji mogući način združe u slavljenju nedjeljne mise, najbolje čitanjem i molitvama koje su za taj dan predviđene u Misalu, kao i željom za euharistijom. U mnogim zemljama, televizija i radio nude mogućnost povezivanja s euharistijskim slavljem u trenutku dok se ono slavi u nekom svetištu. Očigledno je da taj oblik prijenosâ po sebi ne dopušta ispunjenje nedjeljne zapovijedi koja zahtijeva sudjelovanje na bratsko-sestrinskomu susretu okupljanjem na istomu mjestu i mogućnošću euharistijskoga pričešćivanja. Međutim, za one koji su spriječeni sudjelovati u euharistiji i stoga izuzeti od ispunjavanja te obveze televizijski ili radijski prijenos predstavlja dragocjenu pomoć, osobito ako je upotpunjen velikodušnim služenjem izvanrednih poslužitelja koji bolesnima donose euharistiju, prenoseći im pozdrave i solidarnost cijele zajednice. Na taj način i za te kršćane nedjeljna misa rađa obilnim plodovima te i oni mogu živjeti nedjelju kao istinski 'dan Gospodnji' i 'dan Crkve'.«

glas-koncila.hr

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Poziv biskupa Košića na post i molitvu
31. Ožujak 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.