Sveti Franjo je svakako jedan od onih tipova bez kojih ne mogu baš najbolje zamisliti moj život.

Dobro, ako ga ne bi bilo kao povijesnog lika ili kao nekoga kome se divim, ne bi propao svemir. U ovoj godini posvećenog života, svakako može biti primjer. U ovom tjednu kad se malo intenzivnije moli za duhovna zvanja, sveti Franjo se nameće opet kao primjer Božjeg zahvata u životu običnih ljudi koji odjedanput postaju neobični.
 
Duhovno zvanje. Zove se zato što ima veze s Duhom Božjim. I taj Duh Božji je najzaslužniji što je od Franje postao sveti Franjo. Taj Duh Božji je onaj koji pokreće, preokreće, izokreće i radi čuda u čovjeku. Od običnog materijala, običnog čovjeka kojeg su u nekim fazama života doživljavali kao trubadura, vođu mladeži. Od materijala kojeg su nekim drugim fazama doživljavali kao spadalo, zgubidana, vucibatinu i lakrdijaša. Pa opet u nekim trećim i četvrtim fazama mnogi su ga htjeli imati negdje blizu sebe, a da je živio u naše vrijeme, vjerojatno bi vladala velika pomama za selfijima s Francescom Bernardoneom. Eto, s takvim materijalom Bog čini čuda.

Duhovno zvanje podrazumijeva prisustvo Duha Božjega. Franjo mu je čitav život pravio mjesta. I uvijek je, izgleda, smatrao kako je u njemu nedovoljno mjesta za Boga, pa se uvijek silno i iznova trudio pronaći način kako napraviti sve više i više mjesta u svom tijelu, biću, srcu i životu za Boga. Jedan očit primjer je ono Franjino poznato skidanje odjeće pred asiškim biskupom. Odreknuće od vlastitog oca. Franjo je počeo popravljati crkve u Asizu i okolici i tako pokušavao poslušati Božji glas koji mu je rekao da popravi crkvu koja se ruši. No, te popravke je radio tuđim novcem. Prodavao je tuđe stvari i od tog (tuđeg) novca je pokušavao popraviti crkve. Kako je samo bio u krivu...

To skidanje, to vraćanje odjeće vlastitom ocu je imalo kronične posljedice. Franjo ostaje bez ičega. Ne može više 'dati zadovoljštinu' Bogu tako što će mu davati novca i misliti da je s tim ispunio sve evanđeoske zahtjeve. Evanđelje je ipak malo zahtjevnije. I danas to vrijedi. Nije evanđelje ubaciti štogod u košaricu za milostinju, s vremena na vrijeme sudjelovati u kakvoj humanitarnoj akciji, odnijeti s vremena na vrijeme nešto u Caritas ili ponekad volontirati u pučkoj kuhinji. Evanđelje je puno dublje i intenzivnije. Evanđelje ne prestaje. Ono se neprestano događa. Ono je neprestana vijest koja se širi. Svugdje.

U Starom zavjetu oznaka i riječ koja se koristi za Duha Božjega je – ruah. Taj ruah zapravo označava Božju prisutnost. Nije samo prisutan tamo gdje bismo na prvi pogled pomislili. U hramu, u crkvi, u Vatikanu... A to je ono što je Isus pokušavao dokazati nama ljudima. Kako je Bog prisutan u malenima, slabima, bolesnima, gubavcima, gladnima, ožalošćenima, ostavljenima, zatvorenima, umirućima, grešnicima, obespravljenima, izranjenima... Duh Božji je prisutan u njima, oni su djeca Božja, kao i svi ostali. Ništa manje, ništa više. Sveti Franjo proširuje te vidike na živu i neživu prirodu. Vidi Božju prisutnost (ruah) kud god se okrene. I nekako lakše živi Evanđelje i evanđeoske savjete. I daje čitavoga sebe, a ne više mrvice ili ono što mu je višak. Sveti Bonaventura, pisac Franjinog životopisa, piše o njemu kao o onoj siromašnoj udovici koja daje Bogu sav svoj žitak u ona dva novčića. Novčići svetoga Franje su njegova duša i tijelo, jedina dva novčića koja je mogao ponuditi Bogu, jer je ostao bez svega ostaloga. Bez obitelji, bez novca, odjeće, prijatelja, položaja u društvu, ugleda... Ostaje on sam. A opet radostan. Radostan što može samoga sebe dati Bogu.

Tako i duhovno zvanje i život koji odgovara na Božji poziv ne može i ne smije biti sitničarenje i davanje Bogu nečega što nam je suvišak, kao što su to davali svi oni ljudi koji su danomice ulazili u hram i stavljali ponešto u tu hramsku riznicu ili hramsku škrabicu. Ostaviti sve i poći za Njim... Položiti svoj život za Boga... Sve i položiti život zvuči dosta filmski, čak i romantično. Ali, tek kad počneš osjećati pravo značenje tih riječi, odnosno tih životnih putova, shvatiš koliko Bog traži od tebe. Majka Terezija je govorila da Bogu treba sve davati s osmijehom. I shvatim koliko trebam biti jak za uputiti tada osmijeh, tada kad bih najradije eruptirao poput Etne i razbacao sve oko sebe poput kakve divlje zvijeri. Shvatim koliko za takav osmijeh trebam biti zahvaćen Duhom Božjim.

Duh Božji je onaj koji vodi. I Crkvu. I pojedinca. I to tamo gdje se ni sam ne bih nadao, ali ni usudio. Pritom ne mislim samo na geografske odrednice. Duh Božji me tjera na rizik, na odvažnost, na put koji je prošao sveti Franjo kad je ipak odlučio poljubiti gubavca koji mu se dotad gadio. Prepustim li se Duhu Božjem, mogu zaboraviti na sebe... Možda se tog dijela najviše bojim(o)?

 

loading...
Osmrtnice ba

medjugorje-shop-350.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
UPOZORENJE: Adventski virus, zarazite i ostale
06. Prosinac 2019.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.