U predbožićnim danima može se vidjeti u našim crkvama mnoštvo vjernika koji strpljivo čekaju da dođu na red za ispovijed.

Čine to uglavnom zato što osjećaju da je za vjernika važno i normalno dočekati Božić kroz ispovijed očišćena srca. Začuđuje i raduje strpljivost vjernika koji mirno čekaju red, a znamo kako su ljudi danas nervozni pred različitim šalterima na kojima moraju čekati na red da bi obavili svoj posao. Ovdje je ipak situacija malo drukčija. Raskajanost i poniznost čovjeku daju snagu za mirno raspoloženje kojim strpljivo čekaju da dođu na red.

Ispovijed je jedinstvena ambulanta duše. Cijenim uvelike različite ustanove koje pomažu ljudima u teškoćama, konfliktnim situacijama, u psihičkim oboljenjima i slično. Danas sve više ljudi s puno povjerenja traži pomoć kod psihijatara, psihologa, socijalnih radnika. Ipak, ispovijed na jedinstven način čovjeku vjerniku dariva čistoću srca i snagu za novi početak.

Sigurno, ni to ne ide bez aktivnog sudjelovanja svakog vjernika koji se ispovijeda, ali tu je na djelu i milost Božja koja potpomaže našu nemoć da ostanemo hrabri u borbi protiv zla i grijeha. I radujem se činjenici da se sve te ustanove međusobno dopunjuju u želji da se svakom čovjeku adekvatno pomogne. I ja kao ispovjednik rado savjetujem osobi kod koje vidim psihičke smetnje da potraži stručnu osobu koja joj sigurno može pomoći, ali i sam doživljavam sve češće da odgovorni psihijatri, kad prepoznaju da je njihov pacijent vjernik, znaju mu savjetovati da se obrati i svećeniku za pomoć.

Mnogi površni vjernici znaju reći da se oni ispovijedaju izravno Bogu, tj. da u nekom molitveno-misaonom odnosu prema Bogu (što misle da je molitva) iskazuju svoje kajanje i volju za boljim životom. Takvo što čini i svaki svjesni vjernik koji redovito u svojoj večernjoj molitvi provjerava svoj dan i pred Bogom se iskreno kaje za dnevne propuste. Ipak, to nije ispovijed u punom smislu riječi.

Crkva prepoznaje sakrament ispovijedi kako je to Isus povjerio svojim učenicima i njihovim nasljednicima, tj. da oni prosude kojima će otpustiti grijehe a kojima zadržati. I, prema tome, svećenik u toj svojoj službi mora znati o čemu je riječ, da bi mogao otpustiti ili zadržati. Svećenik je znak Krista, dobrog Pastira. Međutim, dok znamo da Isus vidi naša srca bolje nego mi sami sebe, svećenik ne vidi nutrinu pojedinog čovjeka koji se ispovijeda. Svećenik čeka da mu čovjek to izreče.

Zato je u disciplini Crkve važno, a po crkvenoj zapovijedi i određeno da se svaki katolik treba najmanje jednom godišnje (pred svećenikom) ispovjediti. Kod nas je običaj da to vjernici čine upravo za velike blagdane, i to često ispada barem dva puta (za Uskrs i Božić), a mnogi i za još neke velike blagdane. Mnogi se izvlače površnim prigovorima kako svećenik komu se ispovijedaju nije ništa bolji od njih, kako je i on čovjek, kako je možda i gori od njih. Sve to može biti istina.

Svećenik, baš kao i svaki vjernik, odgovara pred Bogom za svoje čine i svoju vjernost, a isto tako kao i svaki vjernik ima potrebu pred nekim svojim kolegom obaviti svoju redovitu ispovijed. Ali kad aktivno ispovijeda onda je on u službi sakramenta, opunomoćenik Crkve, radi nešto u ime Isusovo, i onda je nad njim i nad tim činom što ga izvršava autoritet Krista i Crkve.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Malome Josipu oko je spasila blagoslovljena voda iz Međugorja!
24. Lipanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.