Tako se često čuje: Dok molim, odjednom mi dođu bestidne i ružne misli.

U nesnalaženju i strahu, pitam se zašto. Najbolji bi savjet bio: ostati posve miran i ne uzrujavati se.

Posvijestimo si da sada molimo. Bez straha i ikakva pitanja nastaviti moliti. Dobro bi bilo izreći molitvicu sličnu ovoj: Dragi moj Bože, sada molim, ništa me drugo ne zanima nego biti povezan s tobom u ljubavi! Nismo u stanju biti gospodari svojih misli koje bez našega pristanka dolaze.

Ali možemo biti posve mirni i bez grižnje savjesti jer nismo sagriješili. Napast nije grijeh. Tek s našim pristankom na napast, ona postaje grijehom. To znači, ako nam za vrijeme molitve u pamet dođe bilo koja misao, a mi je ignoriramo, tj. ne pridajemo joj nikakvo značenje, ne obaziremo se na nju, vladamo se kao da je nema, ne samo da nismo sagriješili, nego smo stekli zasluge da smo je odbili. Takve misli nije potrebno ni ispovijedati. Većina ipak to radije ispovjedi radi umirenja savjesti. Moramo biti oprezni i ne pretjerivati. Ne smijemo biti skrupulozni. Ako previše kopkamo po svojoj mašti i pitamo se koja nam je sve misao došla na pamet, može se dogoditi da nas napast prevari. Zato, blaženi oprez!

Sjetimo se primjera svete Katarine iz Genove, koja se za vrijeme napasti protiv svete čistoće bacala u trnje te se potom žalila Gospodinu: “Gospodine, gdje si bio u trenutcima kad sam se borila protiv napasti?”. Čula je odgovor: “Bio sam s tobom, jer inače to ne bi mogla izdržati!”. Sveti Franjo Saleški preporučuje da za velikih kušnja u molitvi jednostavno tiho kažemo: Živio Isus Krist! Te je riječi dobro ponavljati u sebi. Vrlo je korisno znati: nema duhovnoga čišćenja bez boli i patnje. Najbolje bi bilo da se posve prepustimo Bogu i molimo za njegovu pomoć. On nam je ne će uskratiti. Molimo posve ponizno: Dobri Bože, sada molim. Molim te, pomozi mi! Poštedi me od svega onoga što nije dobro. Pročisti moje misli! Ti dobro znaš da mi je samo do tebe stalo i ništa me drugo ne zanima. Blagoslovi me i vodi me snagom svoga Duha!

Duhovne kušnje za vrijeme molitve mogu biti vrlo bolne. Više u molitvi ne osjećam Božju prisutnost i počinjem sumnjati. Muči me pitanje, čuje li me Bog uopće.Takve su kušnje protiv vjere, primjerice, ako netko pred Presvetim moli i neočekivano osjeti kao da uopće ne vjeruje da je Isus prisutan u sakramentu. Ako se, k tomu, pridruži još i strah, zaista počne sumnjati. To postaje neizdrživa muka. Ponajprije, valja reći da svatko ponekad ima takvih sumnja. Ne trebamo se bojati. Bitno je biti posve miran. Klečimo i nastavimo moliti. Obnovimo čin vjere i potpunoga predanja. Zapravo, činimo sve ono što nam sumnja dovodi u pitanje. Postajmo svjesniji da molimo i da ovo milosno vrijeme Bogu darujemo: Bože, čvrsto u te vjerujem i predajem ti potpuno svoj život. Tim riječima ispovijedam svoju vjeru u trojedinoga Boga i njegovu prisutnost u Presvetome sakramentu.Zapamtimo jednom zauvijek: napasti i životna iskušenja nisu grijeh, ako na njih ne pristajemo (ako se u njih ne upuštamo).

Sveti Franjo Saleški jasno kaže: “Ako odmah nakon napasti ne znaš jesi li na nju pristao ili ne, ne ćeš to ni nakon dugo razmišljanja doznati”. Znači, nije potrebno više razmišljati jesmo li pristali ili ne, ako odgovor na to pitanje nije odmah jasan. Ako sam slučajno pristao, to jasno znam. A ako ne znam, ne trebam uopće o tome razbijati glavu jer ionako to ne mogu doznati. Ovo je vrlo bitno pravilo o napastima i pristajanju na njih.“Ako ne znaš jesi li pristao, onda znaj da nisi. Težak grijeh nisi učinio, jer bi to sigurno znao da jesi”, veli sveti Franjo Saleški. Ovo je pravilo sigurno dovoljno kako bismo se u teškoj nutarnjoj nevolji bolje snašli. Tko Boga voli i traži, taj ne će pasti. Ako slučajno padne, svjestan je toga i to mu je jako žao. Strah nije siguran znak da smo sagriješili. Ako osjećam strah ili grižnju savjesti, to još uvijek nije siguran znak da smo sagriješili. Kod ljudi dobre volje, koji misle ozbiljno s Bogom, strah je često više znak tankoćutne duše koja ne želi Boga uvrijediti (usp. Hans Buob, str. 52.).

Jedna od napasti (kušnja) u molitvi može biti taština. Priča se o svetome Bernardu iz Clairvauxa kako mu je za vrijeme propovijedi tihi glas govorio: “Bernarde, kako divno danas propovijedaš?!”. A drugi mu je glas šaptao: “Propovijedanje je opasno za tvoju poniznost!”. Svetac je samo odgovorio: “Sotono, radi tebe nisam počeo, a niti ću radi tebe prestati”. Napasti više nije bilo.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 17.9.2019.
17. Rujan 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.