Nevjerojatnu priču o udruzi Krug ljubavi i curama koje stoje iza nje donosi Telegram.hr

Ljeto je 2017., Lea Lesjak upravo je stigla u Keniju, tamošnju djecu podučavati matematici i kemiji. To je ionako radila s klincima u Zagrebu, sad je htjela svoje znanje iskoristiti za nešto veće. Bila je tek četiri dana s prijateljicom Nikolinom Boro u Kitaleu, gradu na zapadu Kenije, kad ih je Emmanuel, njihov vodič, zamolio za pomoć. Postoje, ispričao im je, maleni brat i sestra, Elias i Benta. Htio im je nekako pomoći, možda pronaći nekoga tko bih ih financijski sponzorirao i spasio od jezivog života.

“Pristale smo mu pokušati pomoći, iako nismo imale pojma kako. Realno, došle smo tamo predavati u školama. No, otišle smo za njim u tamošnji slum, siromašni dio ionako siromašnog grada koji je prepun nasilja, razbojstva i silovanja, vidjeti o čemu priča”, govori Zagrepčanka dok sjedimo na kavi na Kvatriću. Lea Lesjak ima 30 godina, priča tiho i nenametljivo. No, dok opisuje trenutak u kojem je shvatila da u Africi želi napraviti puno više od podučavanja matematike, odjednom zvuči snažno i odlučno. I, na trenutke, nevjerojatno tužno.

“Kad smo ušle za Emmanuelom u tu neuglednu kućicu, ugledala sam Bentu. To je bila curica s najtužnijim pogledom koji sam ikad vidjela. Na prvu nismo imale pojma kako reagirati. Pokušale smo je razveseliti, davale smo joj slatkiše, čavrljale… Doslovno ništa nije pomagalo, nije nas doživljavala. Samo je gledala pred sebe, buljeći u neku točku”, priča Lea za Telegram.hr.


TRENUTAK KAD SU SE ODLUČILE VRATITI PO PRESTRAŠENE BRATA I SESTRU

Dvanaestogodišnja Benta i desetogodišnji Elias, kao i veliki dio klinaca tamo, prošli su kroz neviđene strahote. Mama im je, priča Lesjak, zarađivala prostituirajući se za dnevnu plaću od jednog dolara. No, daleko gori je njihov nasilni očuh koji ih je godinama seksualno i tjelesno zlostavljao. “Već je padao mrak i bilo je vrijeme da odemo. Emmanuel je inzistirao da nas odvede natrag u naš smještaj, stalno je ponavljao koliko je opasno da ostanemo tamo po mraku. No, na putu natrag, nikako nismo mogle prestati razmišljati o to dvoje djece koje smo ostavile za sobom. O tome kako će ovo biti još jedna noć u kojoj će se njihov očuh vratiti kući i raditi im tko zna što. Odlučile smo se vratiti po njih”, priča Lea.

Emmanuel je, prisjeća se, unezvjereno ponavljao “Kad padne mrak, ne smijete biti u slumu…“, ali sad je i on s njima jurio natrag po prašnjavim ulicama. Uzeli su Bentu i Eliasa za ruku i panično pobjegli. “Odvele smo ih u apartman u kojem smo bile smještene. Prvo smo ih nahranile, a onda je svaka otišla na svoju stranu. Jedna u WC, a jedna u sobu. Počele smo redom zvati bliske ljude u Hrvatsku, da vidimo postoji li itko tko bi mogao pomoći. U tri sata zivkanja, Nikolina je pronašla sedmero ljudi, a ja osmero“.

To je bio početak početaka Kruga ljubavi, humanitarne udruge koju su par mjeseci kasnije, u listopadu 2017., i službeno osnovale. Počelo je traženjem sponzora za djecu u Africi, kako bi ih se školovalo, liječilo i omogućilo normalniji život, a završilo tako da su Zagrepčanke tamo počele obnavljati lokalne škole, a sada skupljaju novac za izgradnju sirotišta u koje žele smjestiti djecu koja žive s nasilnim roditeljima, koja su seksualno iskorištavana i žive u potpunoj neimaštini, neki i na rubu smrti.

KAD JE BILA MALA, BAKI JE ZA DORUČKOM PRIČALA KAKO ĆE POMAGATI DJECI

Lea priznaje da je oduvijek maštala o tome kako će spašavati svijet, već kao klinka. Što je njezina vrlo racionalna baka Milka jako brzo srezala. “Odmalena sam manično gledala dokumentarce o humanitarnim krizama u zemljama Trećeg svijeta. Prvi takav koji sam pogledala bio je o Etiopiji, imala sam tek 10 godina. Odlučila sam da ću postati doktorica i da ću otići u neku od tih zemalja i pomagati djeci. Moja baka, s kojom sam godinama svako jutro pila kavu i doručkovala kruh prepečen na maslacu, pažljivo je slušala moje planove i ozbiljno mi rekla: ‘Lea, znaš što će se dogoditi? Ti ćeš postati liječnica, otići ćeš u neku od tih zemalja i kad vidiš svu patnju te djece ti ćeš psihički oboljeti i nećeš nikome moći pomoći!’ Milka je, naime, bila vrlo realna žena, a meni su tada njezine riječi zvučale potpuno logično”, priča.


Lea zaista nije postala doktorica, već je nakon faksa s prijateljicom otvorila tvrtku za poduku i savjetovanje: “Zapravo, radim ono što radim otkad znam za sebe. Kad bi nekom od djece iz kvarta slabije išla matematika ili kemija, odrasli bi rekli: ‘Daj odi do Lee, ona će ti pomoći’. Tako da sam samo nastavila podučavati djecu predmetima koji im slabije idu u školi“. Tako je i završila u Keniji; isprva je samo htjela pomagati djeci podučavajući ih, ne posve svjesna što će je stvarno tamo dočekati i kako će na to reagirati. Nakon samo nekoliko dana i ona i frendica shvatile su da mogu činiti puno više.

“Shvatile smo da je pronalazak sponzora mnogo učinkovitiji način da pomognemo djeci, a Emmanuel, vodič koji nas je upoznao s Bentom i Eliasom, u svemu nam je jako pomogao. Još dok smo bile tamo, organizirao je intervjue u slumovima s roditeljima koji su siromašni, a htjeli su osigurati svojoj djeci školovanje. U tih mjesec dana, koliko smo taj prvi put provele u Keniji, uspjele smo dogovoriti sponzorstva za gomilu djece. A kad smo se napokon vratile u Hrvatsku, osnovale smo udrugu.”

CURICA KOJA JE S 12 GODINA IMALA SVEGA 15 KILOGRAMA

Lea je prepuna nevjerojatnih, zastrašujućih priča, scena koje su ljudima u Zagrebu posve nezamislive. Recimo, jedna od prvih djevojčica koje su upoznale u Keniji bila je Milka. To je ime prilično neobično za tu zemlju, a Lei je bilo posebno značajno jer se tako zvala njezina baka. Prisjeća se da je curica bila u najtežem zdravstvenom stanju koje su vidjeli u dosadašnjem radu. “Imala je 12 godina i samo 15 kilograma. HIV pozitivna je, borila se s tuberkulozom i uopće nije govorila. Imala je onaj identičan pogled kakav je imala Benta kad smo je prvi put vidjeli. Danas, godinu i pol kasnije, ima 40 kilograma. “I dalje ne priča mnogo, ali napokon se smije, a to je golema stvar”, priča.

Pitamo je za Bentu i Eliasa danas; gdje su, jesu li ih vratili roditeljima, tko se brine za njih? Je li njoj i prijateljici došla policija na vrata jer su otele djecu?! “Znam da zvuči suludo da neke dvije cure dođu i uzmu djecu, ali tamo je neki posve drugi svijet. Obitelji žive u takvoj neimaštini da roditeljima nije problem odvojiti se od djece. Uglavnom je dovoljno reći ‘odvest ću vaše dijete na jedno dobro mjesto’, i to je to. Oni stvarno puste svoje dijete. Nažalost, to se prečesto zloupotrebljava. Socijalne službe i slične institucije su toliko natrpane, bez potrebnih sredstava, da su gotovo nepostojeće. Velika većina djece tamo nema ni rodni list. U državnim službama gotovo sve funkcionira uz podmićivanje, a zbog te kronične neimaštine i urođenog sistemskog kaosa, mnoga djeca završavaju potpuno nezaštićena, kao seksualno roblje”, objašnjava. A onda se vraća na Bentu i Eliasa.


“Smjestili smo ih kod Emmanuela, trenutno on brine o njima. Neku drugu djecu, koja su bila u sličnim situacijama, smjestili smo kod jedne gospođe koju su naši volonteri Kruga ljubavi s vremenom prozvali Mama Kenija. Ona trenutno brine za 23 djece koja nemaju dom ili smo ih spasili iz nasilnih domova. Žive u njezinoj kućici, a ona uzgaja kukuruz koji im je osnova prehrane”, priča. Mama Kenija i slični udomitelji s kojima surađuju pokazali su se kao dobro rješenje, no plan im je osnivanje vlastitog doma za siročad i djecu koja su zlostavljana. Zbog toga su nedavno pokrenuli akciju Dom je gdje je ljubav, kojom prikupljaju novac za izgradnju sirotišta. Akcija će trajati do 5. siječnja, a cifra koja im treba da bi izgradili dom je, zapravo, smiješna: treba im 3000 američkih dolara. Općenito, cifre koje su potrebne da bi se nekom djetetu život potencijalno okrenuo iz temelja su mizerne. Udruga, naime, trenutno funkcionira tako da sponzori financiraju školovanje i prehranu za dijete, koje mjesečno iznosi od 100 do 160 kuna. U nekim slučajevima potreban je i smještaj, što može iznositi više, oko 200 do 300 kuna mjesečno, što je još uvijek nikakav novac, ako gledamo što on stvara. Nakon prvih mjesec dana imale su oko 60 sponzora, sad su na 200 sponzorirane djece. Na njihovoj stranici moguće je vidjeti i profile djece koja trebaju sponzora.


DESETOGODIŠNJE MAJKE U PLEMENU KOJE OSAKAĆUJE CURICE

Od svih prizora koje je dosad vidjela u Keniji, Lea kaže da je najpotresnije bilo iskustvo u plemenu Pokot. Tamo je otišla s Nikolinom kad su prvi put bile u toj zemlji, a kasnije se vratila i s drugim volonterima koji su se u međuvremenu pridružili udruzi. Kaže da nikad nije osjetila toliku tugu i bespomoćnost. U plemenu je, naime, još uvijek vrlo raširena praksa genitalnog sakaćenja djevojčica. “Djevojčice u dobi između 8 i 10 godina budu obrezane kroz brutalni ritual koji vrši lokalna vračara. Koristi isti pribor za sve djevojčice, a zatim se te djevojčice prelije mlijekom i pepelom i odvodi u kućicu od blata, u izolaciju, na mjesec dana. Mnoge od njih to ne prežive. A one koje uspiju preživjeti, često su zatim udane za višestruko starije muškarce”, priča. Očito je da joj je o tome teško govoriti.


U plemenu Pokot djeca imaju djecu KRUG LJUBAVI

“Mi smo im donijele 150 kilograma brašna, jer smo znale da je tamo prethodno bila teška trogodišnja suša koja je odnijela gotovo 10.000 života. Emmanuel je u selu razglasio da dijelimo brašno zaručenim i udanim djevojčicama, kako bismo bili sigurni da će ih doći što više. Odveo nas je tako u jednu staru školu gdje nas je čekalo 30 maloljetnih djevojaka. Sve su bile udane, ili zaručene. Vidjele smo desetogodišnje djevojčice koje na leđima nose svoje bebe. Emmanuel je želio da im objasnimo što radimo, da im kažemo koja je vrijednost i važnost obrazovanja i da im kažemo za mogućnost da i one obrazuju svoju djecu. Neko vrijeme, dok smo tako stajale među tim djevojčicama koje su već imale svoju djecu ili će je uskoro imati, činilo nam se da naše riječi neće imati nekog učinka. No, napokon sam ispričala sve o našoj ideji, o tome koliko je važno da se školuju i kako sam sigurna da bi one za svoju djecu htjele lakšu budućnost”, prisjeća se.


Na kraju su njezine riječi ipak imale odjeka. Kaže da je danas broj polaznica lokalne škole 36. Pazite, tog ljeta ni jedna curica nije pohađala školu, a nakon ovog susreta prijavilo se njih sedam. Brojka je narasla na 36 kad su ovo ljeto ponovno bili u posjetu. A još jedna mala pobjeda je i činjenica da se u sufinanciranje djevojaka u međuvremenu uključila i kenijska vlada koja se tako bori za ukidanje običaja genitalnog sakaćenja. Škola će ovoj djeci značiti zaštitu i lakši život nego što su ga imale njihove majke. Krug ljubavi, inače, surađuje samo s privatnim školama, jer su državne škole, kaže Lea, strašno opasne. U jednom razredu, dakle na jednog učitelja, bude otprilike 150 djece: “To je jednostavno neodrživo. Često se događa da učitelji ni ne dolaze na posao jer ne mogu kontrolirati toliko djece. Jedan dječak, Michael, u 7. razredu državne osnovne škole nije znao ni čitati ni pisati. On je sada prebačen u privatnu školu i sponzoriran od strane donatora Kruga ljubavi”, priča.

TREBA IM SAMO 3000 DOLARA DA SAGRADE SIROTIŠTE

I iako su privatne škole s kojima surađuju daleko bolja opcija od državnih, jer su to sigurna mjesta, zaštićena od nasilja, i djeca tamo zaista dobivaju znanje, one nisu ni blizu onome što mi povezujemo s pojmom privatne škole. U jednoj od škola u koju idu djeca koju podupiru sponzori, nije bilo krova. Uz pomoć donacija jedna od njih je gotovo potpuno obnovljena, sad ima sanitarni čvor, struju, vodu… Lea priča kako sponzori ostaju u kontaktu s djetetom koje podupiru. Klinci im se javljaju, šalju im crteže i ponekad imaju specifične molbe: “Jedan od dječaka, Samwy, odrastao je na ulici i započeo je školovanje tek u 13. godini. Sad je shvatio da ima puno toga što mora nadoknaditi pa često zove djevojku koja mu je sponzor i moli je da brzo pošalje novac za matematičke bilježnice. Jako je motiviran za učenje i želi postati biznismen“, smije se.

Trenutni i najvažniji projekt Kruga ljubavi je gradnja sirotišta. Zemljište je kupljeno, a trenutno je u tijeku i prikupljanje sredstava za gradnju kuće u koju će moći smjestiti 50 djece. Dakle, cilj je do 5. siječnja skupiti 3000 dolara, novac skupljaju preko računa udruge (𝗛𝗥𝟱𝟯𝟮𝟰𝟬𝟮𝟬𝟬𝟲𝟭𝟱𝟬𝟬𝟬𝟲𝟲𝟵𝟮𝟯), a organizirali su i izložbu. Naime, u baru Botaničar jedan od volontera, Ivica Ivčević, izlaže fotografije s volonterskog putovanja, pa tako u zamjenu za donacije poklanjaju njegove fotografije.

Volonterska pomoć je uvijek dobrodošla, kaže Lea. Trenutno imaju nekoliko volontera, najmlađa je Lara, 14-godišnja učenica koja se javila nakon što je Krug ljubavi organizirao predavanje u jednoj zagrebačkoj gimnaziji: “Rekla je da je jako ganuta, da bi željela pomoći. Odlično zna engleski i puno pomaže s našom web stranicom, s nekim administrativnim sitnicama“. Najstariji volonter je 70-godišnjak, umirovljeni liječnik koji pomaže s medicinskim savjetima dok telefonski komunicira s njihovim suradnicima u Keniji. Ove godine je na volonterskom putovanju u Keniji bilo 10 volontera, a trenutno planiraju novo putovanje kada će, nadaju se, napokon početi raditi na novom domu za svu svoju djecu.

loading...

30-mladifest-program.jpg

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Hrvatska ima novo čudo: Mlada atletičarka hercegovskih korijena uzela zlatnu medalju
19. Srpanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.