MEĐUGORJE – 34. Obljetnica, 25. 6. 2015.

Osvrćući se na ove evanđeoske riječi, sv. Ivan Pavao II. kazao je kako Duh Sveti, potičući spoznaju i ljubav prema Mariji, vodi vjernike u školu Djevice koja pjeva „Veliča duša moja Gospodina“ da bi u toj školi učili čitati Božje znakove u povijesti i stjecali mudrost koja svakog muškarca i svaku ženu čini graditeljima novoga čovječanstva. (usp. Aud., 15.11.1995.)

Crkva promatra Mariju uz njezina Sina kao duhovnu Majku svega čovječanstva. Osmo poglavlje konstitucije Lumen gentium II. Vat. Sabora pokazuje u Kristovu otajstvu izvješće o marijanskome učenju, pokazujući u trojstvenome pogledu bitni doseg marijanskoga nauka: „Odlikovana je velikom ulogom i dostojanstvom da bude Majka Božjega Sina, i zato premila kći Oca i svetište Duha Svetoga“ (LG,53).  Stoga nas cijela pedagogija povijesti spasenja poziva upravljati pogled prema Djevici Mariji. (usp. Aud., 3. 1. 1996.) A naslov „Majka“ govori o brižnoj bliskosti kojom će Marija pratiti život Crkve. Tom će životu Ona otvoriti svoje srce… (usp. Aud., 6.9.1995.)

Marijanska protega Kristove Crkve predstavlja neporecivu sastavnicu iskustva kršćanskoga naroda. Nije to površni osjećaj, nego veza duboka, u vjeri ukorijenjena, koja potiče jučerašnje i današnje kršćane da se redovito utječu Mariji kako bi ušli u prisnije zajedništvo s Kristom… (usp. Aud., 15.11.1995.)

U Međugorju je kroz sve ove godine očevidno kako se upravo spomenuta marijanska pobožnost proteže u svoj svojoj zdravoj cjelovitosti vodeći po Mariji u prisnije zajedništvo s Kristom. Naviještanje Riječi, bogoslužje, molitve i toliki dobrotvorni izrazi pronašli su u međugorskoj Marijinoj molitvenoj školi nepatvorenu duhovnu vedrinu i oblikovali radosna lica tolikih vjernika naše Crkve. Ona koja je Boga rodila – Theotokos, Bogorodica, Gospa, bila je i ostala ovdje poticaj i "uzrok naše radosti", pa i usred svih kušnji i udaraca, koje Međugorje nije bilo pošteđeno od svojih početaka… do današnjega dana…

A početci nas vraćaju trideset i četiri godine unatrag, u malo hercegovačko mjesto nepoznato mnogima koji su samo stotinjak kilometara udaljeni od njega. U njemu žive ljudi tradicionalni katolici i vjernici u društvu u kojemu je vlast komunistička partija, koja zagovara i promiče bezboštvo. To je društvo u kojemu su njegovi punopravni članovi tek članovi partije, a svi ostali su isključni iz javnoga i političkoga života, gurnuti na marginu i stalno sumnjivi elementi na koje treba paziti i koje je dopušteno gaziti (maltretirati, zatvarati, pa ako treba i ubijati). Živi se uglavnom od poljoprivrede i rada u inozemstvu kojega se zvalo privremenim iako je mnogima koji su imali sreće trajao i cijeli radni vijek. Ljudska prava i slobode bile su zajamčene članovima partije, mada se povremeno preispitivala njihova vjernost.

Vjernicima kao podređenoj društvenoj skupini samo zato što su živjeli i svjedočili svoju vjeru bio je zanijekan društveni status, utjecaj i mogućnost napredovanja, a nerijetko i nada za opstanak na ovoj grudi. U trenutku kad partija, u strahu zbog smrti velikog vođe poduzima sve kako bi očuvala ateistički poredak, šestero djece iz Međugorja javno svjedoče da su vidjeli Gospu!

Uzbuna!
Ne može se vidjeti ono čega nema. Gospa ne postoji. Vjera je tlapnja. Život nakon smrti i priče o Isusovu uskrsnuću – to su bajke za djecu. Mitovi. Djeca lažu. Obmanjuju. I to se po svaku cijenu mora spriječiti. Silom ili milom.

Ako Boga nema, a po društveno političkom sistemu - nema Ga, tko manipulira djecom? I tajna i javna policija, i vojska i svi organi reda i nereda dižu se i pokušavaju zaustaviti fenomen. I ne samo oni.

A djeca bez straha svjedoče da im se Gospa ne samo ukazala nego i očitovala: »Ja sam Kraljica mira.«

I da je središte svega: mir!

Za partiju je ovo čista subverzija i pokušaj rušenja države, njezinih ateističkih temelja. I njezini organi reagiraju. Ispituju djecu. Zatvaraju najprije fra Jozu Zovku, pa onda redom... I nije tu samo poznata operacija „Crnica“…!

Ali nešto ni oni ne mogu zaustaviti – dolazak ljudi ovdje.

Dolazak vjernika u Međugorje. Kao nekim čudom narod se ustrajno okuplja u sve većemu broju. Tolikima kao da treba potvrda nazočnosti neba, kao da su posumnjali u vlastitu vjeru i kao Toma blizanac žele staviti ruku na Isusov bok kako bi se uvjerili: Gospodin moj i Bog moj!

Ali nije svima dano vidjeti. A i poruke su zbunjujuće. Što znači poruka mira u društvu ateizma koji rastače dušu našega naroda? Da ga se možda prihvati i da ga se ustrajno trpi?, da se i nadalje održava sustav u kojemu si samo zato jer vjeruješ izbačen iz javnoga života?! Zar je to trebalo prihvatiti, i zar je to ljudska i Božja pravednost?

Mir… Mir… Mir…

Odzvanja s ovog hercegovačkoga krša. I poziv na post, molitvu, obraćenje. Poziv na povratak sakramentalnomu životu. Takav poziv ateistima ne treba, a vjernicima se čini suvišnim, pa zar ne žive već takvim životom. I što je društvena posljedica njihova opredjeljenja - Kraljica mira – Mir, a okolo svuda nemir?

Probuđena nada kod jednih (koja se naizgled ne ispunjava) i strah kod drugih (a što ako Bog ipak postoji?!). Strah od gubitka privilegija. Strah od onoga što dolazi. I strah sumnje u ono u što se do tada nije smjelo sumnjati: u pravi revolucionarni put partije. I u tom strahu suočavanje ne samo s djecom i njihovim izjavama i navodnim manipulatorima koji stoje iza njih, nego i sa sve većim brojem onih koji se na međugorsku vijest odazivaju sa svih strana svijeta.

Ako su ovi ovdje, u našem podneblju, i pokrenuti nadom da se u Međugorju događa potvrda njihove vjere i nade, da su promjene ipak moguće, što pokreće one diljem svijeta da se ovakvim intenzitetom odazivaju na ovu vijest?

Ne želeći ni na koji način preteći sud Crkve o fenomenu, komu smo se kao vjernici i sinovi Kristove Crkve dužni podvrgavati, i koristeći samo ovdje vrijednost ljudskoga svjedočenja, u skladu s dekretom pape Urbana VIII. i uredbom Drugoga vatikanskog koncila, ne možemo ne upitati se: Što je to tako čarobno i izazovno u tim jednostavnim porukama, običnim riječima?! Otkud snaga u toj priprostoj riječi „mir“, ako nije netko snažniji tko ju šalje?! Kako to da taj sićušni glas s dječjih usana ima takvu moć diljem svijeta?! Jesu li ta djeca tako snažna i važna?! Pitanja su koja traže odgovor!

I što se u biti poručuje u Međugorju?
Ništa drugo doli ono što nas vjera Crkve uči po Evanđelju: Činite ono što vam moj Sin kaže. Sin vam je darovan. Neka vam taj dar bude sve što vam je potrebno. Postite, molite, obraćajte se. Vjerujte Kristu. Vratite se sakramentima. Pomirite se s Bogom. Bog postoji. Jest. To je ona stvarnost o kojoj Pavao veli: „Bog nas sa sobom pomiri po Kristu“ (2 Kor 5,18). U konačnici: Krist je “Mir naš”!

I ta bitno biblijska poruka već trideset i četiri godine privlači milijune u ovo malo hercegovačko mjesto. Bezbožni komunistički sustav urušio se od Urala do Jadrana. Rat je pune četiri godine bio stvarnost ovih prostora, a i ovaj poratni mir iskaz je ljudske nepravde i to ponajviše prema onima koji su bili prvi svjedoci i slušatelji milosti. Narod koji je povjerovao i oni koji su nam sve prenijeli ni danas nisu doživjeli puninu obećanja, a ni obraćenja ni svetosti. Još u tolikim srcima sumnja i osporavanja… Mediji kao da samo to čekaju!

A hodočašćenje ovdje ne prestaje, nego se uvećava. Hodočasnici iz svih krajeva svijeta. Zašto je njima potreban taj glas?

Kraljica mira. Mir!

Što ih dovodi na ovaj hercegovački kamenjar, u ovaj krajolik među brdima? Je li to uistinu nesaglediva ljepota ovog hercegovačkog pejzaža?

Ili pak s ovim svijetom u njegovoj nutrini i dubini ipak nešto nije u redu, pa traže neki novi istinskiji svijet, novi početak? I što je to zarobilo svijet iz kojeg dolaze?

Kad umukne buka nervoznih i površnih autora besmislica o Međugorju, svi oni koji su Međugorje upoznali iznutra, potvrdit će ovo moje svjedočenje: Međugorje je vidljiva rana svijeta! Vidljiva rana koja se uz Gospin zagovor, uz zagovor One koja je „zdravlje bolesnih“ ovdje ne skriva zavojem jer se životno iskusi kako Bog „liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove.“ (Ps 147,3) Isusove riječi: Budi zdrav! – oživotvorile su se ovdje nebrojeno puta i vratile ljudima teološku krepost nade, tog nemjerljivoga Kristova dara!

K tome, pozornije slušajući svjedočanstva, ovdje se otkriva i svijet iz kojeg stiže izranjeni čovjek. Taj svijet ga je učio:

Uzmi sve što ti život pruža, udri brigu na veselje, uživaj jer ovaj svijet kakav jest da jest, jedino je što imaš. Ako nemaš ubij, kradi, otimaj… Ako imaš čini to isto i gomilaj.

Ako su ovo simptomi, gdje su uzroci? Zašto je svijet takav kakav jest izložen tolikoj pohlepi, takvomu neredu i ratovima, tolikim razlikama i mržnjama?

I što je duhovna pozadina na kojoj se ispisuju stranice vremena? U kakvom mi to svijetu živimo?

Svijet je osmišljen kao velika prodavaonica potrebnih, manje potrebnih i nepotrebnih stvari, ali oni kojima je u interesu prodaja, osmislili su čitavu industriju proizvodnje naših potreba, tako da mnoge stvari za koje do jučer nismo ni znali, neke nisu niti postojale, postaju našom svakodnevnicom, nametnutom nam potrebom, nešto bez čega se ne može, a svijet je mogao tisućama godina.

I znanost koja pokušava spoznati svijet i ponuditi čvrsto znanje o njemu postala je svjesna relativnosti vlastitih spoznaja, pa čak do spoznaje da se kreće unutar određene teorije kojom sada objašnjavamo svijet dok ne iznađemo novu teoriju koja će otkloniti nedostatke koji se ne uklapaju u trenutno teorijsko objašnjenje. A sve to da se održi materijalističku istinu o svijetu bez Boga.

Pogledajmo estetiku. Što se dogodilo? Jedinstvo ljepote, dobrote i istine nije više ideal kojem se teži. Postoji estetika ružnoga, dapače šoka! Nameće se potreba sagledavanja estetskoga iz vidika subverzivne uloge u društvu. Rastrojenje, rušenje, protivljenje, uništavanje kao umjetnička sloboda…

Pogledajmo konačno što se dogodilo u filozofiji, što su od težnje za mudrošću učinili novovjeki mislioci. Svijet u kojem mi živimo časti kao ideal mudra čovjeka onoga koji je proglasio Božju smrt. Bog je mrtav. Slavodobitni uzvik bezumnika. I to je mudrost ovoga svijeta: pobožanstvenjenje čovjeka ili obožavanje sotone. Svojom ohološću čovjek i nije učinio ništa drugo nego prihvatio ponudu prvog oholice: bit ćete kao Bog.

Svijet u kojem ne postoji poziv na savršenstvo, na svetost, svijet je u kojem ne postoji potreba za uzdignućem duha jer se i nema čemu težiti. U njemu postoji tek ponor. I beznađe. Svijet ispražnjen od Božje prisutnosti praznina je koja ječi besmislom. Apsurd je postao smisao. I unatoč svakom pokušaju da se pronađe smisao apsurda, otvara se rana beznađa. Posljedica je bijeg, ali kamo pobjeći i čemu se darovati. Ne biti barem ovdje, nego negdje tamo, postaje imperativ. Život negdje drugdje jedina je nada. Posljedica je bezglavo, besciljno lutanje. Izlaz se traži i u izmijenjenim stanjima svijesti, traže se poticaji za putovanja bez cilja.

Ako težnjom za istinom svijeta bez Boga niste dosegli do krajnjih granica njegove mogućnosti i niste dokučili dubinu apsurda te dotakli bijeg ili očaj, ostaje vam hedonizam i potraga za užicima. Uvučeni u načelo ugode postajete robovi vlastitih osjeta i potrage za načinima kako im ugoditi.

I eto puta u ropstvo ovisnosti. Jer čovjek vrlo rano mora naučiti da sve što je ugodno nije nužno i korisno. I da sve što je ugodno, pa čak i korisno, nije uvijek moguće. I da sve što je ugodno, korisno i moguće, nije nužno i ispravno. No, ako nema Boga i neba i ako ostaje samo zemlja, zašto bi čovjek razmišljao o ispravnosti?! Zbog drugih? Misle li oni kao i mi? I tko bolje prolazi: onaj tko misli o drugima ili onaj koji se zauzima za sebe? Ima li mene tu?

Ako nema Boga, što može biti svrha i smisao našeg postojanja.

Novac, bogaćenje, zgrtanje?

Filozofija ručka i večere dovest će nas, prije ili kasnije, do spoznaje da je mjerodavno mjerilo ovoga svijeta. To je uzrok duboke društvene podjele jer s jedne strane stoje pohlepa i nezasitnost onih koji imaju, a s druge strane zavist i jal onih koji nemaju. Taj jaz između jednih i drugih nakon nekog vremena rađa mržnjom. Jer oni koji imaju strahuju da bi im to netko mogao uzeti i u strahu od svih počinju mrziti sve druge, a osobito one na koje sumnjaju da su najgladniji onoga što oni posjeduju. A oni koji nemaju, ne mogu podnijeti ne samo što oni nemaju, nego im zavist prema onima koji imaju često rađa zlim mislima i pohlepom.

I kada stigne pustinja duha, nakon što čovjek ne može susresti drugoga, nakon što u tom svijetu nema ljubavi, nego je drugi čovjek samo sredstvo za postizanje užitka – otkriva se potreba za novim svijetom. Nakon što se tražeći ljubav u svijetu u kojem se ona ne može pronaći, dođe do praznine sebeljublja u pustinji duha i još ako se, a događa se često, kao posljedica svih vrsta nečistoća i zagađenosti duha, očituju i tjelesne bolesti, čovjek se nađe izranjen na kraju puta na kojem nije stigao nigdje i kojemu ne može uspostaviti smisao. U svijetu izgubljene svrhe u kojem je bježeći od križa povjerovao u vlastiti smisao kao ostvaraj užitaka, dosegnuo je ispraznost vlastitoga putovanja i besmisao takva postojanja. Izranjen. A cijelo vrijeme taj tupi osjećaj praznine. Taj bol duše i duha. Taj tihi izraz patnje koji nikako da se odagna: Sve što postignem, to nije to, nemam ono potrebno! Nemam radosti života!

Marijine riječi iz Kane Galilejske i danas odzvanjaju: „Vina nemaju“ (Iv 2,3), radosti života nemaju ovi ljudi. Marija se u Kani jednostavno obraća Isusu, povjerivši mu životne teškoće ljudi. Isus, premda svjestan da je Mesija, koji je dužan slušati samo volju Očevu, pristaje na majčinu prešutnu molbu. Nadasve odgovara na Djevičinu vjeru i tako započinje čudesa, očitujući svoju slavu. (usp. Aud., 19.6.1996.)

Marijin majčinski pogled, isti onaj iz Kane, gleda sve rane i boli svijeta danas. Povjerava sve svome Sinu, a nas sprema na taj susret… Postite, molite, obratite se!

Unatoč očaju koji ga obuzima, izranjeni čovjek želi vjerovati da postoji izlaz, da postoji nada. Ako je milost dotakla zemlju, ako je nebo negdje na zemlji očitovalo svoju ljubav,  kako u ovakvom svijetu ne otići tamo. I to je, moguće je, za mnoge bio i prvi izazov Međugorja…

I došli su toliki ljudi ovdje u Međugorje, vjerujem, s velikim očekivanjima. A dočekao ih je sasvim običan, siromašan i neugledan krajolik, i riječi sasvim obične, sasvim evanđeoske, ni po čemu nove. Riječi koje su čuli toliko puta, u svojim crkvama i u svojim župama, od kojih su se možda udaljili. Ništa posebno. Dapače, sve je već davno bilo rečeno. Ništa novo. Iz perspektive znanosti, filozofije, prevladavajuće ideologije, iz perspektive svijeta, novca, moći i užitaka tek priča za naivne, neuspješne: uzmi svoj križ i nosi.

Ali, događa se nešto posebno ovdje. Kao da se tolikim namjernicima, u susretu s onima koji su ovdje doživjeli milost i stali na put obraćenja, oživotvoruju riječi enciklike svetoga Ivana Pavla II. Redemptoris missio: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje, više vjeruje iskustvu negoli nauci, više životu i činjenicama nego teorijama“ (br. 42).

Vrati se postu, molitvi, sakramentalnomu životu u Crkvi. Vrati se Kristu koji je i poradi tvojih grijeha umro smrću na križu. Mir. Neka bude mir između tebe i Boga, mir između tebe i ljudi…

I tu se događa čudo! Pobijedivši grijeh po svom Križu, Krist daruje cjelovito oslobađanje i izlječenje. Doživljavaš kako svi tvoji grijesi, stavljeni pred Isusa Krista, pred milost Božju u sakramentu, nestaju! Ti postaješ novi čovjek! To ranjeno i zacijeljeno srce čovjeka najveće je međugorsko čudo u njegovoj ispovjedaonici. Međugorje je vidljiva rana svijeta, ali i nada da ona može zacijeliti, da postoji način njezina zacjeljenja. Da ovdje u ispovjedaonici s lakoćom otvaraš svoje srce i svoju savjest! Osjećaš nanovo da si baš ti primio novi život, jer si postao „zajedničar božanske naravi“ (usp. 2 Pt 1,4). Shvaćaš da po daru Duha Svetoga, kojega Isus Krist izlijeva na tebe iz svoga probodenog boka na Križu, zadobivaš pravu slobodu djeteta u Sinu. Tvoj grješni svijet nestaje. Jer Duh Sveti, prema Kristovim riječima, jest Onaj koji će “pobijediti svijet glede grijeha” (Iv 16,8) i izvesti posvećenje čovjeka (usp. 2 Sol 2,13).

K tome, kako ne prepoznati ovdje, u ovom zajedništvu mnoštva narodâ i kulturâ, slike onoga što nas vraća i podsjeća na početke rađanja sveopće Crkve. U one duhovske događaje, kad se nađoše Parti, Međani, Elamljani... (usp. Dj 2,9-11), stvarajući novo zajedništvo Kristova mističnoga Tijela, Crkve. Kako je lijepo lice Crkve u vama ovdje, u zajedništvu skupljenu sa svih strana svijeta! I nemoj više strepiti pred budućnošću! Vjera Crkve nas uči: Krist nam je darovan i On je s nama u sve dane do svršetka svijeta! Mir tebi! Dragi brate i sestro! Mir, uz zagovor Kraljice mira, neka te prati! Ponesi ga i daruj svima na svome životnome putu. Amen!

Osmrtnice ba

paypal.jpg

ljetni-molitveni-program-u-medugorju-1.jpg

sedam-pokornickih-psalama.jpg

najnovije-vijesti-broj-11.jpg

dr-anja-vasilj-ginea.jpg

cocotours-autobusi.jpg

datumi-duhovnih-obnova-u-medugorju.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Zanima te i ovo?
Poljska uvodi zabranu posvajanja djece istospolnim parovima
07. Srpanj 2020.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.