Već treću nedjelju zaredom Isus se služi slikom vinograda govoreći svom narodu. Ozbiljna su to upozorenja nekada židovskom narodu, danas nama.

Evanđelje nam govori o zlim vinogradarima. Gospodar vinograda je Bog. On je iznajmio svoj vinograd izraelskom narodu. Ovi - Božji najamnici - Izraelci - trebali su isporučiti svoje plodove koji se sastoje u ispunjavanju volje Božje. Bog je poslao svoje izaslanike - sluge - proroke da pokupe plodove. Ali najamnici se za njih ne brinu, zlostavljaju ih i štoviše ubijaju. Najposlije je Bog poslao svoga Sina da ih posjeti na volju Božju, ali oni i njega ubijaju. Oni jednostavno ne žele biti najamnici nego gospodari.

Krist je ovom usporedbom još nešto htio reći i to baš nama sada dok ovo čitate. Ovaj svijet jest Božji vinograd. Mi smo Božji vinograd i Božja stvorenja. Mi smo Božji najamnici - radnici u Božjem vinogradu. I upitajmo se: kako mi radimo u Božjem vinogradu? Što mi radimo u Božjem vinogradu.

Nažalost čovjek je uvijek bio u opasnosti da sebe proglasi gospodarom vinograda i svega što ima i posjeduje. I ne sluti koliko mu se to osvećuje. Čovjek danas naveliko radi i gradi. Prodire u prirodne zakone. Ukrotio je životinje i prirodne sile. Uzoholio se od svojih uspjeha i zaboravio gospodaru vinograda donijeti svoje plodove.

Misli od vremena do vremena da mu Bog nije više potreban. Sigurno je zastranjenje kad neki astronaut kaže da nije u svemiru našao Boga. Zastranjenja su bila i to kad su u prošlom stoljeću liječnici govorili da nikada pod kirurškim nožem nisu vidjeli dušu.

Čovjek je stalno u napasti da sve čini bez Boga, uzdajući se samo u svoju ljudsku pamet i u ljudsko znanje. Kad god čovjek pomišlja da je gospodar vinograda, gospodar svijeta, kojem pripadaju plodovi i koji je samo sebi dužan polagati račun, on gubi na svojoj veličini, sreći i životu i opće.

Zar ne bi danas mnoge stvari izgledale sasvim drukčije da su se pojedinci znali posavjetovati s Bogom. I ovo stanje u kojem se nalazimo poziv nam je da se uteknemo Bogu kako bi nam pomogao riješiti se ove krize i recesije.
Kako bi danas bilo više sreće i radosti da ljudi pokušaju živjeti onako kako to Krist od njih traži, tj. da nastoje u molitvi upoznati i izvršiti volju Božju. Čuvajmo se oholosti...

Na usta proroka Izaije jednom divnom pjesmom, ali punom prijetnji, Bog se tuži na svoj narod - prijeti mu rasapom i uništenjem. Taj narod, izabrani, njegovani Božji vinograd nije urodio grožđem - dobrim djelima svetosti i pravde; nije iskoristio Božje milosti izabranja i posebno ljubavi; Gospodin "se nadao pravdi, a eto nepravde". Zato će osjetiti tešku Božju ruku. "U pustoš ću ga obratiti" - prijeti se Gospodin izdajničkom vinogradu.

U nešto promijenjenom obliku Isus ponavlja istu misao i istu prijetnju. Židovima je povjeren vinograd Gospodinov: objava-riječ spasenja, istine i nade za čitav svijet; tijekom povijesti slao im je Gospodin učitelje, proroke - oni su ih progonili, ubijali; među njima rođen je Bogočovjek - obećani Spasitelj; prije svih on je njima pružio svoje ruke i svoje srce: oni će probosti to srce, na križ prikovati njegove dvije spasiteljske ruke.

Neshvatljiv zločin! Bog ne može ne kazniti ga. "Zato će se - kažem vam - oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove." Strašna prijetnja! Izabrani narod postat će odbačeni narod: odbacili su Boga, odbacit će ih Bog...

Prihvatimo ova dva zastrašujuća Božja upozorenja. Danas Crkva ponavlja meni i vama: svakomu je pružena životna prilika, svima je povjeren Božji vinograd; svakomu je ponuđeno kraljevstvo: riječ - istina, milost i ljubav Božja... Ostaje svakome da se zapita: kako je odgovorio na ponudu.

U rimskim katakombama često se može vidjeti slika vjere starih kršćana. Iz jednog izvora teče potok. Dolaze ovce. Jedne se kupe oko izvora, piju iz potoka; druge su došle do potoka, okrenule su leda i gube se u pustinji bez vode i života.

Izvor i potok - slika Krista i svega što on nudi. Ovce - slika duša. Jedne žive oko Krista, od Krista, dolaze k njemu, izvoru života. Slika-pouka, upozorenje, nama: Bog izvor života nikome nije daleko. Gospodin nije otputovao. Naprotiv, čovjek često otputuje, odluta daleko od Boga, u pustinju, u nepovrat.

"Svagda sam pružao ruku narodu odmetničkom, koji hodi putem zlim, za mislima svojim, narodu, koji me bez prestanka u lice srdi." Svakomu je pružena Božja ruka. Ostaje nama: pružiti ruku i dohvatiti je: Izvor života - Isus Krist - među nama je.
Svake nedjelje, svaki dan slušamo njegov glas; svaki dan na ploči naših oltara provre izvor njegove krvi - našeg spasa. Zašto su nam ipak često prazne i ruke i duša, zašto je odviše nedovoljno svetosti u našem životu? Ako je tako, moramo se zapitati da ne idemo "putem zlih, za mislima svojim" - da nismo zli vinogradari...

Braćo i sestre, svakomu je pružena Božja ruka - svatko je može prihvatiti, ali i odbiti.

Neka sebi čovjek ne umišlja sigurnost. Svatko je u opasnosti da ne prihvati Božju ruku, da pobjegne od Boga, da ga izbaci iz srca i života - te da propadne. Čudno!

Nerijetko upravo oni što ih je Gospodin posebno volio i vodio, za koje je toliko učinio, za njega ne učiniše ništa. Moramo biti mudri i budni da se isto ne dogodi nama. Svatko je od nas Božje miljenče. Od krštenja do danas što je sve Gospodin dao našoj duši? Što smo mi dali njemu? Poljupce ili pljuvačku u lice? Nije li to drugo češće nego prvo?!

Kad je golemi luksuzni brod Titanik 1912. krenuo na svoje prvo putovanje u New York nitko nije mogao ni slutiti da je to putovanje - u smrt. Dan prije propasti javio mu je telegrafist parobroda "California" opasnost: ledena brda plove prema jugu, presijecaju mu put.

Zapovjednik Titanika ljutito je odbio upozorenje: nije htio ni poslušati poruku. Nekoliko sati poslije došlo je do sudara s golemom santom leda - i Titanik je tonuo. Njegovi telegrafisti uzalud su zvali u pomoć. Nitko ih dugo nije čuo. Brod i 1500 putnika progutao je ocean.

Odbili su upozorenje da ne idu u smrt - i smrt je došla. Na putu života primili smo od Boga mnogo telegrama - upozorenja. Jesmo li ih poslušali, iskoristili? "Kolika je Božja milost, tolika je i njegova kazna." Tako je napisano. Ista ruka Božja udara onog tko odbija da ga miluje... Trudimo se živjeti tako da nas uvijek miluje!!!

Jednog starog biskupa koji je u svim nezgodama života uvijek bio zadovoljan i miran, upita jedan prijatelj za tajnu njegovoga sretnog duševnog raspoloženja.

On je odgovorio. „Najprije gledam oko sebe i vidim mnoge kojima ide mnogo gore nego meni. Zatim pogledam ispod sebe i mislim na uski grob koji će me jednom primiti. Treći put pogledam iznad sebe i veselim se nebu mojoj lijepoj, velikoj baštini. To činim da moje srce ostane uvijek i u svemu zadovoljno.“ (Koch XII. 735, 2 – Tri pogleda)

Predragi! Ova tri pogleda, ove tri misli kadre su i nas zadržati uvijek u duševnoj ravnoteži, zadovoljstvu. Mogu nam biti snažan poticaj, da po vjeri živimo, da savjesno vršimo svoje kršćanske dužnosti, da donosimo prave plodove dobrih djela. Onda se možemo nadati da ćemo se jednom veseliti u kraljevstvu nebeskom. Amen!

Kako se obratio mladi student

Feliks, mladi sveučilištarac vratio se iz Zagreba u svoje rodno mjesto, jer se usred bolesti počeo gasiti njegov život. Mučila ga je tjelesna bolest, ali je još jača bila duševna bolest.

Jednog je dana posjetio bolesnika domaći župnik, da ga smiri i pomiri s Bogom. A bolesnik nije htio čuti ni riječi o ispovijedi. I sve je bilo uzalud, jer je odlučno odbio svaku vjersku pouku.

Ali iznenada, nakon nekoliko dana, bolesnik pozove domaćeg župnika, koji se vrlo rado odazvao. Kad mu se očinskim srcem župnik približio, bolesnik ga je odmah zamolio za oproštenje što se prema njemu prije onako loše ponašao.

I tada je rekao bolesnik: Pomozite mi velečasni, jer se želim potpuno vratiti svome Bogu. Među svojim knjigama našao sam molitvenik svoje pokojne majke. Otvorio sam ga i na prvoj stranici našao sam jednu sličicu, a na njoj je bio rukopis moje majke: "Isuse, ti si došao u srce moga sina! Molim Te, sačuvaj ga u pravoj vjeri i vodi ga kroz pogibelji života k vječnom spasenju!" Te majčine riječi potresle su me do dna duše, i podigle su me kao živa vatra. Cijelu noć bio sam u mislima sa svojom dobrom i pobožnom majkom. Cijelu sam noć molio iz njezinog molitvenika. I zato se želim vratiti dragom Bogu, jer me zove preko moje pokojne majke.

I nakon toga župnik ga je smirio i s Bogom sjedinio. Bolesnik je na času svoje smrti raširio ruke i iz svega glasa povikao: "Majko, majko, tvoje su me molitve spasile!" Zatim je klonuo i blago preminuo u Gospodinu.

ines-grbic-kolumne.jpg

laudato-tv.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

18- medunarodni-seminar-za-bracne-parove-u-medugorju.jpg

isus-na-brucosijadi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.