KORIZMA JE VRIJEME OTKRIVANJA STVARNOSTI GRIJEHA U NAMA Rudolf Baier

KORIZMA JE VRIJEME OTKRIVANJA STVARNOSTI GRIJEHA U NAMA

Korizma je vrijeme kad najčešće molimo pobožnost Križnog puta. Ovu pobožnost obično vrlo rijetko molimo tokom ostalog dijela godine. Kod nas u Hercegovini, još uvijek su korizmenim petcima na pobožnosti Križnog puta i svetoj misi, crkve dobrano pune vjernika. Priznajem i kako svaki put prije ove molitve u sebi osjećam otpor i puno kušnji da je zaobiđem. 

A s druge strane, svaki put dok je molim, osjećam baš veliku milost u tom razmatranju Isusovih postaja križnog puta. Te njegove postaje, ti izazovi pred njim, ta pitanja, taj bol, rane, izdaje, usamljenost, patnja i nakraju potpuno predanje i smrt, svaki put mi iznova osvješćuju koliko je Isusov zemaljski hod bio stvaran. Bio je od krvi i mesa, bio je prašnjav i bolan, toliko utjelovljen, toliko realan... Za živjeti vjeru doista je potrebno tijelo. Potrebne su žrtve, umrtvljivanje grešnih požuda, misli, nagona, borba protiv kušnji, negativnih emocija...Potrebna su djela. Danas to tako lako zaboravimo jer nismo ni svjesni kako nam se servira neka „mekana vjera“, 'religija na laganice', uljepšana, slatka...

Od kad ova umjetna inteligencija (AI) preuzima prostore života, zatrpavaju nas razne aplikacije ili neki novi sistemi crtanja i dizajniranja, a društvene mreže su preplavljene prekrasnim, nestvarnim, idealiziranim fotografijama ili slikama svega i svačega. Vjernički puk na svojim mrežnim profilima posebno dijeli različite slike Isusa, BD Marije, sv. Josipa, svete obitelji ili drugih svetaca. I oni su svi prelijepi, nasmiješeni, zdravi, u crtanoj verziji tipa Pixar ili Disney, svi su slatki, komični, bajkoviti, baš onako ko' iz crtića ili animacije... U ironičnoj verziji nailazimo npr. na fotku Mojsija koji slika selfie dok prelazi Crveno more, ili Isusa koji slika selfie s apostolima na posljednjoj večeri...

Od početka sam imala otpor prema toj poplavi umjetnom inteligencijom napravljenih svetačkih slika i sličica. Neke katoličke stranice sada upozoravaju kako se u većini tih AI slika skrivaju i sotonistički ili poganski simboli. Ali ono što je mene više smetalo je upravo taj podmukli način pretvaranja mučeničkog i patničkog života koju je većina svetaca imala, u neki lagani i smiješni animirani crtić potpuno izvan stvarnosti. Ispada da je svima njima sve bilo lako, ko' po špagi, pa i BD Mariji dok je onako trudna hodala prema Betlehemu bilo je super, okružena bijelim ovčicama i cvjetićima, a mali Isus se svima smiješio iz njezinog stomaka... U životima Isusa, Marije Josipa, apostola i svetaca bilo je puno blata, prašine, neprospavanih noći, teških pitanja, anksioznosti, znoja, tjeskobe, strahova, kušnji, nesigurnosti, žrtve, odricanja... Svega onoga što čini moj, tvoj i sve naše živote.
Molitva križnog puta nas na to podsjeća. Da našu vjeru trebamo živjeti na našim križnim postajama stvarno, utjelovljeno, konkretno... Da se trebamo uprljati, uznojiti, iskrvariti, pasti, razbiti se, ali i ustati i hodati dalje dok se i nad nama ne ispuni Božja volja.

Molitva križnog puta nas više nego ikoja molitva poziva da slijedimo Isusov primjer u našem životu. A slijediti nekoga znači neprestano u njega gledati, imitirati ga, postajati kao on. Naš Bog je ljubav, zbog toga Gospa i kaže da budemo svjetlo i ljubav u ovo svijetu koji žudi za Bogom koji je ljubav. A prava ljubav pokazuje se na križu. Ne na nekoj uljepšanoj sličici koju želimo lažno pokazivati drugima na našim društvenim mrežama. Svijet žudi za tom istinom, da nam Isus tek u našim stvarnostima može pomoći. A naša stvarnost jest GRIJEH.

Uljepšavanjem naših tijela i života, naših profila, naše povijesti, kao da želimo prekriti sve ono ružno i grešno što nosimo kako bi izbjegli reći da smo potrebiti Spasitelja i Otkupitelja. „Ljudi će učiniti svašta, ići će i do krajnjeg apsurda, samo kako bi izbjegli susret s vlastitom dušom.“ – davno je rekao psiholog Carl Jung.

Sve naše zlo, sve naše nesreće i bolesti, sve ono razoreno i prljavo u nama i oko nas proistječe iz kidanja povezanosti s Bogom, ili drugim riječima, zbog grijeha koji to čini. „Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje.“ (Mk 7,15) Današnjim ljudima treba posvijestiti kakvu štetu grijeh čini našoj duši, psihi, tijelu, cijelom društvu. Grijeh je doista kao kukolj u polju koji guši plemenita zrna i ne dopušta im da urode plodom. Zbog nepriznavanja grijeha, njihovih prikrivanja i što je najgore, proglašavanja grijeha 'ljudskim pravom', ovaj svijet tone sve dublje i dublje.

Danas se svijet još i hvali grijehom, ne shvaćajući da je grijeh „strano tijelo“ svijeta ljubavi kojeg je Bog stvorio na početku. Grijeh u nama briše naš pravi identitet Božjeg djeteta kojeg nam Gospa želi vratiti. Ona nas ovdje u Međugorju majčinskom ljubavlju želi osloboditi tog trovanja grijehom, poziva nas na pokajanje, ispovijed i pokoru i na ponovno jedinstvo s Bogom.
Postoji jedna bajka braće Grimm koja se zove „Čarobni bunar“. U priči vrijedna pokćerka skače u bunar kako bi povratila izgubljeno vreteno te se budi u drugom svijetu. Putuje i putem pomaže onima kojima je pomoć potrebna (vadi kruh iz peći, trese stablo koje više ne može nositi svoje zrele jabuke, pomaže gospođi Holle u kućanskim poslovima). Kad se zaželi doma, gospođa Holle je provodi kroz vrata koja na nju prosipaju zlatnu prašinu. Kada se sva u zlatu vrati kući, to vidi njezina zločesta polusestra koja poželi dobiti isti poklon. Spušta se u bunar, ali nije spremna nikome pružiti pomoć. Zauzvrat biva polivena katranom koji nije mogla sa sebe oprati cijeli život.

Vrijeme je Korizme, vrijeme je milosti. Još stignemo očistiti naša srca od kukolja grijeha. „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1,15) i danas je najaktualniji Isusov poziv svima nama!

Paula Tomić / Glasnik mira 3/2024