Moja priča s Gospodinom

Moja priča s Gospodinom započela je, naravno, već od samoga krštenja.

Isus me odlučio uzeti ,,pod svoje" već u ranoj dobi, pa me smjestio u predivnu, ispunjenu obitelj vjernu i odanu Njemu.

Koliko god je ta moja obitelj bila sretna i ispunjena, jedna je stavka kvarila taj dojam - moj je otac volio zaviriti u čašicu i to je bila njegova slabost, pa bi se uvijek svađao s majkom, starijim bratom i sa mnom. Mnogo me puta u tom bjesnilu znao istući iz čista mira, a moju je majku jedanput pokušao i ugušiti.

Međutim, bez obzira na sve to, moj je otac bio dobar, vrijedan i marljiv čovjek koji se brinuo za nas i pružao nam svu ljubav ovoga svijeta. Nikada nam ništa nije nedostajalo. Otac se zapravo najviše zalagao za to da brat i ja upoznamo Božju ljubav, pa nas je od malih nogu svake nedjelje ujutro ustajao iz kreveta i vodio na svetu Misu. Kasnije bi nas za obiteljskim ručkom uvijek pitao što smo zapamtili iz propovijedi. Brat bi uvijek zapamtio većinu toga, no ja sam većinom stidljivo šutjela jer mi mnogi pojmovi u vezi Boga nisu bili jasni, a bilo mi je neugodno pitati. Mislila sam, to je nešto sveto i ne smije se promatrati na znanstveni način, već na duhovni, a tako zapravo i jest.

Ta je znatiželja ostala duboko usađena u mome srcu. Kako je vrijeme prolazilo, tako je i moje odrastanje teklo svojim prirodnim tijekom, sve dok otac nije nenadano umro u 12. godini moga života od nagle upale pluća. Od tada je sve krenulo nizbrdo. S pubertetom su krenula izrugivanja u školi, neprihvaćenost i ogovaranja. U jednoj sam godini dobila bol u koljenima, psorijazu, skoliozu i hrpu anksioznih poremećaja zbog kojih sam nekoliko puta završila na psihijatriji. Naravno, Isus je i tada imao svoje prste u svemu tome i nije dopustio da se odam nekom poroku (cigaretama, alkoholu...) ili da popustim u školi. Dapače, bila sam sve bolja i otkrivala sam mnoge talente koje imam u sebi, među njima i pisanje.

Isus je mislio i na moju majku, pa je tako ona upoznala jednog čovjeka koji nas je mnogo usrećio i kod kojega smo otišle živjeti kako bi se maknule iz stana gdje nas je sve podsjećalo na mog oca. Brat je ostao u tom stanu.

U kući u kojoj smo živjele s mojim tad očuhom prije nas su živjele časne sestre, a u mojoj je sobi živio svećenik koji je neprestano molio. Što je najbolje, to smo saznale tek kad smo otišle iz nje. Kuća je odisala nekom mirnoćom, spokojem i mirisom tamjana, a moja je soba, vjerovali ili ne, svakodnevno mirisala po čokoladi. Tamo smo se psihički odmorile i slobodno mogu reći izliječile.

Međutim, nakon nepune tri godine saznale smo da je moj očuh varao moju majku i, naravno što prije otišle živjeti dalje. Tada je uslijedilo preseljenje vamo, preseljenje tamo. Nema u kojem osječkom kvartu nismo živjele, pa makar i na dva tjedna. Da bismo se na kraju u travnju 2014. godine vratile u svoj stan, a brat je otišao u podstanare jer mu je tad već bilo 26 godina.

Moja znatiželja za Isusom je nekako sve više rasla i rasla, posebice kad sam pred ljeto 2014. godine upoznala svog sadašnjeg dečka Ivana, koji me u potpunosti prihvatio sa svim manama i vrlinama. I naša je priča posebno svjedočanstvo, ali njega ću ostaviti za idući put (ili pročitajte knjigu Tebi, anđele koju planiram uskoro objaviti).

Bila sam spoznala pravu ljubav, ali kao da je nešto nedostajalo cijelo vrijeme. Nedostajalo je moje otvoreno srce kako bi Isus mogao ući unutra.

No, zanimljivo - nisam ja izabrala Isusa, već je Isus izabrao mene. Krenula sam u drugi razred srednje škole, a s time su krenule i pripreme za Svetu Krizmu. I, znate ono kakvi su mladi, ni ja u početku nisam bila oduševljena što ću primiti taj sakrament niti sam uopće shvaćala koja je njegova svrha. Međutim, Bog mi je poslao predivnu majku koja je sve osigurala - i to da moram početi ići na kateheze, i to da će mi sestrična Ivana koja je već davno obraćena Bogu biti krizmena kuma.

Kad sam čula da će mi sestrična s kojom deset godina nisam pričala biti kuma, ostala sam paf. Govorila sam: mamaaa, šta si to napravila, pa ja s njom nikad nisam pričala kako spadaaa... No eto, i u ovom se slučaju ispostavilo da majke znaju najbolje za svoje dijete, baš kao što Bog zna i želi najbolje za svoju djecu.

Tako sam se u ožujku 2015. godine počela zbližavati sa sestričnom i ona je itekako dobro odigrala svoju ulogu kume - pripremila me za samu Krizmu, bila je uz mene i odgovarala mi na sva moja pitanja vezana za vjeru (a priznajem, bilo ih je puno previše i trebalo je bome imati i strpljenja, ali i jake živce).

I tako sam ja uz pomoć nje odlučila svoju Svetu Krizmu smatrati ozbiljnim i svetim činom. Otišla sam na ispovijed i sve grijehe iskreno ispovijedila (što inače ne bih činila), dolazila na svaku katehezu, počela čitati Sveto Pismo i polako puštala Isusa u srce. Čak sam i dečka nagovorila da se krizma sa mnom, iako je on također u početku bio skeptičan što se toga tiče.

Na samoj svetoj Misi povodom Krizme osjećala sam, vjerovali ili ne, kao da postajem potpuno novo stvorenje u Kristu. I kada je biskup položio ruku na mene i učinio znak križa na mome čelu, iza njega sam ugledala jaku svjetlost koja me opčinila. Duh Sveti je zaista u tom trenutku sišao na mene.

Nakon toga sam se cijeli taj dan samo smijala, smijala i smijala. Nikada neću zaboraviti kolike sam milosti tada primila.

Nakon što se sve to malo smirilo, sestrična mi je rekla da ide u jednu molitvenu zajednicu u Retfali, na što sam ja maltene odmah skočila i rekla: od idućega puta idem i ja!

Što je zanimljivo, ja sam već i prije znala da ona tamo ide, ali nisam osjećala nikakav poziv da i ja tamo odem. Kako sam već prije naglasila, Isus je izabrao mene, a ne ja Njega. O Bože, zar si pozvao mene, Tvoje usne moje rekoše ime...

Kako sam krenula na tu molitvenu zajednicu, u početku mi je sve to bilo novo, strano i nepoznato. Moljenje u jezicima, padanje u duhu, jake i snažne zajedničke molitve... Ali nisam odustajala jer mi je srce doslovno gorjelo od sreće, ljubavi i milosti svaki puta kad bih išla tamo i kad bismo molili. Za svega mjesec dana dobila sam i dar molitve u jezicima, što me još više ponukalo da se u potpunosti predam Gospodinu, svome jedinome Spasitelju. Upoznala sam mnogo osoba koje žive po živoj Božjoj riječi i te su me osobe uvele u taj svijet neizmjerne Božje ljubavi. Kako mi ni to nije bilo dosta, krenula sam u organizaciju DUHOS na predivna klanjanja Gospodinu i na jednomjesečne duhovne obnove koje organiziraju Kristofori. U 9. mjesecu 2015. godine po prvi sam puta bila u Međugorju i tamo doživjela brojne milosti - Isusova se krv pojavila na maramici kojom sam obrisala potpuno suh kip Uskrslog Isusa; predivno čišćenje duše tijekom klanjanja; bol u koljenima je posve nestala sva tri dana koliko sam tamo bila; bosa sam se popela na Križevac a imam problema s koljenima, i mnoge druge (ima ih toliko puno da ne stane sve u jedno svjedočanstvo). Zbližila sam se sa sestričnom s kojom nisam razgovarala deset godina, oprostila sa mnogim osobama koje su me povrijedile u djetinjstvu (pa tako i ocu) i naučila prihvaćati sebe sa svim manama i vrlinama.

Danas mi Isus šalje brojne događaje i osobe u život koje me mijenjaju na bolje i koje me stavljaju na onaj pravi životni put s Bogom, među kojima bih izdvojila i jednu posebnu osobu. Naime, u veljači 2016. godine upoznala sam jednu osobu potpuno predanu Bogu, čije su mi razumijevanje i molitva pomogli da prebrodim određene životne teškoće i riješim se grijeha koji su me sputavali na putu k Bogu. Također, u siječnju 2015. godine završila sam na hitnoj radi iznenadnog napada panike i radi toga sam bila na tabletama godinu dana, sve dok nisam upoznala tu osobu koja mi je posve zacijelila srce. Isus mi je u moj život napokon poslao i operaciju koljena kojom će se, nadam se uz Njegovu pomoć otkloniti svi moji zdravstveni problemi što se koljena tiče. A sve ostalo će doći ako se budem nastavila moliti Njemu, kao i našoj predivnoj Majci Mariji, bez čijih krunica ja ne bih bila ista osoba.

Isusova je ljubav čudesna i oslobađajuća. Ako sam ja s 18 godina spoznala Njegovu dobrotu i veličinu, te koliko nas Bog sve zajedno ljubi, zašto ne biste i vi? Sve što trebate učiniti je otvoriti svoje srce i pustiti da Isus u potpunosti uđe u njega. Svi problemi će nestati ako se Njemu predate i Njemu svakodnevno utječete, vjerujte mi! Isus spašava, ja sam živi primjer toga koliko je naš Bog dobar, milosrdan i VELIK! Završila bih s ovom rečenicom iz Svetoga Pisma: ,,Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.'' Gal 3:26

Označeno u