Snažna objava izgubljene duše; zapis događaja koji su odveli mladu ženu u pakao za svu vječnost.

Mlada njemačka djevojka provodila je svoj godišnji odmor na jezeru Lago di Garda u Italiji 1937. godine. Krajem drugog tjedna mjeseca rujna, dobila je pismo od majke u kojemu je pisalo: „Zamisli, umrla je Ana. Poginula je u automobilskoj nesreći. Jučer su je sahranili.“ Ana joj je bila kolegica iz ureda. Djevojka je bila pogođena i zbunjena. Drugoga dana prisustvovala je sv. misi, koju je namijenila za pokoj njezine duše. No cijeli dan ju je progonio neki čudan nemir. Uzbuđena je otišla spavati i nije mogla zaspati. U noći je čula nekakav šum, kao kada bi joj zlovoljni šef bacio preko stola svežanj spisa. Pomolila se i pokušala zaspati. Tada je sanjala ovo:

„...ne činim to iz prijateljstva...“

Izlazi iz sobe i pred vratima nalazi poštu. Kada je dobro pogledala, skamenila se. Anino pismo! Je li moguće? A zna da je mrtva. Sjeda na klupu u parku, otvara pismo. Nema potpisa, ali rukopis je Anin. Dobro ga poznaje. Sva uzbuđena počne čitati: „Klara! Nemoj moliti za mene! Ja sam izgubljena. Ako te o tome potanko izvješćujem, nemoj misliti da to činim iz prijateljstva. Mi ovdje nikog ne ljubimo. Ovo činim pod pritiskom neizrecive moći. Uistinu, najradije bih te vidjela ovdje, ovdje gdje mi je suđeno biti cijelu vječnost[1]. Ne čudi se toj mojoj želji. Mi prokletnici svi tako mislimo. Naša je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj način otvaram oči, ja to ne činim s dobrom nakanom. [2] Sjećaš li se kako smo se prije četiri godine upoznale u Munchenu? Ti si tada imala 23 godine. Kada sam ja stupila u službu, ti si se ondje nalazila već šest mjeseci. U početku, meni nevještoj ti si znala nešto pomoći; dala bi mi kakav dobar savjet. Ah, što to znači „dobar“? Ja sam se tada divila tvojoj ljubavi za bližnjega. Glupost! Danas sam uvjerena da je tvoja ljubav izvirala iz bahatosti. Ti si samo htjela pokazati kako me natkriljuješ. Već onda sam na to pomišljala. Mi tu ne priznajemo nikakvo dobro. Nikomu! Moja ti je mladost poznata. Spomenut ću ti neke pojedinosti, koje ti možda nisu poznate.

„...biće s promašenim ciljem života“

Prema planu mojih roditelja, nisam se smjela roditi. Kada sam ugledala svijet, jedna moja sestra imala je četrnaest, druga petnaest godina. O, da se barem nikada nisam rodila! O, kada bih se sada mogla uništiti i tako umaći ovim mukama. Nikakav užitak ne bi se mogao usporediti s užitkom nepostojanja![3] Ali ja moram biti, moram živjeti. Biti onakva kakvu sam samu sebe stvorila: biće s promašenim ciljem života. Moja majka išla je koji puta nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije naučila moliti. Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nama nije išlo loše. Riječi: molitva, blagoslovljena voda, Crkva, pišem s neizrecivim prezirom. Uopće, mrzim sve ljude, posebno one koji odlaze u crkvu. Sve su te stvari za nas vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi, svako sjećanje na nešto lijepo što smo u životu doživjeli – sve je to za nas plamen koji sažiže![4] Sve nas sjeća milosti koju smo otklonili. To nas proždire. Mi ne jedemo, mi ne spavamo, mi ne hodamo. Duševno prikovani, slušamo plač i škripanje zubi. Bjesnimo u neprolaznoj patnji. Čuješ li? Mi ovdje pijemo mržnju kao vodu. Mrzimo svakoga[5], najviše Boga. To ti moram protumačiti.

„Razumiješ li sada zašto je pakao vječan?“

Blaženi u nebu moraju Boga ljubiti. Ne mogu drugačije. Oni ga izravno gledaju u svoj njegovoj blistavoj ljepoti. To ih neizmjerno usrećuje. Mi to znamo i ta nas spoznaja baca u bjesnilo.[6] Ljudi na zemlji mogu, ali ne moraju voljeti Boga. Mogu se odlučiti i protiv njega. Ali mi, kojima Bog pristupa kao Sudac i Osvetnik, kao onaj koga smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi ga možemo samo mrziti[7] i to svom snagom svoje pakosne volje. Vječno. Mi smo se dragovoljno odlučili protiv Boga. Te se odluke mi ni danas ne odričemo i nikada ju nećemo promijeniti. Razumiješ li sada zašto je pakao vječan? Zato, jer se naša tvrdokornost nikada ne može promijeniti. Odupirem se da ti ovo pišem, ali ne mogu odoljeti. Činim to po nekom „naređenju“. Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih psovala, ali sam prisiljena da to ne činim. Naprotiv, moramo priznati da je i s nama Bog u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to očitovao tako što nije dopuštao našoj volji da potpuno podivlja, kako smo mi željeli. To bi povećalo našu krivnju, pa dosljedno i kaznu. Sada svoje milosrđe prema nama pokazuje tako da nas ne prisiljava da mu stupimo bliže i tako donekle ublažuje naše muke.[8] Svaki korak prema njemu povećao bi našu patnju, kao što bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzročio sve jače boli.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanome izdanju Booka.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
I danas vas pozivam da kratkim i žarkim molitvama ispunite vaš dan
22. Kolovoz 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.