TOMISLAV DIJAKOVIĆ je dvadesettrogodišnji mladić iz mjesta Kuzmice, blizu Požege u Hrvatskoj. Rođen je prije vremena, sa svega 6 mjeseci i teškim oštećenjem mozga. Liječnici su mu davali 1% šanse da prohoda, pa čak nisu vjerovali ni da će vidjeti, čuti, niti biti mentalno uredan. Ipak, Tomislav ih je sve iznenadio - a uz nepokolebljivu vjeru, molitvu i post njegove majke, i Tomislavovu dječiju vjeru, nakon hodočašća Gospi Voćinskoj, Tomislav je i prohodao. Njegovo poticajno svjedočanstvo o tome kako ga vjera tjera svaki dan iznova pobjeđivati i sebe i svijet oko sebe i kako sreća nije u zdravlju i materijalnom blagostanju, nego u stanju duha i duše, pročitajte u nastavku.

MOŽEŠ LI SE PREDSTAVITI NAŠIM ČITATELJIMA?
Ja sam 23 godišnji Tomislav Dijaković. Dolazim iz Hrvatske, iz mjesta Kuzmice u blizini grada Požege. Za sebe bih rekao da sam aktivan katolik, dijete Božje, poseban po tome što mi se dogodila cerebralna paraliza, koja pogađa jedno od 1000 djece.
Volim imati svoje mjesto u Crkvi, jer sve članove crkve držim svojom obitelji. Pripadam karizmatskoj i biblijskoj zajednici te Frami, gdje se okupljamo mi mladi, čitamo Bibliju i pričamo i naučavamo o našem Gospodinu Isusu, i dijelimo našu ljubav prema njemu. Volim tamo boraviti jer se tamo nitko ne stidi priznati da ljubi i živi za Isusa, tamo se trudimo bolje ga upoznati. Pomažemo si međusobnim razgovorima o njemu. Trudim se živjeti dan po dan uzdajući se u Njegovu pomoć u svom životu.

PO ČEMU JE TVOJ ŽIVOT POSEBAN?
Rodio sam se prije vremena, naime već sa 6 mjeseci i svega kilu i nešto. To prerano napuštanje majčine utrobe, uzrokovalo je oštećenje mog nesazrelog mozga koje je za posljedicu imalo paralizu donjih ekstreminiteta moga tijela, odnosno nogu. Nakon toga proveo sam 3 mjeseca u inkubatoru. Liječnici su kroz to vrijeme i nakon izlaska iz bolnice, upozorili moje roditelje na stanje u kojem se nalazim. Priopćili su im da će moje šanse da prohodam biti 1 %. Naime, ja nisam bio sposoban ni sjediti, a kamoli hodati. Mojim roditeljima je dakle priopćeno kako mi nema pomoći, da je oštećenje mozga uzrokovalo u mome tijelu paralizu i da ću tako živjeti do kraja svoga života. Ipak krenio sam na fizikalne terapije, i tako svaka 3 mjeseca po 2 tjedna slijedili su odlasci u Zagreb. I moje borbe i život s cerebralnom paralizom su krenile. Prognoze liječnika su bile život u kolicima, prikovan za krevet, i ostala ljudska ograničenja i nemoć.

Izgledi da život doista provedem u kolicima, prikovan za krevet bile bi 100 % da se moja majka nije uzdala u Stvoritelja svemira - vlasnika zdravlja, neba i zemlje, svega stvorenoga i nestvorenoga; u Onoga koji nas je svojim križem moćnim i svetim izbavio od vlasti tame. Moja majka živjela je VJERU. UZDAJTE SE U JAHVU I ZAZIVAJTE NJEGOVO MOĆNO IME, JER SVA JE POMOĆ I MOĆ U IMENU ISUS!

Sa 3 godine prvi puta u kolicima odlazim sa mamom na hodočašće u poznato slavonsko hodočasničko marijansko svetište – ka Gospi Voćinskoj. Tamo sam bio posebno ganut. Iako još mali sjećam se da sam imao želju dotaknuti GOSPIN kip, te sam zamolio mamu da me podigne da ga dodirnem, i prilikom dodira s Gospinim kipom i vjerom u njenu prisutnost poželio sam duboko u srcu da me ozdravi, da mi omogući da hodam. Nakon Voćina, moj se život nastavlja odvijati i dalje u kolicima. Mama je puno molila, postila, vjerovala zazivala Gospodina te me predavala njemu.

S mojih 5 godina Isus čini čudo i ja počinjem hodati. Isus me je čuo, Isus mi je dao da ponovno hodam! U tom trenutku znao sam da je sva zasluga i slava u IMENU ISUS. Bez vjere u njega, bez njegove milosti, ja ne bih ovo danas svjedočio i znam da je to tako.

Liječnici koji su tvrdili da više nikada neću hodati ostaju u čudu i proglašavaju me čudom,a ja znam da je ovo djelo NJEGOVO. Da je ovo bila njegova milost.

Pitam se, što sve mogu učiniti molitve i što sve možemo pokrenuti na ovome svijetu, uzdajući se u njega. Puno toga ne činimo jer nam je slaba vjera i slabo molimo. A toliko toga nam je on spreman dati. TOLIKA JE MOĆ I VLAST U NJEGOVIM RUKAMA, I SPREMAN NAM JU JE DATI, OD NAS SAMO TRAŽI UZDANJE U NJEGA, VJERU, LJUBAV, I ŽIVOT PO NJEGOVIM ZAPOVJEDIMA.

ŠTO TI POMAŽE NOSITI KRIŽ BOLESTI?
Majka Marija i Isus su moji najveći pomoćnici i pratitelji na putu kroz život. Vjerujem u njihovu silnu ljubav prema meni i shvatio sam da me ova cerebralna paraliza nije paralizirala: ja i dalje mogu pružati ljubav i dobrotu drugome, ja i dalje uspijevam biti brat svakome i želim to biti. Prava paraliza bila bi imati hladno i grubo srce. Shvatio sam da me moja vanjska, tjelesna ograničenja ne sputavaju u tome da budem čovjek. Da čovječnost nije u vanjštini, izgledu već u onome što je u nama. Ponekad kad se nađemo u društvu, znam biti opušteniji i radosniji od ljudi koji su potpuno zdravi. Zašto je to tako pitamo sam se. I onda shvatio, sreća nije do zdravlja i materijalnoga, sreća je u stanju tvog duha i duše. A tvoj duh i duša mogu zračiti radošću, ljubaznošću i ljubavi jedino ako su u dodiru sa Stvoriteljem, koji će te puniti i hraniti. Naravno, da imam teških dana i trenutaka, ali svi imamo svoj put i križ. Važno je prihvatiti, posvijestiti si da nam je tako malo ostalo, svaki dan smo svi sve bliži svom kraju i da će svemu doći kraj, a jedino što ostaje je dobro ili zlo koje smo učinili jedni drugima. Hrani me i veseli što mogu biti prijatelj, što mogu vjerovati drugima, zabaviti se u svom društvu, smijati, opustiti. Veseli me kad vidim oko sebe ljude koji mi žele pomoći, jer kroz njih prepoznajem Krista i želim isto to činiti drugima

KAKO NA TE GLEDA OBITELJ, OKOLINA? retan sam i Bogu zahvalan na svojoj obitelji i prijateljima. Pruže mi puno ljubavi i podrške i to je ono što me hrani, što mi daje snagu za dalje. Uvijek mi govore da će biti dobro, da Bog sve vodi, vidi i zna, da mu samo vjerujem. Znače mi puno i Bogu sam zahvalan na svakome od njih. Da sam odrastao u drugačijem okruženju, u okruženju u kojem bi se gledalo na mene kao na nekakav teret, ja bih potonuo skroz i ne bih ovo mogao. Oni su mi baš suprotno, pokazali su da me neizmjerno ljube, prihvaćaju i da sam njihov. Ne osjećam nikakvu razliku kada sam s njima. Osjećam prihvaćenost i pomoć.

ŠTO ZA TEBE ZNAČI MEĐUGORJE?
Mislim da nisam jedini koji osjeća za Međugorje da je to jedno posebno mjesto. Izabrano mjesto. Medjugorje je mjesto natopljeno molitvom. Za mene predstavlja komadić raja - pogotovo u onim danima kada se Gospa spušta na zemlju. Međugorje svjedoči o ljubavi Majke za sve nas. Koja dolazi zbog silne ljubavi u srcu koju ima za nas sve. Ona nas sve do i jednog ljubi, itekako joj je stalo do nas, želi da se spasimo, gleda nas kao svoju djecu – a o tome svjedoči svaki njezin dolazak. Veselim se Međugorju i u srcu mi je. Već više godina dolazim na Međunarodno hodočašće za osobe s invaliditetom i na Mladifest, a onda i na još pokoje hodočašće ako stignem.

MISIJA SVJEDOČENJA?
Prvo svjedočanstvo imao sam pred mladima ovo ljeto, na kampu u Parku prirode Papuk, nakon čega u Katoličkoj gimnaziji u Požegi, gdje sam pred mladima ispričao svoju priču. Krenio sam po školama zovu me, držim svjedočanstva, mnogi mladi mi se javljaju kako sam im dotaknuo srca svojom pričom. Ja samo kažem Bogu hvala, i neka se On rodi u vašim srcima. Pokrenio sam Faceebook stranicu, također planiram pokrenuti i YouTube kanal kako bih mogao svjedočiti svoju vjeru i pričati drugima o Kristu. Želim ljudima kroz svoju priču reći: ISUS JE ŽIV, on i danas djeluje i radi, i ozdravlja. Mene je ozdravio, meni je pomogao i svakodnevno to čini. Ne znam kroz što netko prolazi, ali znam da netko to gore sve vidi i bilježi, i da želi da mu vjeruješ. Potrebna mu je tvoja vjera kako bi mogao činiti čuda sa tvojim životom. Treba poći putem dobra, loše nam je onoliko koliko sebi dopustimo misliti da nam je loše. Sve će proći, a sve vodi na dobro onima koje ljube Gospodina! Svi smo slaba bića tako potrebna njegove milosti. Odlučiti se za dobro, za pozitivno, to je ono što svakom želim. Ovaj život je prekratak da bi ga proveli u lošem raspoloženju, mrmljanju i tužakanju jednih na druge. Budi radostan, budi Kristov.

Paula Tomić/Glasnik mira

Zabranjeno preuzimanje članke bez dozvole autora

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Inicijativa franjevaca konventualaca „Posvoji jednog liječnika“
01. Travanj 2020.
Pridružite nam se na Viberu popup-image
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.