Ne moramo činiti velike stvari da bismo pokazali veliku ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ljubav koju unosimo u svoja djela, ono je što čini da svi naši poslovi budu nešto lijepo za Boga. Moramo Božju ljubav iz sebe izliti na nekoga jer ljubeći ljude izražavamo svoju ljubav prema Bogu. Bl. Majka Terezija


Kao djevojčici majka mi je zadala da dvaput tjedno perem pod u kuhinji, predsoblju i kupaonici. Bila sam očajna. Krpa za pranje poda, koja je u vrijeme moga djetinjstva – s obzirom na tadašnju neimaštinu i općenito mnogo nižu razinu materijalne kulture življenja – bila tek neka podrapana stara pidžama, strašno mi se gadila. Uzimala sam je s dva prsta i stavljala u kantu s vodom, a onda duboko uzdahnula da bi imala snage iscijediti je i prati pod. Kut u kuhinji gdje je bila starinska zidna pipa, samo s hladnom vodom, uvijek je bio najprljaviji. Još nismo imali sudoper i bojler, pa je mama svakodnevno prala suđe na kuhinjskom stolu u dva „vajndlinga“. Svu prljavu vodu od pranja suđa i priređivanja objeda bacali smo u kuhinjski slivnik. I uvijek je nešto iz tih posuda kapnulo na pod. Obično s malo masnoće. Onda smo mi djeca ulijetali prašnjavih ili blatnjavih cipela u kuhinju piti vodu ili izvesti neki drugi dječji zahvat na pipi. Zato je taj kut bio najosjetljivija točka mamina ponosa kao domaćice.

Naravno, taj sam kut podugo zaobilazila u pranju ne dotičući ga. Čak sam povremeno optuživala i brata da je pod ostao prljav iza njegova pranja i da mi nije ni na kraj pameti da iza njega čistim.

No, isto tako primjećivala sam da mi se svidjela čistoća poda kad bi ga mama oprala, jer su blistale i sve pločice ispod pipe. Polako sam uviđala da svoj zadatak nisam obavljala kako treba i da to nije dobro. Nakon dugog nutarnjeg opiranja jednog sam dana odlučila slijediti majku i temeljito počela prati i taj prljavi, masni kut. Možda sam pri tom koristila nešto više „Vima“ nego što je bilo potrebno. Od tada sam svaki put osjetila nutarnju radost što sam uspjela savladati gađenje spram prljavštine. Bila sam ponosna na isti način kao kad sam zavrijedila petice u školi.

Ni tada, a ni dugo vremena poslije nisam shvaćala da se to Isus raduje u meni...

Dugo nisam shvaćala ni da me je Isus nagrađivao za održavanje reda. Bilo je to mnogo kasnije kad sam netom udana s mužem živjela u podstanarskom stanu u centru Zagreba. Zgrada je imala prostran, kolni ulaz s velikom drvenom, starinskom kapijom koja je uvijek bila širom otvorena. U velikom dvorištu bilo je nekoliko privatnih majstorskih radionica, čak i jedan odvjetnik. No, veža je uvijek bila prepuna smeća, jer se „nije znalo tko je gazda“ i tko bi trebao brinuti o kućnom redu. Kadšto smo se velikom brzinom penjali do stana na katu da što kraće budemo izloženi neugodnu mirisu tragova onih prolaznika koji su našu vežu pretvarali u svoj usputni zahod.

Uoči jednog Uskrsa, hodnik je bio toliko prljav da sam odlučila počistiti ga i oprati, svjesna da nije u redu očekivati da će uskrsli Isus uopće kročiti u tako smrdljiv prostor. Pri kraju čišćenja veže, gurnula sam krilo velikih vrata da počistim sve do kraja i gle! Iza vrata je stajala nova kutija s netaknutim mlincem za kavu ... Jednom pak drugom prigodom, izašavši rano ujutro iz te iste zgrade ugledala sam kako na jutarnjem povjetarcu lete tri novčanice: dvije od stotinu njemačkih maraka i jedna od sto tisuća lira. Nigdje nikoga! Taman dostatno za keramičara koji nam je preslagivao kaljevu peć i uvodio plinsko grijanje. A pitali smo se otkud ćemo namaknuti novac. Naime, tada smo bili bez stalnog zaposlenja.

Nekako u to vrijeme slavili smo srebrni pir moje svekrve i svekra. Dvadeset i pet godina njihova zajedničkog života činilo mi se nestvarno dugo. Svekar bi je znao nježno uhvatiti za ruke i glasno se zapitati koliko su one krumpira ogulile u životu. Tada još nisam shvaćala u potpunosti što te njegove riječi znače. Kad je došlo vrijeme da suprug i je slavimo srebrni pir, a moji svekar i svekrva zlatni, sve mi je bilo kristalno jasno. Na tisuće i tisuće oguljenih krumpira! Na tisuće i tisuće opranih komada posuđa! Na tisuće puta izglačanih muških košulja! Na tisuće puta opranih podova! Na tone donesene hrane s tržnice i trgovine! Na tisuće vrećica odnesenog smeća! Na tisuće ... čega sve?

Tu i tamo znala bih pronaći novinske članke koji bi govorili o tome kako je majčinska ljubav neprocjenjiva, a rad koji ona obavlja u kući, da je vrlo vrijedan. Amerikanci koji sve vole procjenjivati kroz dolar govore o statističkim podacima vrijednosti posla na tržištu rada. Smatra se da je majčinstvo posao u kojemu dolazi do izražaja vještina i znanje nekog menadžerskog posla srednje razine koji uključuje: odgajanje djece, kuhanje obroka, održavanje kuće, brigu o kućnim ljubimcima, odvoženje djece do vrtića i/ili škole, pomoć pri pisanju domaćih zadaća, rješavanje obiteljskih problema, brigu o financijama, brigu o planiranju i poštivanju rasporeda aktivnosti u kući i izvan kuće, te održavanje obiteljskog sklada. Prema američkom Statističkom uredu za rad godišnja zarada financijskog menadžera u godinama prije sadašnje ekonomske krize koja je zahvatila čitav svijet iznosila je 70.000 dolara. Plaća psihologa iznosila je 57.000 dolara, vozača autobusa 27.000 itd. Kad bi se zbrojile godišnje zarade za svaki od tih poslova proizlazi da je godišnja vrijednost posla jedne domaćice i majke vrtoglavih 635.000 dolara! Naravno, nijedna majka ne obavlja sve te poslove ni cijeli dan ni svaki dan, nego preuzima čas jednu čas drugu vrstu posla, pa bi vjerojatno bila sretna kad bi joj netko za obavljeni posao platio samo 60.000 dolara. Nagradila bi i muža što joj on tu i tamo priskoči nositi teret poslova u domaćinstvu.

Tko od nas, okrenutih svjetovnom načinu života, nije pomislio kako je trava zelenija na tuđoj livadi, maštajući usred mnoštva dosadnih poslova u domaćinstvu kako je propustio priliku biti među onima na svetost pozvanima – redovnicima i redovnicama ili svećenicima. Je li uistinu svakodnevan, običan život tako nedostatan da predstavlja zapreku za kršćansko savršenstvo? Nipošto!

Sveti Josemaría Escrivá, osnivač Opusa Dei, naučavao je duhovnost rada. On smatra da materijalni rad treba pretvoriti u molitvu i svetost. Govori o tri aspekta ljudskog rada, a to su: posvećenje rada, posvećivanje sebe u radu i posvećivanje drugih radom. Rad se može posvećivati tako da ga obavljamo iz ljubavi. On tada postaje naše služenje Bogu i ljudima. Takvo shvaćanje rada dovodi do toga da se Bog stavlja na prvo mjesto, odnosno da se sve djelatnosti vrše tako da se po njima razvija duhovni život. Posvećivanje sebe u radu znači rasti kroz rad u krepostima: ljubavi, pravednosti, marljivosti, ljubaznosti i svim drugim vrlinama. „Običan život nije bez vrijednosti. Ako obavljanje uvijek istih stvari iz dana u dan izgleda beznačajno i monotono, onda je to zbog toga jer nema ljubavi. Ako je tu ljubav, svaki dan dobiva svoj ton, polet i ugođaj“, piše Escrivá. Posljednji, treći aspekt rada je posvećivanje drugih radom, a odnosi se na osobni apostolat koji je obveza svakoga laika – djelovati vlastitim primjerom, dati najbolje od sebe na svakome mjestu i u svakoj prigodi.

Što to znači? Svako naše djelo možemo predati Gospodinu kao žrtvu, ukoliko ga obavljamo s ljubavlju i najbolje što možemo. I kad to prihvatimo, promijenit će se naš cjelokupni stav prema čišćenju zamazanih podova, prljavih tanjura, gomili rublja koje treba izglačati. Nećemo osjećati da je naš rad obezvrijeđen. Svaki oguljeni krumpir može se ponuditi Gospodinu kao služenje za druge, kao molitva ili prošnja za neku osobu. Svaki oprani tanjur. Svako glačanje košulje. Svako ribanje poda. Svaka probdjevena noć zbog bolesti djeteta. Svaka očica pletiva... Pri brisanju prašine na namještaju mogla bih se zahvaliti Gospodinu na svakoj osobi kojoj je dao nadahnuće da dizajnira pojedini komad namještaja, izradi ga i dopremi u moju kuću. Prvi svakom čišćenju dosadnih i tvrdokornih mrlja s odjeće, stolnjaka i tepiha mogla bih se prisjetiti 51. psalma:

Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom. (Ps 51, 4-6)

E, da sam to znala na početku braka i prije! Već bi davno moja kuća bila savršen nebeski dom na Zemlji, gdje bi mi Gospodin stalno činio društvo i davao snagu da što prije dođem u posebnu vrstu „općinstva svetih“, okupljenih u radu i kroz rad, kako je to rekao kardinal Stefan Wyszynsky.

Moje bi bilo reći samo „hoću“, a Gospodin bi se pobrinuo da „mogu“. Jer onima koji su vjerni u malom, Gospodin povjerava riznice svoga milosrđa bilo u duhovnom ili naravnom djelovanju, kao što nas uči i primjer sv. Faustine iz dijela njezinog Dnevnika pod nazivom „Milosrđe Božje u mojoj duši“:

„U početku novicijata bila sam vrlo ražalošćena što me je učiteljica novakinja odredila za 'školsku kuhinju', jer se s loncima nisam dobro snalazila budući da su bili jako veliki. Najgore mi je bilo pranje krumpira, ponekad mi je polovica ispadala iz lonca. Kad sam to rekla učiteljici novakinja, mislila je da ću se postupno na to naviknuti i prilagoditi se. Poteškoće nisu popuštale, jer su se moje snage smanjivale iz dana u dan.

Zbog nedostatka snage udaljila bih se kad su se morali prati krumpiri. Susestre su primijetile da me je ovaj posao satirao i vrlo su se čudile. One nisu znale da ja jednostavno nisam mogla pomoći usprkos nastojanja i samosvladavanja. U podne, za vrijeme ispita savjesti, optuživala sam se pred Bogom zbog nedostatka snage. Tada sam čula riječi u svojoj duši: „Od danas će ti to biti lakše. Ja ću jačati tvoju snagu.“ Navečer kad je došlo vrijeme pranja krumpira požurila sam se kao prva s povjerenjem u Gospodnju riječ. S lakoćom sam uzela lonac i dobro oprala krumpire. Kad sam podigla poklopac umjesto krumpira ugledala sam cijeli svežanj crvenih ruža u loncu, tako lijepih da ih je teško opisati. Još nikad nisam vidjela takve. Jako sam se začudila i nisam razumjela njihovo značenje, ali tad sam čula glas u svojoj duši: „Tvoj teški rad promijenit ću u najljepše bukete ruža čiji miris se uzdiže do mog prijestolja.“ Od tada sam se trudila cijediti krumpire na samo u tjednu koji mi je određen za kuhanje, nego sam pokušavala u tjednu drugih sestara njih zamijeniti u tome.

Ne samo kod toga posla nego kod svakog težeg rada trudila sam se pomoći prva jer sam upoznala koliko se to Bogu sviđa. O neiscrpivo dobro čiste nakane, koje ispunja sve naše djelovanje i koje se Bogu čini vrlo ugodnim!

(DNEVNIK svete Marije Faustine Kowalske §65 i §66)

Izvor: www.stellamaris-naklada.com| Piše: Ružica Šilić

Osmrtnice ba

devetnica-za-duse-u-cistilistu.jpg

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

ines-grbic-kolumne.jpg

molitveni-zid-1.gif

marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

podrzite-nas-rad-2.png

katolicko-glasilo-mi.jpg

pro-pak-hercegovina-plakat-hodocasce-u-poljsku.jpg

Zanima te i ovo?
HRABRA HERCEGOVAČKA ŽENA – Optimist bez predaje!
23. Listopad 2018.
Zanima te i ovo?
EP usvojio amandmane Petir: Srbija ne može u EU dok ne zaštiti prava hrvatske manjine i prestane suditi hrvatskim braniteljima
23. Listopad 2018.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.