"Ovoj kapeli ne može ništa ni potres ni vatra ni tuča, jer se u njoj odmara sveti Nikola..."

Kapelica na Vilaru prkosi požarima, burama, bujicama, gromovima i olujama ter vojnim hordama.

I u ovim vrućim ljetnim danima, kao uostalom i lani, i preklani, i prekpreklani.., vatrena stihija jedna za drugom hara Dalmacijom. Ovogodišnja sezona požara još je u punom jeku, ali jednoj je buktinji već pridodan jaki naziv "majke svih požara". Kad se tome dodaju premijerove izjave kako je požar u okolici Splita bio "interesantan i atraktivan", onda bi na kraju najprimjereniji bio najopakiji superlativ: "prapatnica svih ognjica".

Gorila su pod navedenom egidom 17. i 18. srpnja 2017. po tko zna koji put Srednja Poljica: od Račenika kod Tugara, preko Sirotkovića u Gornjem Sitnom i Višaka u Donjem, do Srinjina i Svetog Luke na Klancu, pa preko Tarca do groblja i crkve Presvetog Trojstva u Jasenovu, potom dalje niz brdo Dračevicu i Sridivicu do Žrnovnice i Privora, pa sa sjeverne na južnu stranu Peruna do Strožanca i Mejaša u Splitu...

Izdržala su Poljica i ovaj put svoju "Zlu sudbinu" - parafraziram naslov knjige danas pokojnog dugogodišnjeg poljičkog dekana i župnika u Gatima don Frane Mihanovića iz 1998. godine - koju su nam skrojile neke hude sile koje dolaze u ove naše krajeve i žare i pale šume pune borovine, ali i nebrigom (ne)vremena i ljudi u draču i šipražje zarasla polja.

Svu simboliku prkosa požarima, burama, bujicama, gromovima i olujama ter vojnim hordama kroz povijest do naših dana, koje je proživjela drevna, nekoć slavna Poljička knežija, svjedoči jedna kapela kraj puta na ulazu u Srinjine za zapadne strane. I to ne bilo kojeg, već u narodu znanog kao Napoleonova puta.

Tako se, naime, zove staza koja vijuga podnožjem brda Vilara, južnog ogranka Sridivice, koja vodi od Splita kroz Poljica sve do Mostara. Ili, da se vratimo još malo ranije u povijest, taj puteljak dio je stare rimske ceste kojom se od Salone, Spalatuma i Epetiuma stizalo do Narone, današnjeg Vida u Neretvi.

Ta kapela, kapelica iliti crkvica svetoga Nikole od Vilara, i ona je već medijski slavna: gorjela je deset puta u zadnjih dvadeset godina, sada je opet crna, ali nikad nije izgorjela. Iako, na sreću, kad se na kraju sve skupa zbroji i oduzme, još smo i dobro prošli.

Zemlja je spaljena, ali rodila se nova solidarnost. Odavno se, još od obrane zemlje u Domovinskom ratu, nije vidjelo toliko zajedništva i međusobnog pomaganja. A pokojni Ante Bašić rodom iz Dubrave, u ponedjeljak prvog dana požara u ranim je jutarnjim satima najprije branio svoje maslinike u Tugarima, a onda je prijepodne položio život gaseći požar u Sitnom Donjem.

Istaknuo je tu dimenziju suosjećanja prošlu nedjelju i nadbiskup Splitsko-makarski mons. Marin Barišić, služeći misu u župnoj crkvi u Srinjinama, zahvaljujući Bogu što je svoj narod, pa i poljičko stanovništvo, spasio od većeg zla.

Poljica su bila administrativno područje pod samoupravom puka koji je svoju samostalnost - zapravo široku autonomiju srednjovjekovnog tipa - baštinilo od 13. stoljeća do okupacije Napoleonove vojske početkom 19. stoljeća, piše na hrvatskoj Wikipediji.

U vrijeme najvećeg turskog zaposjedanja, Poljičani su priznavali tursku vlast i plaćali harač, ali nisu izgubili svoju autonomiju.

Pod Venecijom, priznavan im je autonomni status koji je uvelike odražavao drevne pravne ustanove i način života u kojemu socijalna diferencijacija nije postala onako izrazitom kakva je karakterizirala novija vremena.

Glasovito je ono načelo iz poštovanog Poljičkog statuta: Da svatko more živ biti. Statutom se, za one koji to ne znaju, uređivao život u Poljičkoj knežiji i po njemu je stoljećima u Poljicima opstajala seljačka republika.

Kad se sav poljički puk digao na ustanak protiv Francuza, a kako bi slomio otpor Poljičana na čelu s njihovim posljednim knezom Ivanom Čovićem, francuski je providur za Dalmaciju, maršal Marmont, morao prolaziti vojskom kroz Poljica, i pritom se divio kako su obrađivane poljičke zemlje i građena naselja i crkve.

Tada je po svoj prilici stara rimska staza nazvana Napoleonov put, kako bi njime putujući Francuzi sravnili Poljica sa zemljom. Sve ostalo je povijest, osim što se, nažalost, još i dan-danas po tom istom maršalu uzurpatoru naziva u Splitu jedna od najpoznatijih, ako ne i najljepša ulica u gradu.

Pod naslovom "Poljica u plamenu", na portalu Saveza za Poljica, napisao je ovih dana koordinator navedene inicijative Ante Mekinić:  "Dana 17. i 18. srpnja 2017. vatrena stihija učinila je ono isto što i Napoleonova armada prije točno 210 godina – opustošila je dobar dio nekoć slavne Poljičke knežije. Postoje, srećom, Poljičani koji su i ovoga puta iskazali srčanost u obrani zavičaja suprotstavljajući se, najčešće goloruki, vatrenoj stihiji."

Crkvica svetog Nikole na Vilaru, kako smo već napisali, jedan je od simbola postojanosti Poljičana. Građena je pokraj puta, od jednostavnog materijala. Mala je, jedva nekoliko ljudi stane u nju. U njoj se ne slavi liturgija iako možda ne bi bilo zgorega makar jednom godišnje, na Svetog Nikolu, prikazati misu u kapelici koja stoljećima sve preživljava.

Prema nekim izvorima potiče kao i sveti Kliment u Sitnome - prokurator svih poljičkih crkava u kojem se pisao i prepisivao Statut - iz 12. ili 13. stoljeća. Vjerojatno je zavjetna. U vizitacijama iz 18. stoljeća ne spominje se, po svemu sudeći zbog toga što u njoj nije bilo službe Božje. Međutim, na jednoj kamenoj ploči s vanjske strane crkvice navodi se 1835. godina i radovi koji su na njoj izvršeni. Također je popravljana i 1989. godine, u vrijeme kad je župnik u Srinjinama bio don Mate Selak.

Sve su se poljičke crkve i crkvice ovih dana ovako ili onako našle u vatrenom obruču. No onaj najteži udar doživjela je najmanja, svetog Nikole na dnu Vilara. I nije joj ovo prvi put. Preživjela je ova kapelica već na desetke prirodnih nepogoda. Baš onako kako mi je moj otac Marko govorio kad me kao malog vodio preko Vilara do našeg Višaka u Sitnom Donjem: "Ovoj kapeli ne može ništa ni potres ni vatra ni tuča, jer se u njoj odmara sveti Nikola kad u predbožićno vrijeme dijeli darove svoj djeci svijeta".

I ja sam, kao dijete, naravno povjerovao u to. Danas, nakon iskustva s ovom apokalipsom prouzročenom požarom, vjerujem možda još i više. Nije se dirati u tuđe svetinje. Niti komadati ono što je po Božjem i ljudskom zakonu prirodno: Poljica treba redefinirati, ustrojiti i brendirati kao suvremenu hrvatsku povijesnu regiju. Ona to i zaslužuju. Jer, Još Poljica nisu propala.

Ivan UGRIN

ines-grbic-kolumne.jpg

laudato-tv.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

18- medunarodni-seminar-za-bracne-parove-u-medugorju.jpg

isus-na-brucosijadi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.