Da nam svaki pogled bude obdaren strpljivošću pa da nam ne bude teško dugo – moguće i sav život – čekati. Da strpljivošću idemo u susret boljim vremenima. Boljim ljudima. I prije svega, boljem čovjeku u sebi.

U grobljanskoj kapelici u Humu, najmanjem gradu na svijetu, čovjek koji se trudi otkriti nam Istru svog srca, govori o povjesničaru umjetnosti, akademiku Branku Fučiću. Pripovijeda nam kako je Branko Fučić, vjeran svom postojanom zanosu, istražujući zidno slikarstvo koje su sakrila različita vremena i ne odviše različiti ljudi, svojedobno došao u tu crkvicu sv. Jeronima. Kad je vidio bijelo oličene zidove, zaključio je da ispod tog naličja, naprosto, mora nešto biti. Izvadio je džepni nožić i počeo lagano strugati bijelu boju sa zida. Strugao je i strugao. Već se i sumrak počeo hvatati. Izišao je iz kapelice i s obližnjih grobova uzeo nekoliko svijeća. Uz plamen voštanica nastavio je grepsti... sve dok se u jednom trenutku ispod bijele boje nije u njega zagledalo jedno začuđeno anđelovo oko... Našavši se oči u oči s anđelom, ostao je zatečen. Blažen. Bilo je to neusporedivo iskustvo koje ga je svega proželo. Pod anđelovim pogledom nastavio je grepsti sve do jutra. Kad je ujutro župnik vidio što je Branko Fučić učinio, zabrinuto se upitao što će mještani reći na to što je uništio njihov "trud"...

Naći se oči u oči s anđelom! Suočiti se s njegovim začuđenim pogledom! Svoju ruku primaknuti anđelovoj ruci... Svoj korak uskladiti s njegovim... Svoj osmijeh, svoju brižnost, pa i svoju bol, dakako: i svoju odgovornost, pridodati njegovima... To sve mijenja.

Dopustimo li anđelovu pogledu da prodre u dubine našeg bića, učinimo li naše biće prohodnim njegovu pogledu, ući ćemo u novi svijet. U novu zbilju. Jer anđelov pogled sa svijeta kakav poznajemo uklanja i sve grubo i sve nemarno nanesene premaze. Uklanja ih tako što uklanja premaze s naših očiju, s našega srca, osobito premaze ravnodušnosti, premaze zatvorenosti, premaze odustajanja od nade.

Obasjani anđelovim pogledom otkrivamo neslućeno, barem zaboravljeno: da su nam oči – i ne samo one tjelesne, nego i oči srca, oči duše – darovane da nam posvijetle. Da osvijetle naše putove, naše odnose. Otkrivamo da su nam oči darovane osobito i radi toga da njima obasjamo svijet u kojem živimo. One s kojima živimo. Da svaki naš pogled bude ljubav. Da nam svaki pogled bude obdaren strpljivošću pa da nam ne bude teško dugo – moguće i sav život – čekati. Da strpljivošću idemo u susret boljim vremenima. Boljim ljudima. I prije svega, boljem čovjeku u sebi.

Kad tmine, kojima svako vrijeme obiluje, ma u koje se boje odijevale, sastružemo sa svega što nas okružuje, ugledat ćemo ne samo jedno anđelovo oko nego tolike dobre oči. Nebo našega života bit će osuto nebrojenim dobrim očima. I one će nam pomoći da sa svega što nam je biti odgrnemo svako oklijevanje, svaki nedostatak hrabrosti. I razumjet ćemo da nam je darovano biti ne samo anđelovo nego i Božje oko. U svijetu kojem je ime ne samo put nego i dom.

Osmrtnice ba

Puoi pagare la donazione sul conto PayPal del portale di medjugorje-info.com

Zanima te i ovo?
Župne obavijesti i molitveni program u Međugorju (7. - 13. prosinca)
05. Dicembre 2020.
I cookie rendono più facile per noi fornirti i nostri servizi. Con l'utilizzo dei nostri servizi ci autorizzi a utilizzare i cookie.