Sadržaj s oznakom: vlč Odilon Singbo

Ako je suditi po pećinama koje postoje na području Brotnja, pa i župe Međugorje, nije isključeno da je na tom području čovjek živio još u starije kameno doba. Iz mlađeg kamenog doba postoje materijalni dokazi o postojanju predilirske kulture i civilizacije na tom području. U starije brončano doba pojavljuju se ilirska plemena. O intenzivnom životu Ilira posebno svjedoče bakreni predmeti nađeni na ovim prostorima. Iz tog vremena potječu utvrđena naselja na uzvišenjima tzv. gradine, koje subile okrugle ili četvrtaste. Ponekad su bile opasane dvostrukim zidinama.Na području župe Međugorje postoje gradine u Šurmancima i na Žuželju iznad samog Međugorja koje su bile opasane dvostrukim zidinama. Uz gradine najrječitiji ostaci ilirske civilizacije su grobovi ilirskih dostojanstvenika, kojih ima mnogo u Brotnju, pa i na području župe Međugorje. Daorsi u 2. stoljeću pr. Krista stupaju u savez s Rimljanima i zajedno s njima vode borbu protiv ilirskih plemena Dalmata. Brotnjo najprije pripada ilirskoj provinciji Dalmaciji, koja ima upravno sjedište u Saloni kraj Splita, a od 3. st. naronskom okružju. Nadgrobni natpisi na latinskom jeziku svjedoče da su na području Brotnja bile smještene rimske legije i kohorte i da su tu živjeli isluženi rimski vojnici-veterani. Iz rimskog vremena postoje ostaci ceste koja je izgrađena u 3. st. Osim toga nađeno je i mnogo nadgrobnih rimskih spomenika, kao i predmeta svakodnevne uporabe. Najznačajnije rimsko nalazište na području Međugorja nalazi se na katoličkom groblju u Miletini, gdje su otkriveni ostaci ruševina nekih zgrada s mnogo rimske opeke, no to nije dovoljno istraženo.1. Počeci hrvatske povijesti.Od kraja 6. st. u ovim se krajevima naseljavaju Hrvati. Brotnjo tvori jednu plemensku političko-teritorijalnu jedinicu županiju s plemenskim županom na čelu.Brotnjo je uvijek pripadalo Humskoj zemlji koja je 1322. godine pripala Bosanskoj državi. Godine 1357. ovo područje pripada ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu I. Iz srednjovjekovnog razdoblja najpoznatiji spomenici civilizacije u ovim krajevima su stećci - istinski autohtoni nadgrobni spomenici ovog podneblja. Hercegovina po broju i veličini nekropola, po bogatstvu ukrasa, te po ljepoti i umjetničkoj vrijednosti obrade stećaka ima prednost pred ostalima u današnjoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U samom Brotnju ima mnogo nekropola i pojedinih stećaka, pa tako i na području Međugorja. Na nekima od njih su uklesani čovjekoliki križevi s rukama uzdignutima na molitvu. Ovo je područje do 12. st. bilo glagoljsko područje, što dokazuje poznata Humačka ploča. U drugoj polovini 12. st. prevladava oblik ćirilice, tzv. bosančica. Na području Brotnja nije pronađen ni jedan latinski natpis iz srednjeg vijeka, nego samo hrvatski natpisi pisani bosančicom.2. Vrijeme turske okupacijeGlede kršćanstva, ono se u okolici Međugorja javlja još u rimsko doba. Sudeći po brojnim ostacima starokršćanskih crkava bilo je veoma rašireno. Velikim dijelom je uništeno, a crkve razorene u vrijeme seobe naroda u 6. i 7. st. posl. Krista. Doseljeni Hrvati vrlo rano prihvaćaju kršćanstvo: počinju se pokrštavati još u 7. st. Međutim, Katolička crkva se u srednjovjekovnoj hrvatskoj bosanskoj državi nije nikada uspjela čvrsto ustrojiti. To je pogodovalo širenju "crkve bosanske". U 13. st. u hrvatsku bosansku državu, kojoj pripada i Humska zemlja (Hercegovina), kao misionari dolaze najprije dominikanci, a nakon njihova neuspjeha franjevci, koji ubrzo postižu velike uspjehe u vraćanju bogumila ili "bosanskih krstjana" u krilo katoličke Crkve i vjere.Bosna i Hercegovina pada pod tursku vlast 1463. Turski osvajači željeli su zauzeti i svu Hrvatsku, te prodrijeti do Beča i Rima, odnosno što dalje na zapad. Na tom njihovu putu ispriječila se Hrvatska koju je papa zbog toga prozvao "predziđem kršćanstva". No, Hrvatska je morala platiti veliku cijenu. Osim što su mnogi Hrvati izginuli u neprestanim ratovima, otet joj je njezin središnji dio, njezino srce: Bosna i Hercegovina. Život katolika pod turskom vlašću stalno je bio izložen islamizaciji, ugnjetavanju i progonstvu. U turskom feudalnom sustavu nitko od kršćana nije mogao posjedovati ništa od nepokretne imovine. Katolici su bili trajni "državni neprijatelji", jer im je glava bila u "neprijateljskom" Rimu. Životarili su od stočarstva i rada na posjedima turskih i domaćih islamiziranih gospodara dajući veliki porez u stoci, žitu, i djeci koju su Turci nasilno otimali, islamizirali i od njih stvarali janjičare, najelitnije postrojbe za osvajanje još neosvojenih kršćanskih zemalja, pa i njihovih vlastitih - hrvatskih. Stoga su mnogi Hrvati bili prisiljeni na bijeg prema zapadu. Na taj način je muslimanski element ušao na prostore Bosne i Hercegovine. Do vremena turske okupacije Bosna i Hercegovina je bila gotovo 100% naseljena Hrvatima. Usporedo s prodorom Turaka s istoka i Srbi su bježeći ispred njih, a kasnije pomažući im u osvajanju, doselili na ove prostore gdje do tada uopće nisu živjeli.3. Franjevačka ulogaDjelovanje franjevaca na ovim prostorima od samog njihovog dolaska do danas imalo je životno značenje za kulturni, vjerski i svaki drugi opstanak Hrvata. Franjevci se javljaju u hrvatskim krajevima u prvim desetljećima 13. st. Za čitavo vrijeme turske okupacije (1463-1878) franjevci su bili jedini dušobrižnici Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini i njihovi jedini zastupnici i branitelji pred turskim vlastima. Franjevci su u svemu dijelili teški usud svoga naroda. Nakon što su Turci u prvoj polovini 16. st. razrušili sve franjevačke samostane u Hercegovini, duhovnu brigu za Hrvate katolike vode franjevci iz kršćanske Dalmacije, odnosno Hrvatske. Iza turske vladavine ostale su ruševine samostana, a za vrijeme nje franjevci su stradavali, mučki ubijani, živi bacani u rijeku Neretvu...Na prostorima Bosne i Hercegovine i šire najprije je bila uspostavljena Bosanska franjevačka provincija. 1852. utemeljena je Hercegovačka kustodija, a 1892. Hercegovačka franjevačka provincija čiji članovi rade u današnjoj župi Međugorje.Franjevci su na prostoru Bosne i Hercegovine ostavili neizbrisive tragove. Mnogi su obogatili Crkvu u Hrvata primjerima osobne svetosti i herojskim svjedočenjem Evanđelja; prosvjećivali su pučanstvo, pridonijeli su širenju pismenosti, razvitku umjetnosti i znanosti.U velikim ratovima 17. st. većina župa u Hercegovini je uništena, među njima i župa Međugorje. Kad se u 18. st. u Hercegovinu vratio relativni mir, franjevci prikupljaju ostatke vjernika i ustrojavaju župe. Župa Međugorje je utemeljena 1892. godine.4. Austrougarsko upravljanje Bosnom i Hercegovinom i stvaranje prve JugoslavijeNakon oslobođenja od osmanlijske vladavine (1878), vlast na ovim prostorima je preuzela Austrougarska. Iz političkih razloga te novooslobođene krajeve nije željela priključiti Hrvatskoj državi kojoj su povijesno pripadali. Tako je još jednom u povijesti hrvatski narod Bosne i Hercegovine ostao izvan matice zemlje.Godine 1914. započinje Prvi svjetski rat. Povod: atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu koji je počinio Srbin Gavrilo Princip. Po završetku I. svjetskog rata 1918. prijevarom je utemeljena Jugoslavija kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu prijevaru napravile su tadašnje velike sile. U takvoj državi hrvatski narod je živio vrlo teško, a političar koji se borio za slobodu Hrvata i štitio njihove interese, Stjepan Radić, mučki je ubijen u beogradskoj skupštini 1928. godine. 1929. godine utemeljena je Kraljevina Jugoslavija koja se raspada početkom II. svjetskog rata.5. Život u drugoj Jugoslaviji Tijekom II. svjetskog rata gubici hrvatskog naroda su bili silni. Na samom koncu rata, kada je završetak rata već bio službeno objavljen, oko 300.000 civila i vojnika izgubilo je život u Bleiburgu i na "Križnom putu" hrvatskog naroda, kada su, nakon kapitulacije, saveznici, sukladno postignutim dogovorima, trebali pružiti utočište Hrvatima i drugim narodnostima koji su bježali pred komunistima. Međutim, saveznici, sukladno naredbi feldmaršala Harolda Alexandera, izručuju vojsku i civile komunistima - partizanima. U samom Bleiburgu živote je izgubilo silno mnoštvo ljudi, dok je ostatak ljudstva morao formirati kolonu dugu 60 km sa svrhom povratka u komunističku Jugoslaviju i njene logore. Tu je započela Golgota hrvatskog naroda i tzv. Križni put koji je išao od najsjevernije do najjužnije točke novostvorene višenacionalne države Jugoslavije. Partizani su Hrvate ubijali u hodu, bez suđenja, bez utvrđivanja možebitne krivice, sve to po vlastitom nahođenju. Posebno su bili progonjeni Hrvati iz Hercegovine. Komunisti su ubili 630 svećenika i časnih sestara iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a samo u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji život je nasilno izgubilo 70 franjevaca. II. svjetski rat je uzeo 344 života iz župe Međugorje. Život pod komunističkom vlašću u župi Međugorje bio je težak. Ljudi su batinani, suđeni na višegodišnje kazne zatvora samo zato jer u bili katolici i Hrvati. U školi se, kao i u drugim hrvatskim krajevima, pokušavalo djecu odnaroditi i učiniti ih bezbožnicima. Zahvaljujući jakom vjerskom osjećaju u narodu komunisti nisu uspjeli u tomu.Kraj je u isto vrijeme sustavno gospodarski zapostavljan da bi se što više ljudi iselilo. Hodočasnici koji su ovamo dolazili na početku ukazanja sve su ovo vidjeli na djelu. Dočekao ih je siromašan kraj i neljubazni policajci. Vlast nije dopuštala da im se pruži bilo kakva usluga, nego ih je zajedno s domaćim pučanstvom progonila i zatvarala jer govore da se Gospa ukazala. No, domaći ljudi bili su gostoljubivi i ponosni.6. OslobođenjeKomunistička diktatura propada 1990. godine, kada se hrvatski narod plebiscitarno odlučio na nezavisnost i odcjepljenje od umjetne jugoslavenske tvorevine. To, dakako, nije pogodovalo velikosrpskoj ideji, pa Jugoslavenska vojska, sačinjena uglavnom od Srba, vojno napada Sloveniju (25. lipnja 1991. na 10. obljetnicu Gospina ukazanja), Hrvatsku, a potom Bosnu i Hercegovinu, želeći ugušiti njihovu nezavisnost. Nekoliko stotina tisuća ljudi izgubilo je život tijekom ovoga krvavog rata. To krvoproliće svijet je mogao zaustaviti. No, zbog svojih osobnih interesa to nije učinio. EEZ samo je osuđivala zaraćene strane nadajući se time oprati ruke i spasiti Jugoslaviju kao državu sačinjenu od više naroda koja bi im poslužila u njihove osobne svrhe. Prvi ministar Bushove vlade James Baker je čak i dopustio Jugoslavenskoj vojsci napasti Sloveniju. Europske i svjetske sile tražile su i traže svoje interese na ovim prostorima. Zbog toga, a i sada, pokušavaju zamagliti ovaj rat i prikazati ga kao građanski rat u kojemu su svi jednaki. Istina je, pak, sasvim drugačija i jednostavna: Srbi, želeći stvoriti veliku Srbiju, napali su druge narode koji su s njima dotada živjeli u zajedničkoj državi. To su mogli zato što su u bivšoj Jugoslaviji imali svu vlast u svojim rukama. Velike su im sile, naime, bile odredile ulogu žandara na Balkanu i zbog toga blagonaklono gledali na sve njihove postupke. Čak kada su počinili i prvi veliki genocid, kao u Vukovaru, nisu ih htjeli zaustaviti. Počeli su ih zaustavljati samo kada su prevršili svaku mjeru i počeli štetiti ugledu svojih zaštitnika. Rat Hrvata s muslimanskom zajednicom u Bosni i Hercegovini (1993.) nastao je kao niz nesporazuma i kao želja nekih inozemnih obavještajnih službi pomoći Srbima da zauzmu što više teritorija u Bosni i Hercegovini i tu se učvrste. Hrvati su željeli samo da im više nitko ne naređuje osim njih samih, da imaju svoje škole i da svoj jezik mogu zvati hrvatskim, ostajući i nadalje u Bosni i Hercegovini. Muslimanska zajednica kao najbrojnija u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući svome fundamentalističkom vodstvu, željela je novoproglašenu državu urediti po zakonima islama i nametnuti svima ostalima svoju vlast. U tu svrhu dovedeni su sa svih strana svijeta mudžahedini koji su učinili strašne zločine u Bosni i Hercegovini. Ovaj je rat, ipak, brzo okončan jer je bio uistinu nepotreban.Međugorje se danas nalazi u državi Bosni i Hercegovini. Zbog komunističke vladavine i strašnog rata, infrastruktura je u Međugorju još uvijek nerazvijena. No, to ipak nije smetalo hodočasnicima dolaziti ovamo, čak i za vrijeme najžešćih ratnih sukoba. Mnogi su od njih donosili pomoć i pomagali hrvatskom narodu ostati na ovom prostoru. To hrvatski narod nikada neće zaboraviti. Hodočasnici danas svakim danom dolaze sve više i više. Svi oni, naime, žele punim srcem živjeti vrijeme milosti, ne dopuštajući da to vrijeme prođe pored njih.