Paula Tomić: Zemaljske stvari ili žudnja za nebom? Rudolf Baier

Paula Tomić: Zemaljske stvari ili žudnja za nebom?

Gospa je radosna. Ne zbog sebe, nego kao i svaka majka, raduje se zbog nas, svoje djece. A ovaj put ponovno se raduje jer joj je dobri Otac očito produžio 'vrijeme službovanja', odnosno dopuštenja da boravi ovdje na zemlji s nama, kako bi nas i dalje prizivala na PUT SVETOSTI! Zato Gospa kaže: „Molite, svjedočite i radujte se sa mnom, jer Svevišnji me i dalje šalje da vas vodim na putu svetosti.“ (poruka 25.9. 2021.)

Cijela poruka odiše ushitom prema nebeskoj stvarnosti! Ona iz nje dolazi i zna što nas čeka, za što smo stvoreni. Pretpostavljam kako joj se slama majčinsko srce gledajući nas kako se sve više zatvaramo toj nebeskoj perspektivi, a sve više se posvećujemo zemaljskom osiguranju. Cijeli svijet sa svojom moćnom mašinerijom oglašavanja, zakona i politike, bombardira nas mislima i brigama o zemaljskoj sigurnosti. Tako da sve više u strahu za naše zemaljske živote sagibamo glave, a Gospa kaže: „Budite svjesni, dječice, da je život kratak i da vas vječnost čeka da sa svim svetima slavite Boga svojim bićem. Ne brinite se, dječice, za zemaljske stvari nego žudite za nebom.“ (poruka 25. 9. 2021.)

Od kada je počela pandemija Korone virusa, kao da smo se još više uplašili za naše zdravlje i vlastite, zemaljske živote, potpuno zaboravivši na važnost života duše. Pa u strahu za ovo malo zemaljskih dana, prigrljujemo i sve ono što je Crkva proglasila moralno neprihvatljivim.

Donosim u nastavku razmišljanje vlč. Silvija Španjića poznatog karizmatskog svećenika, inače župnika iz Nerezina s otoka Lošinja koji je tako dobro izanalizirao PROBLEM CJEPIVA U KOJEM SU STANICE POBAČENIH FETUSA. Kao što ćete vidjeti u nastavku, ovdje nije u pitanju samo izvrtanje vrijednosti, pa tako ispada da sada ZDRAVLJE ima veću vrijednost od spasenja duše, nego je pitanje i duhovne naravi, jer primajući nečije mrtve stanice, mi zapravo primamo DUH SMRTI tog čina smrti ili umorstva. Evo njegova navoda:

PRIORITET ZDRAVLJA ili PRIORITET SPASENJA?

„U javnosti se već raspravlja o cjepivu PFIZER, koje bi nas trebalo čuvati od virusa korone te se čak poznaju neki sastojci tog cjepiva. Među cjepivima, kažu stručnjaci, ima dosta toga upitnog po pitanju moralnosti i sigurnosti ljudi, kao i neke potpuno neprihvatljive sastojke, koje čovjek po savjesti nikako ne bi smio prihvatiti, a o čemu ću posebno sada progovoriti, jer se tiče mog područja.

Naime, među sastojcima cjepiva, a to nije nešto novo, navodi se i ljudski fetus tj. dijelovi ubijenog (pobačajem) ili umrlog čovjeka (pretpostavlja se spontani pobačaj). Postoje čak i teolozi u Crkvi koji smatraju da je to cjepivo, iako sadrži takve dijelove, u svrhu zdravlja moralno opravdano primiti. Ja mogu reći, kao čovjek i svećenik koji je isto teolog (iako ne doktor teologije i bez neke uglednije službe u Crkvi) da su takve izjave skandalozne, javna sablazan te zaslužuju primjenu kaznenog crkvenog kanonskog prava. Već samo rekao kako je previše za očekivati primjenu tog prava, ali čisto to spominjem kako bi ljudi znali koja je težina takvih izjava.

Koristiti ubijenog ili mrtvog čovjeka, kako bi se genetski manipuliralo s njime i u svrhu liječenja, je moralno neprihvatljivo. Papinska akademija za život je 2005. godine pod vodstvom Pape Benedikta XVI. objavila dokument u kojem navodi popis svih dosadašnjih cjepiva nastalih na bazi WI-38 ili MCR-5 stanica uzetih od namjerno abortiranih zdravih fetusa. Dokument je pozvao sve roditelje, liječnike i farmaceute da nađu druga rješenja, te definirala takva cjepiva kao moralno neprihvatljiva.

To bi jednom katoliku trebalo biti i logično, jer prema svjetonazoru vjernika zdravlje nema najveću vrijednost. Biblija, kao i nauk Crkve (do sada), to jasno uči. Postoje daleko važnije, bitne stvari, koje nadilaze prioritet zdravlja. Kršćanin je spreman odreći se i svog života, kako bi bio Kristov. "Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni." (Iv 12, 24-25) To su dokazali sveci i oni su naš ideal.

Kršćanin, ni u pitanju zdravlja, ne bi smio pristati u sebe ubaciti elemente pobačene djece. Ta nauka čuva i kršćanina od vječne propasti, od smrti, čuva njegovu dušu i tijelo. Što vrijedi ako čovjek privremeno odgodi smrt, time što u sebe ubrizga smrt, ako ga čeka vječna propast i duše i tijela? Kršćani se ne uzdaju u smrt, ni u fizičku pomoć pokojnih, nego za njih moli i prima život od Boga. Bog je kadar uščuvati život, posebno kad se čovjek nalazi u situaciji gdje mora birati između smrti i smrtnog grijeha. Ne nalazimo se u situaciji u kojoj bi svi morali primiti i moralno prihvatljivo cjepivo, a kamoli da kršćani u sebe moraju ubrizgati elemente smrti, s čim je povezan i duh smrti.“

I Gospa kao da podcrtava ovu vjeru vlč. Silvia koju smo vi pomalo zaboravili, a to je spremnost kršćanina da se odrekne vlastitog, zemaljskog života, kako bi bio Kristov. Zato Ona kaže: „Nebo će vam biti cilj i radost će zavladati u vašem srcu.“ (poruka 25. 9. 2021.) Nebo je dakle naš cilj, a ne zdravlje na ovome svijetu, ako pri tom trebamo zaraziti dušu duhom smrti.

ŽIVOTNI KOLAŽI ILI BOŽJI ALBUM?

I zadnja stvar: Gospa je s nama! Ona završava poruku riječima: „S vama sam i sve vas blagoslivljam svojim majčinskim blagoslovom.“ (poruka 25. 9. 20211.)

Ovo njeno bivstvovanje u našoj sadašnjosti, trebalo bi nas pozvati na promišljanje koliko mi u istoj sadašnjosti živimo. Nije li nam ponekad duša poput oglasne ploče. Za nju se zabadaju isječci različitih vijesti, priča, slika, naslova, bilježaka, susreta, osjećaja, utisaka, snova, briga, planova… sačinjavajući kolaž onoga što se zove ŽIVOT! Nažalost ti isječci se često mijenjaju, bez da se imalo vremena uživati u trenutnoj ukupnoj slici koju pružaju. Nema se vremena biti u SADAŠNJOSTI i uživati u njoj.

Je li nam žao što poneki događaji prođu samo nasumice, što neki osjećaji odlepršaju bez da su dublje zabilježeni, što neki poticaji ne budu nikad realizirani, što neki uvidi u greške ne budu nikad ispravljeni, što neki važni trenuci bliskosti ne budu doživljeni jer jednostavno se „nema vremena“ za zaustaviti taj film života koji smo pustili nekom drugom režiseru, zaboravivši da je jedini pravi režiser života Bog. Samo film života režiran od Boga, uvijek dobije Oskara Vječnosti za sve kategorije.

Ali, počesto nemamo povjerenja, pa nastavljamo svoje životne kolaže slagati sami, nasumično, postajući tako i mi dio nečijeg tuđeg kolaža, nečiji isječak koji će se brzo zamijeniti nečim novim.

Daj nam Bože, sve manje stvarati kolaže, a sve više praviti slike u Tvom albumu Života. I biti ti zahvalni za sve!

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Označeno u