Tko je, zapravo, isus za mene!?

24. nedjelja - B – Tko je, zapravo, Isus za mene!?

Neobično je da Isus pita svoje učenike. Obično oni njega pitaju kao svoga učitelja. Isus ne pita zato što ne bi znao. On učenike sučeljava s pitanjem. Dosta su toga vidjeli i čuli da mogu pravilno odgovoriti. Isus izaziva njihov odgovor, da bi ih još podrobnije, točnije poučio o sebi.
Je za Isusa uopće važno što ljudi o njemu misle? Oni Isusa poznaju samo površno.
Krist je uputio učenicima pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Tko je Isus Krist, što je on? To je vječno pitanje na koje svatko treba dati odgovor. Petar u ime svih ispovijeda svoju vjeru u Krista: "Ti si Pomazanik Krist!"

Odakle učenicima ova vjera? To je rezultat životnoga zajedništva s Kristom i objeve Očeve. Isus prihvaća vjeru učenika u njegovo mesijansko poslanje ali ih ujedno nadopunjava. "I poče ih poučavati ..."

Krist otklanja onu trijumfalističku sliku Mesije, koja je u puku pobuđivala varave nade. Židovi su očekivali i vjerovali da će Mesija biti političar, vladar, ratnik – osnivač carstva, skupljač bogatstva. I apostoli su tako nekako razmišljali.
Isus govori o sebi kao Sinu čovječjem. Na taj će način učenici lakše shvatiti ono neočekivano i zastrašujuće sto će im upravo reći: Mesija će morati puno pretrpjeti.
Zakonita narodna vlast će ga odbaciti, a Rimljani osuditi. To je nepojmljivo.

A još je veća tajna kad Isus sa svojom jasnoćom tumači, da će se to morati dogoditi, da se to sve ne može izbjeći. A to sve je izričita volja Božja. Učenici ostadoše preneraženi. Utješili su se malo kad je Krist rekao da će nakon tri dana opet uskrsnuti .

Petar prvi dolazi k sebi. I on poče Isusa odvraćati. Isus će Petru: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti, što je Božje, nego što je ljudsko. On je gledao u Mesiji ono vanjsko i veličanstveno proslavljanje. Zato i nije opazio riječi koje izriču temelj vjere u Krista: da će Krist iza tri dana uskrsnuti; da će tako doživjeti proslavljanje.

Ono što je čovjeku uvijek teško i odurno patnje i trpljenja Krist je povezao s tajnom svoga mesijanskoga, oslobodilačkog poslanja.

Mesija će umjesto kraljevske krune nositi trnovu krunu, svršiti na križu, u grobu, da se onda uskrnućem vrati u život slave te tako spasi svoj narod i sav svijet. On je Mesija patnik, a ne ratnik.
Kad ga pobijede, on će pobijediti; kad ga ubiju, on će se vratiti u život. Kad ga budu najviše mrzili, on će najviše ljubiti.

Isus govori da je on Spasitelj koji mora na križ. Još više: Tko god želi osigurati zbiljski, neprolazni život, mora ga osigurati na vlastitom križu. Tko hoće za njim, mora njegovim stopama: "Ako tko, želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Tko, naime, hoće sačuvati svoj život, izgubiti će ga. A tko izgubi život svoj radi mene i Radosne vijesti, spasiti će ga." Čudno je to, ali božanski istinito. Odreći se vlastite sebičnosti i ispuniti do kraja svoje dužnosti, spremno se odricati svega i biti spreman na žrtve.

Krist je tajnu patnje unio u svoj život, kroz život u smrt; i sve je to nadvladao istom u uskrsnuću. To je njegov put na koji je pozvao svoje apostole, učenike i sljedbenike. To je put koji je ostao nerazumljiv i sve do danas. Takav će ostati, ako mu ne pristupimo snagom vjere. Ako ga gledamo naravnim promatranjem, uvijek će nam ostati težak i oduran, a s tim i nerazumljiv. Samo po križu i muci ide se ususret uskrsnuću.

Tek u vjeri Kristovim riječima: Tko hoće da ide za mnom neka uzme svoj križ i slijedi mene može to kršćanin razumjeti.
Krist nije rekao neka traži svoj križ. Ne! Taj će doći, taj se provlači kroz nas život, kao što je to bilo i kod Krista. Mi smo dužni strpljivo podnijeti ono, što je podnosio Krist. Ako trpimo s Njim slično Njemu ili jednako, to je samo zato, da na Njegov način budemo i proslavljeni (Rim 8,17). Kršćanin treba uočiti činjenicu, da u patnji ne živi samo on, već da Krist živi u njemu.

Misao sv. Jakova izražena je riječima: "što koristi čovjeku, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema".
Nije dovoljno samo vjerovati, nego treba da vjeru poprate dobra djela. Jakov kaže dalje: "Vjera ako nema djela, mrtva je u sebi".

Mnogi oblici križa su: neuspjeh, prezir, odbačenje, bolest smrt ili nevino mučeništvo. Nosimo skupa s Kristom križ. Sv Pavao kaže: Ne živim više ja, nego u meni živi Krist"
Samo tko svoj zemaljski život za Krista založi, pa i gubi, taj ga zapravo dobiva i za vječnost spašava.

Kako se čudesno obratio Jean Richepin?

Francuski pjesnik Jean Richepin izdao je zbirku pjesama u kojoj se biranim riječima ruga Bogu, Isusu i njegovoj Majci. Jedna pjesma nosi naslov: "Molitva bezbožnika." Evo, otprilike, što veli u toj pjesmi:
"Otišao sam u crkvu i kleknuo na studeni kamen, sklopio ruke i ovako se molio: Bože, tebe nema! A kad bi ti, slučajno, bio, ja ne bih nikada svoga koljena savio pred tobom. Uostalom, ako jesi, pošalji strijelu s neba, neka me ovdje na mjestu ubije. Onda je – kako sam kaže – neko vrijeme čekao i ovako završio svoju molitvu: „Ali ti ne šalješ svoje strijele, jer, evo, ja živ i zdrav ustajem s ovog ledenog kamena i odlazim iz crkve. Dakle, tebe nema!"

Možda i vi, dok ovo čitate, duboko uzdišete: "Bože, Bože, zašto šutiš na ovakve drske izazove!? Zar doista nemaš strijele te je pošalješ na svakoga onoga tko ovako huli i tako svakome začepiš pogana usta zauvijek'!"

Bog zna što radi. On sve zna i vidi. Kod njega je vječno sada. On je Ijubav. On je strpljiv. On zna šutjeti i čekati, i to dugo.
Godinama je čekao Jeana. On je sam uvidio svoje zablude i obratio se. Stupio je u strogi red trapista, činio pokoru za svoje grijehe i zahvaljivao je Ocu nebeskom na očinskoj ljubavi i strpljivosti koju je on pokazivao prema njemu.Tako misli Bog. Dakle, drukčije nego mi. I postupa sasvim drukčije nego bismo to željeli i htjeli. Uostalom, kad bi Bog tako slao svoje strijele, što bi bilo od ljudskog roda? Brzo bi nas istrijebio s ove zemlje. Bog je sama ljubav i strpljivost. To trebamo učiti čitavoga života.