Naime, u navedenoj dobi sam imao operaciju srednjeg i unutarnjeg uha. Među ostalim, u uhu je smješten i centar za ravnotežu. Nakon operacije, centar za ravnotežu je ostao poremećen te ni par dana nakon operacije nisam mogao samostalno stati na noge. U pokušajima koliko je moguće sada projicirati sjećanja iz tih dobi (uvijek imam osjećaj da se sjećam najljepših i najtraumatičnijih događaja iz svoje daleke prošlosti), sjećam se dugog hodnika u KBC-u “Sestre milosrdnice”, moje sobe broj 3 i doktora koji me niz hodnik drži za ruke i “uči” hodati.
Daljnje događaje su mi prepričavali roditelji. Neko vrijeme prije operacije sam trebao svakodnevno dolaziti u bolnicu na pripreme. I svaki dan sam s roditeljima svraćao u crkvu (u glavi mi je slika da se crkva nalazila pored bolnice, ali nisam sasvim siguran, manje-više nebitno). Tu sam dobio i svoj vjerojatno prvi molitvenik. Vraćam se na priču o postoperativnom stanju. Koliko to dijete može shvatiti, shvatio sam da nisam baš najbolje, ravnoteža još nije funkcionirala. I prilikom dnevne posjete mojih roditelja, pitao sam svoju majku može li ona upitati moju nebesku mamu, Gospu, da kaže svom sinu Isusu da ja budem dobro.
Mama i tata su se i nakon posjete pomolili u crkvi. Dok su stigli do kuće rođaka kod kojih smo stanovali, zvali su ih iz bolnice da ih obavijeste da sam ja dobro. Danas kad prepričavam ovaj događaj ili kad tražim od mame da mi ga ispriča, djeluje mi kao priča o nekoj trećoj osobi iz onih vjerskih knjižica o primjerima postojanja Boga, koje redovito čitatelja dovedu do suza. Ne mogu reći da mi se oči ne napune suzama kada čujem ili ispričam ovu priču, svoju, iskrenu i autentičnu.
Ne želim pričati priču o tome kako je Gospa ekspresno djelovala čim sam ja preporučio da mi je pomoć potrebna. Iskreno vjerujem da je ona bila tu cijelo vrijeme i da je pazila na mene i prije i nakon toga. Možda se jednostavno poklopio sve u pravi trenutak, nebitno, znam da bi mi Gospa uvijek pomogla. Želio sam vam ispričati priču o mom odnosu prema Gospi. Uzevši u obzir da pričam o sebi, nemojte mi zamjeriti riječi koje ću reći. Ali ipak me fascinira dijete iz ove priče, koje sam pukom slučajnošću baš ja. Fascinira me djetetova vjera kad govorim svojoj majci da traži od nebeske majke nešto za mene. Fascinira me karakterizacija te žene u mojoj dječijoj glavi. Kao djetetu, bio mi je višak informacija da je Marija Gospa, Djevica ili Bogorodica. Ona je za mene bila majka.
To je izgled moje Gospe. Majčinstvo i briga. Moje molitve Gospi su najiskrenije molitve koje izreknem, jer moleći joj se, ne trudim se zamisliti njezinu sliku, izgled njezinog lica ili boju plašta. Gospu zamišljam kao majčin zagrljaj. Sjetite se djetinjstva. Postoji li sigurnije mjesto na svijetu od majčina zagrljaja? Nemojte zaboraviti što je bitno brinući se za nebitno.
