"Svoje probleme u životu rješavamo u Međugorju"-Mirjana,majka devetoro djece

Brojna obitelj Plosnić iz Solina: Kuća nam je uvik puna sriće 

Na početku smo odmah odlučili da ćemo imati puno djece, no nije išlo. Bilo je problema pa smo se otišli moliti u Međugorje. Sve svoje probleme u životu uvijek smo išli rješavati u Međugorje, i uspijevali smo - kaže majka Mirjana

Oko 30 solinskih obitelji imaju šestero i više djece, a nekoliko njih približilo se brojci od njih 10. Među njima je i solinska obitelj Mirjane i Damira Plosnića, koja broji ukupno 11 članova. U svojih 25 godina braka samozatajni Mirjana i Damir podigli su devetero djece, od kojih je najstarija 23-godišnja Gabriela, a najmlađa sedmogodišnja Ana Samuela.

Vjera u Boga, ljubav i praštanje, formula je uspješne obitelji, što je slučaj kod Plosnića. Naime, troje od devetero djece, Gabriela, Maria Rafaela i Mihael, osim što su uspješni studenti medicine, i vrhunski su sportaši. Gabriela, uz fakultet, svira gitaru, državna je rekorderka u dizanju utega, a u slobodno vrijeme bavi se – ikonopisanjem. I Maria Rafaela, uz studij, svira gitaru, dok je Mihael, uz fakultet i gitaru, više puta bio državni prvak u dizanju utega, i to u svim disciplinama.

Pomažu jedni drugima

Za Plosniće bi se moglo kazati kako su sportsko-glazbena obitelj, jer je 16-godišnji Josip Daniel kadetski i juniorski prvak države, također u dizanju utega, 14-godišnji Ilija David bio je 12 puta državni rekorder za mlađe kadete u istom sportu, kao i braća i sestre, a 13-godišnji Josip Jonatan, uz dizanje utega, svira klavir. Jedanaestogodišnja Elizabeta, za razliku od braće i sestara, uz klavir, igra košarku, a najmlađa Ana Samuela, uz klavir, pleše balet. Emanuela, kojoj je osamnaest godina, živi u samostanu u Splitu gdje se školuje.

– Za ovoliku obitelj treba puno odricanja i strpljenja. Ni ja ni suprug nismo vojnički tipovi ljudi, kod nas se sve radi spontano. Uvijek smo ih učili da priskoče u pomoć jedno drugom kada je to potrebno. Da su zajedno. To će im sutra biti od velike koristi kada budu imali svoje obitelji, na fakultetu, u školi. U stanu je uvijek gužva, a po prirodi smo svi temperamentni. Brzo planemo, ali nakon toga nema svađa ni prepirki, nego kleknu na pod i kažu jedno drugom: Oprosti. Praštati drugome veličina je čovjeka – kazuju nam Mirjana i Damir Plosnić, koji su se prije 25 godina upoznali slučajno u crkvi.

A sve je prije dva i pol desetljeća počelo upravo u Solinu.
– Od malih nogu putem vjere vodila me časna sestra Loreta. Uvijek sam mislila kako ću biti redovnica, ali nisam našla ništa što mi je odgovaralo po tom pitanju. Bog mi je u jednom trenutku pokazao mladića, momka iz crkve. Upoznali smo se i odmah zaljubili, a uskoro i vjenčali. Na početku smo odmah odlučili da ćemo imati puno djece, no nije išlo.

Bilo je problema, pa smo se otišli moliti u Međugorje. Sve svoje probleme koje smo imali u životu uvijek smo išli rješavati u Međugorje, i uspijevali smo. Došlo je dijete, kao i godine Domovinskoga rata, no iako smo i Damir i ja iz imućnih obitelji, nikada nismo tražili tuđu pomoć, uvijek smo se htjeli snalaziti sami. U ratnim godinama, u drugoj i trećoj trudnoći, izgubila sam djecu. Jedva sam to proživjela. Liječnik mi ja kazao kako vjerojatno više neću moći imati djece. To mi je bilo strašno, nisam mogla zamisliti da ću imati samo jedno dijete, i da ono neće imati ni braću ni sestre.

Opet smo otišli na jedno hodočašće i ostala sam trudna. I eto, nakon drugog djeteta, sva ostala, njih sedmero, došlo je bez problema na svijet. I hvala Bogu na tome, djeca su smisao života i najveće bogatstvo – govori nam Mirjana Plosnić, navodeći kako im je u životu bilo dana kada je svega bilo u izobilju, a isto tako i onih dana kada je svega bilo manje.

No, zajedništvo pobjeđuje sve. Ili puno toga..
– Kuća nam je uvijek bila puna sriće, ali bilo je tu i puno rada i nespavanja. Cijeli život smo se s djecom borili sami, nismo imali ni bake ni djedove, ali jesmo puno prijatelja i dobrih ljudi koji bi priskočili u pomoć. Baka Tonka, Damirova majka prema unučadi je uvijek bila velikodušna, kupila bi im najbolji komad odjeće, najbolju i najskuplju igračku, sve im je davala – hvale se Mirjana i Damir, koji je zadužen za kuhanje.

Damir najbolji kuhar

– On najbolje kuha, mi mu malo pomognemo. Kada se ide u spizu, kupuje se sve na kutije. Bakse mlijeka, i svega što treba. Jednom tjedno idemo u veliku kupnju, jer stvarno puno kuhamo. Kako i ne bismo s obzirom koliko nas je – kroz smijeh nam kažu supružnici Plosnić.

U svojih 25 godina zajedničkog života vozili su se u starom “jugu”, a kada je obitelj porasla, bilo je potrebno kupiti kombi, kojim su puno toga proputovali, a danas imaju dva automobila.

– Prije nego bih otišla roditi, sredila bih cijelu kuću. A Damir i djeca bi tih nekoliko dana spavali na podu kako bi me sve dočekalo uredno kao što sam i ostavila – prisjeća se Mirjana, kojoj danas pri vožnji djece na treninge i u školu, uz supruga, pomaže i najstariji sin Mihael, koji je autoritet među sestrama i braćom.

– Logično je da mama i tata ne mogu sve stići, a nemaju uvijek ni strpnjenja. Onda uskočim ja, budem autoritet nad njima, pomognem im u zadaći za školu, vozim ih gdje zatreba – kaže Mihael.

’Nisam je htio pustiti’

Supruga Mirjana kazala je kako ima “najboljega muža na svitu, koji najbolje kuha”, a što Damir kaže za Mirjanu? Prisjetio se njihova početka, ali i nekih zanimljivosti u životu.

– Bili smo u Sv. Petra. Jednom poslije mise izišli smo svi mi mladi zajedno u ACI-ja na piće i ja sam je tada odmah zaprosio. Sve mi je odmah bilo jasno i nisam je htio pustiti. Svima je to bilo smiješno i mislili su da je šala, ali ja sam to sebi zacrtao i na kraju ostvario. To je posljedica sportskog načina razmišljanja. Vjenčali smo se osam mjeseci nakon toga – otkriva Damir.

– Uvijek sam morao raditi dva posla da bismo sve potrebno priskrbili. Žena je kod kuće bila sama s djecom i njoj nije bilo lako. Ipak ne razumiju žene uvijek koliko se muž umori radeći tako. Moj prijatelj bi rekao “jadno muško”. I tako jedno ljeto, kao obično, nema škole ni nikakvih drugih obveza. Planinirao sam se odmoriti, gledati malo filmove s djecom, ono baš malo ljenčariti.

Ali žena je, kao i svako ljeto, imala svoje planove. Toga ljeta dala mi je zadatak kako bi trebalo odvojiti muški i ženski tuš jer su djeca već narasla. Morali smo prekopati pola stana, i trajalo je mjesec dana. Umrli smo od umora. I onda nam je došla u posjet sestra Darja i kazala kako smo nas dvoje jako iscrpljeni i da bismo trebali otići negdje sami na odmor, bez djece.

A ja sam upravo tada shvatio da bi samo Mirjanu trebalo poslati na odmor, kako bismo se svi mi ostali u kući odmorili. Tako je i bilo. Poslali smo je kod benediktinki na Hvar i ona je bila presretna, a mi još više. Odmorili smo se, naspavali se, nagledali akcijskih filmova... A ona je bila na sigurnom – govori nam Damir, navodeći koliko je vjera važna u njihovu životu.

Plosnići, zbog dva imena petero članova, godišnje slave 11 rođendana i čak 16 imenadana. Kod njih je u tome ime fešta čak 27 puta godišnje.

Božić je za našu obitelj najdraži blagdan. Želimo našoj djeci toga dana iskazati da su za nas najveći dar. Cijelu godinu pomalo kupujemo darove jer bi bilo nemoguće svima kupiti ih odjednom. A želimo im pokazati da je ljubav velikodušna, da im sve opraštamo i da ih bezuvjetno volimo, s njihovim dobrim i lošim stranama. Želimo tako da se i oni uče velikodušnosti, milosrđu i praštanju – kažu Mirjana i Damir.

– Djecu sam uvijek nastojao uvesti u sport, da bih ih naučio glavnim odlikama sporta: upornosti, odricanju i žrtvi. U životu se ništa veliko ne može postići bez te tri stvari, a to je rekao i sveti papa Ivan Pavao II. u Solinu. To se uklapa u naš kršćanski način života, a nagrade dolaze s vremenom. Veći je gušt na kraju sama borba nego nagrada – zaključuje Damir.

 (Napisao Jakov Žarko za Slobodnu Dalmaciju)