Zašto se srednji vijek naziva „mračnim vijekom”?

Označavanje 10 stoljeća povijesti kao "mračne" je procjena koja ne uvažava složenost i raznolikost srednjovjekovnog društva.

Srednji vijek, koji se proteže od 5. do 15. stoljeća, često se naziva „mračno doba”. Oznaka se pojavila tijekom renesanse, a na nju su uvelike utjecali autori, umjetnici i mislioci koji su htjeli istaknuti razlike između vlastitog doba – doba koje su shvaćali kao oživljavanje klasične grčke i rimske kulture – i prošlih stoljeća. Međutim, važno je napomenuti da je označavanje 10 stoljeća povijesti „mračnima” subjektivna procjena, pod jakim utjecajem predrasuda i pristranosti, te ne uvažava složenost i raznolikost srednjovjekovnog društva, posebno zato što se tako dugo razdoblje ne može jednostavno podvesti pod jednu kategoriju, piše Aleteia.

Petrarca, poznati talijanski učenjak i pjesnik iz 14. stoljeća, odigrao je značajnu ulogu u oblikovanju ove negativne percepcije srednjeg vijeka, a pitanje je li mu to bila namjera ili ne. Kako piše Medievalists.net, reći da netko živi u „mračnom vremenu” ili u „vremenu svjetla” je „laka metafora kojom se objašnjava da živite u dobrim ili lošim vremenima.” Petrarca je upotrijebio tu metaforu, uspoređujući klasičnu i kasnu antiku sa svojim vremenom, „i otkrio da nije baš zadovoljan današnjom situacijom.” U jednom od svojih djela piše:

„Moja je sudbina živjeti među raznolikim i zbunjujućim olujama. Ali za vas koji ćete možda, kao što se nadam i želim, poživjeti dugo nakon mene, doći će bolje doba. Ovaj san zaborava neće trajati zauvijek. Kada se tama rasprši, naši potomci mogu ponovo doći u prijašnjem čistom sjaju.”

Jasno je da je Petrarcino razumijevanje vlastitog vremena bilo pod dubokim utjecajem njegovog divljenja prema dostignućima stare Grčke i Rima; stoga je svoje vrijeme i doba vidio kao razdoblje propadanja i neznanja, nepovoljno ga uspoređujući s intelektualnim dostignućima klasičnog svijeta.

Međutim, bitno je priznati da je ovaj pomalo negativan prikaz srednjeg vijeka u velikoj mjeri bio pretjerivanje. Renesansni mislioci bili su skloni idealiziranju antičke prošlosti, videći je kao zlatno doba mudrosti i kulturne profinjenosti, što nije nužno bio slučaj. Nasuprot tome, oni su na srednji vijek gledali kao na razdoblje intelektualne stagnacije, vjerskog dogmatizma i društvene zaostalosti, zatvarajući oči pred (evidentnom) činjenicom da renesansa nije nastala niotkuda.

Pristranost prema srednjem vijeku može se pripisati nekoliko čimbenika. Na primjer, renesansni mislioci imali su ograničen pristup književnim i povijesnim izvorima srednjeg vijeka, što je pridonijelo nedostatku razumijevanja i uvažavanja postignuća tih 10 stoljeća. Također, renesansa je bila obilježena željom za distanciranjem od prethodnog doba, a diskreditacija srednjeg vijeka služila je u svrhu isticanja navodne kulturne i intelektualne superiornosti kasnog 15. i 16. stoljeća. Ali većinom su vjerski sukobi i napetosti između Katoličke crkve i novonastalih protestantskih pokreta tijekom renesanse potaknuli kritiku srednjeg vijeka.

Međutim, zbog povijesne točnosti, važno je osporiti ovu pristranu percepciju srednjeg vijeka. Iako je istina da je to doba imalo dosta nevolja, bilo je to i vrijeme velikih intelektualnih, umjetničkih i kulturnih postignuća. Srednji vijek svjedočio je usponu sveučilišta, očuvanju i prijenosu klasičnih tekstova, napretku u arhitekturi i inženjerstvu te procvatu gotičke umjetnosti. Zapravo, da nije bilo mukotrpnog rada srednjovjekovnih pisara i prepisivača, znanstvenici renesanse jedva da bi poznavali rimske ili grčke mislioce.