Poznati duhovni pisac Phil Bosmans zapisa: «Neke stvari izgledaju kao katastrofa, a ipak su milost». Pišući takovu rečenicu pisac je ciljao na misli onih koji smrt smatraju krajem života.

Vjerujem, tako barem osjećam, da i među kršćanima umiranje još nije u svojoj dubini shvaćeno kao novo rađanje o kojem nam Isus progovara. Kao smrtni ljudi, o umiranju ponajviše razmišljamo početkom mjeseca studenoga – o blagdanu Svisvetih i dušnome danu.

Tada se sjećamo svojih pokojnika. Tada su grobovi svježe ukrašeni. Mrtvi i živi zakratko su na istome mjestu. Jedni druge traže, ali jedni druge ne mogu dohvatiti. Okrutna dioba rastavlja žive od mrtvih. Živi žale mrtve a, vjerujem, još više mrtvi žale žive koji ne žive život u punini premda dišu, posjeduju, jedu, hodaju...

Još je i dobro ako živi razmatraju svoj čas umiranja. No, ako ih taj čas zatekne kao kradljivac o podne, to je katastrofa. Takvi zaboraviše preporuku da bdijemo i budni budemo. Takvi, nošeni slastima ovoga života, zapravo gube život. Smrt je, kako jedan teolog reče: «nadmoćni smutljivac». Da. Upravo tako. Smrt se ušulja u svaki užitak i kaže - dosta! Ona potkopava svaku sigurnost koja nije utemeljena u Bogu. U biti - tako u svom domišljanju o smrti mislim - ne bi se niti isplatilo živjeti da nije smrti. Ne bi hvale vrijedno bilo podnositi kušnje i križeve života da nije umiranja. Ali, smrt kao stanje nije trajnoga karaktera. Mi je kao kršćani trebamo promatrati kao rađanje, kao novi početak. Ona je prijelaz iz borbe za egzistenciju u prostor gdje će svaka suza nestati s čovječjeg lica. Zato i možemo sv. Pavla iskreno shvatiti kad je klicao da je njemu smrt dobitak. Možemo lakše shvatiti i sanjarenje sv. Franje koji smrt naziva svojom sestricom. Franjo je znao da ideali i plodovi ostaju. Oni ne umiru nikada jer su posijani preko ljubavi u srca sljedbenika. Zato bi kršćanski život trebao biti rasadnik plodova koji nikad ne umiru nego pupaju novim životom.

Bezbroj puta prigodom ukopa čujemo Isusove riječi koje nas pozivaju da ne budemo kao pogani koji nemaju nade. Čovjek vjere mora znati probuditi nadu u život koji nema kraja. Smrt drage osobe nas može žalostiti i u plač natjerati, ali to ne bi smjeli biti trenutci očaja. Utjeha je Isusova želja da nam priredi vječne stanove u kući Oca svojega. Tješiti se uzajamno takvim riječima je otvaranje ranjenoga srca za nadu besmrtnosti. Meša Selimović je zapisao stihove koji su vjernički intonirani i oslonjeni na onu Isusovu misao kako pšenično zrno pavši u zemlju donosi obilat rod.

„Na dan moje smrti, kad bude nošen moj lijes,
ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.

Ne plači i ne govori: Šteta, Šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.

Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?“

loading...

30-mladifest-program.jpg

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
AZVO dao zeleno svjetlo novom studiju Medicine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu
22. July 2019.

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.