Draga djeco! Svevišnji mi daje milost da mogu biti još s vama i da vas vodim u molitvi prema putu mira. Vaše srce i duša žeđaju za mirom i ljubavlju, za Bogom i njegovom radošću.

Zato, dječice, molite, molite, molite i u molitvi ćete otkriti mudrost življenja. Ja vas sve blagoslivljam i zagovaram za svakog od vas pred mojim sinom Isusom. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu. (Poruka od 25. lipnja 2014.) Bio sam tako sretan i radostan kada sam lani pročitao ovu Gospinu poruku! Velika je milost što je Gospa još uvijek s nama na ovaj način u Međugorju. Ovo je doista vrijeme milosti, obraćenja i spasenja. Ne čudi stoga da toliko ljudi osjeća Gospinu prisutnost sve ove godine od početka ukazanja, bez obzira na sve one koji pokušavaju zanijekati ukazanja u Međugorju i osporiti ih na puno načina, kao na primjer: „A što bi se Gospa ukazivala tako dugo?“ Da se Gospa prestala ukazivati u Međugorju, bi li ljubav Božju spoznalo toliko mnoštvo srdaca? Između ostalih i moja djeca. Da se Gospa prestala ukazivati prije, recimo, desetak godina, ja bih svojoj djeci mogao samo pričati o ukazanju, a ovako, oni su je „doživjeli“ i ne treba im moja priča što sam to ja osjetio u Međugorju. Rekao bih da oni mene „kuže“. Oni imaju vlastito iskustvo osjeta, vjere i molitve. Još u majčinoj utrobi slušali su svoju majku kako izgovara Zdravo Marijo milosti puna… Zato nije začuđujuće da su u Međugorju osjetili i srcem doživjeli koga im je to majka „pozdravljala“. Nisu čuli Gospin šapat na uho niti su Gospu vidjeli očima (iako se sve to moglo dogoditi), nije to nekakva fatamorgana, nije to sveopće obiteljsko ludilo nego osjećaj srca, a srce ne vara! Da, vole oni i more i loptu, dječje igre i koješta drugo povezano s njihovom dobi (od 5 mjeseci do 13 godina), ali oni pitaju: „Kada ćemo u Međugorje? Jedva čekam Međugorje, Mladifest… Tata, najljepše mi je kod žute dvorane na travi kad se čitavim Međugorjem razliježe molitva krunice… Mama, kako je bilo lijepo na Podbrdu noću!“ Baš to!

Kako sam već negdje bio napisao, ne treba djeci ni Gardaland ni Disneyland, njima treba „Gospaland“, njima treba osjetiti Božju ljubav i radost, njima treba, poput ostalih organa, udova i sposobnosti, razvijati srce (da nezakržlja sebičnošću), kako bi jednoga dana bili spremni darovati ljubav, a Međugorje je škola srca. Iz tih razloga Udruga Kup-Karmel već šestu godinu zaredom organizira hodočašće obitelji. Ove godine hodočašće će se održati od 19. do 21. lipnja. Uvjet je da na hodočašće idu oba roditelja i djeca, osim ako su možda, nažalost, rastavljeni ili ih je smrt supružnika razdvojila. Dobrodošli su i djedovi i bake. To je hodočašće gotovo besplatno i svake godine broj hodočasničkih obitelji raste, što nam govori da ga je vrijedno organizirati. Brojna su svjedočanstva supružnika koji kažu kako im je ovo hodočašće spasilo brak koji je bio pred raspadom: nakon hodočašća ostali su zajedno. Dirljivo je kada djeca svjedoče da sa svakim završenim hodočašćem u „kasicu prasicu“ počinju skupljati novce za sljedeće. Neki se roditelji odluče za dijete više u obitelji…

Svjedočanstva su brojna… Uistinu, ne vraćaju se supružnici kućama „napunjenih baterija“ jer nisu ni roboti ni baterija od auta ni dio nežive prirode. Svi smo mi Božja stvorenja s dušom i srcem. Svijet u kojem živimo kod mnogih je, nažalost, izazvao malodušje. S hodočašća se vraćaju nove obitelji obnovljena duha, s vjerom I nadom u bolje sutra i život vječni. Priča mi jedan čovjek: „Čitav sam život žurio i trčao za zaradom. Hvala Bogu imam dobar posao, ali razmišljao sam samo o njemu i bavio se samo njime. Nikad nisam imao vremena za obitelj. Djeca su odrastala pored mene, a da nisam bio ni svjestan kako vrijeme prolazi. Nikad ni na more nismo zajedno otišli jer zbog posla nisam imao vremena. Vrijeme je prošlo, djeca odrasla, a ja imam osjećaj da ih ni ne poznam.“

I što da mu kažem, osim: Ako si, eto, propustio biti tata ili mama i nisi tada spoznao mudrost življenja, imaš pred sobom još vremena pa budi mudar djed ili baka. Kao takav stavi Boga na prvo mjesto u svom životu I u životu svoje djece i unučadi, za odgoj nije nikada kasno: opominji, ponavljaj, usmjeravaj kao Gospa, i djeca i unuci ti ne će „profulati“ život. Gospa je s nama trideset i tri, još koji dan i bit će trideset i četiri godine, i sigurno će doći vrijeme kad ne ćemo imati milost Gospine prisutnosti koju sada imamo.

Zato je sada čas da poput vidjelaca onih prvih dana ukazanja potrčimo kroz „draču“ života i utješimo se u krilu Majke I poslušamo što nam to Ona govori, a onda neka nas Gospa vodi, jer Ona je siguran put do njezina Sina Isusa!

Ako želite još duhovni tekstova, kliknite OVDJE

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
SVJEDOČANSTVO: Fr. John Chepela Mulenga iz Zambije
18. October 2019.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.
More information Ok