Tetoviranje ili pučki poznato kao „sicanje“, staro je u Bosni više stotina godina, a prema nekim tvrdnjama možda i tisuću godina. Najviše se prakticiralo kad je područje Bosne i Hercegovine palo pod tursku, odnosno osmanlijsku vlast.

Tetoviralo se najčešće ruke, čela i prsa, ali i ostale dijelove tijela. Zemljopisno je ovaj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Tropolju, a postojao je i u Dalmaciji, piše tribun.hr.

S obzirom su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge, kršćani, a naročito katolici su tako željeli zaštititi svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Turci su također običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tojest spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne Turcima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.

Pod rastućim pritiskom osmanske islamizacije duž regije i nasilnih migracija koje su prouzrokovane nastalim događajima, žene bi prekrivale svoja tijela raznim uzorcima križeva u pokušaju da izbjegnu osmansko zarobljeništvo, spase svoju djecu, te da izbjegnu nasilno preobraženje u islam kroz brak, dok su tetovaže postale simbol katoličanstva u multietničkoj Bosni kao i način da se prikaže pripadanje hrvatskoj kulturi ove zemlje.

tetoviranje-tradicija.jpg

No nisu sve tetovaže bile uređene kršćanskim motivima, štoviše, križevi su obično bili dio cijelog ornamenta, pomiješanog s raznim tradicionalnim uresima dijelom poganske simbolike starih Slavena i Ilira.

Tetovirana su najčešće ženska, a ponekad i muška djeca od 3. do 18. godine i to najviše na blagdan Josipova. Tetoviralo se pomoću prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino mlijeko, te sokova određenih stabala. Tetoviralo se tradicionalno s normalnom iglom za šivanje i ručno proizvedenom bojom.

Iako su do u tridesetih godina 20. stoljeća skoro sve katoličke djevojke bile tetovirane, s drugim svjetskim ratom ovaj običaj prestaje skoro munjevito. Jedna čitava generacija ljudi, koja je ovu tradiciju mogla dalje prenijeti, je bila ugašena. Preostali su bili izloženinasilnom zatiranju svega tradicionalno hrvatskog. Bijeg iz zemlje i komunizam, koji je dirigirao sistem vrijednosti u kojem religija i tradicionalna kultura nisu više imali mjesto, su učinili ostalo.

Zanima te i ovo?
ONLINE KONGRES za 22 zemlje španjolskog govornog područja 29. i 30. svibnja
13. April 2021.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.