Koliko često ponovimo ovaj zaziv: «Ispovijedam se, Bogu Svemogućemu i vama braćo i sestre, da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i PROPUSTOM…

Najčešće nam se ispit savjesti zadrži na onome što smo loše učinili, a možda ne obraćamo pažnju, i ne ispovijedamo ono što smo propustili učiniti.

I kao i uvijek, Dobri Bog uvijek daje svijetlo i odgovore na obasjane tame duše. Obasjava da bi nas osvijestio, osvještava da bi nas pokrenuo, pokreće nas da bi nas promijenio i izliječio.

Gospine poruke govore puno o «aktiviranju». U porukama od 25. srpnja i 25. kolovoza 2003. Gospa govori o tome kako je s nama i kako nas zagovara kod Boga. Ona dakle, ne stoji skrštenih ruku, pasivno promatrajući koliko se svatko od nas približava izvoru Ljubavi… Ona se bori za nas zagovarajući…

U prizoru iz evanđelja, na svadbi u Kani, opet se aktivirala: otišla je Isusu i upozorila ga da «vina nemaju» i slugama da «čine sve što im kaže». Kako bismo mi reagirali u toj situaciji? Vjerojatno nikako, s izgovorima: «ma nije to moja briga… svakako ne znam kome da se obratim… e pa drago mi je da su u nečemu falili…»

Gospa nas postiđuje svojim primjerom aktivnog sljedbenika svoga Sina. I on je mogao odabrati da mirno gleda kako se naš odnos s Bogom Stvoriteljem sve više narušava grijehom, kako sve više duša u toj izgubljenosti propada, ali je odabrao da se «ne drži svoje jednakosti s Bogom, nego da sam sebe oplijeni, postavši ljudima sličan…» kako bi nam preko svog primjera ljubavi od koje nema veće jer daje svoj život za svoje prijatelje, pokazao jedini put povratka u zajedništvo s Ocem. Zajedništvo bez kojeg bi bili izgubljeni, neostvareni – jer jedino za to zajedništvo u ljubavi smo stvoreni i bez kojeg će nemirno srce naše biti dokle god se ne vrati u taj odnos ljubavi i povjerenja.

Znajući to, znajući da dobrota Božja ne može podnijeti da drugi propada, da je drugomu loše – Isus nam daje primjer aktivnosti, zauzimanja i služenja i poziv: «Dao sam vam primjer da i vi tako činite!»

U vjerovanju ispovijedamo da smo apostolska crkva: dakle biti kršćanin u svojoj biti znači biti apostol: svjedok i navjestitelj novog načina života slobode od jarma grijeha i smrti. Zašto nam je ovo naše aktiviranje tako potrebno?

Zato što kroz naš trud, našu molitvu i zalaganje najviše rastemo i oblikujemo se mi sami kao osobe. Raste naša vjera, povjerenje, pozitivan odnos nade… a poslije je sam Bog onaj koji doista premješta planine! Samo su OSOBE sposobne ući u odnos s drugima i stvarati istinsko, socijalno zajedništvo koje se bazira na solidarnosti, suradnji, pomoći i odgovornosti. Svi mi želimo novo društvo i bolji svijet, ali često zaboravljamo da nam ga neće stvoriti nitko drugi, nego to moramo mi – na poseban način mi kršćani.

U to se uklapa i naš poziv i zadatak: biti SVET! Dok je iza nas tek nedavno proslavljena svetkovina Svih Svetih, lijepo je osvijestiti si tko su zapravo sveci? Pogledajmo ove tri definicije:

1. Svetac je onaj čovjek koji je svjestan toga da je grešan. Jer svijest o tvojoj grešnosti čini te poniznim i potrebitim spasenja i Spasitelja.
2. Svetac je normalan kršćanin; koji zna da je za ostvariti poziv na svetost potrebno neprestano koračati, boriti se, odlučivati, padati i dizati se…
3. «Biti svet je jednostavno: činiti male stvari s velikom ljubavlju!» (Majka Terezija)

Dakle, ako želimo pronaći smisao našeg života trebamo se aktivirati u hodu prema svetosti.

Paula Tomić/medjugorje-info.com

Preporučujemo

Zanima te i ovo?
DIRLJIVA PORUKA ZLOSTAVLJANIM ŽENAMA Rajko Bundalo: "Jako puno žena plače"
27. January 2021.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.