Prvi kršćani uopće nisu gradili crkve. Prvo im je sastajalište bila dvorana Posljednje večere, a kako je zajednica rasla, počeli su se okupljati po sinagogama (grč. synágo – okupljam; synagogé – skup) i privatnim kućama (npr. u Petrovoj, u Kafarnaumu) koje su na grčkom zvali kyriaké oikía (tj. Gospodnja kuća) ili samo kyriaké (Gospodnja).

Otud naša crkva (hram, drevna riječ nejasna značenja, značit će ubuduće nekršćanska svetišta), kao i njem. Kirche, eng. church, alb. kishë itd. Neki drugi narodi posegnuše za lat. riječju ecclesia (zbor; od grč. enkaléo – sazivam), pa tako imamo franc. église, španj. iglesia, tal. chiesa itd.

Bojeći se promjena koje crkvenom životu donosi suvremeno doba, neki se vjernici – i pastiri – protive gradnji crkava koje odstupaju od tradicionalnih oblika, zahtijevajući da crkva mora imati krov na dvije vode, barem jedan zvonik, veliki ulaz…, jer: Kakva je to crkva – vele – ako ne vidiš da je crkva dok ne uđeš u nju? Takvi kritičari zaboravljaju da u umjetnosti, pa tako i u sakralnoj arhitekturi, ništa nije stalno i da je prepoznatljivi izgled crkvene građevine zapravo rezultat dugotrajnih i nebrojenih preinaka na kasnoantičkoj bazilici (grč. basiliké – kraljevska /kuća/); bila je to javna zgrada pravokutnog oblika, kojoj je na jednom kraju trijem, a na drugom apsida (grč. hápsis – obruč, svod) ili prezbiterij (grč. presbýteros – stariji, starješina), tj. polukružni povišeni prostor s polukupolom kao svodom, u antici rezerviran za vladara ili suca, a u kršćanstvu za svetište, glavni oltar i svećenike. Bazilika je danas počasni naziv za neke crkve koje se ističu starinom ili značenjem, dok je katedrala (stolna crkva ili prvostolnica) glavna crkva u biskupiji, a naziv joj potječe od biskupova sjedišta, katedre, smještene u apsidi (grč. kathédra – sjedište s naslonom).

Osim oltara, koji je dodatno povišen (lat. altare, od altus – visok), u svetištu ili blizu njega nalazi se i tabernakul (lat. tabernaculum – šator), tj. svetohranište: mjesto ili ormarić u kojem se čuva posvećeni euharistijski kruh, a pored oltara je i ambon: povišeno mjesto s kojeg se naviješta Božja Riječ (grč. anabaíno – penjem se, idem prema gore).

U zapadnoj Crkvi svetište se od ostatka prostora nekad odjeljivalo umjetnički izrađenom i ukrašenom pregradom zvanom plutej (lat. pluteus – zaklon), a sličnu ulogu na Istoku i danas ima ikonostas (grč. eikôn – slika; stásis – stajanje), ikonama ukrašen zid s vratima u sredini, kuda prolazi svećenik, a ostali vjernici onamo ne zalaze.

Od davnine se crkveni prostor shvaća kao lađa koja plovi prema Kristu kao svome cilju. Odatle se i prostor za vjernike između ulaza u crkvu i svetišta zove lađa (slično i u drugim jezicima: grč. naús, lat. navis, franc. nef itd.). Napokon, poseban prostor u crkvi rezerviran je za pjevački zbor ili kor (grč. khorós) i sakristiju (lat. sacer – svet).

Izvor: Svjetlo riječi

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Drugo hodočašće vlakom iz Mađarske u Međugorje
18. September 2019.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.
More information Ok Decline