Teologija se treba baviti ukazanjima, njih analizirati i tumačiti njihovo značenje.

Kao sluškinja vjere ona ima zadaću pronicati objavu svjetlom razuma i vjeru tumačiti u životu Crkve. A upravo su fenomeni kao što su marijanska ukazanja pravi izazov i ispit za današnju teologiju koja se s puno angažiranosti pa i uspjeha bavi pojedinačnim pitanjima i problemima. Pod ukazanjima podrazumijevamo one psihičke doživljaje u kojima zamjećujemo prirodno ili naravno nevidljiva bića (anđeli, Marija, sveci, ljudi u eshatološkom stanju) koja na naša osjetila nadnaravno tako djeluju da ih zamjećujemo kao pred nama nazočne. Najčešće ona spadaju u mistično doživljavanje koje je posebni dar Božji. Činjenica je da Bog uvijek djeluje u povijesti čovječanstva i logično je da u posebno ozbiljnim vremena Bog djeluje po katoličkoj pobožnosti i preko Marije koja je stigla na svoj eshatološki cilj. Autentičnost takvih ukazanja Crkva prosuđuje po duhovnim plodovima, po djelima. Takva ukazanja spadaju u privatno područje i nisu obvezujuća za vjeru Crkve kao što su obvezujuća javna ukazanja i javne objave. Međutim, kad ih Crkva priznaje autentičnima, onda im valja pokloniti dužno poštovanje i poslušnost. U priznavanju autentičnosti Marijinih ukazanja Crkva se ravna po kriterijima koje autor u svom radu nabraja. Autor u svom radu prikazuje kako Crkva tumači ova i slična ukazanja. Prema Marijinim ukazanjima u Međugorju Crkva se ponaša jednako kao i prema Marijinim ukazanjima općenito u svijetu. Biskupska je konferencija ustrojila teološko povjerenstvo koje je dobilo vrlo teško zadaću ispitati nadnaravnost ukazanja – i zaključilo: ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama. „Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.“ Time hodočašćenja u Međugorje nisu zabranjena, nego je naglašena posebna briga za ono što se ondje zbiva. A u Međugorju prevladava poziv na molitvu, na obraćenje, na post, na pokoru, na meditaciju, na čitanje Svetoga pisma, na slavljenje sakramenta pomirenja s Bogom i na slavljenje euharistije. Mjesto Marijinih ukazanja u Međugorju je mjesto na kojem se mnogo moli, često prima sakrament pokore i slavi euharistija. A sve to može biti samo plod Duha Svetoga koji nas preko Svetoga pisma poziva na iste duhovne čine. Ključne riječi: ukazanja, Međugorje, Marijina ukazanja u Međugorju, plodovi Duha, vidioci/vidjelice, Marijine poruke, crkvena hijerarhija i fenomen Međugorja. U svom ću izlaganju pokušati teološki analizirati „fenomen Međugorje“ i prikazati teološku poruku Marijinih ukazanja u Međugorju.

Kako crkva tumači ova i slična ukazanja?

Pod ukazanjem razumijevamo one bitno psihičke doživljaje, potpuno svjesne, u kojima zamjećujemo prirodno ili naravno nevidljiva bića (Bog, anĐeo, Marija) koja nadnaravno tako djeluju na naša osjetila da ih zamjećujemo kao pred nama nazočne. No ona fizički nisu pred nama. Nisu ničim mjerljiva, ne može ih se snimiti ili registrirati njihov glas. Mogućnost takvih ukazanja povezana je s kršćanskim poimanjem Boga i s mogućnošću čuda. Bog može na čudesan način mimo prirodnih zakona, koje je on dao, zahvatiti u stvoreni svijet tako da se nadnaravna bića čovjeku dadu prepoznati u svojoj psihosomatskoj strukturi. 1 Uz viđenja su povezana i slušanja. To potvrđuju i najnovija ukazanja Majke Božje u La Saletteu, Lurdu, Fatimi, Međugorju i drugdje. Vidioci, osim što vide Gospu, čuju i njezine poruke, koje obično pozivaju na obraćenje, molitvu, posebno krunicu, i pokoru. Prema ovoj definiciji ukazanja su moguća i ona najčešće spadaju u mističn doživljavanje koje je posebni dar Božji. Pojava ukazanja je karakteristična osobito za pučku katoličku mistiku u XIX. st. (lurdska ukazanja) i XX. st. (Fatima i ukazanja u Međugorju). Prema W. Beinertu ima čak 427 Marijinih ukazanja samo u XX. st.2  Ona su moguća.3 Bog nikad ne prestaje djelovati u povijesti, a Marija nikad nije prestala biti Majka Crkve. A logično je da u posebno ozbiljnim vremenima za svijet i Crkvu Bog moćno djeluje po Mariji „koja je imala jedinstvenu funkciju u povijesti spasenja…“, kako kaže K. Rahner.4  Autentičnost takvih ukazanja Katolička Crkva redovito prosuđuje po duhovnim plodovima i duhovnom odjeku (hodočašća, kao što je slučaj u Lurdu, Fatimi i Međugorju), i ona spadaju u privatno područje i nikoga ne obvezuju da u njih povjeruje. 

Crkva se uvijek prema privatnim pojavama odnosila oprezno, držeći se novozavjetne opomene o razlikovanju duhova (1 Kor 12,10; 1 Iv 4,1; 1 Pt 5,8). A o tome je ona postavila neke kriterije. 

Prvi je kriterij za vrednovanje marijanskih ukazanja: Uklapaju li se ona u redovite tokove spasenja ili su im možda suprotna? 

Drugi je kriterij: Odvraćaju li marijanska ukazanja od pobožnosti prema Isusu Kristu i stavljaju Mariju u središte pobožnosti? Presudno je pitanje, vodi li neko ukazanje Kristu ili udaljuje od njega. Ako bi Krist bio potisnut u stranu, toj pojavi bi valjalo pristupiti krajnje skeptično. 

Treći je kriterij način doživljavanja viđenja i vidioca. Teolog je dužan pratiti vidioce i razlučivati sluša li on uistinu Boga ili sama sebe. Evanđelist Ivan upozorava: „Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu. Po ovom poznajete duh Božji: svaki duh koji priznaje: Isus Krist došao je u tijelu, od Boga je; svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa nije od Boga.“ ( 1 Iv 4,1-3; usp. Iv 5,1-4). 

Marijine su poruke u njezinim ukazanjima proročki glas u Crkvi našega vremena. Marija je slična prorocima koji su u povijesti Božjega naroda upozoravali narod da bude vjeran Savezu sklopljenu s Bogom. Marijin život odražava djelovanje proroka: silazak Duha Svetoga na nju (Lk 1,35), ponizno prihvaćanje Riječi Božje, odnosno Sina Božjega, posredovanje volje Božje (Iv 2,5: „Što vam rekne, to učinite!“), duboko uranjanje u tajnu božanske objave (Lk 2,19.51: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“)5 Kao što su starozavjetni proroci bili pozorni na znakove svoga vremena i pokušali na njih odgovoriti, tako i Marija danas kao i nekada, pozorna na znakove našega vremena, upozorava svoje kćeri i sinove na njihovo značenje.

U porukama Marijinih ukazanja u Međugorju prevladava poziv na molitvu, na obraćenje, na post, na pokoru, na meditaciju, na čitanje Svetoga pisma, na slavljenje sakramenta pomirenja s Bogom i na slavljenje euharistije. Mjesto Marijinih ukazanja u Međugorju je mjesto na kojem se mnogo moli, često prima sakrament pokore i slavi euharistija.6

1Vidi R. LAURENTIN, Apparition, u: R. LAURENTIN – P. SBALCHIERO, Dictionnaire des „Apparitions“ de la Vierge Marie, Fayard,

Paris, 2007., str. 94-95.

2 W. BEINERT, „Marienerscheinungen“, st. 1369.

3 W. BEINERT, „Marienerscheinungen“, st. 1370.

4 K. RAHNER, Teološki spisi, str. 243sl naglašava kako „ona pri tome ne će potamnjeti ni Isusovu bit ni njegovu posrednič-

ko-spasenjsku funkciju, niti će popustiti nekoj pseudodemokratskoj nesklonosti, koja ne može podnijeti da u povijesti nema

svatko istu zadaću“.

5 Navod je iz predavanja I. Dugandžića (u svom izlaganju), on citira djelo: L. SCHEFFCZYK, Maria. Mutter und Gefährtin Christi,

Sankt Ulrich Verlag, Augsburg, 2003., str. 352.

6 L. SCHEFFCZYK – A. ZIEGENAUS, Maria in der Heilsgeschichte, str. 369 sl.

Izvorni znanstveni članak objavljen 10. 4. 2013. u Ethnologica Dalmatica, 19

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 19.9.2019.
19. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam Odbijam