„Krunica je knjiga za slijepe, gdje duša vidi i tu se odigrava najveća drama o ljubavi koju je svijet ikada upoznao; to je knjiga za jednostavne, koja im pokazuje sve tajne i znanja koja pružaju veće zadovoljstvo nego obrazovanje običnih ljudi; to je knjiga onih starijih, čije se oči zatvaraju nad sjenama ovog svijeta a otvaraju u cijelosti za onaj dolazeći.

Njezina moć se ne može opisati.“ – Nadbiskup Fulton Sheen

Vrijeme nastanka svete krunice može biti nekako zaokruženo između 12. i 16. stoljeća. Početkom 12. stoljeća na Zapadu se širila praksa recitiranja molitve Zdravo Marijo.

Naravno da je Anđeoski pozdrav bio poznat u kršćanstvu još prije ovog vremena, to je dio svetog evanđelja te se koristio kao darovna antifona IV. nedjelje adventa, nedjelje koja je imala poseban marijanski naglasak.

Ovdje se htjelo, ponavljanjem, ove antifone, postići ono što je već prije toga u samostanima bilo uobičajeno ponavljanjem molitve Očenaš za monahe i redovnike koji nisu znali čitati kao nadomještaj za 150 psalama. Od molitve Zdravo Marijo je bio poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav i Elizabetin blagoslov.

Tek pred kraj XV. stoljeća, kada se raširio običaj moljenja “Sveta Marijo”, bilo je pridodano izgovaranje imena Isus i završni Amen. Također je važno napomenuti za shvaćanje nastanka i razvoja svete krunice da je ovaj način moljenja “Psaltira” izgovaranjem molitava Očenaš ili Zdravo Marijo, bio podijeljen na tri dijela, prema ustaljenom načinu moljenja u samostanima.

Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328-1408) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetaka između kojih je umetnuo molitvu Očenaš.

Nekako u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice od svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca, koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche.

Ova legenda ne može biti u potpunosti prihvaćena, ali se ne smije niti odbaciti. Naime, dokumentacija o nastanku tzv. “Marijanskog psaltira” je dokumentirana od strane sv. Dominika, jer i on i njegova subraća koristili ovaj način molitve.

Bez obzira na to ovo još uvijek ne objašnjava kako se došlo do razmatranja povijesti spasenja kroz molitvu svete krunice. Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj da se ujedini molitva ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstva uzetih iz svetog evanđelja dolazi iz XV. stoljeća.

Između godine 1410. i 1439., kartuzijanac iz Kolna, Dominik Pruski, predlaže jednu novu formu prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodan određeni odlomak svetog evanđelja. Ti odlomci su bili raspodijeljeni tako da ih je 14 razmatralo život Isusov prije početka javnog djelovanja; 6 njegovo javno djelovanje; 24 muku i smrt; te ostalih šest uskrsnuće Isusovo, slavu i krunjenje Marijino.

Tri otajstva krunice

Ovakav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Upravo Dominiku Pruskom moramo zahvaliti postojanje tog obnovljenog načina moljenja “Marijanskog psaltira” koji je uz manje izmjene došao i sačuvao se do dan danas. Ovaj njegov primjer je kasnije pridobio mnogo ljubitelja i onih koji su to gorljivo prenosili drugima. Osobito u XV. stoljeću će ova vrsta molitve doživjeti svoj veliki procvat te će točke uzete iz svetog evanđelja o kojima se razmatra dostići visoki broj 300.

Veliku važnost oko širenja ove pobožnosti, koja od sada nosi naziv “Ružarij Blažene Djevice Marije”, ima već spominjani Alan de la Roche, suvremenik Dominika Pruskog. To je činio osobito propovijedanjem, ali i preko marijanskih bratstava koja je sam osnivao.

15 otajstava

Nakon što se ova pobožnost jako raširila među vjernicima osjetila se potreba da se još oblikuje u smislu pojednostavljivanja. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello je sveo sva otajstva na svega petnaest, na načina da ih je formulirao tako da bi se oni razmatrali u obliku kratkog teksta ili bi se jednostavno ponavljali kratki zazivi iza svakog moljenja prvog dijela “Zdravo Marijo”. Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe rado su prihvatila ovu „reformiranu“ pobožnost.

Konačno papa Pio V (dominikanc) potvrdio je 1569. godine način molitve krunice onako kakav je u biti sačuvan do dana današnjeg.

Otajstva svjetla svetog Ivana Pavla II.

2002. godine sveti papa Ivan Pavao II. o dvadeset i petoj obljetnici svoje papinske službe, pod marijanskim geslom “Totus tuus” (“Sav tvoj”), proglasio je “Godinu krunice” i uveo u najrašireniju marijansku molitvu na svijetu, krunicu pet novih otajstava koja je nazvao “otajstvima svjetla”, vezanim uz najistaknutije trenutke Isusova javnog života.

Marijanska pobožnost i sveta krunica doživjeli su ogroman uspjeh i prihvaćanje: od siromašnih obitelji, župnih crkvi, pa sve do najvećih svjetskih katedrala i do na kraj svijeta u misijama. narod.hr

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Padre Pio i Marija Pomoćnica kršćana ujedinili se i spasili dijete od smrti
23. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam