GOSPODIN JE U SVOJIM ODASLANICIMA  Iv 13,16-20

Isus je oprao svojim učenicima noge. Juda se još nalazi u društvu s izabranim apostolima. "Dao sam vam primjer. Činite i vi isto tako što ja učinih vama". Ponizna služba, ljubav u službi bližnjega, do žrtvovanja vlastitoga života. To je Isusov životni primjer. Oprao je noge čak i samomu Judi. I onda navodi riječi psalma (Ps 41,10). Svoj izričaj, zapravo svoju gestu pranja nogu i poduke, završava Isus doslovce jednim blaženstvom: Blago vama, budete li to znali i tako činili!, dakle, sretni i blaženi vi budete li slijedili moj primjer!

Nije to samo etički poziv na ljubav prema bližnjemu, nego sve naše djelovanje mora proistjecati iz zajedništva s Isusom, iz jedinstva osobe učenika s Učiteljem. Činiti u životu ono što je Krist sam činio. Isus kao naše nutarnje pogonsko pero koje nas sili činiti dobro, kako je to činila sv. Majka Terezija ili nedavno preminuli Jean Vanier, svetac našega doba, koji je cijeli svoj vijek posvetio upravo hendikepiranima i prema našemu poimanju „retardiranima“, koji su ljudska bića, sa svim emocijama i osjećajima kao i mi „normalni“. On se divio i klanjao kako sam kaže, „svetosti ljudskoga bića“ u svakoj živoj duši. Počivao u miru!

Kad se govori o našem Bogu, kad želimo Boga definirati, onda obično velimo: Da, Bog je ljubav. Iz ljubavi je poslao svoga Sina na ovaj svijet. Ali nije on samo ljubav. Krenemo li dalje, u potrazi za definiranjem svoga Boga, naići ćemo na još jednu daljnju protežnicu njegova bića, a to je PONIZNOST. Naš je Bog krajnja poniznost. Čovjeku nije svojstvena poniznost, on se želi penjati gore, biti veći, viši, nadmašiti druge. Hod prema gore, karijera, uspon na društvenoj ljestvici, to „resi“ čovjeka od rođenja. Prometejski nastrojen, oteti Bogu mjesto.

Bog je pak u Isusu pošao dolje. On silazi, spušta se, kreće suprotnim smjerom od našega, ljudskoga, kreće suprotnom, silaznom stazom. Ponizan nije maleni koji se baca na pod prema velikim, nego je ponizan velikan koji pada na koljena pred malenim, ovdje u Isusovoj osobi Bog pred čovjekom.

U njegovim očima imamo svi mi ljudi svoje silno dostojanstvo i čast. Bog se spušta pred našim dostojanstvom, i to je ona istinska poniznost kojom afirmira svakoga pojedinca. Bog u Isusu Kristu postaje tijelom. Prema Poslanici Filipljanima on se ponizuje i spušta do smrti, smrti na križu, i time dotiče krajnju granicu poniznosti. On je cijena našega spasenja i otkupljenja.

Učenici su doslovce bez riječi pred Isusovom gestom. Tu se zbiva revolucija nad revolucijama, prevrat svih vrijednosti. Sva su ljudska prevrednovavanja dječje igre u odnosu na ovo što Isus učini svojima. Shvatit će to oni poslije, zasada im još ne ide u glavu. Učiti se skromnosti, učiti se služenju u bratskoj ljubavi, biti spreman stupiti u tajnu Isusove osobe. Do kraja ići za Isusom - to je krajnji cilj kršćanske egzistencije.

Stoga kršćanstvo nije nikakva etika, moral, nauk, nije nikakav svjetonazor, nego aktivno učešće, aktivno sudjelovanje u Isusovoj osobi, u onome što on i kako on čini, kako on živi. Ići do kraja, ne polovično za Isusom. Tek to donosi krajnji i konačni mir u srce.

Već više od dvjesto godina nas se uči kako čovjek treba uzeti sudbinu u svoje ruke, kako se treba dokazivati i biti netko i nešto na svjetskoj pozornici. I misle da se samo tako čovjek može ostvariti, da tako može ispuniti svoje poslanje u svijetu. Naše je pak stajalište ono Kristovo. Punina čovještva nije u samopotvrđivanju i samodokazivanju, nego u razdavanju samoga sebe - u tome da postajemo drugima dar, upravo kao što je svakomu od nas život dar.

Već je praroditeljski grijeh bio u dokazivanju, biti Bogu sličan. Vječna je to kušnja koja nas sve prati od rođenja. Kristov je pak put put poniznosti, predanja, a to je kraljevski put do čovjekove, do ljudske sreće.

Odsječak završava tekstom koji ćemo pronaći i u Matejevu i Lukinu Evanđelju. Riječ je o slanju učenika. Tko prihvati učenika, glasnika, prihvaća onoga tko je njega poslao. Iza autoriteta učenika stoji autoritet i osoba Odašiljatelja, Učitelja. Od nas se traži pripadnost učenika Učitelju, glasnika Odašiljatelju. Naša je uloga u svijetu biti zastupnik, veleposlanik samoga Gospodina.

Oduvijek je čovjek radije slušao svjedoke nego učitelje, više vjeruje iskustvu nego nauku, više i radije životu i činjenicama nego teorijama i pretpostavkama, hipotezama. Kršćanski se i crkveni navještaj temelji na činjenicama Isusova života, križa, smrti, uskrsnuća i proslave. Naš je navještaj uvijek činjenični, a ne naukovni. Svjedočanstvo našega života prvi je i nezamjenljiv oblik svjedočenja i misija u svijetu. Mi u svijetu nastavljamo Kristovu misiju, a on je Svjedok vjerni, u eminentnom značenju riječi (usp. Otk 1,5; 3,14) te uzor svakoga života.

Isus nas poziva da stavimo njega u središte svojih misli i planova, da sve svoje nakane lomimo kroz prizmu ili ledac njegove osobe. Promatramo li svijet i ljude kroz prizmu vjere, zamijetit ćemo kako se pretaču, prelijevaju jedna u drugu povijest svijeta i povijest spasenja. Povijest spasenja jest zapravo dubinska dimenzija povijesti ovoga svijeta.

Bog je u potrazi za čovjekom, on je ona nutarnja dinamika ljudske povijesti, onaj pokretač koji pokreće historijski rast i razvitak čovječanstva. Isus je uporište i sidrište svemira i cjelokupne povijesti. Njegova je povijest i njegov život ono što našoj povijesti i našem životu podaruje u konačnici smisao. To je srž naše poruke, onoga što imamo kazati svijetu. Za to nas sam Gospodin šalje, ovjerovljuje.

I uvijek ostaje onaj postulat kako u današnjem svijetu Krist ima samo nas da nastavimo njegovo djelo. Ne treba on crkve, samostane, knjižnice, sveučilišta, nego treba zanesene pojedince, zahvaćene i oduševljene osobe, muževe i žene, koji će nastaviti njegovo djelo.

Neke nacionalne Crkve na Zapadu imaju i do pola milijuna zaposlenih i namještenih, koji dobivaju plaću i dobro žive na račun Crkve i od Crkve, a Crkva se urušava i ti pojedinci nerijetko potkapaju Crkvu svojim ponašanjem. Zašto? Jer nema osvjedočenih zanesenjaka, ljudi koji srcem i cijelim bićem prianjaju i ljube ono gdje žive i onoga koji ih je pozvao u svoju Crkvu. Žive i rade u korist vlastite štete… Šteta. Što nas može očekivati na konačnom sudu? Gdje smo i komu smo razdali svoje srce i energije?

Fra Tomislav Pervan
Međugorje

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Prvi redovnički zavjeti u samostanu sv. Klare u Brestovskom
17. Kolovoz 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.