NEŠTO MISLI UZ DANAŠNJE EVANĐELJE Petak - 3. uskrsni tjedan

JESTI I PITI – BITI JEDNO S KRISTOM Iv 6,52-59
Odlomak koji čusmo vrhunac je Isusova euharistijskoga govora. Isus ne traži od slušatelja samo vjeru u svoju osobu, nego i stvarno blagovanje kruha koji je on u osobi. Ovo je tako drastično izražavanje da su protivnici kršćanstva u drugom stoljeću predbacivali vjernicima kanibalizam, ljudožderstvo.
Isus ponovno svojim slušateljima počinje govoriti s "Amen, amen - ovo vam ja velim!" Kao što je prethodno vjera u Isusa bila preduvjet da bi čovjek imao vječni život, u ovom odlomku tjelesno blagovanje samoga Gospodina preduvjet je za život, da čovjek ima život u sebi.
Riječi o tijelu i krvi morale su u židovskim ušima zvučati bogohulno jer njima je bilo zabranjeno uživati krv bilo koje životinje. Vjerovali su kako je u krvi sami život, sama duša živoga bića, i da čovjek blagujući krv postaje sličan onome što u sebe uzima. Upravo to Isus ističe u svome govoru. Riječ je ne o fizičkom tijelu i krvi, nego o Sinu Čovječjem koji je uskrsnuo, proslavljen, uzvišen.
Isus ne ublažava nimalo svoje riječi. On jasno veli kako je njegovo tijelo kruh života. Ostaje pri riječi. Ne govori u slikama ni prispodobama, nego krajnje realno. Čak i pojačava i naglašava svoje riječi. Kruh je njegovo tijelo, a piće njegova krv. To trajno i iznovice sve snažnije ističe. Ne samo vjerovati, nego blagovati, u doslovnom smislu riječi.

Sve se stavlja u odnos prema Ocu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako će i onaj koji mene blaguje, živjeti po meni. Sin prima život od Oca, a onaj tko prima Sina, prima njegov život, stvara se životni lanac, zatvara se krug, događa se nutarnja transfuzija.
Već smo govorili o tome što znači u Ivanovu Evanđelju pojam 'ostajati', 'biti', 'boraviti'. Smisao je zapravo biti u trajnoj, životnoj, egzistencijalnoj zajednici s Isusom, u zajedništvu koje će trajati vječno. Krist u meni, ja u njemu, to je smisao cjelokupne sakramentalne zbilje u kršćanstvu. To jest 'imati udjela' u svemu Isusovu. Kao što vječni Otac šalje svoga Sina te kao što Sin u svemu što jest i što čini, jest i čini po Ocu i iz Oca, tako i onaj koji blaguje Krista živi u zajednici s Isusom i po Isusu.
Pitamo se, zašto Isus govori ovako sablažnjivo, gotovo 'materijalistički', da on svojim slikama, metaforama slušatelje doslovce mora prepasti? Ne smije se uživati tijelo ni krv u židovstvu, a isto tako ni u poganstvu. Isus svjesno šokira i provocira svoje slušateljstvo, a ono je, u doslovnom biblijskom smislu 'otvrdnulo'. Slušatelj koji nije ništa shvatio, koji nije povjerovao kako je Isus s neba, mora ga nakon ovih riječi smatrati ludim.

Bitna razlika između onog blagovanja mane u pustinji i blagovanja ovoga euharistijskoga kruha jest u tome što je onaj kruh u pustinji bio za zemaljski život, dok ovaj euharistijski - Kristov - jamči vječni život. Pretpostavka svemu jest vjera. Bez vjere nema euharistijskoga zajedništva s Isusom.
Cijelo je šesto poglavlje jedna velika euharistijska meditacija ili kateheza koja se izlagala euharistijskoj zajednici, posvješćujući u ovom trenutku ono što se dogodilo ocima u pustinji. Samo sada na posve drugi način, na višoj razini.
Bog postaje čovjekom, Bog postaje komadom kruha i gutljajem vina. Nema dvojbe: Bogu je stalo do našega tijela. Logos se utjelovio, postao čovjekom, i taj Isus – Čovjek postaje kruhom u hostiji! Tijelo postaje ključem za razumijevanje ovoga Isusova govora. I važno je ovu tjelesnu protežnicu ne spiritualizirati. Isus tjelesnu protežnicu ne poništava, nego je tjelesno vršak ledenjaka.

Zašto Isus ne govori jednostavno: Poslušajte moj nauk, slijedite moju doktrinu, ne zaboravite mojih riječi? Riječi čovjek može prihvatiti ponavljajući ih i pamteći, razmišljajući o njima. Ali se to u ovom surječju obezvrjeđuje. Zašto? Zato što su jelo i piće bitni za čovjekov tjelesni život, dok slušanje nije. I uostalom, Isus misli na sebe, svoju osobu, a ne svoj nauk i riječ, misli na sebe, tjelesnoga, s tijelom, s kožom, kosom, svim organima, misli na sebe kao utjelovljenoga Logosa.
Ne govori on o sebi kao nekakvu nebeskom sublimatu ili ekstraktu, sažetku svoga nauka. On je sam u svojoj konkretnoj osobi istina, svjetlo, život, put i cilj. On je sakrament, most do Boga, a ne nauk, pa ni pravovjerni nauk. Od samoga početka Evanđelja imamo pred sobom jedno savršeno jasno: On je sam utjelovljena Riječ Božja. Božja Riječ, dakle, Logos, govor, ne kaoknjiga, nego kao čovjek Isus boravi među nama. To je ključ svih ovih izričaja.

Sv. Ignacije Antiohijski, Bogonosac - Teofor, mučenik iz Trajanova doba (+105), u svojoj poslanici Smirnjanima piše ovako spram euharistije: "Pazite na zastupnike krivovjernih mišljenja glede milosti Isusa Krista koja je došla k nama, te kako se ponašaju suprotivno Božjoj nakani! Ne brinu se oko zapovijedi ljubavi. Ne skrbe se za udovicu, za sirotu, za ugrožene, za zatočene ili oslobođene, za gladnoga ili žednoga. Odalečuju se od euharistije i molitve jer ne priznaju da je euharistija Tijelo Otkupitelja našega Isusa Krista, koje je trpjelo za naše grijehe, a koje je Otac u svojoj dobroti od mrtvih uskrisio. I oni koji se protive daru Božjem, umiru u svome prijeporu. Veoma bi im koristilo kad bi priznali ljubav da i oni uskrsnu iz svoje opačine".
A u poslanici Rimljanima isti Ignacije veli: "Živ vam pišem želeći umrijeti. Moja je požuda razapeta i u meni nema vatre koja teži za zemaljskim, nego je u meni živa voda koja u mojoj nutrini žubori i iznutra govori: ‘Dođi k Ocu'. Ne veseli me propadljiva hrana niti naslade ovog života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav".

Fra Tomislav Pervan
Međugorje

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 15.10.2019.
15. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam