Prije dvanaest godina, u dubokoj, biblijski doživljenoj starosti od 95. godina, u dobi kojom je zaokružio i uobručio cijelo jedno stoljeće na ovim ozemljima, preselio se u blaženu vječnost nadbiskup u miru dr. Frane Franić.

Bio je stameni vjernik i domoljub, k tome dobro potkovan u svim teološko-filozofskim strukama i strujanjima, kao dobar poznavatelj crkvene povijesti i djelovanja Duha u njoj, znao je i gotovo predosjećao skori pad komunizma. Znao je kako s tom ideologijom nema mira, ali je moramo proučavati, vrjednovati i teološki se u njoj snalaziti. Mi se na ovom mjestu želimo osvrnuti na njegovo oduševljeno prihvaćanje, zagovaranje i obranu Međugorja u Crkvi i svijetu.

Događaji u Međugorju s početka osamdesetih godina minulog stoljeća bile su za nadb. Franića oni molitveni ophodi i mimohodi oko utvrđena novovjekog Jerihona te jerihonske trublje koje su učinile da se komunistički kolos s glinenim nogama uruši u sebe. Kad danas sagledavamo međugorske početke, ne možemo ne zaključiti kako se samo Nebo poslužilo upravo nadbiskupom Franićem da postane gorljivi zagovornik te branitelj međugorskih događanja i vidjelaca pred svim napadajima, i iznutra i izvana.

U svoje je vrijeme slovio kao najučeniji biskup-teolog na ovim prostorima. Kardinal je Kuharić - čiju smo petnaestu obljetnicu prijelaza u vječnost slavili - bio istinski pastir, iznutra vjernik i svetac, koga su svi cijenili i poštovali, koji nije ni pred kime prezao, a nadbiskup je Franić kao teolog i promišljatelj Božjega djelovanja u svijetu s drugih pozicija išao prema istom cilju - svetosti. Obojica su - jedan na sjeveru, a drugi na jugu Hrvatske - objedinjavali u sebi hrvatski katolički duh te odanost Svetoj Stolici. Danas pak obojica u vječnosti, pred Božjim licem zagovaraju nas za snalaženje u krajnje mutnoj, nejasnoj sadašnjosti.

Na nagovor nekih profesora u Rimu, poglavito pak p. Roberta Faricyja SJ, profesora duhovnosti s Gregorijane u Rimu, nadbiskup se Franić zaputio incognito jedne večeri u došašću1981. u Međugorje. Nazočio je cjelovečernjoj Božjoj službi u crkvi, za hladna i kišna vremena. Sjedio kao obični vjernik u klupi, otraga, doživio prepunu crkvu, slijedio i proživljavao bogoslužje i sve molitve u krajnje katoličkom duhu i ozračju. Bio je svime dirnut do dna duše te je mogao samo jedno zaključiti: Ovo može biti samo od Duha Božjega. Duh se Božji služi Djevicom Marijom da rekne bitne stvari suvremenoj Crkvi, da je uvede u ono što predstoji u srazu s komunističkom ideologijom.

Naime, kao mudri pastir vidio je kako njegovo vjerničko stado hrli u Međugorje. Htio se i sam osobno osvjedočiti kako ne bi izniknuo kakav otrovan korijen, unio zabunu i zarazio mnoge (usp. Heb 12,15). Ako je zlo, onda ga treba sasjeći u korijenu, tako je u sebi mislio kao predvodnik stada. Zato se stavio u prednji red i postao nakon osobnih iskustava u Međugorju pobornik i zagovornik štovanja Međugorske Gospe. Znao je reći kako su događaji u Međugorju te njihovo širenje u Crkvi učinili u njegovoj nadbiskupiji više dobra od cjelokupna poratnoga pastorala i svećeničkog djelovanja. Međugorje mijenja čovjeka, srce, obraća ljude Bogu. Takav mu je stav osobno donio mnoštvo neprilika, osobnih patnja, ocrnjivanja, pa čak i kod samoga Svetoga Oca. Samoga je Ivana Pavla II. upoznao s Međugorjem, a Papa mu je rekao kako svakodnevno moli za pozitivno rješenje događaja u Međugorju.

Osobno se viđao s vidiocima, posebnu sklonost gajio je prema vidjelici Mariji. Ona ga je unaprijed upozorila na sve što ga čeka, na klevete, objede pa ča i izrugivanja na račun Međugorja. Bio je dovoljno mudar i ponizan, kao pastir i teolog tražio je savjet kod malenih i neznatnih. Upravo prema biblijskim kategorijama. Slavim te, Oče, Gospodaru, što si ovo objavio malenima i neukima, a sakrio od mudrih i umnika (usp. Mt 11,25). S Pavlom je mogao reći kako je postao prizorom svijetu, anđelima i ljudima (usp. 1 Kor 4,9). Dokle god je mogao, redovito je dolazio barem jednom godišnje u Međugorje, i to za obljetnicu vlastitog ređenja ili oko rođendana u prosincu. Bio je dugo godina teški dijabetičar, upućen na tuđu pomoć, veoma loša vida, ali nikada nije prestao čitati i zanimati se za Međugorje. Kao nabiskup u miru živio je u posvemašnjem siromaštvu.

Dokle god je mogao, primao je u Splitu, u su-stolnoj crkvi Sv. Petra hodočasnike, prijatelje, svećenike, novinare. Uvijek oduševljeno govorio o Međugorju, zanimao se za sve, rado nas iz Međugorja ugošćivao. Svim pastoralnim djelatnicima a i vidiocima u Međugorju uvijek stavljao na dušu posluh Majci Crkvi. Tako je znao neumorno ponavljati. Mnogi hodočasnici koji su osamdesetih i devedesetih godina išli prema Međugorju, redovito bi navraćali autobusima i u Split kod njega. Kad je otišao u mirovinu, znao je ići svijetom - Europom i Amerikom - i na mnogim skupovima svjedočiti o Međugorju, oduševljeno i zanosno.

Uvjereni smo kako mu je Međugorje bilo stanoviti osobni Damask gdje je doživio udar milosti, nutarnje prosvjetljenje, sigurnost. Što se zapravo zbilo u njegovoj nutrini i srcu, mi ne znamo. On je to zapisao u svojim uspomenama koje će se otvoriti i ponuditi javnosti kojih trideset godina nakon njegova prijelaza u vječnost.Tako je on osobno odredio. Vjerujemo pak da je u onodobnoj Biskupskoj konferenciji bio gorljivi odvjetnik Međugorja te bio nešto kao gromobran koji je priječio da se sve ovdje zabrani i stavi u izvancrkveni kontekst. Gospodin i Gospa uvijek pronađu prave osobe u pravo vrijeme...

U Međugorju je prepoznao treći veliki znak i korak, nakon Lurda i Fatime. Znao je uspoređivati komunistički progon Crkve s poviješću rane Crkve. Ona rana Crkva bila je tri puna stoljeća progonjena, najžešće za zemljaka Dioklecijana iz Splita. Za komunističke je progone vjerovao kako će trajati upola manje. Od nastupa mladoga Marxa do pada komunizma prošlo je stoljeće i pol. A deset godina nakon početka međugorskih zbivanja raspao se apokaliptički Crveni Zmaj, Sovjetski Savez. Nadbiskup Franić, kad je fizički onemoćao, mogao je samo jedno: Biti satima pred Presvetim u kapelici vječnoga klanjanja u sustolnici koju je sam podignuo te u kojoj će biti i pokopan. U njoj je boravio dnevno po pet-šest sati. Dobar primjer za nasljedovanje svih koji ne znaju kako i čime osmisliti svoje staračke dane.

Možda treba također iščitavati i još neke druge znakove vremena iz nedavne prošlosti. Kao što znamo, grad je Split pošteđen od razaranja u Domovinskom ratu. Ratna su se zbivanja zaustavila na sjevernim i južnim granicama Splitsko-makarske nadbiskupije. Dubrovnik je sa svojim primorjem razoren i opljačkan, na sjeveru također počevši od Šibenika, preko Zadra do Gospića i Karlovca. Znamo kolika je bila koncentracija ondašnje mornarice u splitskoj ratnoj luci Lora, znamo da su mogli sravniti sa zemljom cijeli Split, a Split je bio pošteđen od bilo kakva razaranja i granatiranja. Slučajnost? Je li slučajnost što je Portugal mimoišao Drugi svjetski rat? Biskupi su Portugala posvetili svoju zemlju Gospi, na nagovor vidjelaca iz Fatime. I domovina je bila pošteđena od bilo kakvih razaranja, a znamo što je bilo u susjednoj Španjolskoj. Vjerujemo da je onodobno stavio svoju nadbiskupiju pod zaštitu Marijinu nadbiskup Franić, da se utjecao Mariji, da je branio njezinu čast te da je Marija izmolila zaštitu za nadbiskupiju, spriječila ratna razaranja. Molitvom se mogu zaustaviti prirodne katastrofe i ratna razaranja. Slučajnost? Ne, nemoguće je vjerovati ovdje u slučajnost….

Zahvalni smo Gospodinu i Gospi što nam je upravo u njemu podarila moćnog ovozemaljskog odvjetnika, a uvjereni smo da će iz vječnosti još snažnije zagovarati da Božje djelo započeto ovdje, izrasta i grana se u golemo stablo obraćeničke vjere, nade i ljubavi. Vjerujemo da ga je Marija nagradila ondje svojim majčinskim zagrljajem jer joj je ovdje vjerno služio i promicao njezino pravo štovanje.

Fra Tomislav Pervan

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
U Posušju kršteno 13-ero djece
22. Travanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.